• Povratničke tegobe Hrvata (192291)
• DRUGI SVJETSKI RAT: Srce tame (1941 - 1945) (166083)
• Bošnjaci, tko ste, što ste... Da prostite... (95645)
• OSMANSKA VLAST Tamni vilajet i beskrajni rat 1463 - 1878 (92794)

• Bošnjaci, tko ste, što ste... Da prostite...
• To je naša zemlja, tu žive Hrvati
• Mesiću okani se Brčkog, šalji vojsku na Derventu!
• Srušena nelegalna džamija u naselju Sturba kod Livna!

• Zajednička druženja nositelja ratnih vojnih odličja HVO-a pokazuju jedinstvo i snagu hrvatskog čovjeka
• Na pomolu koalicija SDP-SBIH
• To je naša zemlja, tu žive Hrvati
• Hrvatski zatočenici doživjeli su ono što ljudski um ne može pojmiti
• Obilježen početak stradanja i napada na Hrvate Zenice

Statistika

• Ukupno registriranih korisnika: 9793
• Ukupno članaka: 23656
• Ukupno komentara: 2087
• Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
• Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Rekvijem za Plave Vode

Rekvijem za Plave Vode

Travničani i danas žale za rušenjem vezirskog Konaka i racionaliziraju taj gubitak tvrdeći da je, eto, ta odluka donesena nedemokratski. Kako je krenulo, za nekoliko decenija, možda će se i Plava Voda pamtiti kao nešto što je bilo lijepo, a što je uništeno bez pravog razloga

Piše: Muharem Bazdulj, Oslobođenje

Ako je vjerovati agencijskoj vijesti, jučer je u Sarajevu „potpisan Aneks Ugovora o koncesiji za korištenje vode izvorišta Plava Voda u Travniku za javno snabdijevanje opština Travnik, Novi Travnik, Vitez, Busovača i Zenica. Potpisnici Aneksa su federalni ministar poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva Jerko Ivanković Lijanović i direktor Javnog preduzeća Regionalni vodovodi Plava Voda Travnik Ernad Granić. Nakon potpisivanja Aneksa Ugovora, prezentiran je glavni projekt Regionalni sustav vodosnabdijevanja Plava Voda i ključnih komponenti prateće projektne dokumentacije.“
Ne polažem u toj stvari nikakvo pravo na bilo kakvu objektivnost, ali Travničani su, čini mi se, čudan svijet. Savršeno je to „uhvatio“ Ivo Andrić u onoj slavnoj partituri s početka „Travničke kronike“ gdje kaže da „nikad niko u Travniku nije ni pomislio da je to varoš stvorena za običan život i svagdašnje događaje. Nikad, ni poslednji balija ispod Vilenice. To osnovno osećanje, da su oni odnekud drukčiji nego ostali svet, stvoreni i pozvani za nešto bolje i više, ulazilo je u svako ljudsko stvorenje sa hladnim vetrom sa Vlašića, sa reskom vodom iz Šumeća, sa 'slatkim' žitom prisojnih njiva oko Travnika, i nije ih nikad napuštalo, ni u snu ni u bedi ni na samrtnom času.“

Postoji kod Travničana iz moje generacije jedno iskustvo s kojim su se mnogi susretali, a koje redovno postaje povod za onaj (opet andrićevski!) podsmijeh zbog tuđe neupućenosti. Naime, kad upoznate nekog i kažete da ste iz Travnika, jedan od tipskih odgovora vašeg novog poznanika ili poznanice biće taj da iako on ili ona nisu, eto, nikad ono baš bili u Travniku u smislu da su tu proveli neki veći vremenski period, ali da uvijek kad prolaze kroz Travnik svrate da „pojedu ćevape na Plavim Vodama“. Ta redovna „pluralizacija“, ta greška da se lokalitet kojem je ime Plava Voda nazove Plave Vode, nama Travničanima je (bila) smiješna, vjerovatno na način na koji je Dalmatincima smiješna navada kontinentalaca da more zovu „voda“ (kao kad neko nekog na plaži pita „Hoćeš u vodu?“).

Ta Plava Voda, te takozvane Plave Vode iz usputnih kvaziturističkih prisjećanja su zapravo izvor Šumeća („hladoviti i hučni izvor“), odnosno onaj lokalitet sa samog početka i sa samog kraja „Travničke kronike“, mjesto radnje prologa i epiloga romana. Sjetio sam se tog tipičnog lapsusa o „Plavim Vodama“ s nekom nježnošću, čitajući agencijsku vijest o „potpisivanju Aneksa Ugovora“. To što je potpisan aneks, po definiciji, naravno, znači da je ugovor već ranije potpisan. I da, cijela priča o „regionalnom vodovodu Plava Voda“ je prilično stara i datira zapravo još od prije rata, a aktuelizirana je u godinama neposredno nakon rata. Pamtim da smo, najprije kao klinci, a kasnije i kao tinejdžeri, rogoborili lokalpatriotski protiv „prodavanja naše vode Zeničanima“, a najartikulisanija protestna ideja bila je da se napiše grafit „Ko je prodo Plavu Vodu, za njim treba pustit vodu!“, ali ni od toga na kraju nije bilo ništa. Onda se nekoliko godina činilo da je cijela ideja (tzv.„projekt“) pala u zaborav, evo do ovog najnovijeg „aneksovanja“.
Nježnost koju sam osjetio za „Plave Vode“ rezultat je osjećanja (straha?) da, ako se ostvare planovi iz Ugovora i Aneksa Ugovora, neće više biti putnika koji će baš u Travniku da naprave pauzu za ručak, da pojedu ćevape na „Plavim Vodama“. Neće više biti one silne vode, one pjene na slapovima i kad voda udari o zidove korita, onih vrba, one prijatne hladnoće i za najvrelijih augustovskih dana. Biće cijevi.

Travničani i danas žale za rušenjem vezirskog Konaka i racionaliziraju taj gubitak tvrdeći da je, eto, ta odluka donesena nedemokratski. Kako je krenulo, za nekoliko decenija, možda će se i Plava Voda pamtiti kao nešto što je bilo lijepo, a što je uništeno bez pravog razloga. Jer nije izvor Šumeća jedini izvor koji može biti iskorišten za vodosnabdijevanje. I nije voda, ako hoćete i u globalnim okvirima, resurs koji je danas jednako vrijedan kao u vremenima kad je prvi put planiran ovaj „regionalni vodovod“. Čak i u kontekstu eventualnog ekonomskog iskorištavanja izvorišta izvan turizma, racionalnije bi bilo razmišljati o flaširanju vode ili nekom drugom načinu koji ne bi uništio možda i najljepši mikrolokalitet u Travniku, mjesto koje je prelijepo i kad ga čovjek vidi prvi put, bez ikakve autorefleksije, a naročito ako ga kontekstualizira u opću (kulturnu) povijest i osobno sentimentalno vaspitanje.

U epilogu „Travničke kronike“ Andrić, između ostalog, suprotstavlja vječnost ljudske svakodnevnice koju simbolizira i ta voda Šumeća sa prolaznošću buke i bijesa povijesti. Begovi iz neke tamo Bosne koji sjede uz Plavu Vodu ispratili su uspon i pad velikog Napoleona („Bunaparte“), a ona ista voda svejednako teče. Dvije stotine godina kasnije, nikakvog Napoleona na vidiku, a lokalni dripci i seoske jajare prodaće i dušu, a kamoli vodu, za trideset srebrenjaka. Kad begovi na kraju „Travničke kronike“ sjede „u dobroj pobedničkoj tišini“, ta se tišina čuje kroz vječni šum Šumeća. Dubina našeg pada mjeri se apsolutnošću ružne gubitničke tišine, tišine bez pozadinskog šuma, onakve kakva postoji samo na palanačkim grobljima.

| Oslobođenje | HB.org |