RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

Posljednji pozdrav prijatelju - Heroji ne umiru

Napisano 01.04.2012. 14:59
Heroji ne umiru

Piše: Crovata

Mrzim telefonski zvuk u „gluho doba". Kasno naveče ili prerano ujutro - svejedno. Nedavno mi je upravo jedan takav poziv zazvonio. Već od ranije isprepadan pripremim se i prije nego li dođem do telefona za svaki slučaj se prekrižim i u sebi zavapim Bože pomozi.

U sekundi je bilo jasno. Pakuj najnužnije. Pregledaj imaš li „dokumente". Ostalo mi je to od pokojnih roditelja. Kad god smo se rastajali uvijek su u suzama i jecajima otkinutim od srca, isprekidano govorili „Sine - Provjeri imaš li dokumente".

Od kako ga znam uvijek je bio dobričina. A, kladim se bio je takav i prije nego li sam ga upoznao. Miran. Uvijek osmijeh razvučen s blago stisnutim usnama. I da mu nokte čupaš on bi ti rekao - Samo se nemoj mučiti.

Sve bi on izdržao osim da mu narušiš svijet njegovih vrijednosti. Svijet sastavljen od ljudi, prijateljstva, pomoći, suosjećanja i pravde. Sve granate i streljiva što promašiše njegovo tijelo, pogodile su i ubile te vrijednosti na kojima je njegova duša disala.

Nije izdržao.

Mirne i dobre duše inače ne trpe nepravdu i brutalno zlo. One šuteći strašno pate. Nikome ne govore jer, misle, grijeh je druge opterećivati. A, ipak, svi mi imamo potrebu za nekom povjerljivom „ispovijedaonicom".

Imao je peh. Na prvoj crti bojišnice par puta je bio osuđen ostati živ. Netko mora pokupiti dijelove tijela svojih poginulih prijatelja i rođaka.

Kad je sve prošlo nije se mogao naći, ni snaći, u tom protuljudskom filmu koji se vrtio u glavi i kad se smijao i veselio, i kad je radio i odmarao, i kad je sam šutio i mučio. Slike strahota u snu su progovarale glasovima košmara koji su u „gluho doba" budili ukućane. Bolovao je od PTSP-a.

Zadnji Božić, u dugim zimskim noćima, igrali smo tradicionalnu posavsku igru prsten. Zezali smo se. Ali, onaj tko razumije te nježne ruže od duše, mogao je i tada vidjeti - u njegovim očima bila je mat sjena. Kao umjetno satkleno oko bez sjaja. Magla i teret kroz koje je samo on vidio što je naumio ne bi li sebi olakšao.

Jedno veliko srce prestalo je kucati. Duša velika od zemlje do neba vinula se kao bijeli golub u obećane visine. Kao u jesen nepregledno dugo jato ptica na nebu u seobi na topli Jug, i On se pridružio nepregledno dugoj nebeskoj koloni onih koji su otišli u vječnost. Skratio je sebi muke za koje je samo on znao.

Znam ga još od prije rata. Duša od čovjeka. Za njega je i mrav ljudsko biće.

Ufffffff....

Udarilo me mada to nitko na meni ne vidi. Kuham od ružnog albuma do vrha nakrcanog slikama nepravdi prema istinskim braniteljima.

Bio je istinski domoljub. Običan čovjek najviših ljudskih dometa. Dobričina na kojeg si se uvijek smio kladiti da ga možeš zajebati. Nije on bio ni ofarban gdje su drugi odvano već lakovani. Inače bi on opravdano pribavio sebi pristojnu mirovinu koju i zaslužuje umjesto pišljive milostinje kao što je to inače slučaj i kod većine drugih istinskih branitelja.

Društvo i država koji branitelje promatraju kao teret - i još im se izruguju, ponižavaju ih i proganjaju - nije to pravo mjesto za zaslužne, skromne, ranjene i slučajno preživjele.

S izgubljenim mirom u duši, nepravdom kad vidiš da na bojišnici nikad viđeni kasiraju mirovine u visini saborskih zastupnika, u mislima s glasovima onih dragih osoba kojih odavno nema, za sve je to trebalo snage koja je odavno bila potrošena u tranšeama punim vode, patnje, krvi, straha, smrti, i nade.

Radio je poljoprivredu. Što on posije sušno vrijeme ubere. Ostalo su odradile slike iz rata i svakodnevna nepravda. Samo je trebalo potpaliti suhu slamu, a upaljač je kresao od prve.

Od cigareta požutjeli vrijedni prsti, ispod noktiju hrvatska zemlja koju je branio, volio i obrađivao, prednost koju je svima davao kad je riječ o zaslugama, za svakog poneka fina riječ, sve to kao nož u srcu dokazuje bolnu istinu - prvo moramo nešto izgubiti kako bi saznali što smo imali. Ništa se po njemu neće zvati niti njegovo ime nositi, ali svi oni koji su ga poznavali nosit će ga zauvijek u sebi isto kao i brojne druge - mnogima nepoznate - istinske ljude i domoljube koji su za sve nas, i one koji će se tek roditi, dali najviše što se može dati - Svoj život.

Priznat ću ti dragi moj prijatelju: Izgledalo mi je kao da me zajebavaš. Sve sam se nadao otvorit ćeš oči. Ali, nisi. Vidim te u škrinji.... a ti baš kao živ. Na licu ti isti onaj osmijeh razvučen s blago stisnutim usnama. Tipično za veličine koji pored svojih tona tereta uvijek su spremni preuzeti i dio tuđeg. Kroz prste u tvojoj kosi osjetio sam vječnost u koju si otišao. Na tvojem hladnom obrazu dlan mi je gorio kao na vatri. Gomila nijemih riječi tiskala se u grlu da bi se gutanjem, bez glasa, vraćale u duboku utrobu.

Jesi..... Iako smo kao rakova djeca razasuti diljem svijeta, sve si nas okupio. Jednom si rekao: „Nisam se borio da bih otišao već ovdje ostao". Pretvarajući se da smo jaki držali smo ti stražu dok si odlazeći u nebesa zauvijek srastao sa svojom rodnom grudom.

Poznavajući tvoju ljubav prema bližnjima, kada bi sad makar krajičkom oka mogao vidjeti svu bol onih kojima si drag - obitelj, rodbina, prijatelji i svi domoljubi - siguran sam, nikad ti ne bi otišao na ovaj način.

Bila je to najveća povorka bez pjesme u kojoj sam ikada bio. Rijeka ljudi u crnini sljevala se pred tvoj dom. Tebi u čast. Siguran sam - Količina crnine na ovom svijetu u stvari je količina svjetlosti koja te čeka Tamo.

Nama je bilo lijepo s tobom ali, očito, tebi nije u ovoj nepravednoj prolaznosti. Siguran sam, ti si sad u boljem i pravednijem svijetu od ovog. Siguran sam - vidimo se mi. Prijatelji su ti kao zvijezde, i kad ih zbog oblaka ne vidimo, mi znamo.... one su tu.

Prijatelju moj - dok na usnama osjećam iz oka slano - pozdravljam te i želim ti reći: Pozdravi nam sve naše znane i neznane pale prijatelje koje ti sad vidiš a mi na ovom svijetu ne.

Jablani visoki s krošnjom u nebesima

Krasna je Vašeg lišća pjesma

Hvala Vam za svu hladovinu

Za stražu kojom ste čuvali domovinu

 Na korijenju Vašem rasti će djeca ista

U zemlji natopljenoj krvlju hrvatskih idealista

Zapamtite svi Vi pali hrvatski Vitezovi

Nije bilo uzalud, ima smijeha, opet zvono zvoni

 Vi vječno živite u ovom od Vas stvorenom miru

Vi ste Heroji, a Heroji ne umiru

Posavski Obzor 

 


Nema komentara

Anketa

Ustavi