• Povratničke tegobe Hrvata (188253)
• DRUGI SVJETSKI RAT: Srce tame (1941 - 1945) (165805)
• Bošnjaci, tko ste, što ste... Da prostite... (95426)
• OSMANSKA VLAST Tamni vilajet i beskrajni rat 1463 - 1878 (92509)

• Bošnjaci, tko ste, što ste... Da prostite...
• To je naša zemlja, tu žive Hrvati
• Mesiću okani se Brčkog, šalji vojsku na Derventu!
• Srušena nelegalna džamija u naselju Sturba kod Livna!

• Zajednička druženja nositelja ratnih vojnih odličja HVO-a pokazuju jedinstvo i snagu hrvatskog čovjeka
• Na pomolu koalicija SDP-SBIH
• To je naša zemlja, tu žive Hrvati
• Hrvatski zatočenici doživjeli su ono što ljudski um ne može pojmiti
• Obilježen početak stradanja i napada na Hrvate Zenice

Statistika

• Ukupno registriranih korisnika: 9777
• Ukupno članaka: 23656
• Ukupno komentara: 2087
• Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
• Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Lašvanska Grbavica je od 9. rujna 1993. pod kontrolom HVO

Lašvanska Grbavica je od 9. rujna 1993. pod kontrolom HVO

■ Obljetnica napada na viteško naselje Zabilje, gdje je 14 Hrvata zatočeno pa ubijeno
■ Zarobljeni pripadnici HVO-a i radnoga voda odvedeni živi, a nakon dva mjeseca saznalo se da su ubijeni
■ 17 godina od briljantne akcije HVO na Grbavici kod Viteza

 U nedjeljno jutro 05. rujna 1993.  /tako tipično za ABiH/ oko 7:30 sati započeo je iznenadni napad ABiH na prostor zvani Brdo iznad naselja Zabilje na granici travničke i viteške općine.
To je bila strateška kota koja bi muslimanskim snagama osiguravala pregled i kontrolu jugoistočnog dijela doline rijeke Bile gdje se zatekao HVO i hrvatski narod nakon stravičnih dešavanja u lipnju 1993. Ta je kota stalno napadana i malobrojni HVO se teško odupirao. I tijekom prethodne noći su inženjerijske snage pokušale dodatno utvrditi tu poziciju.
 Napad je bio žestok i iznenadan i posada od 10 bojovnika HVO se brzo našla u okruženju snaga 7. muslimanske brigade 3. korpusa Armije BiH koje su za tu priliku upućene iz Zenice. Uz bojovnike jutro je na toj lokaciji dočekalo i četvoricu pripadnika nenaoružanog radnog voda.
 
 Da je napad dugo i precizno planiran krunski je dokaz video snimak cijele akcije koju su sačinile snage napadača, zloglasne postrojbe El-mudžahid iz sastava 7. muslimanske brigade. Poznato je da postoji još ovakvih snimaka koje su služile za promidžbu ratnika afro-azijskog podrijetla u sastavu ABiH. Takvi su se snimci umnažali i upućivali na adrese vlada islamskih zemalja u cilju pridobivanja simpatija za ovakvu borbu a još značajnije i za dobivanje materijalne pomoći koja nije izostala.    
 Kako je nakon završetka rata došlo do razočaranosti ostataka ovih snaga svojim novim gospodarima iz bošnjačkog vrha, ove snimke su se mogle naći bez velikih poteškoća, tako da ovaj snimak posjeduje i hrvatska strana.
Prema snimci, zatočeni pripadnici HVO-a i radnoga voda su se predali na poziv i zahtjev pripadnika Armije BiH, koji su im jamčili sigurnost i poštivanje prava ratnih zatočenika. Neposredno nakon predaje i odlaganja oružja svi uhićeni Hrvati su odvedeni u selo Han Bila (općina Travnik) i od tada je njihova sudbina bila nepoznata.
Iz sela Han Bila su krajem mjeseca rujna stigle neprovjerene informacije o tome da su sva četrnaestorica ubijena u tamošnjem zatvoru te da će njihova mrtva tijela biti uručena hrvatskoj strani 15.10.1993. godine. Ovo je postignuto tek uz posredovanje i pritiske pripadnika UNPROFOR-a, i tijela su predana obiteljima. Među njima je bio i malodobni Žarko Stojak, koji je skoro napunio 17 godina i koji se, kao domaći sin, dragovoljno odazvao za pomoć radnom vodu.
 Zatočeni su i ubijeni bojovnici HVO:  Gabrijel Albert,  Duško Ikić, Nikica Jerković, Vlado Krišto, Željko Lovrić, Jozo Marijanović, Srećko Mišković, Branko Petraš, Niko Petraš, Ranko Sukara, kao i četvorica pripadnika Civilne zaštite: Mladen Ikić, Milan Malinović, Tomo  Petraš i Žarko Stojak.

 Gubitak tako važne kote nije u HVO-u ostao bez reakcije pa su vrlo brzo pripadnici  postrojbi za posebne namjene HVO Operativne zone Središnja Bosna uzvratile kontranapadom i položaji su brzo vraćeni.
 Potisnute snage ABiH se povlače južnije prema Vitezu na plato u puku poznat kao Grbavica. To je prostor iznad naselja Stara Bila koji je odmah na početku sukoba ABiH i HVO zaposjednut od muslimanskih snaga sa ciljem da se presječe put M-5, komunikacija između Viteza i Travnika.
To je isti onaj scenarij kojim se ABiH poslužila u Kaćunima siječnja 1993. poslije kojeg su ostali odsječeni Lepenička i Lašvanska dolina, Ahmićima travnja 1993. kada je HVO osujetio prekid komunikacije Busovača - Vitez, Vrbanji srpnja 1993. koji je rezultirao padom Bugojna…i koji je pokazao stvarne nakane ABiH.  

 Tako je i ovdje u naselju Divjak, između Stare Bile i Viteza zapriječena svaka komunikacija a sa uzvisine i platoa Grbavica je kontroliran i svaki pokret HVO-a. Od snajperskih hitaca odatle su stradali i brojni hrvatski civili. 
 HVO je u toj situaciji morao pribjeći novom rješenju pa je preko noći nikao alternativni putni pravac, koji je također dijelom bio ugrožavan od ABiH. Ipak, taj je makadamski put, koliko god smanjio protočnost u komunikaciji, bio žila kucavica koja je osigurala opstojnost Hrvata Lašvanske doline.

 Nove, dodatne snage ABiH na platou Grbavica, prijetile su da u potpunosti presjeku komunikaciju između HVO postrojbi i hrvatskog puka. To bi bio uvod u definitivan poraz a nedavni događaji iz Bugojna jasno su pokazali kako bi se Hrvati nakon toga proveli.
 Tihomir Blaškić i Dario Kordić, uz svoje suradnike, grozničavo nalaze rješenje. U zoru 08. rujna 1993. godine postrojbe za posebne namjene HVO Operativne zone Središnja Bosna, uz brojne dragovoljce za tu akciju, angažiraju one male rezerve i kreću u bitku koja je bila ”biti ili ne biti” za hrvatski puk Lašvanske doline.   
 Napad je počeo topničkom kanonadom. Vrlo precizno su gađani vojni ciljevi, prije svega zapovjedna mjesta i dobro utvrđeni rovovi. To je omogućilo da izuzetno motivirani hrabri mladi ljudi u odorama HVO, shvaćajući svu složenost situacije, uspijevaju probiti prve crte obrane ABiH već nakon nekoliko sati. Borbe se vode za svaki objekt prema planu koji je u analizu stavio svaki milimetar prostora i akcije. Sa obližnje Kalvarije neposredno zapovijeda Tihomir Blaškić. To poznato katoličko svetište i ovaj put svojim štovateljima donosi sreću. Već prvog dana snage HVO su izbile na plato Grbavice. Bez ijednog poginulog i sa nevelikim brojem ranjenih. Sva hrvatska Lašvanska dolina sa strepnjom i nevjericom prati vijesti. 
 Noć zaustavlja napredovanje. Strah od minskih zapreka čeka jutro. Cijelu noć se javljaju novi i novi dragovoljci. Nitko ne spava.
 Jutro započinje uraganski. Pojačanja koja stižu ABiH ne uspijevaju zaustaviti napredovanje HVO i oni svoje snage odmiču daleko prema Sadovačama i Bukvama. Popodne 09.09.1993. godine je vrijeme koje će ostati zapamćeno po briljantnoj pobjedi na Grbavici. Ta bitka i ta pobjeda će vratiti potpuno poljuljalo samopouzdanje lašvanskim Hrvatima. Ona će, nakon tri mjeseca pakla, prvi put uvjeriti i one najmalodušnije da je obrana moguća i da je opstanak izvjestan.      
 Ovaj je puk svikao na teškoće i na ovakve bitke. Znao je da je ovo jedna etapa i da ga čekaju i Križančeva sela i Buhine kuće, krv i patnja. Ali poslije Grbavice sve je bilo lakše.

 U naselju Stara Bila, u neposrednoj blizini Grbavice, cijeli je rat bio smješten Britanski bataljun UNPROFOR-a, do boli nesklon ovdašnjim Hrvatima. Njegova nazočnost je prije svega doprinijela ovakvom položaju ABiH na Grbavici i u Središnjoj Bosni. Vojna akcija HVO je morala biti tako isplanirana i tako provedena u njihovoj neposrednoj blizini da nije smjela ostaviti ni najmanju mrlju. Jer znalo se, i najmanje odstupanje od normi ratovanja, prekinulo bi za sva vremena svako nastojanje Hrvata da iziđu iz ovog, neodrživog, položaja.
 I zato Britanci, njihov štićenik AID, niti bilo tko drugi, na Grbavici nisu mogli niti montirati događaje tako prepoznatljive nakon okončanja sukoba u BiH. A sjetite se samo Ahmića, Vrbanje...

 HVO je u ovoj, iznimno složenoj operaciji, imao samo jednog poginulog i neveliki broj ranjenih. Stipo Ivišić je poginuo nesretnim slučajem nagazivši na minu.

 Britanci su, naravno, „propustili“ zabilježiti da je dan poslije bitke na Grbavici, 10.09.1993. oko 18:00 sati, na Crkvu - Franjevačku bolnicu "Dr. fra Mato Nikolić" u Novoj Biloj Armija BiH ispalila cijelo jedno punjenje projektila iz višecjevnog bacača raketa (VBR). Jedan od projektila pogodio je bočni zid, a komadi zida, stakla i projektila (gelera) zasuli su ranjene Hrvate nanoseći im nove ozljede. Ozlijeđen je i jedan medicinski djelatnik. Ovaj napad je snimila TV-ekipa ITN-a i lokalna TV  Vitez.
 Bila je to odmazda za poraz na Grbavici, za novi odnos snaga na terenu jer je poslije ovog HVO i hrvatski puk u dolini Lašve bio u sasvim novom položaju.

 Za razliku od Grbavice, dana 05. rujna 1993. i narednih dana, ABiH je učinila nesumnjiv ratni zločin nad zatočenim Hrvatima na prostoru zvani Brdo iznad naselja Zabilje. Za ovaj zločin još nitko nije odgovarao, čak nije pokrenuta ni istraga, iako je rodbina žrtava među napadačima na video snimku prepoznala neke susjede Bošnjake i njihova su imena poznata pravosuđu.

U povodu 17. godišnjice ovoga zločina predstavnici udruga proisteklih iz Domovinskoga rata, HDZ-a BiH i HDZ-a 1990 uz kapelicu na mjesnom groblju u Zabilju položili su cvijeće i upalili svijeće. To su učinili i načelnik Viteza Vlado Alilović, federalne zastupnice Slavica Josipović i Katica Čerkez, zamjenica ministra obrane BiH Marina Pendeš te ministar prometa i veza BiH Rudo Vidović, a potom je u novoizgrađenoj crkvi Gospe od Anđela svetu misu zadušnicu predvodio vikar župe Svetoga Duha u Novoj Biloj fra Danijel Nikolić. / HercegBosna.org /