Twitter

Statistika

Ukupno registriranih korisnika: 9632
Ukupno članaka: 23656
Ukupno komentara: 2087
Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Kolumne » Politika » Mudžahedini u akciji smrti

Mudžahedini u akciji smrti

« Prethodni članak | Sljedeći članak »

Napisano 29.11.2010. 14:42

Zločin bez kazne

Nestali Srbi i Hrvati u središnjoj Bosni

Mudžahedini u akciji smrti

■ Nedavna ekshumacija a potom i sahrana uglednog zeničkog oftalmologa dr. Veljka Sladojevića povod je da se po tko zna koji put nakon Daytona otvore dosjei nestalih Hrvata i Srba u središnjoj Bosni: novinar Dana podsjeća na slučajeve obilježene mudžahedinskim pečatima smrti

Slučaj dr. Veljka Sladojevića samo je jedan od primjera kako su već gotovo dvije decenije prikrivani nestanci i ubojstva uglednih Srba i Hrvata iz različitih mjesta središnje Bosne.
Postoje brojne sličnosti koje povezuju slučaj Sladojević sa kidnapiranjem i likvidiranjem Dragana Popovića iz Travnika, ali i sa nestankom grupe bugojanskih Hrvata, koji su većinom bili registrirani kao ratni zarobljenici. Ključna sličnost je u dugogodišnjem poricanju i prikrivanju zločina od strane vlasti.

Policijskim i sudskim istražiteljima u središnjoj Bosni je još od ožujka 1996. godine, dakle svega par mjeseci po okončanju rata, dostupna izjava jednog tada dvadesetogodišnjeg zemljoradnika, sa osam razreda osnovne škole iz Mehurića, koji je od lipnja 1993. do prosinca 1995. godine bio pripadnik VJ 5689 Armije BiH. To je vojna adresa Odreda El Mudžahedin.
Prema svjedočenju osobe sa inicijalima R.H., koje je kasnije potvrđeno brojnim drugim dokazima u BiH i u Haagu, zapovjedništvo jedinice se u početku nalazilo u kućama Milorada i Milojka Savića u selu Poljanice kod Mehurića

POGUBLJENJE DRAGANA POPOVIĆA

U svojoj izjavi, on je opisao niz vojnih operacija u kojima je sudjelovala ova postrojba, ali i konkretne zločine, kao što je pogubljenje Dragana Popovića iz Travnika. Svjedočio je kako su Hrvati držani u selu Orašac kod Mehurića i potom imenovao lokalne i strane mudžahedine koji su odgovorni za pogubljenje Dragana - Dragoljuba Popovića. Opisao je i lokaciju u Orašcu na kojoj je sahranjen Popović. U Orašcu je, prema ovom i drugim svjedočenjima, vršena obuka lokalnih i stranih mudžahedina od 1993. do 1996. godine. U trenutku davanja ove izjave, u Orašcu je i dalje živjelo oko 15 stranih i 30-ak lokalnih mudžahedina.

Orašac je prije rata bio hrvatsko selo u općini Travnik koje je činilo 35 domaćinstava. "Seljani hrvatske nacionalnosti počeli su napuštati Orašac, kako se čini, u periodu od 24. travnja 1993. do 8. lipnja 1993. godine, nakon ubojstava počinjenih u Miletićima 24. travnja 1993. godine. Mudžahedini su se stacionirali u Orašcu u drugoj polovini 1993. godine, sagradili u selu zgradu od četiri kata od blokova, a smjestili su se i u hrvatskim kućama u selu", utvrdilo je pretresno vijeće Haškog suda u slučaju Hadžihasanović i drugi.

Postoje brojne sličnosti između onoga što su preživjele obitelj Sladojević u Zenici i obitelj Dragana Popovića. Na zahtjev Ureda federalnog ombudsmana, istraga je pokrenuta 1997. godine u Višem javnom tužiteljstvu, sada Kantonalnom tužiteljstvu u Zenici, a godinu dana kasnije kompletan spis proslijeđen u nadležnost Općinskog javnog tužiteljstva u Travniku, "kao organu sa mjesnom i stvarnom nadležnošću". U travnju i svibnju 1999. po nalogu tužitelja, saslušan je jedan od tri svjedoka pogubljenja Dragana Popovića. Sva tri svjedoka pogubljenja su i sami bili nebošnjaci i žrtve otmice u Travniku.

U ovoj izjavi na jedanaest strana, svjedok opisuje prisustvovanje odrubljivanju glave Dragoljuba Popovića 20. listopada 1993. i sahranjivanju njegovog tijela, te opisuje brojne detalje u vezi s ubojstvom i drugim događajima tijekom pritvora. Ova izjava iz 1999. potvrdila je isto ime Bošnjaka koji je prvi pokušao da "odrubi glavu žrtvi". U lipnju 1999. pokušana je ekshumacija u Orašcu, ali nije bila uspješna. Različita tužiteljstva u Travniku, Srednjobosanskoj županiji i Haagu su potom godinama između sebe prosljeđivala ovaj spis. Za tužitelje u Travniku ovo je bio prioritetan slučaj, a haški istražitelji su spis preuzeli 2000. godine i potom slučaj Popović uključili u istragu i optužnicu protiv generala Envera Hadžihasanovića i drugih zapovjednika.

Konačno je u svibnju 2000. godine pozvan i svjedok koji je 1996. dao izjavu o pogubljenju Popovića u Orašcu. Tada je R.H. rekao da nikada nije čuo za Dragoljuba – Dragana Popovića i da nije svjestan bilo kakvog ubojstva u logoru. Za osobu koju je ranije identificirao kao mogućeg ubicu, sada je rekao da je to jedan starac i invalid, koji se nalazi u staračkom domu u Travniku. Spis je odlukom istražitelja u Travniku odložen u arhivu "do pronalaska počinitelja".

Takva odluka je bila nezakonita: "Dom nalazi da je odluka koja je donesena, kojom se kaže da se spis odlaže u evidenciju dok se ne nade počinitelj, sukladno članku 126. Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (koji predviđa da genocid i ratni zločini ne zastarijevaju), još jedna od potpuno pasivnih i protuzakonitih, u svjetlu postupka nedostatne istrage. Dom također podsjeća da UN Deklaracija o zaštiti svih osoba od prisilnog nestanka, od 18. prosinca 1992. godine, u članku 13 navodi da je „potrebno voditi istragu dok god je sudbina posmrtnih ostataka žrtve nepoznata."

ŠTO JE UČINIO HAAG?

Dom za ljudska prava je u slučaju Popović utvrdio da su vlasti time kršile pravo obitelji Popović na sadržajnu i detaljnu istragu slučaja. "Činjenice o pritvoru i nestanku jasno ukazuju da je riječ o prisilnom nestanku, što ukazuje na umiješanost organa vlasti". Dom za ljudska prava je 2003. zapovjedio Federaciji BiH "potpunu, svrsishodnu, temeljitu i detaljnu istragu glede nestanka i smrti Dragoljuba Popovića" i naložio plaćanje simbolične odštete obitelji Popović.

U periodu od 1995. do 1999. godine možemo govoriti o postojanju dva sudska sustava na području središnje Bosne, koja su bila dezorganizirana ili etnički podijeljena, ali od tada počinje njihovo objedinjavanje u jedan sudski sustav. Ni takvo objedinjavanje, pa čak niti međunarodna, haška istraga u ovom slučaju, ili kasnije istraga međunarodnog tužitelja Tužiteljstva BiH u slučaju Abdula Maktoufa, nije donijela konačne odgovore niti potrebne informacije koje bi dovele do pronalaska tijela Dragoljuba Popovića. Prema presudi Pretresnog vijeća Haškog tribunala, najkasnije 20. listopada 1993. godine za otmicu pet civila u Travniku, uključujući i Dragana Popovića, znali su Enver Hadžihasanović, zapovjednik, Džemal Merdan, zamjenik zapovjednik, i Ramiz Dugalić, zamjenik zapovjednika za sigurnost Zapovjedništva 3. korpusa, te da je Mehmed Alalagić, zapovjednik Operativne grupe Bosanska Krajina, nakon prijetnji jednog mudžahedina pod nadimkom Abu Džafer, zabranio mudžahedinima da otimaju civile. Džemal Merdan je najkasnije 20. listopada, prema ovoj presudi, tražio od Mehmeda Alagića da riješi problem otmica u Travniku, nakon čega je Alagić naredio mudžahedinima da oslobode otete civile. Narednog dana, 21. listopada 1993. godine, prema presudi Pretresnog vijeća, pogubljen je Dragan Popović, jedan od pet taoca otetih 19. listopada 1993. godine u Travniku.
Žalbeno vijeće Haškog suda je poništilo prvostupanjsku presudu Enveru Hadžihasanoviću zbog toga što nije spriječio kaznena djela okrutnog postupanja počinjena u periodu između 19. i 31. listopada 1993. godine i ubojstvo Dragana Popovića.

Dani-1A-Maktouf

Abduladhim Maktouf je osuđen na pet godina zatvora zbog pomaganja otmice i po izdržanoj kazni deportiran iz BiH. Obitelj i dalje ne zna gdje se nalazi tijelo Dragana Popovića. Pouka slučaja Popović, izražena odlukom Doma za ljudska prava, glasi "da je potrebno voditi istragu dok god je sudbina posmrtnih ostataka žrtve nepoznata".

SLUČAJ BUGOJANSKE GRUPE

VLADA BiH: Pobjegli prema Komaru

NESTALI-93-1

NESTALI-93-2

Slučaj nestalih Hrvata iz Bugojanske grupe jedan je od ključnih koji treba da odgovori na pitanje o tome koliko je vlast bila umiješana u prisilne nestanke Srba i Hrvata, na području pod kontrolom Armije BiH, u tijeku rata od 1992. do 1995. godine, posebno tijekom 1993. godine. Na suđenju za ratne zločine nad Hrvatima u Bugojnu kao jedno od ključnih pitanja se postavlja da li su visoki časnici Armije BiH na tom području naređivali odvođenje ljudi nebošnjačke nacionalnosti iz njihovih kuća i stanova, te kasnije i iz zatvora i logora koji su formirani u različitim kulturnim, sportskim i drugim objektima po ovom gradu, te potom njihovo pogubljenje.

U javnosti je poznato da u brojnim slučajevima nestanka ili kasnijeg ubojstva postoje čak i nalozi za privođenje, izdati i uredno potpisani od strane oficira sigurnosti Armije BiH. Kakva je bila veza između ubica i vlasti?

Dani-3BMlaco

Tijekom ovog suđenja je otvoreno pitanje o tome što su o tome znali utjecajni političari, kao što je Dževad Mlaćo, predsjednik Ratnog predsjedništva Bugojna.

Upravo nestanak bugojanske grupe Hrvata je pitanje koje opterećuje bošnjačko-hrvatske odnose od samog formiranja Federacije BiH 1994. godine. U lipnju 1994. Vlada Republike BiH je uputila odgovor na jedno poslaničko pitanje, koje je postavio poslanik Marko Prskalo. "Zarobljeni Hrvati su nakon dva mjeseca boravka u zatvoru u Bugojnu odvedeni pojedinačno ili u manjim grupama u nepoznatom pravcu, a njihova imena nisu bila ni na jednoj listi razmjene. Pored niza pokušaja da se dozna istina, muslimanske nadležne vlasti Bugojna o tome ne žele govoriti. Što se dogodilo s 26 hrvatskih zarobljenika u Bugojnu? Oni koji ne žele dati odgovor na ovo pitanje nisu ni za zajednički život sa Hrvatima", rekao je Prskalo.

Dani-2B

Vlada Republike BiH, čiji je predsjednik bio dr. Haris Silajdžić, poslala je svoj odgovor 21. lipnja 1994. Ovaj odgovor je karakterističan za većinu objašnjenja slučajeva nestanaka i ubojstava Srba i Hrvata tijekom rata u središnjoj Bosni.

Dani-2C

"Sa dostavljenog spiska od 26 zarobljenih lica iz Bugojna, 16 lica su prilikom izvođenja radova na uređenju Iinija u selu Grgići, pobjegli prema Komaru", kaže se u odgovoru Vlade BiH. Navedeno je 16 osoba: Branko Cmjak, Pero Cmjak, Miroslav Dilber, Niko Džaja, Dragan Erkapić, Zoran Galić, Jadranko Gvozden, Frano Jezidžić, Zdravko Jurišić, Pero Kovačević, Anto Markulj, Ivo Miloš, Nikica Miloš, Mihovil Strujić, Stipica Zelić i Niko Zlatunić. U odgovoru se dalje navodi da su uspjele pobjeći još dvije grupe u kojima je bilo još devet osoba: Berislav Živko, Alvir Zrinko, Miroslav Marijanović, Ivica Keškić, Ljubinko Gudelj, Niko Kunkić, Branko Dadić, Jozo Udovčić i Franjo Kokoš. U odgovoru se napominje da je "Armija BiH zarobila 550 bojovnika HVO i pripadnika MUP-a tzv. Herceg-Bosne. Većina zarobljenih je nakon informativnih razgovora oslobođena dok su 19. ožujka 1994. oslobođena i MKCK predana 294 zarobljena bojovnika."

Naknadne istrage u proteklih 15 godina su dokazale da su neke od osoba za koje je Vlada BiH rekla da su pobjegle ustvari ubijene. Jadranko Gvozden je, na primjer, umro u podrumu BH banke od posljedica mučenja i zlostavljanja tijekom isljeđivanja. Svjedočenja o njegovom premlaćivanju čula su se još u sudnici Haškog tribunala tijekom suđenja Hadžihasanoviću. U optužnici protiv Alije Osmića Tužteljstvo BiH navodi da je Jadranko Gvozden ubijen u podrumu BH banke, ali i dalje nema tijela. Slava Gvozden, majka Jadranka Gvozdena, i dalje moli da sazna gdje je njegov grob, kako bi konačno imala gdje da zapali svijeću. Na spisku nestalih Bugojanaca i dalje je 20 osoba. Među njima je većina osoba za koje je Vlada BiH tvrdila 1994. da su pobjegle prema Komaru, što bi tada značilo prema srpskim položajima. Upravo ovo objašnjenje je model prikrivanja i pokušaja opravdavanja zločina, ukoliko se i otkriju tijela nestalih. Kao i slučaju Sladojević, sve vrijeme se zločin pokušava prikriti, objasniti i opravdati tvrdnjom da su žrtve ustvari ili bježale ili svojevoljno odlazile na teritoriju pod srpskom vojnom kontrolom te da su pri tome ubijene od strane nepoznatih osoba.

| Dani | HB.org |