• Povratničke tegobe Hrvata (195233)
• DRUGI SVJETSKI RAT: Srce tame (1941 - 1945) (166397)
• Bošnjaci, tko ste, što ste... Da prostite... (95920)
• OSMANSKA VLAST Tamni vilajet i beskrajni rat 1463 - 1878 (93104)

• Bošnjaci, tko ste, što ste... Da prostite...
• To je naša zemlja, tu žive Hrvati
• Mesiću okani se Brčkog, šalji vojsku na Derventu!
• Srušena nelegalna džamija u naselju Sturba kod Livna!

• Zajednička druženja nositelja ratnih vojnih odličja HVO-a pokazuju jedinstvo i snagu hrvatskog čovjeka
• Na pomolu koalicija SDP-SBIH
• To je naša zemlja, tu žive Hrvati
• Hrvatski zatočenici doživjeli su ono što ljudski um ne može pojmiti
• Obilježen početak stradanja i napada na Hrvate Zenice

Statistika

• Ukupno registriranih korisnika: 9811
• Ukupno članaka: 23656
• Ukupno komentara: 2087
• Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
• Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Sidrane, ne klepeći mamulama

Sidrane, ne klepeći mamulama

Pjesnik Avdo tvrdi kako su Jugoslaviju uništili srpski i hrvatski hohštapleri i barabe, a admiral Branko misli da su za sve krive nacionalističke vođe - hrvatske i slovenske. A kad poeta i vojnik misle gotovo isto, čuđenju kraja nema

Piše: Josip Vričko, Oslobođenje

Ušli smo, evo, u godinu u kojoj ćemo, nadam se ne radno - kao što to, prizivajući arapsko proljeće, odnosno Dyznilend u bosanskoj obradi, prijeti Zlatko Lagumdžija - obilježiti 20. godišnjicu početka ovoga našeg posljednjeg rata. Prvi će, a pomalo su već i počeli, slaviti Srbi; 9. siječnja je Dan Republike Srpske. A tek treba vidjeti kako će (i koje) datume iz posljednjega desetljeća prošloga stoljeća obilježavati - možda čak i slaviti -  ostali naši konstitutivni narodi. Čini mi se, međutim, da prošlogodišnja obljetnica, 20 godina od raspada, ili što bi ovih dana kazao jedan stari admiral, razbijanja Jugoslavije, nije adekvatno, makar zabilježena. Što čudi, budući su baš posljednji dani prošle godine pokazali kako SFRJ i dalje ima značajan broj istaknutih poklonika, umjetnika čak.

Neki su od njih otvoreno pustili suzu za tvorevinom što ju je Broz razbaškario od Vardara pa do Triglava, proglašavajući je kovačnicom bratstva i jedinstva. Koja se, jel'te, čuvala kao zjenica oka, sve dok si prije dvadeset godina u BiH, a godinu ranije i na nekim drugim lokacijama, nismo međuse počeli oči vaditi.

Prisjećanje, uz pokoju tešku mušku suzu, na staru (dobru) Jugu izazvalo je, pak, i poneki nesporazum. Mediji su, naime, prenijeli kako je Abdulah Sidran, po vlastitu priznanju, kazao da bi potpisao ponovno formiranje SFRJ. Pjesnik je potom objašnjavao kako je reinterpretiran, te da to nikada nije kazao. Pa koja bi to budala, veli, nakon svih užasa koji su se ovdje zbili, mogla i pomisliti da je obnova Jugoslavije moguća, a kamoli kazati da bi potpisala njeno novo formiranje.

Pjesnici su čuđenje u svijetu, pa ih, eto, mi obični smrtnici uvijek i ne razumijemo. I onda im se, eto, čudimo.

U konkretnom slučaju ovoga pjesnika, čuđenje je, zapravo, neizbježno; Sidran je politički startao kao reformista, a onda se ugovorno vezao sa SDA, pa potom i sa Savezom za bolju budućnost. Ne zna, doduše, pjesnik jesu li ga „proknjižili“ kao člana stranke (ili stranaka, svejedno), no i kao izvanstranačka persona - što bi on kazao „sam i ničiji“ - brojne je Sidran sastave, recitacije i pjesmice ispjevao Vođi u bolju budućnost. Nosajući te svoje uratke po BiH, baš ko što su se ono nosile mošti taman tamo pred rat. Opisavši tako svoj politički krug od Ante prije rata, do Fahre poslije rata. Zato, a ne zbog pjesničkih visina nije lako shvatiti Sidrana političara.

No, voli - kad (već) ne pjeva - taj vanstranački slobodoumnik i dalje politički promišljati. I analizirati! Veli tako kako su Jugoslaviju stvorili najplemenitiji umovi južnoslavenskog naroda, najprije Srbi i Hrvati, a da su je uništili hohštapleri i barabe, također prvenstveno iz srpskog i hrvatskoga naroda. Čime se, gle čuda(!), pjesnik opasno primaknuo Branku Mamuli, koji je ovih dana zaključio kako je JNA kriva za raspad Jugoslavije jer nije izvršila državni udar i tako osujetila, poručuje iz admiralske mirovine, nacionalističke vođe i separatističko ponašanje dviju zapadnih republika.

Mamula pritom ne može JNA oprostiti što se zadržavala u Vukovaru - trebala je, tužno će, udariti pravo na Zagreb. Kad je već Slovenija otišla svojim putom. I tako, dakako, admiral brani Sidranovu tezu o hohštaplerima i barabama iz hrvatskog naroda.

Žal za Jugoslavijom, ponajviše možda iz današnje bosanskohercegovačke (mračne) perspektive, legitimna je. No, potreba, u ovom slučaju kod Sidrana, da izjednačava ulogu Srba i Hrvata, te kod Mamule da krivi slovenske i hrvatske separatiste naprosto priziva makar jedan kraći citat iz Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti, dakle uradak koji je u ranu jesen '86. promoviran pod egidom „o aktuelnim društvenim pitanjima u našoj zemlji“.

„Sve nacije nisu ravnopravne: srpska nacija, na primer, nije dobila pravo na vlastitu državu. Delovi srpskog naroda, koji u znatnom broju žive u drugim republikama, nemaju prava, za razliku od nacionalnih manjina, da se služe svojim jezikom i pismom, da se politički (?! - op. J.V.) i kulturno organizuju, da zajednički razvijaju jedinstvenu kulturu svoga naroda“.

Slijedom čega je počela demonizacija onih koji „prijete uništenju srpskog naroda“ - prvo Albanaca, pa Slovenaca, pa Muslimana i na koncu Hrvata. Na koje je, različitom, istina, silinom, udarila tzv. J(N)A uz pomoć četnika i ostalih arkanovaca i šešeljevaca.

Jasno je, dakle, tko je u toj staroj priči bio hohštapler i baraba. I tu, ma koliko pjesnik velik bio, nikakvim pjesničkim slobodama nema mjesta.