Krivci su Komšići

Kaže Valentin Incko, koji, vjerovali ili ne, još obavlja funkciju visokog predstavnika, kako će u slučaju da šestorica lidera ne postignu dogovor u Brčkom oni snositi direktnu odgovornost za taj neuspjeh.

Neko manje, neko više, ali oni su ti kojima bi građani trebalo da ispostave račun zašto još nije formiran novi savjet ministara jer, kaže, ako se situacija ne promijeni, BiH će postati crna rupa na Balkanu.

Ne bih ni primijetio da je čovjek još u OHR-u da se nije iznenada prošle sedmice pojavio u Banjaluci i saopštio nakon sastanka sa Miloradom Dodikom kako će svim svojim autoritetom, likom i djelom ubuduće braniti pravo Republike Srpske da bude što jači entitet u jakoj državi.

Nije to Incko onako iz svoje glave rekao, u trenutku, zadovoljan što se napokon pomirio sa Dodikom sa kojim je gotovo bio prestao komunicirati još od vremena onih teških referendumskih riječ, pa je i baronesa Ketrin Ešton morala dolaziti u Sarajevo i Banjaluku da "ohladi" šefa OHR-a, kojeg su Amerikanci okuražili da potegne bonska ovlaštenja kako bi ućutkao i predsjednika Republike Srpske nakon što je Dragana Čovića i Božu Ljubića prosto zaledio suspendujući odluku CIK-a i privremeno ovlastio "platformaše" da vladaju Federacijom. U stvari, Incko je u Banjaluci ponovio ono što je neko u centrali OHR-a dan ranije napisao i saopštio.

Biće da su "ti neki" oni koji su ga ranije hajcali na Dodika pa sad odlučili da pokrenu neke stvari i između razgovora šestorke u Sarajevu i Brčkom zaigrali na odlučujuću kartu da pokušaju približiti stavove dvije najveće stranke - SNSD-a i SDP-a, a njihove lidere da nađu bar jednu zajedničku riječ, pa makar to bila i skraćenica - IPA. Pokušaće Ameri sve da se taj trend nastavi, pogotovo nakon što su ubijedili Zlatkove jurišnike da se sezonski odreknu udarne medijske pesnice.

Zbog toga one sa kratkim pamćenjem valja podsjetiti da netrpeljivost SDP-a prema SNSD-u ne traje od oktobra prošle godine, već je krenula četiri-pet godina ranije. Zlatko Lagumdžija nikako nije mogao da prihvati činjenicu da je jedna socijaldemokratska stranka 2006. godine do nogu potukla do tada neprikosnoveni nacionalni SDS, pa je upotrijebio sve svoje resurse, od medija do lobista, što unutra što u svijetu, da tu istu stranku i Dodika predstavi kao nešto najstrašnije što se moglo desiti BiH. U stvari, teško im je bilo objasniti kako je, eto, pored njih, jedinih pravovjernih socijaldemokrata, izrasla još jedna lijevo orijentisana stranka za koju je glasalo više od 300.000 ljudi u Republici Srpskoj.

Bio je to svojevrstan šok za egocentričnog profesora informatike, koji je nekoliko godina, dok je SNSD opoziciono razvaljivao vladajuće SDS i PDP, vodio rovovsku unutarstranačku borbu sa svima koji se nisu klanjali njegovom liku, pa je tako iz stranke izbačen Sejfudin Tokić, koji se nedugo zatim oženio po šerijatu, digao ruke od politike, dotadašnjih uvjerenja i proleterskog života.

Lagumdžiji je od životne važnosti potrebno da progura i "svog Hrvata" u Savjet ministara, jer tada Komšić na državnom nivou ne bi bio presedan, izuzetak, eksces, već pravilo koje bi se primjenjivalo i u svim budućim pregovorima o sastavu vlasti.

Za njim je naglavačke izletio i Nermin Pećanac, za koga se smatralo da je prvi do vođe, praćen desetinama starih kadrova, osim Alije Behmena, koji su osnovali novu stranku, uniju ili tako nešto, koja se i danas ponekad pojavi na političkoj sceni u vidu saopštenja za javnost.

Nakon čistki u stranci Lagumžija je tada, te 2006. godine, osmislio politički projekt koji je podrazumijevao obesmišljavanje dejtonskih principa o konstitutivnosti naroda koji je trebalo sprovesti kroz Predsjedništvo BiH, instalirajući u njega lokalnog neidentifikovanog činovnika Željka Komšića kao hrvatskog člana. Pažljiviji analitičari sjetiće se kako je on tada objašnjavao, ako BiH već ne može imati jednog predsjednika, kako će, eto, svakih narednih izbora SDP, kao istinski građanska i multietnička stranka, kandidovati člana Predsjedništva iz drugog naroda, srpskog ili bošnjačkog. Po principu rotacije.

I to kalkulantsko obećanje vrijedilo je, naravno, samo dok Komšić nije zasjeo u fotelju hrvatskog člana Predsjedništva ubjedljivo pobijedivši glasovima Bošnjaka kandidata HDZ-a Ivu Miru Jovića, koji od tada do danas uporno ponavlja da će SDP na ovaj način zadati smrtni udarac BiH. Sa Komšićem u Predsjedništvu SDP je dobio podršku ukupne bošnjačke političke elite, pa čak i prećutnu od reisa Mustafe Cerića, kojem se do tada od same pomisli na ljevičarski raspoložene muslimane dizala kosa ispod ahmedije.

U ovoj praksi vidjeli su način kako riješiti hrvatsko pitanje u Federaciji i upravo u njoj leži dio odgovora zašto je Lagumdžijina stranka prošle godine bukvalno pomela u bošnjačkim izbornim jedinicama stranku Harisa Silajdžića, kojem su kola krenula nizbrdo nakon što je odustao od unitarističkih ideja o jedinstvenoj policijskoj strukturi koju je sarajevskim liderima obećao još Pedi Ešdaun, pa u posljednji trenutak sa Dodikom dogovorio da sve ostane po starom, ali, eto, da se formira nekakva agencija za koordinaciju.

Kada su Lagumdžiju prošle godine novinari podsjećali na dato obećanja o rotaciji kandidata SDP-a, mudro im je odgovarao da Komšić nije dobro, već savršeno odigrao ulogu hrvatskog člana Predsjedništva, i da bi bila prava šteta zamijeniti ga sa Svetom Pudarićem ili sa njim lično, koji bi teško i došli u priliku da zauzmu mjesto srpskog, odnosno bošnjačkog člana.

Tada, sa Komšićem, i počela je priča o koncepcijskim razlikama o kojima se lideri ni u Brčkom nisu mogli dogovoriti, jer isto ne čitaju Ustav, iako je načelno bio dogovoren princip o podjeli ministarskih resora. Nije sporno da u Savjetu ministara budu po tri ministra iz reda srpskog, bošnjačkog i hrvatskog naroda i jedan iz reda ostalih, niti da oba HDZ-a treba da predlože predsjedavajućeg. Lagumdžiji je od životne važnosti potrebno da progura i svog, prihvatljivog Hrvata u Savjet ministara, jer tada Komšić na državnom nivou ne bi bio presedan, izuzetak, eksces, već pravilo koje bi se primjenjivalo i u svim budućim pregovorima o sastavu vlasti.

Kako vrijeme prolazi, sve je više onih koji smatraju da je BiH nekako životarila ove posljednje godine sa jednim Komšićem, ali teško da bi dugo preživjela sa više njih, pogotovo ako je na aparate budu priključivali tipovi poput Valentina Incka. Amerikanci već imaju puno više šansi jer znaju tačno, izvorno, šta je potpisano u njihovoj vojnoj bazi u Dejtonu. Tamo Komšića niko ni spomenuo nije, niti ga u Ustav upisao.

Nezavisne

Anketa