• Povratničke tegobe Hrvata (188253)
• DRUGI SVJETSKI RAT: Srce tame (1941 - 1945) (165805)
• Bošnjaci, tko ste, što ste... Da prostite... (95426)
• OSMANSKA VLAST Tamni vilajet i beskrajni rat 1463 - 1878 (92509)

• Bošnjaci, tko ste, što ste... Da prostite...
• To je naša zemlja, tu žive Hrvati
• Mesiću okani se Brčkog, šalji vojsku na Derventu!
• Srušena nelegalna džamija u naselju Sturba kod Livna!

• Zajednička druženja nositelja ratnih vojnih odličja HVO-a pokazuju jedinstvo i snagu hrvatskog čovjeka
• Na pomolu koalicija SDP-SBIH
• To je naša zemlja, tu žive Hrvati
• Hrvatski zatočenici doživjeli su ono što ljudski um ne može pojmiti
• Obilježen početak stradanja i napada na Hrvate Zenice

Statistika

• Ukupno registriranih korisnika: 9777
• Ukupno članaka: 23656
• Ukupno komentara: 2087
• Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
• Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalogodavci na redu

Priznanje Enesa Handžića ubrzalo istragu o ratnim zločinima nad Hrvatima u Bugojnu

Nalogodavci na redu

Piše: Esad Hećimović, DANI

■ Poslije sporazuma sa Handžićem, "bugojanska istraga" kreće i ka vojnim policajcima koji su počinili okrutne zločine i ka onima koji su bili na vrhu političke i vojne hijerarhije vlasti
■ SVJEDOCI I SUSJEDI - Zarobljenike su tukli čim prije stignu, puškom, šakom, nogom, kablom, bokserom. Tučnjava zarobljenika je trajala dugo, pri tome čula se galama, a kako je bilo slučajeva da se zarobljenici tuku u dva, tri sata ujutro, "okolno stanovništvo se žalilo na viku i galamu"
■ TRI BUGOJANSKA LOGORA - Osmić je u ožujku ove godine osuđen na 11 godina zatvora, nakon što je odustao od pregovora sa Tužiteljstvom o priznavanju krivnje. Riječ je o mučenjima i ubojstvima zatočenih Hrvata u tri bugojanska logora

Sporazumom o priznavanju krivnje između Enesa Handžića, bivšeg pomoćnika zapovjednika za sigurnost 307. brigade Armije BiH i bivšeg pomoćnika zapovjednika Operativne grupe Zapad III korpusa Armije BiH i Tužiteljstva BiH, "bugojanska istraga" je krenula u dva pravca - prema osobama koje su njemu bile podređene i prema njegovim naredbodavcima. Enes Handžić je od najviše razine zapovijedanja u dosadašnjoj istrazi vraćen na svoju stvarnu, srednju razinu zapovijedanja. Sada postoje četiri sudska predmeta o ratnim zločinima nad Hrvatima u Bugojnu (Handžić; Gasal i drugi; Osmić i Šego) i jedna dodatna istraga u Tužiteljstvu BiH (Mlaćo i drugi). Nevjerojatna okrutnost vojnih policajaca u Bugojnu, koji su bili podređeni Enesu Handžiću, tek počinje da šokira javnost.

Zatočenik u prtljažniku

Samo nekoliko dana po prihvaćanju Handžićevog sporazuma sa Tužiteljstvom, krivnju je sporazumno priznao i Osman Šego, bivši vojni policajac 307. brigade Armije BiH. Iako javnosti nije dostupna posljednja verzija izmijenjene optužnice od 23. svibnja, iz ranije dvije verzije optužnice poznato je za što se tereti Šego. U optužnicama iz listopada prošle i ožujka ove godine se navodi da je Šego "učestvovao i pomagao u pripremanju i vršenju krivičnih djela, ubojstvima i mučenjima, kao i prisiljavanju zarobljenih hrvatskih civila na prinudni rad u Bugojnu u periodu od 18. srpnja 1993. godine do 19. ožujka 1994. godine". Navedene su četiri lokacije na kojima su počinjena ova kaznena djela - "garaža privatne kuće u naselju Donjići, zatim u Marksističkom centru - Klosteru časnih sestara i naselju Vrbanja, te prostorijama BH Banke Bugojno". Događaji su prethodno opisani u prvostupanjskoj presudi protiv Alije Osmića, bivšeg vojnog policajca 307. brigade i bivšeg vojnog policajca postrojbe vojne policije OG Zapad. Osmić je u ožujku ove godine osuđen na 11 godina zatvora, nakon što je odustao od pregovora sa Tužiteljstvom o priznavanju krivnje. Riječ je o mučenjima i ubojstvima zatočenih Hrvata u tri bugojanska logora. U periodu od 23. srpnja 1993. godine pa do 26. srpnja 1993. godine Osmić je "u naselju Donjići u Bugojnu, zajedno sa drugim pripadnicima Armije BiH, u garaži privatne kuće držao zatvorene pedesetak pripadnika HVO-a“

Zatvorenike su "fizički i psihički zlostavljali, tukući ih u garaži i ispred garaže rukama, nogama, policijskim palicama - pendrecima, tupim predmetima, kundacima od pušaka, pa čak i felgom od automobilske gume".
Zatočenici su potom izmješteni u prostorije Marksističkog centra - Klostera časnih sestara u Bugojnu. Osmić je "došao u prostorije Marksističkog Centra zajedno sa drugim vojnim policajcima 307. motorizirane brigade ABiH među kojima su bili i zamjenik zapovjednika
vojne policije 307. motorizirane brigade Sijamija Enis zv. 'Pajo' i Šego Osman. Netko od vojnih policajaca je prozvao Vlatka Kapetanovića i Ivicu Keškića da izađu iz prostorija u kojima su bili zatočeni u Marksističkom centru. Kada su oni izašli, Osmić ih je zajedno sa drugim licima počeo udarati rukama, nogama i tupim predmetima po raznim dijelovima tijela nanoseći im velike patnje i povrede tijela. Od udaraca je Ivica Keškić pao na tlo u hodniku ovog centra. Osmić i Sijamija  Enis su iz prostorija ovog centra izveli i Marija Glišića i počeli ga tući rukama, nogama i tupim predmetima po raznim dijelovima tijela, nanoseći mu velike patnje i povrede tijela. Od udaraca je Mario Glišić ostao ležati na zemlji. Osmić je zajedno sa Sijamija Enisom ubacio Vlatka Kapetanovića u prtljažnik parkiranog crnog putničkog vozila Mercedes. Odvezli su Vlatka Kapetanovića u blizinu naselja Guvna.Izvadili su zatočenika iz prtljažnika sa vezanim rukama na leđima. Enis Sijamija je naredio da pucaju u Vlatka Kapetanovića, nakon čega je Osman Šego pucao iz automatske puške u Kapetanović Vlatka koji je pao na tlo, da bi potom i Alija Osmić iz automatske puške pucao u tijelo Kapetanović Vlatka."

Svjedok Anto Kapetanović, otac pokojnog Vlatka Kapetanovića je "obilazio sve logore u Bugojnu tražeći Vlatka, obraćao se više puta raznim nadležnim osobama u Bugojnu. Neki su ga upućivali na Enesa Handžića, pisao je i Crvenom križu, da bi mu jedne prilike Asim Balilhodžić rekao da će ići Handžiću i da će mu on reći". Vlatko Kapetanović je poslije toga od Balilhodžića saznao da se tijelo Vlatka Kapetanovića nalazi na mjestu Garački podovi u općini Bugojno. Otišao je tamo i preuzeo tijelo. "Prilikom identifikacije primijetio je da mu je bila razbijena gornja vilica i odvojena od donje, da su mu polomljena rebra i kosti isprebijane."

U prvostupanjskoj presudi Osmiću opisuju se i odvođenja iz zgrade BH Banke: "U periodu od rujna 1993. godine pa do otprilike kraja veljače 1994. godine u prostorijama BH Banke u Bugojnu, gdje su privedeni pojedini zatočeni pripadnici HVO-a na ispitivanje, kao vojni policajac u prostorijama ove banke Osmić je osobno i zajedno sa drugim vojnim policajcima zlostavljao privedene zatočenike Krajinović Marka i Željku Miloša udarajući ih rukama, nogama i tupim predmetima po raznim dijelovima tijela, nanoseći im velike patnje i povrede po tijelu".

Enes Handžić u svom Sporazumu o priznavanju krivnje govori o tri slučaja ubojstva upravo u prostorijama BH Banke, koji nisu bili riješeni niti u jednoj od prethodnih istraga Tužiteljstva BiH. To su slučajevi Jadranka Gvozdena, Perice Kovačevića i Nikice Miloša zvanog Kardelj. Policija je sa Iskrinog nogometnog stadiona-logora u Bugojnu odvodila zatvorenike u prostorije i podrume zgrade BH Banke, gdje su mučeni i zlostavljani. U prostorijama BH Banke je bilo sjedište vojne policije.

Za mučenja u BH Banci su znali i drugi vojni policajci pa čak i obično stanovništvo u okolnim kućama: Svjedok B-1 na suđenju Osmiću je rekao da je u dva navrata osobno sa kolegama dovodio sa stadiona zarobljene pripadnike HVO-a, u prostorije BH Banke zbog saslušanja. Prvi put je doveo pet a drugi put sedam zarobljenika u zimu 1993/1994. godine. Zarobljenici su nakon saslušanja zadržavani u podrumskim prostorijama u BH Banci duži vremenski period. Za te osobe je čuo da su ih zvali žestoki momci, ustaše, žestoke ustaše. Pošto je radio u smjenama, viđao je povremeno zatvorenike u BH Banci. "Izgledali su pretučeno, sa vidnim povredama u vidu podliva i razbijenih zuba". Svjedok B-1 je mogao osobno gledati sa ograde stubišta kao i u holu, sa udaljenosti od metar i po, premlaćivanje zarobljenika, te da vidi vojne policajce koji fizički maltretiraju zarobljenike. Među tim policajcima bio je zapovjednik Sijamija Enis, Ivković, Šego, Ale Ajanović, a jednom ili u dva navrata je vidio i optuženog Aliju Osmića. Ta maltretiranja su bila i po danu i po noći. Zarobljenike su tukli čim prije stignu, puškom, šakom, nogom, kablom, bokserom. Tučnjava zarobljenika je trajala dugo, pri tome čula se galama, a kako je bilo slučajeva da se zarobljenici tuku u dva, tri sata ujutro, "okolno stanovništvo se žalilo na viku i galamu". Svjedok se sjetio da je "jedan zarobljeni pripadnik HVO-a od zadobivenih povreda umro. To je prenio Sijamija Enisu koji je zajedno sa Duvnjakom i Ivkovićem sišao u podrum, a potom su tu osobu iznijeli iz BH Banke, stavili ga u službeno putničko vozilo Mercedes crne boje i odvezli ga u nepoznatom pravcu".
Jadranko Gvozden je priveden u prostorije BH Banke na osnovu naloga vojnoj policiji koje je potpisao upravo Enes Handžić. Nikica Miloš zvani Kardelj uhićen je na osnovu Handžićevog naloga. Potom su Gvozden, Miloš i Perica Kovačević ubijeni premlaćivanjem u BH Banci a njihova tijela su, prema svjedočenjima, spaljena na lokalitetu Ivandine kuće. Handžićev sporazum doveo je tužiteljima još jednog zaštićenog svjedoka koji je otkrio način i mjesto spaljivanja tijela ove trojice zarobljenika. Dosadašnja pretraživanja ovog lokaliteta otkrila su dijelove spaljenih ljudskih kostiju, koji su poslati na DNK testiranje, kako bi se pokušao utvrditi identitet žrtava.

Tek kada javnosti bude dostupno Handžićevo svjedočenje bit će moguće utvrditi kako je bilo moguće tako široko i sustavno mučenje zatvorenika bez bilo kakve reakcije vojnog i političkog rukovodstva u Bugojnu, III. korpusa Armije BiH ili Vlade i Predsjedništva BiH. Opis zatočenih u podrumu BH Banke kao "žestokih momaka" i "žestokih ustaša" odgovara opisu "onih koje treba likvidirati'! U ratnom dnevniku Dževada Mlaće, kao predsjednika Ratnog predsjedništva Bugojno, među zabilješkama sa sjednice od 22. srpnja navedena je i rečenica: "Zvanično ne smijemo imati civilnih zarobljenika! Tajno, ekstremni dio zarobljenih vojnika, da se likvidira." Tijekom svog svjedočenja u slučaju Gasal i drugi, Mlaćo je rekao da ne zna čije su to riječi. Selmo Cikotić, aktualni ministar obrane, koji je bio zapovjednik Operativne grupe Zapad, sa sjedištem u Bugojnu, negirao je svoju odgovornost. Ali, sada su upravo Mlaćo i Cikotić najviši politički i vojni zvaničnici prema kojima se okreće bugojanska istraga.

 
BRIGADNI BEZBJEDNJAK
Dvije optužbe protiv Handžića

Handžić se u izmijenjenoj optužnici tereti da je kao bezbjednjak brigade, po ovlaštenju zapovjednika Operativne grupe Zapad; zapovjednika 307. brigade i Ratnog predsjedništva dozvolio odvođenje civila i zarobljenih vojnika HVO-a, koji su bili zatvoreni na Stadionu i na drugim lokacijama u gradu Bugojnu, na prinudni rad na linije fronta, gdje su njihovi životi bili ugroženi. Iako tužiteljica nije imenovala zapovjednike i političare koji su ovlastili Handžića za takvo postupanje, riječ je o Selmi Cikotiću i Dževadu Mlaći. Tužiteljstvo BiH od ranije vodi istragu protiv Cikotića i Mlaće, ali su se oni tijekom suđenja Gasalu, Kukavici i Handžiću, na prijedlog Handžićeve obrane, pojavili u svojstvu svjedoka kojima je sud dodijelio pravne savjetnike, kako ne bi sami sebe optužili.
Handžić se u izmijenjenoj optužnici također tereti da je propustio da spriječi, ili provede istragu i podnese kaznene prijave, u nizu slučajeva u kojima mu je bilo poznato da su pripadnici Vojne policije Armije BiH, koji su bili pod njegovom efektivnom kontrolom, mučili ili ubili zarobljene i zatočene civile hrvatske nacionalnosti i pripadnike HVO-a koji su se predali Armiji BiH. U izmijenjenoj optužnici se opisuju mučenja i ubojstva za koja je Handžić znao. Nema nijednog slučaja u kome se on navodi kao nalogodavac likvidacija. Pitanje o tome kako je ovako okrutno postupanje vojnih policajaca Armije BiH bilo moguće na području gdje su Mlaćo i Cikotić predstavljali vojnu i civilnu vlast tek treba da bude postavljeno u sudnici Suda BiH.

| Dani | HB.org |