RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

Kako se peru mrlje na srpskom obrazu - Mladić u ulozi deterdženta

Napisano 28.05.2011. 15:16

Kako se peru mrlje na srpskom obrazu - Mladić u ulozi deterdženta

• Kako je moguće da se sudski i politički amnestira država čiji su toliki zvaničnici i vojskovođe presuđeni ili osumnjičeni kao ratni zločinci • Hoće li Republika Srpska na svoja pleća primiti posljedice zločinačkog pothvata programiranog i vođenog iz Beograda
 

Piše: Vlastimir MIJOVIĆ, Sedmica – Dnevni avaz

Srbija skupo prodaje svoje ratne zločince, jedno je iz obilja oštroumnih zapažanja izrečenih povodom hapšenja Ratka Mladića. Spisak poznatih osoba koje je Beograd predao Hagu zaista je podugačak i impresivan: od Slobodana Miloševića, preko Milutinovića i Šainovića, koji su u Srbiji obavljali najviše državničke dužnosti, do generalske svite s Momčilom Perišićem na čelu. Među rešetke su u posljednjih desetak godina dospjele gotovo sve perjanice srpskog režima koji je prije dvije decenije krenuo, ognjem i mačem, u projekt pravljenja takozvane velike Srbije.

(Ne)skinuta ljaga

Srbija je prodala i svoje „prečanske" emisare, od Milana Martića i Milana Babića iz Hrvatske do Radovana Karadžića i Ratka Mladića iz Bosne i Hercegovine. I, što se haški pritvor više punio kolovođama krvavih srpskih misija na prostoru bivše Jugoslavije, to je s leđa Beograda skidano sve više odgovornosti za zločine počinjene tokom tih „pothvata".
Spomenuti proces, prema mišljenju predsjednika Srbije Borisa Tadića izrečenom prilikom objave vijesti o Mladićevom uhićenju, dugo je trajao, ali je konačno završen.
- Okončali smo težak period i skinuli ljagu sa Srbije i njenog naroda - uznosito je objavio Tadić. Za njega, jedna teška stranica srpske povijesti Mladićevim hapšenjem je zatvorena, a otvorena je, kako se izrazio, nova, ona koja ,,nas vodi ka kandidaturi za članstvo u Europskoj uniji, pa i ulazak u nju".

Pitanje je, naravno, hoće li srpska javnost procijeniti je li trgovina bila baš uspješna i je li, nakon Miloševića, Karadžića i drugih, i Mladića trebalo upotrijebiti kao deterdžent za pranje mrlja na srpskom obrazu, mrlja koje su bile zapreka na srbijanskom putu ka Bruxellesu.
Tadićeva trgovačka politika, u kojoj su ratni zločinci bili jaka moneta za međunarodno potkusurivanje, vjerojatno nailazi na odobravanje većeg dijela srpske javnosti. U manjini će ostati oni koji misle da se moglo postići i jedno i drugo, to jest da se na slobodi sačuvaju glavni akteri krvave srpske agresivnosti, a da se, s druge strane, ojača i međunarodna pozicija njihove zemlje. Riječju, Tadić je za Srbiju napravio dobar politički pazar.
Da jeste, pokazuju i međunarodne reakcije na Mladićevo hapšenje. Tim povodom, čestitke Tadiću slijevaju se s mnogih strana, od Carla Bildta do Hillary Clinton. Između redaka čita se njihova spremnost da sad Srbiju priznaju kao državu opranog obraza, koja može ravnopravno sjediti među evropskom elitom.

„Nevini" mozak

Ovakav status Srbije već je, izgleda, stekao međunarodno priznanje, usprkos tome što se on umnogome kosi s povijesnom istinom i s elementarnim moralom. Neminovno je, naime, pitanje: Kako je moguće da se sudski i politički amnestira država čiji su toliki zvaničnici i vojskovođe presuđeni ili osumnjičeni kao ratni zločinci? Ispada da je sve zlo koje je protutnjalo Hrvatskom, i u prvom redu Bosnom i Hercegovinom, bilo djelo pojedinaca ili nekih otuđenih centara moći, neformalnih klanova i kojekakvih „slobodnih strijelaca".
A nije bilo tako. Mozak svih operacija, njihov inicijator, organizator i operativni centar zapovijedanja, i vojnog i političkog, nesumnjivo je bio Beograd. On je i financijski i oružjem te kompletnom vojnom logistikom bio u službi ratnih radnji u našoj zemlji i Hrvatskoj. Uostalom, vojni operativci, poput Ratka Mladića, bili su i na platnom spisku Beograda, a kasnije i na listi zaslužnih umirovljenika.
Da je Beograd bio mozak čerečenja naše zemlje znalo se još 1989. godine. Tada sam u zagrebačkom tjedniku „Danas" objavio tekst o tajnim aktivnostima pripadnika Službe državne sigurnosti i Ministarstva unutarnjih poslova SR Srbije, koje su, očigledno, bile usmjerene na pripremu oružane agresije na BiH. Posjedovao sam i objavio zvanični dokument MUP-a Srbije, zaveden pod oznakom državna tajna, zbog čega je ta srbijanska institucija vlasti protiv mene podnijela tužbu za otkrivanje državne tajne.
Ovaj dokument sam po sebi mogao je biti dovoljan da se dokaže službena umiješanost Srbije u pripremu i kasniju agresiju na BiH, kao i sve što iz toga proističe. No, raznim igrama taj je dokument eliminiran iz sudskih postupaka koji su se u Hagu vodili pred oba suda: Tribunalom za ratne zločine i Međunarodnim sudom pravde.

RS plaća ceh

Obilje je, dakako, i drugih dokaza koji potvrđuju ratno-agresorsku odgovornost zvaničnog Beograda. No, međunarodni sudovi na to su ipak žmirili; kao da je unaprijed, političkom voljom, bilo određeno da se žigošu pojedini Srbi, ali ne i zvanična Srbija.
Takvo raspoloženje vlada i danas, pa su utoliko i obeshrabreni oni koji misle da bi predstojeće suđenje Ratku Mladiću moglo izbaciti na vidjelo neke nove detalje koji bi omogućili ponavljanje procesa pred Međunarodnim sudom pravde i koje bi potom donijelo drugačiju presudu od one iz 2007. godine. Tada su, da podsjetimo, Srbija i Crna Gora lišene odgovornosti i krivnje za počinjeni genocid u Bosni i Hercegovini. Žig odgovornosti usmjeren je na Republiku Srpsku, odnosno na političke, vojne i policijske dužnosnike te paradržavne tvorevine.
Uglavnom, nakon toga zvanična Europa, pa i svijet, Srbiju više nisu teretili za zlodjela u našoj zemlji, nego je sve svedeno samo na njihovu odgovornost za sudbinu potrage za Ratkom Mladićem. Sad, kad je svirepi Kalinovčanin dospio iza rešetaka, ispada da je Boris Tadić u pravu kad kaže da je „ljaga skinuta sa Srbije".
Javnost, dakle, treba biti pripremljena da „slučaj Mladić" postane isključivo domaće pitanje, odnosno breme na leđima Republike Srpske. Svojim jako bezbojnim reakcijama na đeneralovo hapšenje Dodik, Radojičić i društvo pokazali su da će, za račun Srbije kao nacionalne i političke centrale, prihvatiti da se s tim nose. Pri tome oni vjerojatno računaju da većih problema, kao ni do sada, neće da bude.
 
A moglo bi ih biti, bar po onome što sluti oporbeni lider Dragan Čavić. On procjenjuje da će se spajanjem političkog (Karadžić) i vojnog zapovjednika (Mladić) u Hagu „otvoriti prostor da se kompletira priča o udruženom zločinačkom pothvatu". To je problem s kojim će se RS u budućnosti suočiti, nagovještava Čavić.
U krajnjem ishodu moglo bi se dogoditi da proces protiv Karadžića i Mladića, pogotovo ako bude spojen, za što ima šanse, Republiku Srpsku pritisne uza zid više nego prije, s mogućnošću da jedna objektivna istina - da je ovaj entitet nastao na planskom zločinu i genocidu - postane i sudska. Bila bi to krupna stvar za vrednovanje prošlosti, ali i značajan poticaj građenju budućnosti BiH.

Ako do toga dođe, za nešto ćemo i mi i povijest ipak ostati prikraćeni: za utvrđivanje i sankcioniranje krivice istinskog „majstora smrti". Njegova adresa uvijek je bila u Beogradu, ma koliko se raznim političkim nagodbama, kojim i sada svjedočimo, Srbija nezasluženo amnestira za sve zlo koje je proizvela u posljednja dva desetljeća.

Pogodba za prezir

Srbijanska politika očito je sklopila međunarodnu političku nagodbu, kakve viđamo u pojedinačnim suđenjima za ratne zločine. Počinilac prizna krivnju, oda suučesnike i - kazna mu zbog toga bude smanjena.

Službeni Beograd očito je odradio samo jedan dio obveze pokajnika: prokazao je i izručio egzekutore zločina. Ostaje tajna kako je za tako mali ustupak, umjesto smanjenja političke kazne, dobio najviše što se moglo - amnestiju!
Srbija je iz toga, očigledno, profitirala. Oni koji su se s njom tako licemjerno nagodili, međutim, vrijedni su svakog prezira.

| Dnevni avaz | HB.org |


Nema komentara

Anketa

Ustavi