Forum

Facebook

Twitter

Statistika

Ukupno registriranih korisnika: 9776
Ukupno članaka: 23656
Ukupno komentara: 2087
Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Kolumne » Politika » Sjećanje na djetinjstvo sa Uzeirom Srnom

Sjećanje na djetinjstvo sa Uzeirom Srnom

« Prethodni članak | Sljedeći članak »

Napisano 06.03.2010. 12:35

Piše: Ešref Zaimbegović

Ljubiteljima nogometa sa našeg područja dobro je poznat član hrvatske nogometne reprezentacije Darijo Srna.

Mali broj ljudi međutim zna da je njegov otac Uzeir, takodjer talentovani vratar i nekadašnji nogometni profesionalac, svoje djetinjstvo proveo u Bosanskom Šamcu gdje je načinio i prve nogometne korake.

Ovdje neću pisati o Dariju, njegovim počecima u Metkoviću, prelasku u „Hajduk“ a zatim „ Shakhtar“ Donjeck i uspješnim igrama u hrvatskoj reprezentaciji. Sjetiću se Uzeira, moga susjeda i prijatelja i njegovog dječaštva u Šamcu.

Uzeir se rodio 1940. godine u Gornjim Stopićima u istočnoj Bosni. Za vrijeme Drugog svjetskog rata tamošnji Bošnjaci bili su izloženi teroru četničkih postrojbi, a veliki broj ljudi je bježao i kao „ muhadžiri“ su došli u Bosansku Posavinu, a mnogi i u Bosanski Šamac.

Jedne noći 1942. godine četnici su napali Stopiće. Uzeirov otac zajedno sa starijim sinom Safetom i Uzeirom pobjegli su u šumu, a u kući su ostale Uzeirova trudna majka i mala sestra. Četnici se medjutim nisu obazirali na nejač, te su zapalili kuću a majka i sestra su nastradale.

Otac je sa Safetom i Uzeirom krenuo u izbjeglištvo. U kolonama izbjeglica Uzeir je bio odvojen od oca i brata i tako im se izgubio. Otac i Safet došli su u Bosanski Šamac gdje su se i ostali. Otac je radio u jenoj kafani gje je kasnije u jednoj prestrelci nesrećno poginuo, a Safet je pred kraj rata otišao u partizane. Nikad nije napustio misao da nađe Uzeira. Na kraju rata, za vrijeme služenja vojnog roka, od jednog oficira saznaje da je mnogo bosanske djece stiglo do Slovenije, a mnogi su i usvojeni. Krenuo je tamo i u Murskoj Soboti našao Uzeira pod imenom Mirko Kelenc. Uzeo ga je sa sobom i tako je Uzeir stigao u Bosanski Šamac.

Završio je osnovnu školu, a onda krenuo na pekarski zanat. Međutim, kod Srna se i kod kuće moralo raditi. Safet je bio pomoćni radnik na željeznici, ali imao je i konjsku zapregu sa kojom je ljudima činio usluge. Početak pedesetih godina je za ljude bio težak, pun siromaštva, bile su to gladne godine.

Uzeir je veoma volio nogomet. Stanovali smo u susjedstvu pa smo se često sretali na igranju mahala sa mahalom na praznim šamačkim placevima i merajama. Ja sam se sa 8-9 godina već miješao sa starijim generacijama. Tada se igralo uglavnom raznim gumenim loptama pa još i krpenjačama. Meni je otac 1953. ili 1954. g. donio kožnu (doduše manju odbojkašku) loptu iz Beograda što je za mene i moje društvo bilo nešto nevjerovatno.

Uzeir je već tada pokazivao golmanske sposobnosti i talenat. Bio je doduše suh i mršav, ali je to nadoknadjivao svojim paraderstvom. Zbog svoje ljubavi prema nogometu Uzeir je često imao problema i sa bratom Safetom. Safet je bio krupan i jak čovjek, veoma strog. Tražio je od Uzeira da uči i priprema se za svoj zanat ali i da pomaže u poslovima kod kuće. Uzeir je veoma često od tih poslova bježao i pojavljivao se na nekom od igrališta.

Sjećam se kao danas, bila je to sredina pedesetih godina, igrali smo na igralištu koga smo zvali “odbojka“ jer je tamo bilo nacrtano odbojkaško igralište. Tu je kasnih pedesetih godina izgrađena stambena zgrada (druga od Starog hotela, smjerom prema SUP-u).

Bili su tamo, između ostalih, Uzeir, Midhat i Halid Vajzović, Ratko Stanojević, Mesud Nogić, i još nekoliko nas iz te mahale. Najednom se, kao iz vedra neba , na ulazu pojavi Safet sa bičom u ruci. Zavika: „Uzejre, dođi ´vamo“. Uzeir je vidio „koliko je sati“ i pože bježati na izlaz prema Savi. Safet za njim, a Mido Vajzović , kao najstariji od nas, pokuša da Safetu prepriječi put i Uzeiru omogući bijeg. Safet ga samo odgurnu rukom, pucnu bičem po nogama i produži dalje. Uzeir je ipak uspio pobjeći sa igrališta, ali boga pitaj kako mu je bilo kad se vratio kući.

Vjerovatno i zbog takvih problema, ali prije svega iz ljubavi prema nogometu Uzeir je odmah po završetku zanata pošao „trbuhom za kruhom“ ili bolje rečeno “trbuhom za nogometom“.

Prošao je mnogo toga. Otišao je kod rođaka u Sarajevo gdje je radio. Vojsku je služio u Busovači gdje je zaigrao za mjesno „Jedinstvo“. Tu su ga vidjeli ljudi iz zeničkog „Čelika“ i on odlazi tamo. Skrasio se i karijeru napravio u „Neretvi“ iz Metkovića za koju je igrao u 2. saveznoj ligi bivše nam države. U Mekoviću je ostao živjeti i formirao je familiju. Iz drugog braka rodio mu se Marijo, jedan od najboljih hrvatskih igrača današnjice.

Uzeir Srna

Uzeir Srna, Darijev otac, prima nagradu grada Metkovića, 19.02.2009

Iako je napustio Bosanski Šamac, Uzeir je veoma često dolazio u posjete familiji. Volio je doći na stadion. Šezdesetih godina počela je za „Borac“ već igrati generacija sa kojom je Uzeir igrao po merajama. Na stadionu smo diskutovali o njegovim iskustvima, o našim rezultatima, o „Borcu“ i „Neretvi“. Ja mogu reći da smo osobno bili i ostali prijatelji.

Uzeira nisam vidio već više od dvadeset godina. Njegov brat Safet je umro, ali u Bosanskom Šamcu živi još nekoliko porodica Srna.

Svake godine sretnem se sa svojim suigračem iz veterana „Borca“ (doduše mlađim) Dževadom Srnom zvanim „Ćuba“. Upitam ga uvijek za Uzeira. Prošle godine mi reče: “Darijo amidži kupio BMW X5. Kaže da se amidža plaho obradov´o, čak je i plak´o“.

Ja mislim; Uzeiru se skupilo sve. Sjećanje na ratno djetinjstvo, na odrastanje u siromaštvu, na tegoban put do uspjeha. A sad ima uspješno dijete, a to dijete misli na njega. Nije čudo što je zaplakao.

A Darijo u svome intervjuu objavljenom u engleskom „ Daily Telegraph“ u junu 2008. kaže “Moj otac je imao stvarno težak život i ja sam veoma ponosan da sada može mirno i ugodno živjeti.“

Nadam se da ću Uzeira još sresti, a da će Darijo još dugo uspješno igrati nogomet.

Mahalska momčad