• Povratničke tegobe Hrvata (188168)
• DRUGI SVJETSKI RAT: Srce tame (1941 - 1945) (165803)
• Bošnjaci, tko ste, što ste... Da prostite... (95424)
• OSMANSKA VLAST Tamni vilajet i beskrajni rat 1463 - 1878 (92508)

• Bošnjaci, tko ste, što ste... Da prostite...
• To je naša zemlja, tu žive Hrvati
• Mesiću okani se Brčkog, šalji vojsku na Derventu!
• Srušena nelegalna džamija u naselju Sturba kod Livna!

• Zajednička druženja nositelja ratnih vojnih odličja HVO-a pokazuju jedinstvo i snagu hrvatskog čovjeka
• Na pomolu koalicija SDP-SBIH
• To je naša zemlja, tu žive Hrvati
• Hrvatski zatočenici doživjeli su ono što ljudski um ne može pojmiti
• Obilježen početak stradanja i napada na Hrvate Zenice

Statistika

• Ukupno registriranih korisnika: 9777
• Ukupno članaka: 23656
• Ukupno komentara: 2087
• Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
• Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Siječanj 1993. - početak agresije ABiH na Hrvate Središnje Bosne

Siječanj 1993. - početak agresije ABiH na Hrvate Središnje Bosne

Muslimanski AID, uz pomoć pristrane međunarodne zajednice i petrol dolara, je gotovo uvjerio svijet da je muslimansko-hrvatski rat u središnjoj Bosni počeo napadom HVO-a na Ahmiće 16. travnja 1993. godine. Stvarni događaji odigrali su se međutim prije, agresijom ABiH na Uskoplje/G.Vakuf 11. - 25. siječnja,  Kaćune 19. siječnja, dijelove općine Fojnica 22. siječnja  i 25. siječnja na Busovaču i Kiseljak.

Nastojanja predstavnika međunarodne zajednice da rat na prostorima ex-Yu privedu kraju rezultiraju poznatim Vance-Owenovim planom čije su mape razgraničenja bile dostupne već 3. siječnja 1993. Planom se BiH određuje kao država sastavljena od deset provincija. Stajalište, s kojeg polazi plan, stanje je na terenu. Područje srednje Bosne, u kojem su bile izmiješane postrojbe Operativne zone HVO Srednja Bosna (OZSB) i 3. korpusa ABiH, imalo je podjelom na provincije biti razriješeno.
Hrvati, koji su tim planom trebali dobiti provinciju 3 u Posavini i provincije 8 i 10 u Hercegovini i središnjoj Bosni, su bili zadovoljni prostorom koji su nadzirali.
Sa svoje strane Narodna skupština Republike Srpske donijela je 17. prosinca 1992. Deklaraciju o završetku rata. U njoj se između ostalog zaključuje da je etničko-vjerski rat u bivšoj BiH za Republiku Srpsku završen i da je srpski narod obranio svoju samostalnu i suverenu državu - Republiku Srpsku.
Ipak, taj plan potpisuje samo Mate Boban.

Uvjeren u kraj rata Glavni stožer HVO prvih dana siječnja poduzimao je mjere da ispuni obveze proistekle iz konferencije u Ženevi pa je od podređenih tražio dostavu zapisnika o minskim poljima i procjenu ljudstva potrebnog za kontrolu dostignutih linija.
U takvoj su situaciji ovdašnji Hrvati bili posve zadovoljni svojom situacijom u zimu 1993. i nisu imali nikakva razloga za otvaranje sukoba s Bošnjacima
Sukob, koji je potom uslijedio sredinom siječnja 1993., rijetko je dobar povod da se pokriju stvarni uzroci sukoba, dvije neuskladive političke koncepcije o budućnosti BiH koje, na žalost, traju do današnjih dana.

ABiH je neku vrstu ofenzive protiv Hrvata u središnjoj Bosni planirala već i prije pada Jajca, no, nakon 20. listopada 1992. sve veći broj vojno sposobnih muslimanskih izbjeglica koji su došli u to područje bio je organiziran, naoružan i uvježban za ofenzivne operacije. Mudžahedini, pripadnici ABiH i naoružani izbjeglice bili su ubacivani u ključna sela u skupinama od po tri, četiri čovjeka i skrivani u muslimanskim domovima ili po džamijama. Krajem 1992. ABiH raspoređuje veći broj svojih borbenih brigada na ključne točke duž dolina Lašve, Kozice i Lepenice u središnjoj Bosni.

NAPAD NA USKOPLJE/G.VAKUF

U predvečerje 11. siječnja, 305. i 317. brdsko-planinska brigada Trećeg korpusa ABiH-a, pod zapovjedništvom Fahrudina Agića napadaju snage HVO-a u Uskoplju. Cilj napada je dvostruk, presijecanje puta prema Novom Travniku na sjever i Rami/Prozoru na jugoistok, kako bi se „zatvorila" srednja Bosna i, ako se ukažu mogućnosti, krenuti u spajanje sa snagama ABiH u dolini Neretve. Odsijecanjem srednjobosanske bojišnice presijecanjem opskrbnog pravca Diamond – „puta spasa“ ostvaruju su preduvjeti za drugu fazu tog cilja, napad na opkoljene Hrvate u dolinama Lašve, Lepenice i Kozice i dovođenje u bezizlazan položaj. Pri tome bi kontinuiranom agresijom kod Uskoplja ABiH spriječila pomoć Hrvatima središnje Bosne iz drugih dijelova Herceg Bosne.  

Uskoplje su branili dijelovi brigade Ante Starčević, postrojbe podčinjene zapovjedniku Operativne zone Sjeverozapadna Hercegovina (OZSH) Željku Šiljegu. U samom gradu bilo je oko tri stotine boraca HVO-a, u okolici još oko dvije tisuće, potpomognutih s oko sedamdeset vojnih policajaca HVO-a i s približno 150 pripadnika postrojbe za posebne namjene Bruno Bušić.
Već sljedećeg dana Uskoplje je pretvoreno u krtičnjak, iz podzemnih kanala mudžahedini pucaju na sve što se kreće. U poslijepodnevnim satima Muslimani su topništvom napali hrvatsko selo Trnovaču te cijelo područje općine. Nastavljena su granatiranja hrvatskih naselja te izvršen pješački napad na Pajić Polje, a zapaljeno pet hrvatskih kuća u Lužanima kojeg su muslimanske snage zauzele. Osim pješačkog naoružanja muslimanske snage napadaju minobacačima od 60, 82 i 120 mm te bestrzajnim topom. Uspostavlja se crta sukoba duga 45 km što za malobrojniji HVO predstavlja veliki problem. Nakon početnih borbi, Muslimani preuzimaju položaje na okolnim brdima, a lokalne snage HVO-a, nemajući dovoljno ljudstva da održavaju povezanu crtu obrane, uspostavljaju lanac uporišta duž ¬crte na ključnom prostoru nasuprot Muslimanima na uzvisinama.
Među ključnim uporištima HVO-a bio je prolaz na cesti između Uskoplja i Rame preko Uzričja kojim su ovladali hrabri vojni policajci brigade Rama koji su stigli u pomoć shvativši da je Uskoplje samo privremeni cilj na putu do njihovog grada .
I pored pokušaja da se dođe do primirja sukob se još više rasplamsava, u Bugojnu i drugim gradovima i po selima muslimanski vojnici se otvoreno ukopavaju i u HVO-u shvaćaju da je ovo uvod u pravi rat. Glavni stožer OZSB-a zbog toga naređuje 16. siječnja svim postrojbama da podignu borbenu gotovost na najvišu ra¬zinu, uključujući i zabranu svih dopusta, prikupljanje i raspoređivanje privatnog oružja, razoružavanje i izolaciju Muslimana u redovi¬ma HVO-a u slučaju neposluha i jačanje sigurnosnih mjera u pojedinim hrvatskim selima unutar Operativne zone
Podmukao, neočekivan napad ABiH je unio prvu pomutnju u redove HVO ali već 17. siječnja u selu Krupa muslimanske snage predale su oružje HVO-u. Isto to čine 18. i 19. siječnja u selu Ždrimci nakon što je HVO ovladao selom Hrasnica i Relejom, dobro utvrđenim, jednim od najjačih uporišta muslimanskih snaga, šest mjeseci pripremanim rovovima.
Za to vrijeme srpske snage iz pravca Kupresa nekoliko puta gađaju Ramu i hrvatske položaje u Uskoplju da bi Muslimani 19. siječnja u rajonu Skrte - Skrtsko Brdo napustili prve crte obrane prema Srbima. Najjače snage brigade Ante Starčević – I bojna ostaju na tt 900 Strožica prema Srbima. Upravo su one osujetile jednu srpsku diverzantsku grupu koja je pokušala izvršiti napad na Raduški kamen. Dva srpska vojnika su izbačena iz stroja.

Sastanak predstavnika HVO i ABiH na kojemu je dogovoreno zadržavanje dostignutih crta, otvaranje vatre u slučaju napada druge strane te da se svaki pokret neutralizira vatrom dogovoren je 21. siječnja. Očigledno po dobro pripremljenom scenariju, jednako iznenađujuće, ABiH 19. siječnja otvara novi front prema Kaćunima između Busovače i Kiseljaka i svi dogovori kod Uskoplja su sa muslimanske snage obična farsa jer ovdje moraju zapriječiti svaki prolaz prema Novom Travniku i dalje u unutrašnjost. 

I ako bilježi ogromne gubitke ABiH nastavlja borbena djelovanja u Pajić Polju, Duratbegovu Docu, Vrsima, Malom Seocetu, Gornjem Polju, Bistrici i samom gradu.

U stožeru Operativne zone HVO Središnja Bosna, kojom zapovijeda pukovnik Tihomir Blaškić, jednako su iznenađeni razvojem događaja ali i odlučni da se obrane. Dana 23. siječnja načelniku GS HVO Mostar upućuju izvanredno izvješće sa novim saznanjima oko događaja u Uskoplju iz kojeg se vidi da raspolažu informacijama da je sve isplanirano u stožeru ABiH u Sarajevu i na Igmanu a operativno je razrađeno u Zenici od Envera Hadžihasanović, Vehbije Karića i Refika Lende.

Naglašava se da je podmukli plan usmjeren prema Ženevi sa ciljem da se optuže Hrvati i HVO. Zbog toga Alija i nije potpisao Vance-Owenov plan očekujući promjene stanja na terenu.
Istovremeno GS HVO Mostar se upozorava na pregrupiranje i popunu postrojbi kod srpskih snaga „koji samo čekaju napadno djelovanje muslimanskih snaga, pa da uzmu ono što su zacrtali“.   

Sukobi se nastavljaju, broj poginulih svakim danom se uvećava. Primirja se potpisuju ali mira nigdje. Koliko još žrtava treba da padne da bi se zaustavio rat dojučerašnjih saveznika? Nedjelja 24. siječnja kod Uskoplja je posebno krvava i ostati će zapamćena po brutalnosti ABiH. Odnijela je sedam mladih života u redovima HVO. Poginuo je i bojnik Jure - Jürgen Schmidt, pomoćnik zapovjednika OZSH, 27. žrtva u redovima HVO od početka sukoba u Uskoplju siječnja 1993. Muslimani uključuju sve svoje snage ali ne uspijevaju zauzeti Uskoplje i ovaj dio Herceg Bosne.

Kako ni i u dolinama Lašve, Kozice i Lepenice, kod Busovače i Kiseljaka ABiH ne uspijeva ostvariti planirani cilj – iznenadnim udarom poraziti Hrvate pred konačne političke dogovore u Ženevi, primirje se od 26. siječnja počinje poštivati a dio dogovora počeo se ostvarivati.

U svojoj, nezaobilaznoj knjizi Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni, Charles R. Shrader ovu ofenzivu ABiH naziva probnom, sračunatom sa ciljem da se testira snaga i odlučnost HVO-a. Novi dokazi, koji su se pojavili sedam godina nakon njegove analize, govore da je ovo bio stvarni početak rata između dojučerašnjih saveznika.

Postoje već ozbiljna razmišljanja da je Vance-Owenov plan od muslimanskog čelništva samo uvjetno javno potpisan a da je tajno osuđen kao izdaja. Čini se da su Muslimani, koji su se u međuvremenu naoružali, što i ova ofenziva potvrđuje, i to u dobroj mjeri uz pomoć  Hrvata, dobili blagonaklono vrijeme da središnju Bosnu riješe vojnički kako bi buduća provincija 10 za njih bila prihvatljivija. A to je sada već sasvim sigurno – bez Hrvata u njoj.
Blagonaklonost spram ofenzive ABiH na Hrvate središnje Bosne potvrđuje i potpuno pasivna promatračka uloga UNPROFOR-a koji se u potpunosti držao po strani sve dok poraz ABiH u ovoj agresiji nije bio sasvim izvjestan.

Je li sam Vance-Owenov plan namjerno sačinjen manjkavim, da se ne bi usvojio i da bi se rat produžio, ili se radilo o razlikama u tumačenju teško je još sa sigurnošću tvrditi, ali tek poslije njega je doista sukob Hrvata i Muslimana prešao granicu poslije koje se politički nesporazumi rješavaju mirnim putem. Bilo je nelogičnosti u tomu planu kao npr. stavljanje Jablanice i Konjica u provinciju broj 8 (Mostarsku) iako su sa većinskim muslimanskim stanovništvom, dok su Kreševo (izrazito hrvatsko pučanstvo) i Kiseljak (većinski hrvatsko stanovništvo) ostali u provinciji s posebnim statusom (Sarajevo). Hrvati i Muslimani nisu imali mogućnosti bilateralnog sređivanja nespretno riješenih prijedloga u tomu planu izgleda osim ratom.

-----------------------------------------------------------------------------------------------------
U obranu Uskoplja siječnja 1993. ugrađeno je i 6 mladih živote iz Rame
-----------------------------------------------------------------------------------------------------

U nastavku:
- Napad ABiH pravcem Kaćuni – Kiseljak
- Napad na Busovaču
- Zločin u Dusini
- Dramatično pismo Franje Tuđmana Aliji Izetbegoviću u Ženevu
- Pismo franjevačkih i dijecezanskih svećenika središnje Bosne iz Fojnice od 3. veljače

| HB.org |