Forum

Facebook

Twitter

Statistika

Ukupno registriranih korisnika: 9800
Ukupno članaka: 23656
Ukupno komentara: 2087
Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Kolumne » Politika » Našem čovjeku koji se otisnuo u tuđinu

Našem čovjeku koji se otisnuo u tuđinu

« Prethodni članak | Sljedeći članak »

Napisano 11.04.2010. 08:14

Mi djeca čiji roditelji nisu bili u inozemstvu, zvali smo ih "Nijemci" ili "Švabe". Oni su za nas, ali često i za svoju djecu, oduvijek bili "Nijemci". Ne pamtimo njihove prve odlaske u tuđinu, pa nam nije bilo neobično čuti kako pričaju o "arbajtu", "tankštelama", "autobanovima" i sl. Gastarbajteri, ljudi bez kojih se nije mogao zamisliti niti jedan Uskrs, svojim dolascima ulijevali bi posebnu živost u svako hercegovačko mjesto.

Stizali bi "Nijemci" svojim "rekordima", "asconama", "taunusima", "senatorima", "comodorcima", "stodvajesttricama" ili "granadama", automobilima s velikim prtljažnicima, kako bi u njih stalo što više njemačkih deterdženata, gumenih bombona, kave, tepiha i drugih, tada zanimljivih proizvoda. Automobili su uglavnom bili više klase, putnički, za svakodnevni put od preko 100 km. Nažalost, oni su ih koristili najviše tri puta godišnje (Uskrs, Božić i "Gospojina") i to za put od oko 1000-2000 km.

Uskrs je, svečane košulje zvane "havajke", nedjeljna misa, glasna ganga i sretne supruge pored njih. Mada su malo dana provodili u svojoj ljubljenoj Hercegovini, za te dane su se pripremali i živjeli. Za te trenutke sa svojom djecom, ženom, starom majkom koja ih je ozebla srca i s nestrpljenjem čekala. Zov crkvenih zvona, blagoslovljeno jaje na stolu, cijela obitelj zajedno na uskrsno jutro nije se propuštalo. I tako dvadeset ili četrdeset godina za redom.

Nabrajam u mislima gastarbajtere iz mog mjesta. Malo ih je s nama, veliki dio njih je već na onom svijetu. Poznajući sve one naše Ante i Mate, Perote i Mirkete, Jerke i Vrane, Ljubane i Ćipe... zamišljam da su i na putu za "gori" prošvercali kakvu bušilicu i čekić, "hilti" i "švabac". Sad oni vjerojatno negdje šaluju, mišaju, gipsaju, ziđu, prigrađuju, lipe, vežu, motaju...Pokazat će oni Svetom Petru kako to "Švabo" radi...

A kako su izgledali odlasci u tuđinu, ljudi čijih sam se dolazaka za Uskrs prisjetio, govori nam pjesma iz "Zaboravljenog pisma" koju je, kao osnovnoškolac u Sovićima, davne 1972. godine napisao Tomislav Pejić (nekada urednik enigmatskog lista "Kviz" i novinar Vjesnika; poginuo na bojišnici kod Pakraca 1991. godine).

Našem čovjeku koji se otisnuo u tuđinu

Svu večer je kiša tužno padala
zarobivši čemerom sumornu noć,
a jedan je čovjek u srcu plakao
što mora sam u nepoznato poć'.

Crne mu se misli u očima skrile
i zajedno s kišom nestale u tami,
na pragu je stao i svrnuo pogled
potraživši drage što ostaju sami.

Al poći se mora, kiša neka pada,
zajedno će s njom suze lakše teći;
O, kako će bolno tamo u tuđini,
ove suze gorke jadnu dušu peći.

Koliko će noći srce tako plakat
kad izroni slika ove tužne noći;
O, kako je teško, kako li je bolno,
rastanak kad dođe, u tuđinu poći.