RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

Polemika Milović-Vajdner se nastavlja: Vjeruješ li meni ili svojim očima?

Napisano 06.04.2016. 11:43

Polemika o Hrvatima u Sarajevu te odgovornosti za položaj u kojem se nalaze, između kolumniste portala Dnevnik.ba mr.sc. Tvrtka Milovića i urednika Katoličkog tjednika Josipa Vajdnera dobila je novi nastavak.

„Vjeruješ li meni ili svojim očima“, to mi prvo pada na pamet kada pročitam, istina odmjereni i pozitivno intonirani, odgovor gosp. Tvrtka Milovića na moju reakciju koja je uslijedila nakon njegova teksta Hrvati Sarajeva – još malo pa nestalo. Imati nakanu i realizirati je nije isto. Stari Latini bi rekli: „Qui bene distinguit, bene docet“ – „Tko bolje razlikuje, bolje uči“.

Dobra stvar u cijeloj priči jest da se o Hrvatima Sarajeva razgovara i da se gosp. Milović dotaknuo ove teme! Međutim, teško mi se oteti dojmu da on, unatoč pretpostavljanoj dobroj nakani, govori o svom rodnom gradu i Hrvatima u njemu na način kao što se naši ljudi, primjerice u Austriji, postave kao da znaju svu situaciju u Bosni i Hercegovini te onda i nas koji smo u njoj ostali uče kako nam je. Ako kažemo da to baš nije tako i kako ne treba tako govoriti, onda smo „pogrješno razumjeli“.

 

Nakana nije dovoljna

Da ne bi sada bilo „zabune“ gosp. Milović izričito navodi: „Namjera teksta je upozoriti na položaj Hrvata u ovom gradu. Dakle, radim sve ono što politika, Crkva i Napredak ne rade, a u njihovoj je moći“.

Nažalost, cijeneći osobu autora i sve pozitivno što čini, ipak moram kazati kako je i „put do pakla popločan dobrim namjerama“. Ovo govorim kao Hrvat koji živi u Sarajevu te osjeća bílo ovdašnjega puka na način da je ovdje odrastao te preživio rat i proživio tegobno poraće, a danas uz rad u novinarstvu, predvodi najmanju sarajevsku župu. Kao takav, jasno je samo po sebi, da imam moralno pravo i kredibilitet iskritizirati tekst nekoga čiji, istina, „velik dio obitelji živi u Sarajevu“.

Oni koji me poznaju i koji prate rad Katoličkog tjednika moći će potvrditi da ne naginjemo ni „lijevo“ ni „desno“ nego svugdje i u svakom trenutku nastojimo tražiti što je istina. Tako da dojam stečen na osnovu čitanja teksta ...još malo pa nestalo (koji se, uz dužno poštovanje prema profesiji, ne može pravdati time „da privuče pažnju“!) nije pod utjecajem bilo kakvog osobnog raspoloženja ili „tamne dajidžanske atmosfere“, što god to značilo. Stoga ponovno kažem da je tekst bio omalovažavajući prema Hrvatima u Sarajevu. Jer kako drugačije protumačiti konstrukcije: „Hrvata u Sarajevu gotovo da nema“; „odaziv bio dobar jer je prostorija mala“; „Hrvati Sarajeva ne vide budućnost u svom gradu“; „preostaloj šačici Hrvata“; „Hrvati zaista nemaju budućnosti u Sarajevu“.

Ja bih osobno volio da nas u glavnom gradu ima barem 50 000, ali nema. No, to nije razlog da se ove preostale obezvrjeđuje na ovakav način bez obzira što autor tvrdio da to nije nakana. Zapravo, ono što je ovdje najteže nije kvalifikacija nego stvaranje opće manije kako „nema života“. Zasigurno, šireći beznađe nećemo roditi nadu u opstanak i sve je „pogrešno razumio“ onaj tko bi nas bodrio na način da nam govori kako smo već skoro pa umrli. Ako autor ne vjeruje ovomu što kažem neka popriča sa sarajevskim Hrvatima i sam se uvjeri.

 

Otarasiti se sindroma „nebeskog naroda“

Pogrešno bi bilo, i to je gosp. Milović dobro primijetio, stvarati idiličnu sliku položaja Hrvata u Sarajevu. Međutim, najblaže rečeno, paušalno je kazati da „sarajevski kler govori kako nikakvih problema nema“. Ovdje bismo mogli navesti na stotine – doslovce – propovijedi Vinka kard. Puljića (i na-govora političarima, kao što je primjerice, za uskrsnoga primanja ove, a i svake godine) koji bi opovrgnuli ovu tezu.

O tomu je i Katolički tjednik – koji izlazi u Sarajevu – nerijetko pisao i podvrgavao kritici one koji ne vide dalje od „sarajevskih balkona“. Isto može, u određenoj mjeri, potvrditi i rad Katoličke tiskovne agencije... Dakle, ne odgovara stvarnosti da prešućujemo probleme katoličke – u većini i hrvatske – zajednice u glavnom gradu.

Mogli bismo se također složiti kako „postoje oni Hrvati koji grade vlastiti položaj okrivljujući za sve nedaće sarajevskih/bosanskih Hrvata – same Hrvate“.

Mazohistički bi bilo uvijek „samo po sebi udarati“ kad nam stvarnost govori kako postoje kod drugih one snage koje bi više nego išta voljele da nas nema.

Međutim, mi moramo samokritično sagledati stvarnost i otarasiti se napasti srpskog sindroma „nebeskog naroda“ koji je „svetiji od Abrahama“.

Ne prejudicirajući stvari, možemo li hladne glave danas pogledati nije li hrvatska politika, u određenom obliku, početkom rata u velikom dijelu BiH, u svojim sunarodnjacima, vidjela ne žive ljude nego brojke koje je trebalo tako presložiti da budu na njima zamišljenom prostoru? Nije li, između ostaloga, i to razlog zašto je gosp. Milović danas „bivši Sarajlija“? Nismo li slijedom takve politike danas u velikoj mjeri nijemi na to što je Hrvata nestalo s prostora koji se zove Republika Srpska (jer ona nije u ovim zamišljenim nam granicama)? Ne govorimo li danas o sarajevskim Hrvatima na način da „druge“ krivimo za sve?

Uvjeren sam, i kao Sarajlija, i kao Hrvat, i kao novinar, i kao svećenik, da nam ovo ne bi bila tema u ovakvom obliku kada bismo unutar hrvatskoga bića – političkog i nacionalnog – nedvojbeno shvatili da se sve najvažnije odluke donose u glavnom gradu i kako se za svaki dio zemlje (sic!) najbolje možemo boriti upravo iz glavnog grada. U tom smislu puno bolji bi položaj nas sarajevskih Hrvata – a i percepcija Sarajeva kod ostalih naših sunarodnjaka – bio kada bi sjedište hrvatske politike bio Grad na Miljacki. 

Crkva, Napredak i Hrvati u Sarajevu, koliko god ih bilo i kojoj god stranci pripadali ili ne pripadali, jesu zaslužni da i stranačka središta imaju otvorena vrata za povratak u glavni grad odakle ih je određeni krug ljudi, pod opravdanjem rata, „odnio“ u neke druge krajeve. Tako će moći ujediniti snage na putu dobra s brojnim ljudima dobre volje iz raznih naroda i stranaka koji vole ovu zemlju Bosnu i Hercegovini i svaki njezin dio i svakog čovjeka jer samo to može biti ispravan i dobar put.

Pri tomu ne trebamo „izmišljati toplu vodu“ nego čitati znakove iz bliže i dalje povijesti. To je znala i Sveta Stolica stavljajući, godine 1881., sjedište obnovljene metropolije i nadbiskupije u glavni grad Sarajevo koji je tada bio puno manji te imao puno manje Hrvata katolika nego li danas. Znao je to i mudri sluga Božji dr. Josip Stadler koji je nastavio borbu za opstanak Crkve i naroda na ovim prostorima koju su oci franjevci stoljećima već činili u puno težim uvjetima, a čine i danas zajedno s dijecezanskim i drugim redovničkim svećenicima. Znao je to i papa Franjo koji je 6. lipnja prošle godine došao u glavni grad Bosne i Hercegovine te uputio jasne poruka svima nama u ovoj zemlji ukazujući na nužnost gradnje trajnoga mira koja obvezuje sve nas.

 

Da nije Crkve…

Poštovani autor Milović mi kaže da sam „sasvim promašio: smisao Crkve nije da se bavi sama sobom“. Moj odgovor je da u javnom diskursu moramo otići malo dalje od prvopričesničkoga znanja o vjeri te se sjetiti kako Crkva nije servis u kojemu bi radili biskup, svećenici i redovnice/ici nego je ona „saziv vjerujućih u Krista“ (usp. Lumen gentium, br. 2). Dakle, kada se Crkva „bavi sama sobom“ onda se bavi životnim denotacijama i konotacijama konkretnih ljudi te, posljedično, ne samo duhovnom dimenzijom.

Istina, ima onih „koji u godini obiđu više televizijskih studija nego domova katolika“ i koji se „bave politikom, filozofijom, haaškim presudama i ostalim glupostima, ostavljajući katolike usamljene na vjetrometini svakodnevnog života i borbe za materijalni i duhovni opstanak“. No, svaki će Vam sarajevski Hrvat potvrditi: da nema svećenika tj. Crkve kao zajednice teško da bi bilo i Hrvata katolika u Sarajevu! Unatoč prigovorima koji stoje, zbilja se samo ne poznajući situaciju na terenu (da ne kažem težu kvalifikaciju) može reći kako Crkva zanemaruje vjernike. (Kao ilustraciju u prošlom reagiranju naveo sam neke od institucija koje zapošljavaju Hrvate te su temelj i njihove materijalne egzistencije u Sarajevu.) I nedvojbeno je točno i na terenu provjerljivo: kada bi hrvatske firme upola takav stav imale, nitko ozbiljan ne bi trebao dovoditi u pitanje položaj Hrvata u glavnom gradu.

No, svjesno ili nesvjesno, gosp. Milović želi Crkvu – tj. crkveno vodstvo, učiniti odgovornim za nešto što nije njezino poslanje, a to su politička i nacionalna prava.

Podsjećanja radi: u vremenu komunističke diktature Crkva se nije libila biti na braniku i nacionalne svijesti, a to je činila i kroz povijest, a čini i danas. Najbolja i nedvojbena potvrda toga jest da na ovim prostorima gotovo uopće nema Hrvata tamo gdje nema katolika. Međutim, u vremenu demokracije i mogućnosti političkog organiziranja nije crkveno primarno poslanje, pa ni pravo preuzeti tu ulogu umjesto stranaka. Unatoč ovako neuređenog političkog i društvenog sustava BiH u kojem Hrvati u ovom trenutku ne mogu ostvariti jednakopravnost na razini cijele države – a na što su biskupi Biskupske konferencije BiH nebrojeno puta ukazali i zajedno i pojedinačno – ipak postoji u velikoj mjeri mogućnost političkog organiziranja i političkog djelovanja što otvara veliki prostor i brojne mogućnosti.

No, taj su prostor crkveni predvodnici primorani ispuniti u mogućoj mjeri samo u nekim teškim vremenima poput osmanske vladavine ili komunizma. U aktualnom trenutku trebaju biti otvoreni pomoći i biti savjest političarima te upozoravati na načela koja pojednostavljeno kažu: „Ako je Bog na prvom mjestu, sve je ostalo na svom mjestu“. Zato je potpuno krivo optuživati, Crkvu i Napredak za ono što trebaju učiniti drugi. Naravno, najlakše je kriviti Crkvu, Napredak i slične institucije  jer se za to ne mora nikome odgovarati. A malo je drugačije dirnuti u one koji imaju vlast... lakše je samo reći „politika“.

 

Nismo ikebane

Govoreći pak o sarajevskih Hrvatima, u drugom nam planu moraju biti pojmovi kao što su „slika multietičnosti“, „europski Jeruzalem“ i sl. Institucije koje egzistiraju u okrilju Katoličke Crkve jamačno nemaju svrhu, a niti tako žive da budu ikebane na nekom „multi“ stolu... One su tu zbog Hrvata i svih drugih građana Sarajeva i šire.

U isto vrijeme shvaćaju svoje posebno poslanje da zajedno s drugima i drugačijima, kroz dijalog te međusobnu otvorenost i poštivanje, zajednički grade i ovaj grad i ovu zemlju Bosnu i Hercegovinu jer je to jedini put za normalnu sutrašnjicu. 

Gospodin Milović na kraju napisa da „kao i veliki broj Kiseljačana, na Sarajevo gleda sa sažaljenjem“. Kakvi su to građani Sarajeva, pa samim tim i mi Hrvati u ovom gradu da nas Vi ili netko drugi trebate gledati sa sažaljenjem?

Kao rođeni Sarajlija i župnik u mjestu gdje sam odrastao, ponosim se svojim župljanima koji imaju svoje dostojanstvo i s pravom očekuju da ih i drugi poštuju u tom dostojanstvu, a ne da ih sažalijevaju. Mi poštujemo i volimo Hrvate i u Kiseljaku i u bilo kojem drugom dijelu BiH i Hrvatske, te sve druge ljude. Sukladno tomu, očekujemo da budemo i sami poštovani. To je temelj istinskog nacionalnog i svakog drugog zajedništva.

Zaključno rečeno, možda je autor Milović imao dobru volju, ali ju je artikulirao na pogrješan način: počevši od naslova, preko stila do nakane kojoj je trebala dodatna tekstualna „fusnota“. Istina, neke stvari su nedvojbeno ukazane, ali bolje bi bilo da su i njihovi adresati „čitljivije napisani“. Jer nije isto imati nakanu „dati gol“ i stvarno ga postići.  

No, jedino, uistinu, što bismo zajednički trebali iz ovoga javnoga iznošenja mišljenja – kojega ovim tekstom zaključujem – izvući jest: uvidjeti nužnost žurne, ali mudre izgradnje strategije za opstanak hrvatskog naroda u domovini te na tom polju zaboraviti sva dosadašnja trvenja i s priče prijeći na djela!

Ako ova naša, nazovimo je, polemika bude ikakav doprinos tomu, znači da smo postigli više nego što je to kada se „sepetom zahvaća vodu“.

Josip Vajdner, urednik Katoličkog tjednika


Nema komentara

Anketa

Ustavi