• Povratničke tegobe Hrvata (186004)
• DRUGI SVJETSKI RAT: Srce tame (1941 - 1945) (165632)
• Bošnjaci, tko ste, što ste... Da prostite... (95277)
• OSMANSKA VLAST Tamni vilajet i beskrajni rat 1463 - 1878 (92324)

• Bošnjaci, tko ste, što ste... Da prostite...
• To je naša zemlja, tu žive Hrvati
• Mesiću okani se Brčkog, šalji vojsku na Derventu!
• Srušena nelegalna džamija u naselju Sturba kod Livna!

• Zajednička druženja nositelja ratnih vojnih odličja HVO-a pokazuju jedinstvo i snagu hrvatskog čovjeka
• Na pomolu koalicija SDP-SBIH
• To je naša zemlja, tu žive Hrvati
• Hrvatski zatočenici doživjeli su ono što ljudski um ne može pojmiti
• Obilježen početak stradanja i napada na Hrvate Zenice

Statistika

• Ukupno registriranih korisnika: 9763
• Ukupno članaka: 23656
• Ukupno komentara: 2087
• Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
• Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nepodnošljivo baratanje brojkama!

Piše: Bart Walker

Neki od vas bi morali zamisliti a neki i ne, ali evo pretpostavite da imate brata od kojih pedesetak godina s kojim ste prošli sva bojišta ovozemaljskog života, dobra kao i ona loša. Životi su vam se nekada razilazili ali i spajali. Imali ste različit pogled na neke stvari, što je i normalno. Bilo je i svađa i nesuglasica, ali i onih lijepih trenutaka kada ste se skupa kao jedan tukli za istu stvar, bez obzira da li je to bezazlena tuča iza škole u mladosti ili borba za posao u starosti, princip je bio isti – tu ste za njega kada ustreba i vice versa.

Obadvojica ste odrasli, oženili se, dobili djecu. Bili ste tu kada mu se rodio mali, on je bio tu kada ste se ženili… Život je protekao brzo i mogao bi se svesti samo na brojke. Mogli bismo ga iskazati kroz sumu novca kojega smo zaradili u promatranom vremenu, u broju kilometara koji smo prešli sa jednim, drugim, trećim automobilom, brojem godina Vaše djece, brojem Vaših godina…

Mali milijun je stvari koje bi se mogle vrednovati i u mnogima bismo mogli pogriješiti i dati paušalne ocjene. Međutim ono u čemu ne biste smjeli i mogli promašiti je broj djece Vašega brata primjerice. Možda je to čak i previše bizarno, ali hajde recimo bar približan broj godina bratove Vam djece. Recimo da se može promašiti u godinu, brat Vam ne bi zamjerio.

Hajde sada zamislite kakva bi bila Vaša reakcija kada bi on recimo, kada ga netko upita koliko godina ima vaš najmlađi sin, koji usput ima 13 godina, odgovorio: „Pa kako ne bi znao, on ima 9 godina, bio sam tu kada se rađao“. Malo bi se ljutnuli vjerojatno, ali bez nekih posljedica. Rekli biste mu uz smiješak kako nije puno promašio i ostalo bi na tome.

Međutim, šta bi uradili kada bi se desila situacija ovoga tipa:

Sjedite u kući, gledate recimo utakmicu City-a i United-a. Brat nije neki ljubitelj nogometa, a živi u susjednoj kući. Mali vam dolazi i navaljuje kako je u obližnjem nogometnom klubu u tijeku upis u školu nogometa i kako bi on volio počet trenirati. Vi onako mrzovoljno uzmete telefon i zovnete brata, za kojega znate da ne gleda utakmicu. On se javi i Vi ga zamolite da Vam odvede malog ako nije problem. Odgovor je pozitivan, jer i njegov mali trenira, doduše u starijoj generaciji, te je ionako morao ići po njega jer mu završava trening taman kada počinje upis za mlađe kategorije.

Vi ste sretni, zahvaljujete mu i nastavljate gledati utakmicu.

Nakon pola sata vraća se mali i tužan onako nikakav spuštene glave ulazi u kuću, Vama ništa nije jasno i pitate ga u čemu je problem. On onako polu-ljut odmahuje rukom i baca torbu na pod. Opet ga pitate: „Šta je bilo sine o čemu se radi?“ On počne onako ljut govoriti kako striko nije normalan kako je ovakav, onakav… Vi ga opet pitate „Pa šta je bilo?“ Mali kaže kako je danas bio zadnji dan upisa i da, ako se ne upiše danas mora čekati godinu dana. I da mu je, kada su došli pred klub, stic rekao da ostane u autu jer će on sve riješiti pa ga zovnuti ako bude danas trening. Nakon nekoliko minuta se vratio u auto skupa sa svojim sinom i onako u zanosu i priči sa njim o treningu i svemu, samo usput dobacio da su jučer upisivane mlađe kategorije a da su danas još samo za starije.

Vi onako kao pravi otac, govorite malom da će biti dobro, da ćete popričati sa trenerom da ga primi…

Međutim on onako ljut nastavi govoriti kako ga je zvao prijatelj u međuvremenu na mobitel, malo prije nego su se vratili kući i rekao mu kao zašto nije došao na upis da su oni svi tamo i da taman treba početi trening. On nakon toga onako ljutit upita strica:  „Striko do koliko godina je danas bio upis?“ Stric će onako odlučno : „Pa od 13 do 14.“ Mali već onako van sebe upita opet: „Pa koliko godina ja imam?“. „Pa 9 godina, što?“. I to je bio kraj priče za vašeg sina i treniranje nogometa u toj godini.

Kako biste reagirali na sve ovo?

Da li biste šutjeli i sami sebi u bradu promrmljali kako vam je brat oduvijek bio tako paušalan i samouvjeren u ključnim stvarima i da to nije ništa novo. Ili biste otišli do brata i dali mu do znanja kako nema smisla da takve stvari, kada već nema dara da upamti, barem unaprijed upita?

Ja bi osobno uradio ovo drugo, ali ostaje pitanje da li je šteta već učinjena? Možda sam i ja kriv jer sam gledao utakmice, umjesto da sam kao strastveni ljubitelj nogometa otišao i upisao sina na trening, jer je to jedino ispravno i jedino logično? Noć bi proveo u grču jer mi je pred spavanje došao sin i upitao me da li ću uspjeti ga upisati sutra. Pitanje je da li je šteta nepopravljiva?

E pa ljudi moji, iako nam je „brat“ po narodnosti, i „otac“ po funkciji „naš“ predsjednik gospodin S. Mesić je u jednom intervjuu za njemački DW odgovarajući na pitanje „Je li treći entitet, onaj hrvatski, rješenje za BiH?" izjavio:

"Ako jedna trećina Hrvata živi u dijelu koji se nekad nazivao Herceg-Bosna, a najveći dio živi u Tuzlanskom bazenu, u Posavini, u središnjoj Bosni, u Sarajevu, čije pitanje onda rješavamo, jedne trećine Hrvata? Što je onda rješenje za one dvije trećine? To bi jednostavno bilo uništenje hrvatskog korpusa u BiH."

Kao što bi bratu rođenom otišao i pojasnio koliko moj sin ima godina, tako i „bratu“ Mesiću moram priložiti neke brojke kojima on barata tako olako, sa nesagledivim posljedicama. Puno većim od bezazlenog propuštanja godine dana treninga.

Naime Hrvatska Republika Herceg-Bosna je obuhvaćala nešto preko 600.000 Hrvata, od ukupnog broja od 760.000, koliko je živjelo u Bosni i Hercegovini.
Ukoliko bi taj broj bio 1/3, tada bi ta brojka iznosila oko 255.000 Hrvata !

Još je „braće“ koja se toliko zdušno „brinu“ za nas. Naravno, ne želim podcjenjivati i umanjivati njihovu želju da „pomognu“, jer na kraju krajeva niti naš brat iz ispričane priče nije sa zlom namjerom uradio ono što je uradio, ali pitanje je odakle tolika samouvjerenost u netočne i štetne podatke?

HNV (Hrvatsko narodno vijeće) u Sarajevu je ovih dana organiziralo konferenciju na temu „Neravnopravan položaj Hrvata u BiH“. Ovako odokativno, hvale vrijedna konferencija. Međutim tamo se opet govori, na tragu „brata“ Mesića, kako bi treći entitet doveo Hrvate van istoga u status nacionalne manjine. O ovo izjavi se može raspravljati, ja nisam toga mišljenja, ali to sada i nije poenta ove priče. Ono što je meni zaparalo oči, je izjava:

Član HNV-a Ivo Komšić iznio je podatke koji govore da je po popisu iz 1991. godine, od 4.377.033 stanovnika u BiH, Hrvata bilo oko 800.000.

''Uz ovo treba dodati da se vrši tiho iseljavanje Hrvata iz Federacije i u postdaytonskom razdoblju koje je uzrokovano neravnopravnošću na lokalnim zajednicama, teškom ekonomskom situacijom, neizvjesnom budućnošću države, teškoćama u postizanju kulturne i vjerske ravnopravnosti. Procjenjuje se da je do 2007. broj Hrvata u BiH smanjen za oko 500.000, što znači da je sa 17 posto u 1991. pao na oko 13 posto'', kazao je Komšić.

Dakle, opet pogrešno i štetno baratanje brojkama. Ako je broj Hrvata prema Komšiću 1991. Godine iznosio oko 800.000, onda prostom računicom i umanjivanjem ovih 500.000?! Hrvata manje u 2007. godini daje broj Hrvata od 300.000.

Prema konzervativnim procjenama katoličke crkve, taj broj se kreće oko 460-470.000 u 2010 godini, dok nešto objektivnije statistike, koje uključuju i Hrvate koji nisu katolici, govore o brojci bližoj 500.000 Hrvata.

Postavlja se pitanje:

Kome je u cilju ovakvo nepodnošljivo lako baratanje brojkama u svrhu promoviranja nekih svojih zamisli i nekih svojih „akcija“? Brojke i statistika ne bi trebale biti predmet rasprave, nego čista matematika i ništa drugo.

Međutim, ja znam da šteta koju nanose ovi „dobronamjerni“ likovi i koji nisu svjesni (ili jesu?) svoga "neznanja", nije nepopravljiva i da ćemo uspjeti na kraju krajeva „upisati maloga na trening“.

HercegBosna.org