RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

Oprosti im, Dubrovniče!

Napisano 26.04.2012. 09:38

Oprosti im, Dubrovniče!

Razaranje i četveromjesečna opsada Dubrovnika jedna je od najvećih gadosti koje je učinila bivša JNA. U toj zločinačkoj operaciji sudjelovali su i Trebinjci, mobilizirani ili dragovoljno

Piše: Gojko Berić, Oslobođenje

Nasilje i netolerancija nisu nimalo strani našim balkanskim narodima. U ratovima 90-ih pokazali su svoje najgore lice i rušilačku neprijateljsku energiju. Rušenje zajedničke kuće plaćeno je ogromnim žrtvama i nepopravljivim štetama, i više ništa nije niti će biti kao što je bilo.

Mir je, po prirodi stvari, nudio mogućnost za postepenu promjenu tragičnog raspoloženja, mogućnost obnove života. Historija je puna primjera kada je energija ratnog neprijateljstva u miru pretvorena u „materijal“ za gradnju novih mostova među ljudima i narodima. Nijemci i Francuzi su klasičan primjer. Međutim, ni petnaest godina mira nije bilo dovoljno našim etničkim zajednicama – bilo da su obilježene kao agresor ili žrtva – da ispolje onu drugu, ljudskiju i plemenitiju stranu koja se u njima krije. Ili se još nisu pojavile vođe koje bi izrazile to drugo lice našeg balkanskog svijeta? A ako se tu i tamo i dogodi politički gest takve prirode, on će u pravilu imati više protivnika nego pristalica. Žrtve ne zaboravljaju i teško praštaju, a njihovi dželati ne prestaju da ih mrze, frustrirani što nisu dovršili započeti posao.

Prošlog petka u Dubrovniku su se sastali njegov gradonačelnik Andro Vlahušić i načelnik općine Trebinje Dobroslav Ćuk. Bio je to prvi službeni susret čelnih ljudi dvaju susjednih gradova nakon punih dvadeset godina. Događaj je proglašen historijskim i bio je vijest dana u hrvatskim medijima. Pozivajući se na raspoloženje svojih sugrađana, Ćuk je tom prilikom rekao da „iskreno žali zbog svega što nam se dogodilo i zbog svake nedužne žrtve i svake štete, pa i one najmanje koja je nanesena vama, našim susjedima i gradu Dubrovniku“. Izrazio je uvjerenje da je došao trenutak da zajedno bude izraženo žaljenje nad proteklim događajima. Ali, Vlahušić je bio oprezan. Izrazio je žaljenje za žrtvama i sa jedne i sa druge strane, ali je istakao da način na koji je došlo do njihove smrti nije bio isti. „Dobro je poznato šta se događalo 1991. godine i ne bih ulazio u detalje, jer bi nas to odvelo u prošlost“, naglasio je.

Poslijeratno iskustvo na ovim prostorima pokazuje da prilikom razmjene takvih i sličnih izjava niko nikome ne vjeruje previše. Vlahušić zna da ruka pomirenja sa Trebinjem ima u Dubrovniku mnogo protivnika, baš kao što je Ćuk znao da mu se valja vratiti u Trebinje, gdje ga ne čekaju emancipovani liberali i mirotvorci, već frustrirani veterani sramotnog pohoda na Dubrovnik i njihovi sinovi, pa je požurio da na konferenciji za novinare izjavi kako nije riječ o izvinjenju, već o žaljenju. Uz činjenicu da je i to žaljenje došlo suviše kasno, ova Ćukova „ispravka“ iritirala je građane Dubrovnika koji su ionako događaj primili hladno. Oglasio se i dubrovački biskup monsinjor Mate Uzinić, koji je uzrujanom retorikom komentirao izraze žaljenja trebinjskog načelnika, osudivši njegovo „odbijanje isprike i izjednačavanje strana u sukobu“. Biskup Uzinić nije poštedio ni gradonačelnika Vlahušića.

Sumnjajući u iskrenost političara, biskup preferira njegov ekumenski odnos i pouke koje je polovinom januara izmijenio sa zahumsko-hercegovačkim episkopom Grigorijem, prilikom ekumenske molitve u dubrovačkoj katedrali. Vladika Grigorije je tada u svojoj propovijedi rekao: „Večeras, na ovom svetom mjestu, u ovoj prelijepoj katedrali i u ovom čudesnom gradu, imam potrebu, kao hrišćanin i episkop izgovoriti ovu hrišćansku riječ – oprostite.“

Međutim, ovaj ekumenski događaj je prošao potpuno nezapaženo u hrvatskim medijima. Iskupio ih je Miljenko Jergović, koji je u kolumni u Jutarnjem listu napisao: „Grigorijevo tiho junaštvo sastoji se u tome što je rekao nešto što mnogi ljudi, njegovi vjernici, ne žele čuti. Učinio je to pred gradom kojemu su vjernici iz njegovog stada učinili zlo. Njegova isprika ne očekuje i ne traži odgovor. Ona nije jednokratna“.

Razaranje i četveromjesečna opsada Dubrovnika s kopna i mora jedna je od najvećih gadosti koje je učinila bivša JNA. U toj zločinačkoj operaciji učestvovali su i Trebinjci, mobilisani ili dobrovoljno. Od tada između ova dva grada, koja dijele svega 23 kilometra, ili petnaestominutna vožnja automobilom, traje neka vrsta hladnog rata. Godinama je na graničnom prelazu na Ivanici stražarilo nekoliko bosanskih policajaca, koji su spavali u jednoj srušenoj kući, bivšoj željezničkoj stanici. Prelaz je označavala jedna obična rampa, ali je ona u simboličnom smislu bila velika poput Berlinskog zida. Kad se u ljeto 1998. pročulo da je američki general Jacques Klein, moćni čovjek na službi u BiH, donio odluku da se na Ivanici izgradi pristojan granični prelaz, i uspostavi normalan saobraćaj između Dubrovnika i Trebinja, župnik susjednog sela Mandaljene, don Miljenko Babaić, prononsirani ultranacionalista, pokrenuo je među svojim vjernicima akciju da se cesta prema Trebinju presiječe betonskim blokovima, ali je njegov „krstaški pohod“ propao. Na protestnom skupu protiv otvaranja graničnog prelaza Babaić je grmio: „Neka bude proklet svaki onaj u Dubrovniku, Županiji i Hrvatskoj koji se bude radovao dolasku neprijatelja. Proklet bio onaj tko s njima bude trgovao, jeo i pio i nekažnjeno ih primao u svoj dom. Proklet bio svaki onaj tko oprosti neprijatelju“.

A gdje su ona vremena kad tog prelaza nije bilo i kad su svakodnevne ljudske veze između dva grada bile nešto posve logično i prirodno? Vremena kad su živopisno obučene Konavoke jutrom prve dolazile na trebinjsku pijacu sa svojim proizvodima, kad su dubrovačke plaže bile pune Trebinjaca i kad su iz Dubrovnika svakodnevno stizali u Trebinje autobusi puni stranih turista. Sve je to činilo Trebinje privilegovanim, nekom vrstom dubrovačkog predgrađa. Valjda je zato Trebinje i odisalo svojevrsnim gosparstvom, koje je znalo amortizirati gorštačku plahovitost i agresivnost. I sve to Trebinjci razoriše i navukoše na sebe omrazu svojih slavnih susjeda. Oprosti im, Dubrovniče!


Nema komentara

Anketa

Ustavi