• Povratničke tegobe Hrvata (190514)
• DRUGI SVJETSKI RAT: Srce tame (1941 - 1945) (165889)
• Bošnjaci, tko ste, što ste... Da prostite... (95502)
• OSMANSKA VLAST Tamni vilajet i beskrajni rat 1463 - 1878 (92631)

• Bošnjaci, tko ste, što ste... Da prostite...
• To je naša zemlja, tu žive Hrvati
• Mesiću okani se Brčkog, šalji vojsku na Derventu!
• Srušena nelegalna džamija u naselju Sturba kod Livna!

• Zajednička druženja nositelja ratnih vojnih odličja HVO-a pokazuju jedinstvo i snagu hrvatskog čovjeka
• Na pomolu koalicija SDP-SBIH
• To je naša zemlja, tu žive Hrvati
• Hrvatski zatočenici doživjeli su ono što ljudski um ne može pojmiti
• Obilježen početak stradanja i napada na Hrvate Zenice

Statistika

• Ukupno registriranih korisnika: 9789
• Ukupno članaka: 23656
• Ukupno komentara: 2087
• Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
• Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Kako se ugasila Radio postaja Mostar

Mostar napokon može odahnuti. Istina nemamo svoje TV, ali smo napokon dobili MTV, onaj pravi, autohtoni.
Ako me sjećanje ne vara, mislim da je bio Uskrs 1992. Đeneral Perišić prijeti gađanjem bolnice i granatira je kasnije, a glas Veselka Čerkeza sa radija pokušava probuditi malo ljudskog razuma u zločinačkom mozgu tog lika, razuma kojeg nije bilo jer je đeneral uzvratio prijetnjom da će gađati i radio postaju na vrhu Mostarke.

piše: Slaven Raguž

Obećano, izvršeno! Granate su padale na Mostarku i oko nje. Pokojni Tomo Mazalo i ekipa s radija odlučiše iz sigurnosnih razloga preseliti opremu u sigurniji dio grada, a dok su selili, ekipa tehničara je održavala program da se signal ne bi gubio.
Preselili su se u Centar 2. Rat je. Snajperisti gađaju prolaznike, a granate bespoštedno padaju po gradu. Ljudi su po skloništima i samo se čeka pauza između jednog granatiranja i drugog da se ode po namirnice, po vodu itd. Jedina nit koja je takav život vezala za nekakav normalni život bio je taj radio signal.
Pade mi na pamet sad i „Mozaik" Nenada Valentina Borozana, emisija koju smo klinje, priznajem, slušali jer nije ničega drugog bilo u programu, a radio jedini medij. Negdje sam našao da je pokojni Ranko Marinković prekinuo medijsku šutnju dugu par desetljeća kako bi isključivo Nenadu Borozanu dao intervju u toj emisiji, jer je toliko bila poštovana, a još više njen autor. Dragutin Tadijanović je na nekom simpoziju u Dubrovniku ustao i ustupio mjesto Borozanu da sjedne kraj njega, u šali govoreći da to radi ne bi li opet i njega intervjuirao.
Moja generacija se bolje sjeća glasa Ivana Ćubele, poznatog Ćubija, i njegovih sportskih vijesti. Inače, za one koji to ne znaju, Ćubi je jedan od glavnih „krivaca", ako ne i glavni „krivac", oživljavanja iz pepela ideje o HŠK Zrinjski. I dandanas su dileme kome je prvom to palo na pamet Ćubiju ili Jadranu Topiću. Sjećam se i određene doze podsmijeha kod naroda kad je Ćubi o ovome govorio na radiju. Granate padaju, redovi ispred Caritasa, snajperisti gađaju, a on o nekakvom Zrinjskom.
Danas nema ni Tome Mazala, ni Borozana, ni Ćubija, nema njihovog entuzijazma i volje, a nema niti njihovog radija. Ono što nije tenkovima i topovima uspjelo đeneralu Perišiću, uspjelo je egoizmom, sebičnošću, ganjanjem osobnog probitka i jednostavno glupošću, onima koje smo tobože mi birali da nam vode grad, a i nas Hrvate kao narod. Što boli najviše? Boli njihova šutnja i muk!
Prođoše evo skoro dva tjedna da je signal mrtav, nitko da glasa pusti. Suzdržavao sam se riječi napisati o tome, jer mi ionako spočitavaju da puno lajem, ali evo, simbol otpora agresoru, simbol obrane grada - Radio postaja Mostar, šutke utihnu da nitko riječi ne prozbori i makar se malo pospe pepelom, jer odgovornost je na svima nama što se ovo dogodilo i događa. Jučer televizija, danas radio, sutra kazalište, ne daj Bože Zrinjski, škole,... Mi šutimo, naše glavonje prolaze u tamnim autima, a u nasljeđe našoj djeci što ćemo ostaviti? Ništa!
Hvale se naši „čimbenici" kako će otvoriti predstavništvo HNS-a u Brussellesu, Berlinu i Washingtonu. Ja postavljam pitanje: Kad će se otvoriti predstavništvo u Mostaru? Tu bi ga prvo trebalo otvoriti, jer je moguće da dok gore budu rezali vrpce za otvorenje, ovamo će biti sve više lanaca s katancima na vratima. Ta, i Papa Ivan Pavao 2 je slao misionare u prigradske četvrti Rima da propovijedaju vjeru. Nije ih zadnjih godina slao u Afriku, nego po Italiji.
Međutim, „sreća" u nesreći je da smo u Mostaru, opet zaslugom naših, napokon dobili MTV. Varate se, nije to poznati glazbeni kanal, nego je to kanal makedonske tv, koja je došla u zajedničkom paketu sa TVSA, Behar TV i prije svih Al Jazeerom, TV Igmanom i TRT (Türkiye Radyo Televizyon) u cilju, citiram hodžu sa TV Igman: „širenja islamske kulture i tradicije za obraćenje nevjernicima kako ne bi završili u Džehennemu". Dodaj ovome milijun različitih turskih sapunica, na isto toliko različitih kanala, domalo će nam djeca učiteljicu u školi pozdravljati sa „Merhaba učiteljice", a ona će odgovoriti „Merhaba djeco, možete sjesti".
Nema se apsolutno ništa protiv hodže na TV Igman, protiv propagiranja islamske tradicije i kulture, da se razumijemo. Nema se ništa niti protiv Al Jazeere, TV Igmana itd., ali postoji li išta što „širi našu autohtonu hrvatsku, hercegovačku tradiciju i kulturu", što bi naša djeca mogla gledati i pratiti kako bi očuvali tradiciju i vrijednosti koje smo naslijedili ili smo sve uništili? Zar nije sramota da ima tamo nekakav TV Igman ili Behar tv, a nemamo Hercegovačku TV ili HRT Mostar?! Sram nas sve od reda bilo!
Možda je i bolje da su ljudine poput Nenada Borozana i Ivana Ćubele umrli, da nisu vjerojatno bi umrli od muke jer ono za što su riskirali svoje živote je otišlo u propast. Kad nešto promislim, gašenje signala Radio postaje Mostar, ali i televizije, je tolika sramota za nas kao narod da su oni umrli po drugi put.