• Povratničke tegobe Hrvata (188168)
• DRUGI SVJETSKI RAT: Srce tame (1941 - 1945) (165804)
• Bošnjaci, tko ste, što ste... Da prostite... (95426)
• OSMANSKA VLAST Tamni vilajet i beskrajni rat 1463 - 1878 (92508)

• Bošnjaci, tko ste, što ste... Da prostite...
• To je naša zemlja, tu žive Hrvati
• Mesiću okani se Brčkog, šalji vojsku na Derventu!
• Srušena nelegalna džamija u naselju Sturba kod Livna!

• Zajednička druženja nositelja ratnih vojnih odličja HVO-a pokazuju jedinstvo i snagu hrvatskog čovjeka
• Na pomolu koalicija SDP-SBIH
• To je naša zemlja, tu žive Hrvati
• Hrvatski zatočenici doživjeli su ono što ljudski um ne može pojmiti
• Obilježen početak stradanja i napada na Hrvate Zenice

Statistika

• Ukupno registriranih korisnika: 9777
• Ukupno članaka: 23656
• Ukupno komentara: 2087
• Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
• Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Slučajni prolaznik, Sejdo i hrvatska konstitutivnost

Kada je Milošević u lipnju 1990. jednostrano ukinuo skupštinu pokrajine Kosovo i sveo status te pokrajine na razinu izvršne vlasti općine, ipak je zadržao „predstavnika“ Kosova u Predsjedništvu Jugoslavije. Od osam članova izravno imati tri, a s Crnom Gorom četiri člana pod svojom kontrolom, je bilo previše krucijalno za Miloševića u tom trenutku. U proljeće 1991. godine je preko Skupštine Srbije opozvao kosovskog predstavnika Riza Sapunxhiu i instalirao Sejdu Bajramovića novog "predstavnika" Kosova u Predsjedništvu. Kasnije je Branka Magaš u knjizi Destruction of Yugoslavia zabilježila: "Novi čovjek, Sejdo Bajramović, čak je i u srpskoj politici čudnovata pojava: izabralo ga je svega 0,03 posto birača u njegovu izbornom okrugu na Kosovu... taj umirovljeni vodnik JNA poznat je samo po svojoj strasti za tombolom."

Piše: Ivan Filipović

Tako je Sejdo Bajramović u europskoj i svjetskoj političkoj zbilji, postao paradigma za marionetu, princip krađe kvote od naroda u ime kojeg obnaša dužnost i hegemoniju brojnijeg u zajednici naroda, koji rupama u sustavu, nameće malobrojnijem podobne predstavnike. Strast za tombolom je ostala tek anegdota iz njegovog života.

Deklarativna konstitutivnost Hrvata je postala okov, težak balast na ionako rasturenom i potlačenom hrvatskom korpusu u BiH. De iure imamo Ustavom i zakonima zajamčene paritete u izvršnoj, zakonodavnoj i sudbenoj vlasti i pravo na vlastiti jezik, a de facto se pariteti popunjavaju muslimansko-bošnjačkim predstavnicima hrvatske nacionalnosti, ne možemo osnovati televiziju na vlastitom jeziku, a školovanje na hrvatskom jeziku se stalno nagriza od strane sarajevskog lobija potpomognutim međunarodnom zajednicom. 
U nekoj svojoj  vanjskoj manifestaciji, zakoni i Ustav BiH možda letimičnim pogledom izgledaju dobro po Hrvate. Nekome sa strane – poglavito površnim poznavateljima iz svijeta i nažalost mnogim u Republici Hrvatskoj  - postojanje vrlo dobrih pariteta u svim razinama vlasti i nekih mehanizama, u prvi mah izgledaju vrlo dopadljivo sa stajališta ravnopravnosti. Nažalost, samo dok se ne zagrebe ispod površine. 
Pošto je odnos Hrvata i Muslimana –Bošnjaka u Federaciji je 1:3,5, glavni trenutni problem BiH Hrvata je što ne mogu popuniti većinu tih ostavljenih pariteta na entitetskoj razini, jer Muslimani glasačkom mašinerijom izaberu njima podobne Hrvate. U trenutnoj situaciju, većinu kvota na razini Federacije BiH su popunili Hrvati iz stranaka, kojima Bošnjaci čine preko 90% izbornog tijela. Ili kao ukras i tobože dokaz multietničnost nove Vlade - SDP, kao središnja stranka nove vlasti je instalirala Hrvate, koji uživaju jednoznamenkaste postotke biračkog tijela naroda u ime kojih su u izvršnoj vlasti. U jednoj zajednici naroda raditi ovakve stvari je vrlo podlo. Zašto ne bi javno kazali, da su ovakvi principi rušilački za samu bit BiH kao zajednice naroda i da trenutni predstavnik međunarodne zajednice daje vjetar u leđa takvom ponašanju.

Dom naroda, kao institucija, koja je predviđena da bude najveći jamac čuvanja nacionalnih interesa na federalnoj i državnoj razini BiH je doveden do apsurda. Najprije Petritschevima amandmanima iz 2002. godine u Ustavu Federacije BiH su pod plaštom funkcionalnosti reducirani zaštitni mehanizmi Hrvata na entitetskoj razini. Činjenica da Goraždanska županija sa jedva dvadesetak Hrvata na cijelom području kantona delegira jednog izaslanika u Dom naroda kao i Posavska županija sa blizu 40.000 Hrvata delegitimira taj Dom kao istinski predstavnički dom BiH naroda, odnosno hrvatskog naroda zasigurno ne. Tako imamo situaciju, da bošnjačko-muslimanski glasovi neizravno odlučuju o najmanje 4 izaslanika u Domu naroda, gdje se sa 6 izaslanika iz naroda („zahvaljujući“ Petritschevima amandmanima), može imati potpuna kontrola vlasti u Federaciji BiH, što govori de facto o završnom činu dekonstituiranju Hrvata kao političkog naroda u BiH. Hrvati svakim novim izborima moraju strahovati hoće li narod s kojim dijele Federaciju BiH iskoristiti sve slabosti sustava i marginalizirati političku volju na izborima.

Već čitavo desetljeće traje bošnjačko-muslimanski stalni napadi na školovanje na hrvatskom jeziku. Kako Hrvati u izrazitoj većini žive tek u 7-8 općina, spajanjem u zajedničke škole u miješanim sredinama bi bilo pogođeno barem 75 posto BiH Hrvata. Dakle, prijedlog predstavnika bošnjačko- muslimanskog naroda, je da se u nacionalnog grupi predmeta uči samo materinji jezik uz eventualno povijest. Međunarodna zajednica podupire projekt jer je navodno multietnički i multikulturalan. Tako bi učenik hrvatske nacionalnosti jedan sat dnevno išao na hrvatski jezik, a ostali sati bi bila miks hrvatsko-srpskog jezika s turcizmima.
U isto vrijeme, bošnjački (tendenciozno nazvan i bosanskim) jezik je nastao zadnjih petnaest godina na temeljima hrvatskog-srpskog jezika obje varijante s dodacima turcizama raširenih u BiH.
Tako je plan sarajevskih unitarista da učenik na satu matematike govorili malo stepen, malo stupanj, malo kutariše jednačinu, malo crta ugao, kasnije uzima trokut, da povlači ravne linije. Plan bi se i ostvario, jer je, kako je već rečeno, bošnjački jezik zbroj svega što se u BiH govorilo prije rata s istočnom i zapadnom varijantom uz dodatak turcizama, koji su prije rata bili u širokoj upotrebi na regionalnom nivou. U praksi bi ostalo, da dijete, koje nominalno živi u državi, gdje je pripadnik jednog od tri temeljna naroda u školi ima jedan sat hrvatskog i sve ostale sate bi slušalo bošnjački jezik. Povijest bi tek bila posebna tragikomedija. Hrvatskim učenicima bi se razdoblje Osmanlija predstavljalo kao primjer multikulturalizma i napretka za ono vrijeme, te jedan od najsvjetlijih dijelova bosanske povijesti, iako su BiH katolici doživjeli pravu tragediju za vrijeme tog perioda, gdje osim prvih pedesetak i zadnjih pedesetak godina Osmanlijske vladavine su bile krv, suze, diskriminacija i protjerivanje.

U tekstovima podupiratelja bošnjačke hegemonije u Federaciji BiH, kao glavni razlog protivljenju federalizacije države na etničkom principu, je navodno strah od raspada po jugoslavenskoj matrici početkom devedesetih. Znači u sarajevskom miljeu je argument, da je Jugoslavija bila etnički federalizirana, pa se zato i raspala. Neshvatljivo je da skoro nitko u političko-medijskoj eliti čitavoj jednog naroda ne razumije, da je konkretno Jugoslaviju najviše srušila hegemonija najbrojnijeg naroda. Labava etnička federacija iz 1974. godine je već dobro nagriženoj državi produžila vijek. Primjerice, Belgiju će spasiti samo daljnje labavljenje federacije i unošenje konfederalnih elemenata u državnu zajednicu. Državnost u multietničkim zajednicama se jača decentralizacijom i poštivanjem volje svakog dijela, koji čini zajednicu  – bez figa u džepu. SDP će do tada tombolom stalno izvlačiti onih svojih desetak-petnaest Hrvata, i to uvijek bošnjačkim uplatama listića. Jedino pozitivno u svemu što su okolni gledatelji polako počeli shvaćati igru.