Twitter

Statistika

Ukupno registriranih korisnika: 9682
Ukupno članaka: 23656
Ukupno komentara: 2087
Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Kolumne » Politika » Što će papu Franju dočekati u BiH?

Što će papu Franju dočekati u BiH?

« Prethodni članak | Sljedeći članak »

Napisano 04.02.2015. 11:10

Papa Franjo je već za nepune dvije godine pontifikata postao prepoznatljiv po izrazito profiliranom smjeru svoga intenzivnog djelovanja.

Pored doticanja i otvaranja širokog spektra dugo zanemarivanih, pa i potiskivanih tema vezanih za odnos Crkve i društva, te za unutar crkvene odnose i obrasce funkcioniranja, intenzivnim je kontaktima s drugim crkvama i vjerskim zajednicama, kao i službenim posjetima određenim zemljama na svojevrstan način nastavio tradiciju Ivana Pavla II.

Gdje je bio?

Još kao kardinal postigao je vidne uspjehe u međureligijskom dijalogu u Argentini, a tek nešto više od godine po dolasku na prijestolje sv. Petra posjetio je nestabilnu regiju Bliskog Istoka, bremenitu teškim sukobima koji se često službeno označavaju kao vjerski.

Tada se u Jordanu susreo s tamošnjim kraljem Abdulahom, jednim od najznačajnijih državnika islamskog svijeta, kao i s pravoslavnim carigradskim patrijarhom, s kojim je tu, u Svetoj zemlji, obilježio pedesetu godišnjicu uzajamnog skidanja tisućugodišnje anateme dvaju crkava.

Svoj istančan i izbalansiran pristup zamršenom stanju u regiji pokazao je održavanjem molitve na zidu kojime izraelska vlada pokušava fizički potpuno izolirati cijelu palestinsku Zapadnu obalu, ali također i posjetom memorijalnom centru žrtava terora s izraelskim premijerom Netanyahuom, izrazito osjetljivim na izraelske žrtve.

Sljedeći posjet rubnim područjima katolicizma, pa i kršćanstva općenito, bio je onaj Albaniji, gdje je služio misu posvećenu Majci Terezi i izrazio svoju podršku zemlji koja je ne samo nadišla posljedice diktature radikalnog antireligijskog usmjerenja, već ju je nazvao i modelom skladnog međureligijskog suživota muslimana, katolika i pravoslavnih.

Posjet Turskoj, koja također ima kompliciranu povijest često nasilnog odnosa među vjerskim zajednicama, uglavnom identificiranih s etničkim skupinama, ali i odnosa državne vlasti prema svakoj od njih, iskoristio je za poruku posvećenu obnovljenim sukobima diljem Bliskog Istoka, za koji je rekao da je „ta regija suviše dugo bila pozornica bratoubilačkih ratova". Molitva u istambulskoj Plavoj džamiji kojoj su nazočili islamski velikodostojnici, te traženje blagoslova za sebe i Rimsku Crkvu od patrijarha Bartolomeja, bili su snažni doprinosi međureligijskom povjerenju, kao i radu na objedinjavanju kršćana.

Posjeti Južnoj Koreji, u kojoj broj kršćana uključujući i katolike stabilno raste, a koja je kronično izložena prijetnjama nuklearnog napada, Šri Lanki u kojoj je i manjinska, izrazito stara kršćanska zajednica trpjela posljedice razornog sinhaleško-tamilskog rata, te Filipinima, mnogoljudnoj a i jedinoj većinski katoličkoj zemlji Azije u kojoj dugo tinja oružana pobuna dijela muslimanske manjine, upotpunjuju sliku o gorljivosti pape Franje u sprječavanju „sukoba civilizacija" u vjerski mješovitim zemljama i regijama, ali i na njegovom ublažavanju i nadilaženju tamo gdje predstavlja surovu sadašnjost ili je utisnuo snažan pečat na bližu ili dalju prošlost.

Te su njegove aktivnosti potpuno komplementarne s njegovim stavovima i djelima usmjerenim ka ugroženoj rastućoj populaciji ilegalnih imigranata u Europi, od kojih su većina muslimani, a koji su sve češće meta djelovanja radikalnih rasističkih i drugih isključivih pokreta.

Papa se, s druge strane, nipošto ne ustručava podignuti svoj glas u zaštitu kršćana Bliskog Istoka, koji su kao kolektivitet najizloženiji udarima tekućeg, a u novijoj povijesti najmasovnijeg i najsurovijeg vala vjerskog ekstremizma u Iraku, Siriji i okruženju.

Gdje dolazi?

Bosna i Hercegovina je također rubna zemlja različitih religija, u kojoj katolici žive zajedno s pravoslavnim kršćanima i muslimanima. Njezino je, međutim, snažno obilježje etničko-religijska identifikacija, uslijed čega je bilo pokušaja da se skorašnjem ratu da vjerski karakter.

Katolici u BiH, koji su u ogromnoj većini Hrvati, pored toga pokazuju najizrazitiju tendenciju iseljavanja, iako je ona primjetna i kod ostalih naroda i vjerskih zajednica. Među uzrocima toga je vjerojatno i činjenica da je iseljavanje najlakše upravo njima, koji su s putovnicama Hrvatske istovremeno i građani Europske unije. Uz kroničnu i endemsku katastrofalnu ekonomsku situaciju, kojoj se trenutno ne može sagledati kraj, mladi Hrvati–katolici masovno koriste šansu potražiti sreću u Njemačkoj, Austriji, pa čak i ne toliko razvijenoj Irskoj.

Iseljavanjem su posebice pogođene izolirane katoličke sredine bez teritorijalnog kontinuiteta s većim katoličkim sredinama, prije svega one u središnjoj Bosni i u Posavini. Mirnodopsko je iseljavanje iz tih krajeva samo nastavak brutalnog i nasilnog masovnog raseljavanja Hrvata koje je izvedeno tijekom rata.

Neprijatno podsjećanje na ta zbivanja, u kojima su sudjelovale i osobe i skupine povezane s današnjim najekstremnijim globalnim terorističkim pokretima, predstavljaju najnovije javne tvrdnje još uvijek aktualnog potpredsjednika Federacije BiH Mirsada Kebe o umiješanosti, ili makar informiranosti o tome pojedinih visokih BH dužnosnika iz vodeće bošnjačke stranke SDA, što je tema koju veliki dio medija, te pravosudni sustav BiH u cjelini, potpuno ignorira.

Razmjere iseljavanja, kako ratnog tako i mirnodopskog, moći će se na strateškoj razini analizirati tek po objavljivanju službenih rezultata popisa iz 2013. godine, koji bi se onda mogli usporediti s onima posljednjeg prijeratnog popisa održanog 1991. godine.

Hrvatsko pitanje

Povratak iz inozemstva je, s druge strane, sveden na veoma malobrojne pojedinačne slučajeve. Izuzetno niska razina međunacionalnog i međureligijskog povjerenja, u kombinaciji s političkim manipulacijama i ustavnopravnim nasiljem koji pogađaju prvenstveno Hrvate kao najmalobrojniji konstitutivni narod, koji ne predstavlja većinu stanovništva ni u jednom od dva BH entiteta, samo pojačavaju trend iseljavanja, jer svjedoče o nepostojanju realne perspektive za skoro poboljšanje stanja.

Obzirom na presudni utjecaj politike na održavanje nepovoljnih uvjeta po opstojnost katolika Hrvata u BiH, pozitivni bi utjecaji također morali doći iz političke sfere. Oni bi se morali odnositi na reformiranje političkog sustava na način koji bi osigurao jednakopravnost i konstitutivnost Hrvata u cijeloj državi, uz osiguranje njihovog prava da sami biraju sve svoje političke predstavnike.

Ta mogućnost, opet, izravno ovisi o zainteresiranosti međunarodne zajednice i javnosti za probleme s kojima se bh. Hrvati suočavaju, tj. od vidljivosti tih problema. U tome bi smislu, pored, naravno, najznačajnijeg pastoralnog elementa papinog posjeta, njegov dolazak u BiH mogao na najizravniji način doprinijeti boljem razumijevanju i „internacionalizaciji" hrvatskog pitanja u BiH, a onda posljedično i popravljanju njihovog položaja.

Već dokazan papin visoki senzibilitet za zemlje i područja u kojima su čitavi narodi žrtve narušenih međunacionalnih i međureligijskih odnosa, hirova često neodgovorne međunarodne politike i neadekvatnih političkih sustava, budi nadu u mogućnost poboljšanja položaja Hrvata i ostalih katolika u BiH.

Ta mogućnost se može temeljiti isključivo na ispravnom razumijevanju pravog karaktera ove zemlje i njezinog društva.

Primjer takvog razumijevanja je i rezolucija Europskog parlamenta od 6. veljače 2014. godine. koja je vrlo jasno i nedvosmisleno ukazala na pogubnost separatističkih (Banja Luka) i unitarističkih (Sarajevo) politika, te preporučila federalizam kao okvir unutar kojeg se treba tražiti optimalno političko rješenje za BiH. Jedino u tom okviru BiH može postati država po mjeri svih njezinih naroda i svih građana, pa i Hrvata i katolika.

Milan Sitarski/IDPI