• Povratničke tegobe Hrvata (195464)
• DRUGI SVJETSKI RAT: Srce tame (1941 - 1945) (166423)
• Bošnjaci, tko ste, što ste... Da prostite... (95941)
• OSMANSKA VLAST Tamni vilajet i beskrajni rat 1463 - 1878 (93127)

• Bošnjaci, tko ste, što ste... Da prostite...
• To je naša zemlja, tu žive Hrvati
• Mesiću okani se Brčkog, šalji vojsku na Derventu!
• Srušena nelegalna džamija u naselju Sturba kod Livna!

• Zajednička druženja nositelja ratnih vojnih odličja HVO-a pokazuju jedinstvo i snagu hrvatskog čovjeka
• Na pomolu koalicija SDP-SBIH
• To je naša zemlja, tu žive Hrvati
• Hrvatski zatočenici doživjeli su ono što ljudski um ne može pojmiti
• Obilježen početak stradanja i napada na Hrvate Zenice

Statistika

• Ukupno registriranih korisnika: 9814
• Ukupno članaka: 23656
• Ukupno komentara: 2087
• Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
• Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Radončić je Keljmendijev prijatelj, Lagumdžija je Radončićev, što je onda Keljmendi Lagumdžiji?!

Radončić je Keljmendijev prijatelj, Lagumdžija je Radončićev, što je onda Keljmendi Lagumdžiji?!

Nije, međutim, barem zasad, jasno kako na Lagumdžijin povratak na mjesto ljubavi stare gleda Radončićev prijatelj, Naser Keljmendi. Pitanje je, u biti, kako definirati ovaj potencijalni đavolji trokut?

| Piše Josip VRIČKO, Oslobođenje

Iako je u politici vječan samo interes, a gotovo nikada (puko) prijateljstvo, Fahrudin Radončić ovih povijesnih dana oduševljeno priča kako mu se vratio jedan stari prijatelj. U posljednjih godinu i pol, svjedoči ovih dana lider Saveza za bolju budućnost, to više nije odnos lidera oporbe i lidera vlasti. Vratilo se, obznanio je, staro prijateljstvo. Jasno, riječ je o Zlatku Lagumdžiji, a emocije s kojima Radončić govori o novoj epizodi u vezi dva drugara dobra stara, svjedoče kako je riječ o restauraciji bliskosti koja je nedvojbeno na razini one nekadašnje kada je Lagumdžija opraštao porez svome sandžačkom prijatelju. A zahvaljujući tomu što se vratio Fahri, Zlatko je u tornju, koji je, barem dijelom niknuo i zbog toga što se Lagumdžija svojevremeno nije držao zakona kao pijan plota, atestiran kao čovjek čijoj se riječi vjeruje. Zauzvrat, Čovjek od riječi je SBB locirao u umjereni centar, za razliku, valjda, od neumjerenog, štoviše radikalnog, kazao bi nediplomatski šef bh. diplomacije.

Mora se, pak, priznati kako je par Lagumdžija&Radončić svoju vezu, baš kao kakvu švaleranciju, razmjerno uspješno krio. Sumnjalo se, doduše, ovih 18 mjeseci, ali nitko nije mogao staviti ruku u vatru i kazati da se stari žar ponovo razgorio. I u kojoj mjeri. Lako je sada, kada je požar buknuo, biti vatrogasac! Nije, međutim, barem zasad, jasno kako na Lagumdžijin povratak na mjesto ljubavi stare gleda Radončićev prijatelj Naser Keljmendi. Pitanje je, u biti, kako definirati ovaj potencijalni đavolji trokut. Jer, činjenice govore kako je Radončić Keljmendijev prijatelj, a Lagumdžija je, vidjeli smo (opet) Radončićev prijatelj - što je onda Keljmendi Lagumdžiji?! Odgovor je, zapravo, lagan; kad si, naime, prijatelj Naserovog prijatelja, ne možeš biti nesvrstan. To je (samo) Brozu uspjelo. A što bi kazao Lagumdžijin bivši prijatelj Komšić - jedan je Tito.
 
Moguće je, pak, da će prvi socijaldemokrata u Bošnjaka o tomu biti propitivan već - a možda i tek?! - potkraj ovoga mjeseca u Bruxellesu, gdje je Štefan Füle pozvao šestorku, prije negoli su golubići iz tornja dokazali, nasuprot dosad uvriježenom mišljenju, kako sve velike ljubavi ne moraju biti tužne?
 
Do tada, do, dakle, vijesti koju ćemo s nestrpljenjem očekivati iz glavnoga grada prilično rasklimane Unije, posvetimo se velikoj Radončićevoj potrebi da bude prijatelj. Eno, sada, osobito po hrvatskom tisku, svjedoči kako je uvijek bio prijatelj Hrvata. Prijatelj Lagumdžiji, prijatelj Hrvatima, riječju; Fahro je gotovo najbolji čovjekov prijatelj! Mada, nije lako dokučiti kako netko tko se busa Lagumdžijinim prijateljstvom može biti prijatelj napaćenih, dijelom i zbog bh. socijaldemokratske multi-kulti prevare, Hrvata?! Jer, kada je nedavno Sulejman Tihić potpisao sporazum s Draganom Čovićem, u crveno-zelenoj koaliciji je počeo, ma gotovo se rasplamsao hladni rat. Lider SDA je, po vlastitom priznanju, morao objašnjavati svome koalicijskom partneru o čemu se tu radi. I mislio je kako ga je uspio uvjeriti da ga nije varao s Hrvatima. Sada, evo, znamo da je za to vrijeme Lagumdžija njega varao sa umjerenim centrom. I to, vidjeli smo prošlog (crnog) petka, prilično neumjereno.
 
Ali, koliko god se Radončić trudio uvjeriti Hrvate kako ih voli od stoljeća sedmog, još je tu malo nespretan. Što mu i ne treba zamjeriti, budući je Hrvate, koji baš nešto ne uspijevaju u njegovim krajevima, prvi put uživo vidio kada nas je svojim iznenadnim dolaskom naprosto razgalio ranih devedesetih. Držeći mali tečaj iz državotvorstva, ovo veliko bošnjačko pojačanje iz dijaspore podsjeća na dane kada je SBB s njim, dakako, na čelu branio državu, braneći Federaciju. Da nije bilo naših glasova u Domu naroda, hvali se po Večernjem listu, ne bi bilo ni predsjednika Federacije, ni  federalne Vlade. 

Onim, međutim, Hrvatima na koje sada, ponovo združeni računaju u novouspostavljenoj bošnjačkoj - crveno-crnoj - koaliciji, podsjećanje na dane kada je Lagumdžija, po svojoj staroj navadi, promovirao (svoje) Hrvate, isto je kao pred Čovićem evocirati uspomene na dane kada se on, stožernik dakle, potpisivao vrlo čitkom ćirilicom. Sve u svemu, kada Radončić priziva svoje starostavno prijateljstvo prema Hrvatima, to odzvanja kao kad se vojvoda Nikolić kune kako nema genetske predispozicije da mrzi Hrvate. A onda, dokazujući kako nikada neće zaboraviti svoga prijatelja Šešelja, (nešto kao Radončić Lagumdžiju) - poruči da se Hrvati nemaju gdje vratiti u srpski Vukovar.
   
Pored ovakvih prijatelja, Hrvatima neprijatelji i ne trebaju.

| Oslobođenje | HB.org |