• Povratničke tegobe Hrvata (184528)
• DRUGI SVJETSKI RAT: Srce tame (1941 - 1945) (165505)
• Bošnjaci, tko ste, što ste... Da prostite... (95196)
• OSMANSKA VLAST Tamni vilajet i beskrajni rat 1463 - 1878 (92212)

• Bošnjaci, tko ste, što ste... Da prostite...
• To je naša zemlja, tu žive Hrvati
• Mesiću okani se Brčkog, šalji vojsku na Derventu!
• Srušena nelegalna džamija u naselju Sturba kod Livna!

• Zajednička druženja nositelja ratnih vojnih odličja HVO-a pokazuju jedinstvo i snagu hrvatskog čovjeka
• Na pomolu koalicija SDP-SBIH
• To je naša zemlja, tu žive Hrvati
• Hrvatski zatočenici doživjeli su ono što ljudski um ne može pojmiti
• Obilježen početak stradanja i napada na Hrvate Zenice

Statistika

• Ukupno registriranih korisnika: 9773
• Ukupno članaka: 23656
• Ukupno komentara: 2087
• Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
• Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

"On Bullshit" po pitanju Bosne i Hercegovine

Unutar bogate palete raznovrsnih naklapanja u hrvatskom političkom diskursu posebno mjesto pripada dominantnom, politički (čitaj washingtonsko-bruxelleski) korektnom govoru o stanju u Bosni i Hercegovini. Slušanje naših dužnosnika, pogotovo onih iz Ministarstva vanjskih poslova, kako glagolje o stanju u susjednoj državi, automatski mi priziva u svijest slavni esej princetonskog profesora etike H. G. Frankfurta „On Bullshit“, koji je kod nas objavljen kao zasebna knjižica pod naslovom „Kenjaža“.

Frankfurt u tom eseju analizira fenomen ispraznog govora koji je onkraj istine i laži, a za čije proizvođače i na hrvatskom najčešće vulgarno kažemo da „seru“. Nije slučajno što se u brojnim jezicima čin bezveznog verbalnog naklapanja, dakle proizvodnje riječi bez ikakvog informativnog, misaonog ili bilo kakvog drugog vrijednog sadržaja, metaforički poistovjećuje s izbacivanjem izmeta. Zašto uopće dolazi do takvog trošenja riječi? Frankfurt objašnjava kako je „kenjanje neizbježno kad god okolnosti traže od nekoga da govori, a da ne zna o čemu govori. Tako se proizvodnja kenjanja potiče kad god obveze ili prilike da čovjek govori o nekoj temi prelaze njegovo znanje o činjenicama koje su na tu temu relevantne.“

Političar iz Republike Hrvatske, dakle, “kenja“ kada govori o BiH ili zato što ne zna o čemu govori, a što je vrlo često slučaj, ili, što je još gore, zna kakvo je tamošnje stvarno stanje stvari, a mora se praviti blesav kako ne bi odstupio od onoga što najdraža ambasada ili bruxelleska centrala od njega očekuje. Verbalna kenjaža na tu temu javlja se uglavnom kad se novinarima treba odgovoriti na pitanja o stanju u BiH, neravnopravnosti Hrvata u njoj i što Hrvatska kani učiniti po tom pitanju. Govornik se tada akrobatski trudi s jedne strane ostati unutar, više kmetovski samoprihvaćene nego nametnute “korektnosti“, a istodobno ostaviti dojam nekakve brige za vlastite sunarodnjake u nevolji. Prva, najčešća razina hrvatske kenjaže o BiH je priča o euroatlantskim integracijama koje će sve riješiti. Za nedavnog posjeta Sveučilištu u Mostaru bivši predsjednik Sabora Željko Reiner odgovarajući na pitanje tamošnjih studenata izjavio je kako je uspostava trećeg entiteta u BiH “škakljivo pitanje” pa je na to škakljivo pitanje dao prikladno smiješan odgovor ističući: “Pitanje entiteta, nacionalnih jedinica, zatvorenosti u krugove, nacionalne ili religijske, postat će bespredmetno onoga trenutka kada se zadovolje zahtjevi za ulazak u Europsku uniju i kada se ostvari kvalitetan standard svih stanovnika u Bosni i Hercegovini”.

Ovaj “odgovor“ podrazumijeva dvije stvari. Prvo, da će BiH jednog dana ući u EU, drugo da će taj ulazak u EU i s njim navodno povezano podizanje životnog standarda automatski riješiti međunacionalni konflikt. Jesu li te teze samorazumljive? Naravno da nisu. Kao prvo, upitno je jesu li svi bitni akteri u BiH doista za “euroatlantski put“. Neki su primarno na Alahovu putu, neki gledaju kamo će Srbija pa će i oni tamo, a nekima je europska priča zadnja slamka spasa od koje se nadaju i rješenju problema svoje nejednakopravnosti. Drugo, sve i kad bi se nekim čudom preko noći svi u BiH složili da ulazak u EU “nema alternativu“, upitno je mogu li se kriteriji EU za prijem spustiti toliko nisko da i takvi minimalni ne budu nepremostiva prepreka za nefunkcionalnu BiH. Na kraju, sve i kad bi se kriteriji mogli u toj mjeri sniziti i kad bi svi akteri u BiH jednodušno izgarali za “europski put“, bi li ulazak u EU riješio ijedno goruće pitanje u BiH?

Rješava li se pitanje tempirane bombe time što je se iz predsoblja unese u dnevni boravak? Reinerova izjava besmislena je jer su unutar EU nacionalna i identitetska pitanja itekako važna. Belfast, za naše prilike bogati grad, desetljećima je u EU pa kilometri zidova i dalje fizički razdvajaju dvije zajednice, a svako malo lete i molotovljevi kokteli. O Kataloniji i Baskiji da i ne govorimo. Dakle, sve i kad bi se nekim čudom u budućnosti i dogodio, ulazak BiH u EU sam po sebi ne bi riješio ništa, kao što ni ekonomski razvoj ne može riješiti eminentno političke probleme. Priča o rješenju krize u BiH čarobnim europskim štapićem je, dakle, obična kenjaža. Drugi proser je da “bez jednakopravnih Hrvata nema BiH“. Tu besmislicu je najbolje u sramotnom intervjuu sarajevskom “Oslobođenju” 2010. izrazio tadašnji veleposlanik RH u Sarajevu Tonči Staničić.

U trenutku kad su Hrvati u BiH politički bili na podu, kad je drugi put bošnjačkim glasovima uzurpirana pozicija hrvatskog člana Predsjedništva, veleposlanik iz nacionalne države hrvatskog naroda, koja je sukreator i garant Daytonskog sporazuma, hvalio se kako je on prvi strani veleposlanik koji je čestitao Komšiću. I dodao protuustavnu izjavu: “Kada me pitaju što je prioritet hrvatske države ovdje, često volim ponavljati da prioritet broj jedan, možda će to čudno izgledati, nije položaj hrvatskog naroda. To jest prioritet, ali nije broj jedan. Naš prioritet je Bosna i Hercegovina – stabilna i funkcionalna. Jer, ako je taj prvi prioritet riješen, onda je riješen i položaj hrvatskog naroda.“ Staničić, osim jezične besmislice o prvom i drugom prioritetu, čini i težu pogrešku u zaključivanju, jer se stabilna i funkcionalna BiH itekako može postići i neovisno, štoviše nasuprot interesu hrvatskog naroda, npr. njegovim političkim neutraliziranjem, što je upravo na djelu, čime se jednadžba sa tri nepoznanice pojednostavljuje na dvije, bošnjačku i srpsku. BiH, dakle, itekako može bez Hrvata. Taj državni okvir sklepan u američkoj vojnoj bazi nije nikakav čarobni “tronožac“, već od nametnutih izmjena daytonskog okvira polako, ali sigurno, teži prema dvoentitetskoj državi, srpskoj u RS-u i bošnjačko-muslimanskoj u Federaciji.

Treća vrsta kenjaže je pravaško-drinska. Hrvati bi se u toj priči trebali više brinuti za istočnu bošnjačku granicu nego za položaj Hrvata u BiH, koji će ionako uvijek biti spremni vjerni graničari pa i ne moraju imati neka posebna politička prava. Dok ti sanjaju o Drini, Hrvati se jedva održavaju i do Neretve. Po dodrinašima bi Hrvati trebali pristati na sadašnju situaciju dvoentitetske obespravljenosti jer bi inače došlo do raspada BiH, a to bi, avaj, značilo Srbiju na stotinjak kilometara od Zagreba. Pa što, zar nije i Hrvatska kod Iloka ili Lipovca na sličnoj udaljenosti od Beograda? Više od dvadeset godina nakon što je Hrvatska u Daytonu potpisala de facto srpsku državu na toj udaljenosti, taj magloviti strah se danas koristi za opravdanje statusa quo koji dugoročno dovodi do potpunog političkog eliminiranja Hrvata u BiH. Argument je isprazan i stoga jer je i u ovakvoj BiH cijelo vrijeme na famoznoj zračnoj udaljenosti i nekontrolirana srpska puška i vehabijsko selo s ISIL-ovom zastavom.

I na kraju, četvrti, čest element kenjaže o BiH je kako se tri naroda sama trebaju dogovoriti o preustroju BiH. Teza je apsurdna, jer je sami nisu ni stvarali ni ovakvu željeli, već je to učinila međunarodna zajednica, čitaj Amerika, uz asistenciju i jamstvo Hrvatske i Srbije, pa je sami danas ne mogu ni preustrojiti, već samo razvaliti. Stoga je tragikomično kad čelnici RH danas, kad smo suočeni s puzajućim srpskim separatizmom, islamizacijom bošnjačkih prostora u BiH i rezultatima popisa koji su pokazali da su Hrvati vitalno opstali samo na prostoru koji su sami vojno obranili, na pitanje o trećem entitetu kažu kako će Hrvatska podržati svako rješenje koje tri naroda sama dogovore u BiH. Pa zašto bi bošnjačka unitaristička politika pristala vratiti Hrvatima politička prava koja su im oduzeta od međunarodne zajednice nametnutim izmjenama daytonskog okvira? To je kao da vidiš da ti nasilnik tuče manjeg brata i kažeš – dogovorite se između sebe, ja pristajem na sve što vi demokratski dogovorite. Kao što je iluzorno očekivati da će Srbija sama uvidjeti da treba ukinuti zakon o univerzalnoj jurisdikciji, već je se na to može samo prisiliti, tako i dva aktera u BiH, srpski i bošnjački, kojima postojeći procesi odgovaraju neće sami pokazati nikakvu volju za promjenu postojećeg okvira ili barem za povratak na ono što je dogovoreno u Daytonu, dakle na stanje prije nametnutih promjena.

Opisani dominantni isprazni govor o BiH će se, nažalost, i dalje nastaviti, ali ga barem treba istjerati načistac. Pa kad ubuduće kao odgovor na pitanje o tome što Hrvatska misli činiti po pitanju nejednakopravnosti Hrvata u BiH čujete kako se “Hrvatska sa svojim vanjskopolitičkim partnerima snažno zalaže za stabilnost BiH, njen euroatlanski put i jednakopravnost svih naroda na teritoriju cijele BiH“, ili kako “bez Hrvata nema BiH“, ili da “ne želimo Srbiju na sto kilometara od Zagreba“, a pogotovu kako se tri naroda sama trebaju dogovoriti o preustroju pa tako i o rješenju nejednakopravnosti najmalobrojnijih Hrvata, dobro naćulite uši. Možda, ako imate dovoljno jaku imaginaciju, u pozadini čujete i zvuk puštanja vode...

Nino Raspudić/Večernji list