• Povratničke tegobe Hrvata (188168)
• DRUGI SVJETSKI RAT: Srce tame (1941 - 1945) (165804)
• Bošnjaci, tko ste, što ste... Da prostite... (95426)
• OSMANSKA VLAST Tamni vilajet i beskrajni rat 1463 - 1878 (92508)

• Bošnjaci, tko ste, što ste... Da prostite...
• To je naša zemlja, tu žive Hrvati
• Mesiću okani se Brčkog, šalji vojsku na Derventu!
• Srušena nelegalna džamija u naselju Sturba kod Livna!

• Zajednička druženja nositelja ratnih vojnih odličja HVO-a pokazuju jedinstvo i snagu hrvatskog čovjeka
• Na pomolu koalicija SDP-SBIH
• To je naša zemlja, tu žive Hrvati
• Hrvatski zatočenici doživjeli su ono što ljudski um ne može pojmiti
• Obilježen početak stradanja i napada na Hrvate Zenice

Statistika

• Ukupno registriranih korisnika: 9777
• Ukupno članaka: 23656
• Ukupno komentara: 2087
• Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
• Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Manjak soli i višak stereotipa

HRVATI IZ BIH PODCIJENJENI SU I AKO SU DALI BRILJANTAN NIZ UMJETNIKA I INTELEKTUALACA

MANJAK SOLI I VIŠAK STEREOTIPA

Kada je Džeba džipom zgazio cvijeće ispred HNK, bio je HERCEGOVAČKI PRIMITIVAC, kada je Čilić pobijedio, bio je HRVAT KOJI JE OSVOJIO PARIZ

piše::::: MILAN JAJČINOVIĆ, Obzor

Prije 20 godina u Bosni i Hercegovini živjelo je 766 tisuća Hrvata. Danas, nakon rata, prema nepouzdanim statistikama u toj ih državi živi oko 500 tisuća. Dvadesetak godina kasnije, i bez ratnih pustošenja i progona, unatoč „mirnoj Bosni", moglo bi ih biti još i manje. Hrvati u BiH postaju sve demografski beznačajniji. A nakon Daytona i pravno-političke države karikature, gdje im političke predstavnike mogu birati i drugi, Hrvati su, poslije biološkoga prorjeđivanja, i pred mogućnošću političkog „odumiranja na rate", suočeni i s mogućnošću da u Bosni i Hercegovini nestanu i kao politički narod.
U Hrvatskoj kao da se ozbiljno i ne shvaća što se u susjednoj državi s Hrvatima događa. I u tzv. visokoj politici i među tzv. običnim ljudima. Kao da se do kraja ne poima koliko bi hrvatska „borba za opstanak" u BiH mogla suštinski i dugoročno utjecati i na Hrvatsku. Pa čak imati i sudbinskoga utjecaja na ukupnu hrvatsku budućnost. Jer demografsko smanjivanje Hrvata u BiH i sve manji dolazak Bosanaca i Hercegovaca na hrvatske fakultete i nakon njih ostajanje u Hrvatskoj (posebice u Zagrebu) nije samo hrvatski biološki gubitak. To je i ukupni hrvatski intelektualni gubitak, mnogo veći nego što se u Hrvatskoj često i sluti. BiH je Hrvatskoj (bila) i biološki i intelektualni, odnosno duhovni rezervoar. Iz nje su u Hrvatsku pristizali Hrvati iz oba starčevićanska kulturna kruga... i ne samo Hrvati.

Dobro su se snašli

U Hrvatskoj je politički interes za Bosnu i Hercegovinu počeo kopnjeti otkad je prihvaćen politički stereotip da je „Tuđman s Miloševićem dijelio Bosnu". Iz možda i pretjerane brige početkom devedesetih godina prošloga stoljeća, otišla je poput klatna na sasvim suprotnu stranu, pa je svaki hrvatskiji govor o Hrvatima u BiH postao određenom mjerom političkoga primitivizma. Paternalistički se odnos službene hrvatske politike prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini, možda i zbog velikoga broja Hercegovaca u njoj, obuzetih idejom stvaranja hrvatske države, ubrzo pretvorio u stereotip o Hercegovcima. Počelo je s „bilim čarapama" i „rodijacima" da bi se s vremenom, zbog nekih „koji su se dobro snašli", došlo ne samo do prezirnoga odnosa prema Hercegovcima nego i do svojevrsnoga rasizma prema njima, pa ih se znalo tretirati i kao neku vrstu zaostalih hrvatskih domorodaca. Zbog nekolicine koji su stršili - politički, imovinski ili kulturološki - po načelu pars pro toto svi su Hercegovci, pa i pošteni, kulturni i obrazovani, podvedeni pod rasistički stereotip ,,ti Hercegovci".
U Hrvatskoj su mnogima postali univerzalni krivci za sve: od ostanka bez posla do slaboga uroda pšenice. U tome odnosu prema Hercegovcima bilo je i svojevrsnoga licemjerja. Onima kojima su smetali hercegovačko rodoljublje u politici, poduzetništvo u gospodarstvu ili ikavica na ulici nisu smetali Hercegovci u hrvatskim reprezentacijama.
Ne smetaju im ni danas - Marin Čilić, Denis Buntić, Mirko Alilović... Najzornije je taj dvolični odnos prema Hercegovcima svojedobno predočio dr. Nino Raspudić, usporedivši javni odnos prema tipu koji je džipom zgazio cvijeće ispred HNK i odnos prema Čiliću. Kada je tip ludovao ispred kazališta, novine su pisale o „hercegovačkom primitivcu" koji je gazio cvijeće, a kada Čilić pobjeđuje, onda on nije Hercegovac nego „Hrvat koji je osvojio Pariz". Sličan je odnos i prema bosanskim Hrvatima u Hrvatskoj. Zapravo je negdašnji negativni stereotip kojim se stigmatiziralo Hercegovce prenesen na njih. Što su bosanski, odnosno bosanskoposavski Hrvati poduzetnici - Antunović, Matić, Pipunić, Zubak, BiIjecki... - u Hrvatskoj postajali gospodarski uspješniji, to ih je više počeo pratiti klišej da su „povezaniji i gori od Hercegovaca", da „oni samo šargijaju".
Spada li u 'šargijašku kulturu' operna diva Ljiljana Molnar Talajić, rođena u Bosanskom Brodu, vrsna književnica Julijana Matanović, rodom iz Gradačca, glumački izniman Ivo Gregurević, rođen u Donjoj Mahali kod Orašja, seriozni Kruno Šarić, podrijetlom iz Dervente!?
A u ovdašnjoj hrvatskoj mentalnoj nehajnosti taj omalovažavajući klišej prati Hrvate iz Bosanske Posavine. U takvoj ignorantskoj kulturi i Hercegovci nisu samo pravi Hercegovci, tj. oni koji dolaze iz nje, nego i svi koji su iz Livna, Tomislavgrada, Šuice, Rame.., pa i hrvatski južnjaci iz Dalmatinske zagore; od Vrlike do Vinjana Donjih! Pa tako vjerojatno i slikari iz Livna Ivica Šiško i Ivica Propadalo.
Kada se letimice, s velikom mogućnošću da se neke i previdi, pogleda koji su Bosanci i Hercegovci od samostalnosti Hrvatske obilježili hrvatski sport i njegove uspjehe, onda je popis zaista impresivan. Barjaktar joj je predvodnik legendarni Ćiro, slijedili bi ga njegovi „sinovi", osvajači trećega mjesta na svijetu Sarajlija Mario Stanić i Hercegovci Zvonimir Soldo i Krunoslav Jurčić, Banjolučani, osvajači prvoga rukometnoga zlata Zlatko Saračević, Božidar Jović i Irfan Smailagić, njihov nekadašnji sugrađanin koji je dosegao svjetske teniske vrhove Ivan Ljubičić, bivši i sadašnji nogometni reprezentativci braća Kovač, odnosno Vedran Ćorluka i Mladen Petrić, rukometaši Mirko Alilović i Denis Buntić... Bez mnoštva sportaša rođenih u BiH hrvatska bi sportska enciklopedija bila trajno i tragično manjkavom. Bez „ljudi od knjige" intelektualna i umjetnička još i više. Koliko je značajnih osoba podrijetlom iz Bosne i Hercegovine iza sebe ostavilo svijetli trag u hrvatskoj znanosti, politici, kulturi... Fadil Hadžić, kao egzemplar svestranosti, ostavio je takve tragove u filmu, novinarstvu, literaturi, kazalištu i u slikarstvu. Na filmu i u kazalištu nekoliko su desetljeća akterima bili rodom Banjolučani Ljubica Jović i već dugo pokojni Kruno Valentić, a na estradi nezaobilazni skladatelj Zrinko Tutić. Može li se hrvatsko glumište danas zamisliti bez Ive Gregurevića, Mustafe Nadarevića, Matka Raguža, Tarika Filipovića, Dragana Despota...? A svi su oni rođeni u BiH. Kao i hrvatski pjesnički klasici Antun Branko Šimić i Nikola Šop. U hrvatskoj su književnosti zavidna mjesta osigurali i Anđelko Vuletić, Veselko Tenžera, Enes Kišević, Stjepan Čuić, Mile Stojić, Julijana Matanović, Miljenko Jergović, Mile Pešorda...
Koliko je pak u hrvatskim vladama bilo osoba rođenih u BiH? Toliko da je to mnoge iritiralo. Posebno se apostrofiralo njih troje: ratnoga ministra obrane Gojka Šuška, ministricu prosvjete Ljilju Vokić i ministra financija Borislava Škegru. Škegru se dugo ružilo kao zloduha koji je uveo PDV, a kada su se naredali slijednici na njegovu ministarskom mjestu, tek se tada uvidjelo da je Škegro za njih bio ekonomski lumen. I na Ljilju Vokić se jamralo, pokušavalo je se čak i po crti urbanoga rasizma diskreditirati kao patrijarhalnu poslušnicu, a ona je pokazala da je i samosvjesna i samostalna i sposobna. Osporavan je i za života i poslije smrti bio i ministar Šušak jer da je bezvezni pizza-majstor. Njegovi protivnici jedino nikako da objasne kako je netko tako bezvezan mogao naoružati Hrvatsku, dobiti rat i biti prijatelj nekoga tako beznačajnoga kao američki ministar obrane William Perry! U Zagrebu su intelektualno značajnima postali i mnogi koji su na zagrebački Glavni kolodvor nekoć stigli 'vlakom preko Bosne' i u Zagrebu postali sveučilišnom elitom, univerzitetskim profesorima. Poput Vlade Jukića, Asima Kurjaka, Zdravka Mandića, Milana Kujundžića, Mirjane Kasapović, Nine Raspudića…

Malo nade za nobelovca

Profesorica Kasapović, rodom iz Vareša, bila je najbolja u najboljoj generaciji Fakulteta političkih znanosti. Tako je nastavila briljantan niz zagrebačkih i hrvatskih intelektualaca podrijetlom iz Bosne, od. mnogojezičnoga znalca, književnoga prevoditelja Josipa Tabaka do mudroznanca, jezikoslovca i enciklopedista Tomislava Ladana. Bosna i Hercegovina nisu Hrvatskoj davale samo „ljudski materijal" nego su mnogi iz nje postali najvrsnija intelektualna sol Hrvatske. Uostalom, od tri hrvatska nobelovca - Lavoslav Ružička, Ivo Andrić i Vladimir Prelog - dvojica, Andrić i Prelog, rođeni su u Bosni. S obzirom na preostali broj Hrvata u BiH, malo je vjerojatno da će se među njima roditi još koji nobelovac.

| Obzor | HB.org |