• Povratničke tegobe Hrvata (188253)
• DRUGI SVJETSKI RAT: Srce tame (1941 - 1945) (165805)
• Bošnjaci, tko ste, što ste... Da prostite... (95426)
• OSMANSKA VLAST Tamni vilajet i beskrajni rat 1463 - 1878 (92509)

• Bošnjaci, tko ste, što ste... Da prostite...
• To je naša zemlja, tu žive Hrvati
• Mesiću okani se Brčkog, šalji vojsku na Derventu!
• Srušena nelegalna džamija u naselju Sturba kod Livna!

• Zajednička druženja nositelja ratnih vojnih odličja HVO-a pokazuju jedinstvo i snagu hrvatskog čovjeka
• Na pomolu koalicija SDP-SBIH
• To je naša zemlja, tu žive Hrvati
• Hrvatski zatočenici doživjeli su ono što ljudski um ne može pojmiti
• Obilježen početak stradanja i napada na Hrvate Zenice

Statistika

• Ukupno registriranih korisnika: 9777
• Ukupno članaka: 23656
• Ukupno komentara: 2087
• Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
• Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Od pravaštva ostao nam samo spomenik?

Piše: Gustav Antunović

U vrijeme kad Hrvatska čezne za pravom desnom strankom, a "pokreti" koji bi trebali oživjeti hrvatsku desnicu niču kao gljive poslije kiše, aktualno je ponovno postalo stanje na pravaškoj sceni. Pravaštvo je odavno u svojevrsnoj krizi identiteta, a samo si sapliće nogu praktički otkad je obnovljeno. Neki zabludjeli relikti ustaškog režima, pokoji udbaš infiltriran u domoljubne redove još davnih dana, poneki luzer, prolaznik, politički kameleon i profesionalni diletant - svi oni ovih dana polažu pravo na pravaštvo. Šarena je skupina onih koji sebe smatraju pravašima, svoju "misiju" pravaškom, a u svoja usta stavljaju Oca Domovine Antu Starčevića, najveću ličnost hrvatske politike. Pravo pitanje bi bilo - tko među njima uopće ima temelja za prozvat se pravašem kakav bi on trebao biti u današnjem vremenu? Danas u Hrvatskoj - rijetki. Ili gotovo nitko.

Za vrijeme održavanja bleiburške komemoracije na kojoj je dr. Božo Ljubić govorio o političkom stanju u BiH označavajući ono kroz što hrvatski narod prolazi u drugom dijelu hrvatske domovine "novim Bleiburgom" samo jedna osoba nije imala razloga oduševljeno pljeskati njegovom energičnom i inspirativnom govoru. Danijel Srb, predsjednik HSP-a. Pričajući o političkoj situaciji u Bosni i Hercegovini dotaknuo se gospodin Ljubić velikobošnjačke politike SDP-a BiH koji se nikad nije odrekao svojih titoističkih svjetonazora, ali i metoda. Danijel Srb vjerojatno na tu konstataciju nije imao zamjerki. No, dotaknuo se Ljubić i hrvatskih izdajnika i kvislinga koji su izdali političke pozicije vlastitog naroda radi pokoje fotelje u federalnim institucijama, spomenuo je lešinare koji su jedva dočekali biti u poziciji da se domognu kolača kojim se dosad još nisu osladili. Tu se Danijel Srb počeo vrpoljiti, gledati u pod, a izraz njegovog lica doživio je drastičnu promjenu. Znao je predsjednik hrvatskog HSP-a da se tu radi o njegovoj sestrinjskoj stranci HSP BiH koju svesrdno podržava, spoznao je lutak na Đapićevim koncima da su baš njegovi jataci s druge strane granice i u narodu, a ne samo u mainstream hrvatskoj politici u BiH, označeni kao izdajice i velikobošnjački podguzi.

Radi se o ljudima sumnjive političke prošlosti koji smatraju da s 15-ak tisuća glasova imaju pravo predstavljati cijeli svoj narod, o ljudima koji su kao pravaši izdali hrvatski nacionalni interes u BiH i time označili jednu drevnu hrvatsku političku misao izdajničkom na tlu na kojem bi ona trebala najbolje uspijevati. HSP BiH nije morao ni sa jednim od dva HDZ-a iako je s jednim bio u "Hrvatskom bloku" i zajedno nastupio na izborima, nije morao podržati mainstream politiku među BH Hrvatima ako je smatrao da ta politika nije dobra za hrvatski narod. Ali nije smio izdati princip, nije smio obezvrijediti veliku većinu hrvatskih glasova na izborima ignorirajući činjenicu da je netko drugi izabran velikom većinom glasova BH Hrvata kako bi ih predstavljao u vlasti, neovisno kako se taj netko zvao i potpuno nebitno kakav subjektivan dojam ostavljala njegova politika. U vrijeme tihe okupacije hrvatskih krajeva u BiH, u doba puzajućeg državnog udara, izdati osnovne postulate demokracije i ravnopravnosti, a pravdati to nesposobnošću i kompromitiranošću političkih oponenata iz redova vlastitog naroda je krajnje neodgovorno, nemoralno i politički štetno. Nije pravaški.

No, štošta toga vezanog uz HSP nije pravaški, s obje strane granice. Oportunizam i diletantizam prije svega. Ovo prvo demonstrirali su u preko nekoliko navrata za vrijeme Đapićeva "stolovanja", a posljednji put upravo u BiH ulaskom pod okrilje famozne "Platforme", dok je ovo drugo dobilo čak i potpuno novu dimenziju potpisom Živka Budimira, predsjednika Federacije iz redova HSP BiH, na "Inicijativu za REKOM". Navodni hrvatski pravaš, a što bi u prijevodu trebalo značiti borac za hrvatsku suverenost i lučonoša hrvatske državotvornosti, potpisuje inicijativu kojom se pokušava oformiti naddržavna komisija koja će provoditi reviziju povijesti začinjenu paušalnim subjektivnim tumačenjima i samo nastaviti politički pritisak na Hrvatsku tamo gdje je Haag to propustio učiniti. Udar je to i na suverenost i na državotvornost, udar na pravašku ideju, udar na ideale Oca Domovine. No, Budimira to ne briga, kao što ga ne briga ni činjenica da je u doba najveće postdaytonske krize u BiH izabran za predsjednika kao privjesak titoističke stranke koja, ohrabrena određenim međunarodnim faktorima, želi politički potpuno izbrisati Hrvate s karte Bosne i Hercegovine. Ne samo da ga nije briga već on smatra da je pravedno da "netko drugi" dobije priliku obnašati vlast u ime Hrvata nakon godina i godina loše HDZ-ove politike, iako tog "drugog" hrvatski narod, kao najviša instanca, nije ovlastio za to. Briga Budimira za hrvatski narod.

Iza ovakve politike HSP-a BiH stao je i Srbov HSP i to je glavni razlog zašto se Srbu ne sviđaju najave o "nepovlačenju i borbi Hrvata" koje dolaze iz usta dr. Ljubića. Pokušavajući se oprati i sa sebe skinuti etiketu HDZ-ovog privjeska HSP se priklonio strategiji rušenja te stigme preko leđa cijelog našeg naroda u BiH i perfidno pokušavajući smjestiti drugim pravaškim opcijama na vrlo neozbiljne i djetinjaste načine. Takav rezon je samo još jedan pokazatelj koliko je HSP pogubio konce u vođenju stranačke politike koja je iznimno površna i providna jer jasno je i najvećem političkom naivcu da takav plan ne može uspjeti. Pravaštvo je nažalost u Bosni i Hercegovini na najnižim granama ikad, a u vrijeme potpune polarizacije političkog spektra u toj zemlji na hrvatski, srpski i bošnjački blok, ostat će gotovo sigurno bez hrvatskog glasačkog tijela nakon ovog izbornog ciklusa i posljedično tome bez egzistiranja u političkoj zbilji. Iako trenutno jako atraktivna lađa na koju se teže ukrcati brojni partijski igrači željni lakog novca iz federalne blagajne, brodici kumrovečkog kormilara Jurišića suđeno je dotaknuti dno. Ono moralno je već dotakla. S njome će u potpunosti biti potopljen i Srbov HSP kojem je podrška Jurišiću samo jedna u nizu loših strateških odluka. Zarobljen u okovima demagogije i pamfletizma u kojima prevladavaju otrovne strelice prema Srbiji i pravaškoj konkurenciji, a bez konkretnog sadržaja i kvalitetnog programa, HSP sve više gubi kredibilitet među hrvatskim biračima, onima koji su godinama s nevjericom gledali nesposobnost, nedostatak vizije, korupciju, međusobne optužbe i obračune.

Kredibilitetu Srbovog HSP-a sigurno neće doprinijeti ni tzv. "Pravaški blok". U želji da se prikaže stožernom desnom strankom, s obzirom da HDZ teško da možemo smatrati desnim, Srbov HSP je krenuo u misiju okupljanja marginalnih pravaških stranaka. Diletantsko trojstvo s njima čine još HČSP (Hrvatska čista stranka prava), stranka ljudi zarobljenih u davnoj prošlosti koji robuju isključivo ustaškoj ostavštini, i A-HSP (Autohtona Hrvatska stranka prava) koja predstavlja marginu političke margine, a predvođena je osvjedočenim obiteljskim nasilnikom. I dok ovoj prvoj u domenu najviše stranačke politike spada isključivo veličanje ustaškog i pismeni obračun s komunističkim režimom bez ikakvog stvarnog učinka, antigay djelovanje primitivnim parolama i djetinjastim naljepnicama te bratimljenje s velikomađarskim nacionalistima koji u svojim propagandnim materijalima ispunjenima egzotičnim zemljopisnim kartama rado "jame" dobar dio naše domovine, ova druga stranka nije poznata baš ni po čemu osim po obračunu svog čelnika Keleminca s počasnim predsjednikom HSP-a, Antom Đapićem. Da, istim onim Đapićem s kojim sad sjedi u prvim redovima javnih tribina, a svojevremeno je pisao knjige o njegovoj izdaji pravaštva. Tko zna, možda nekom novom Keleminčevom "bestselleru" Đapić još bude i koautor.

Najmlađa od svih pravaških stranaka je HSP dr. Ante Starčević kojoj je na čelu Ruža Tomašić. Iako najkraće na političkoj sceni i još uvijek "under construction" ova stranka pokazuje najviše znakova modernog pravaškog djelovanja. Osim što joj je na čelu nekompromitirana političarka koja je ugrozila i vlastiti život radi pomoći lokalnoj zajednici, HSP dr. Ante Starčević zasad je najbliže transformaciji pravaštva u modernu političku opciju koja ne robuje prošlosti već u Starčevićevim manirima štiti hrvatsku sadašnjost i pazi na budućnost. Za razliku od Danijela Srba, Ruža Tomašić ne mora saginjati glavu na bleiburškoj komemoraciji jer je na vrijeme prepoznala opasnost koja se nadvila nad BH Hrvate te je sukladno tome i reagirala, iako dosad nije uspjela ustrojiti kvalitetnu pravašku alternativu kumrovečkom ustaši Jurišiću i njegovim jurišnicima na federalne fotelje. Osim ustroja stranke na podučju BiH i njenog omasovljavanja kako bi se stvorila kvalitetna pravaška alternativa na plodnom tlu, Ruža Tomašić će morati poraditi i na selekciji novopridošlih kadrova u Hrvatskoj, za koje često ističe u medijima da se radi o mladim ljudima i kvalitetnim pojedincima iz konkurentskih tabora. U tom procesu može joj samo pomoći odlazak Pere Kovačevića, čovjeka mutne političke pozadine, i priključenje ljudi kao što je Zvonko Bušić, hrvatski uznik i neprikosnoveni domoljub, intelektualac i orator, ikona hrvatske emigracije i idealist u borbi za slobodnu i samostalnu Hrvatsku. HSP dr. Ante Starčević je dosad nekompromitirani projekt koji ima priliku razviti se u modernu desnu stranku za kakvom Hrvatska vapi. Ono na što Starčevićanci moraju paziti je da se nedokazana podmetanja od strane konkurencije ne pokažu istinitima ili utemeljenima jer bi to do kraja kompromitiralo pravaštvo u Hrvata. Toliko duguju čovjeku čije ime nose.

Kroz ovu analizu pravaške scene, prilično opsežnu, ali nedovoljno da uključi i one najmanje pravaške stranke, tešku prošlost međusobnih sukoba, optužbi, podmetanja, taština, dijeljenja, uzdizanja i bolnih padova, nastojao sam predočiti trenutno stanje gledano očima pravaškog idealista mlađe generacije. A stanje nije bajno. Hrvatska desnica odavno ima formu ispred sadržaja, a zastavu, grb i ruku na srcu pretpostavila je kvalitetnim programima, krvavom radu i stvarnoj zaštiti hrvatskih nacionalnih interesa. Pravaštvo kao temelj hrvatske nacionalne ideje uvijek u ovakvim turobnim vremenima dođe pod lupu i uvuče se u očekivanja brojnih Hrvata koji od pravaša očekuju da budu prvi na braniku Domovine. Ukoliko pravaši ne shvate da ovo dosad nije bilo dovoljno dobro, da su i sami kumovali ovakvom stanju u državi jer nisu hrvatskom čovjeku ponudili ništa bolje, ako ne prepoznaju trenutak da kvalitetnim programom i novim licem adekvatnim 21. stoljeću pridobiju značajniju podršku u narodu, moći ćemo ustvrditi da nam je od pravaštva doista ostao samo spomenik. Spomenik oko kojeg se vežu brojne kontroverze i kojeg ni sami Ante Starčević nije želio.

Hrvatska Hrvatom