Twitter

Statistika

Ukupno registriranih korisnika: 9633
Ukupno članaka: 23656
Ukupno komentara: 2087
Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Kolumne » Politika » Sukob građanskog i nacionalnog u BiH

Sukob građanskog i nacionalnog u BiH

« Prethodni članak | Sljedeći članak »

Napisano 08.10.2011. 11:55

Sukob građanskog i nacionalnog u BiH

Na što se odnosi sukob koncepata tri naroda

■ Bošnjaci za većinsku demokraciju tipičnu unitarnim zemljama, a Hrvati i Srbi za konsenzusnu demokraciju poznatu u složenim zemljama
■ Čovićevi i Ljubićevi postupci idu u pravcu konsenzusne demokracije koja se zasniva na načelu podjele, disperzije i ograničenja vlasti na različite načine.

U BiH je ipak postignut konsenzus. Božo Ljubić, Dragan Čović, Zlatko Lagumdžija, Sulejman Tihić, Milorad Dodik i Mladen Bosić u Brčkom su se nedavno složili da je u BiH na djelu sukob dvaju koncepata - građanskoga i nacionalnoga. No u BiH je, posve je jasno, ono građansko grubo zloupotrijebljeno od strane političkih elita Bošnjaka za politiku hegemonije prema najmalobrojnijem narodu. Pa ipak, idemo vidjeti što struka kaže. Ono što bh. političari zovu sukobom građanskog i nacionalnog jedan od najvećih eksperata na području ustroja višenacionalnih država Arend Lijphart naziva sukobom većinske i konsenzusne demokracije.

Široka koalicija

Taj ekspert većinsku demokraciju, za koju se zalažu Lagumdžija i Tihić, definira kao politiku koja je utemeljena na načelu koncentracije što veće vlasti u rukama većine, dakle u bh. slučaju Bošnjaka. S druge strane Čovićevi i Ljubićevi postupci idu u pravcu konsenzusne demokracije koja se zasniva na načelu podjele, disperzije i ograničenja vlasti na različite načine. Lijphart navodi osnovne razlike. Prva je upravo ono zbog čega je izbio sukob na relaciji bošnjačkih i hrvatskih stranaka - koncentracija i podjela izvršne vlasti. U većinskim demokracijama vlast čine ili jedna stranka ili pak minimalna parlamentarna većina. U konsenzusnim demokracijama ona je u rukama koalicijske vlade koju čine sve glavne parlamentarne stranke predstavnice naroda ili drugih kolektiviteta. Upravo se stranke hrvatskoga bloka zalažu za što širu koaliciju.

Dva doma

Lijphart detektira i da je za većinske demokracije tipična centralizacija političkog odlučivanja u unitarnoj državi, dok je za konsenzusne demokracije tipično decentralizirano odlučivanje i federalna država. U BiH u tom pogledu imamo sukob Federacije sa županijama, ali i zahtjeve Hrvata za federalnom jedinicom, te protivljenje bošnjačke politike. Jedna od bitnih razlika između dva sukobljena modela demokracije je i ustroj parlamenta. U većinskim demokracijama parlament obično ima jedan ili dva doma, pri čemu je drugi dom slab i podređen prvom. U konsenzusnim demokracijama obično postoje dva doma u kojima i drugi dom igra ravnopravnu ulogu. U BiH je na sceni sukob i oko tog pitanja. Dok bošnjačka politička elita pokušava minimalizirati Dom naroda, dotle se Hrvati zalažu za njegovo jačanje. Opstrukcija rada toga zakonodavnog organa posebice je došla do izražaja u gruboj zlouporabi Doma naroda pri ustroju nelegalne federalne vlasti. Kao bitnu razliku između dva pogleda na demokraciju Lijphart navodi i izmjene ustava. U većinskim demokracijama on se može lakše mijenjati, dok je u konsenzusnim demokracijama obično rigidan te se teško mijenja, ili uz referendum, ili pak uz široki konsenzus političkih elita. Upravo je u BiH vidljivo koliko je teško, bez upliva stranaca, mijenjati Aneks 4. mirovnog sporazuma koji je naš ustav.

Uspostava dijaloga

Lijphart navodi kako je za pluralna, ali i polupluralna društva konsenzusna demokracija stabilniji i djelotvorniji oblik vladavine od većinske demokracije. Većinska demokracija za koju se zalažu SDP i SDA je demokracija tipična za jednonacionalne zemlje poput Hrvatske, Bugarske, Grčke..., dok se predstavnici Hrvata zalažu za ustroj tipičan složenim zemljama kao što su Belgija, Švicarska... Političke elite u BiH zbog toga ne trebaju postavljati lažnu dilemu o sukobu građanskoga i nacionalnog koncepta. U BiH je na djelu sukob nacionalističke politike zakamuflirane u građansko, naspram pokušaja federalizacije zemlje kakvu poznaje europska praksa i teorija. Riječ je o zlouporabi jedne posve legitimne ideje kao što je građansko društvo. Uostalom upravo je u intervjuu za Večernji list ugledni sarajevski sveučilišni profesor Ugo Vlaisavljević rekao: „Milošević je sve svoje bitke vodio pod zastavom antinacionalizma“.

■ Većinska demokracija
1. Podjela izvrsne vlasti - jedna stranka ili minimalna većina
2. Ustroj države - centralizirano odlučivanje i unitarni model
3. Parlament- jednodomni ili dvodomni sa slabim drugim domom
4. Ustav - lakše se mijenja

■ Konsenzusna demokracija
1. Podjela izvršne vlasti - uspostava široke koalicije svih čimbenika
2. Ustroj države - decentralizirano odlučivanje i federalni ustroj
3. Parlament - dvodomni s jakim drugim domom
4. Ustav - teže se mijenja

■ /IZLAZ/

SUZBITI POLITIKU DESTRUKCIJE

Izlaz za postojećeg stanja statusa quo je novi ustav. Ali ni to neće biti dovoljno. Potrebno je iz temelja mijenjati politiku destrukcije. Ona je prisutna kod sve tri političke elite u BiH. Pa ipak najveću odgovornost kao u svim višenacionalnim složenim zemljama ima politička elita većinskoga naroda. Upravo se SDP i SDA moraju odreći hegemonističkih težnji naspram najmalobrojnijeg naroda. Tek tada bit će moguće graditi politiku novog dogovora i donošenja posve novoga ustava i izbornoga zakona koji će u korijenu srezati današnje lažne dvojbe između građanskoga i nacionalnoga. Tada bi se mogli stvoriti uvjeti za izgradnju i istinskoga građanskoga društva, te osjećaja pripadnosti sva tri naroda i nacionalnih manjina Bosni i Hercegovini.

| Obzor | HB.org |