Twitter

Statistika

Ukupno registriranih korisnika: 9633
Ukupno članaka: 23656
Ukupno komentara: 2087
Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Kolumne » Politika » Vjera mladih u bolje sutra

Vjera mladih u bolje sutra

« Prethodni članak | Sljedeći članak »

Napisano 28.09.2011. 13:52

Piše: Junuz Blećina

„Svadba beše k'o svadba i šta da se priča…“, pjevao je Đole jednom davno. To je ono kad se hrpa davno zaboravljene rodbine trudi vidjeti koliko daleko je loza dosegnula, stari momci fataju posljednju priliku za promjenu bračnog statusa, škrtice džep žulja kad treba kovertu pružit, a pjevač lokalnog benda pokazuje kako je uvjeren da ima jedan od boljih baritona u zemlji. Iza mene u životu ima jedna vlastita i mnoštvo tuđih svadbi, većinom iz teke. Bilo ih je neobičnih, običnih. Onih koje pamtim po lijepim događajima, društvu ali i koje bih najradije zaboravio, što zbog ružnih događaja, što zbog cjelodnevnih mamurluka dan poslije. Svadba, zapravo je sam pir pokušaj spektakularne završnice cijelog obreda početka zajedničkog života dvoje mladih ljudi, ponekad i starijih, zasad, muško-ženskih parova. Jedan takav mladi par ispratih i ja u novi život, sa vlastitim prisjećanjem negdje u lijevoj polutki mozga, na iste takve vlastite trenutke otprije desetljeća. Ispratiše ih i drugi, mladoženjin ćaća s ponosom, svećenik s blagoslovom, svirači sa tamburicama, većina žena sa, meni nejasnim, suzama. Iako, gledajući iz osobne perspektive, više za suze razloga imaju mladoženjini prijatelji, k tome, šminka im se sigurno ne bi razmazala.

Dvoje golupčića, zaljubljeni, lijepi, mladi, visokoobrazovani, Hrvati, Zeničani. Ne, nije vjenčanje bilo u Gelsenkirchenu, Zagrebu, Roterdamu, Hamiltonu ili nekom sličnom mjestu zapadno od Bosne i Hercegovine gdje ima puno Hrvata iz Zenice, kojih je u toj općini na posljednjem popisu 1991. bilo oko 25.000, gotovo jednako kao i pola stoljeća prije. U samom gradu, inače trećem po broju stanovnika u BiH na istom popisu, je bilo oko 15.000 Hrvata, što je činilo jednu od najvećih urbanih zajednica Hrvata u BiH. Odmah nakon Mostara, Sarajeva i Banja Luke. I danas je broj Hrvata u njoj iznenađujuće velik, oko 9.000 ipak malo starije populacije. Vjenčanje o kojem pišem se dogodilo prije nekoliko dana u Zenici, i to nedijasporsko. Začudo, prema riječima redovnih posjetitelja nekoliko crkava u Zenici, i nisu tako rijetka vjenčanja i krštenja, kako bi neupućen čovjek pomislio. Imali su mladenci priliku odseliti u Njemačku, u Hrvatsku, odmah nakon vjenčanja što je već običaj mladih ljudi u tom gradu, posebno Hrvata, kao i u brojnim drugim gradovima diljem BiH. Naravno da je takva obično-neobična priča ponukala i mene da saznam detalje. Pomislih, netom prešli dvadeset, što oni znaju?! Znaju li kako su im roditelji osjećali kad su ih nosili u naručju bježeći pred puškama, granatama svojih sugrađana? Znaju li što su oni mislili o budućnosti gledajući zidove poznatog KPD-a iznutra? A i na vjenčanju je bilo i ljudi koji su, isto tako iznutra gledali, osjetili, a vjerojatno i danas osjećaju, krvave zidove Muzičke škole. Znaju li kako su noći duge kad kuće obilaze uniformirani ljudi, i kako izgleda kad traže „snajperiste“ po kući? Znaju li da iznad Zenice još uvijek lebdi zlokobni oblak 7. muslimanske i mudžahedina? I lebdjet će i dalje dok god smeće iz tih postrojbi i dalje hoda čaršijom slobodno.

Znaju! Bili su djeca ali svega se sjećaju, ali imaju Vjeru. Ne onu instrumentaliziranu, kanaliziranu od bezbožnih i, nažalost počesto, „božnih“ ljudi, nego pravu Vjeru. Vjeru u svoj grad, u izbor mjesta za život svojih predaka čije kosti danas počivaju u miru u brdašcima Zenice, vjeruju u svoju rodbinu, prijatelje, susjede i komšije, vjeruju u svoju državu, vjeruju u svoj narod, a i narode s kojima dijele sudbinu. Vjeruju u bolje sutra, vjeruju kako se njima i njihovoj djeci koju planiraju neće dogoditi isto što i njima, vjeruju kako zbog kaursko-vlaških imena i prezimena neće biti u lošijoj početnoj poziciji u životu. Vjeruju u sve ono što pisac ovih redaka nije vjerovao, a i sad je, naoružan životnim iskustvom, skeptičan. Vjeruju kako se Hrvate neće preglasavati, kako će živjeti kao i svi drugi, kako će jednom red i standard doći i u to središte tamnog vilajeta, kako će i njihova djeca i unuci ostati tu živjeti. Sumnjam da ukazano povjerenje ovo dvoje mladih ljudi znači što vlasti na svim razinama u BiH, ali, kad bi ljudi koji upravljaju istim razinama vlasti opravdali ukazano povjerenje samo njih dvoje – ispunili bi svoju ulogu i razlog zašto su vladali. Povjerenje koje se teško stječe a lako gubi. Njima, a i brojnim drugim mladim, ili malo starijim parovima, koji svoju budućnost vide u „pogrešnim“ mjestima, ili nepogrešnim, želim doista da im se vrati ukazano povjerenje barem desetostruko kroz standard, zdravlje i ugodan život. To bi ujedno značilo da je moja malenkost pogriješila u životu. O Bože! Kako bih volio da jesam.

Tekst je posvećenom pokojnom Đudi, dobrom čovjeku, ocu, sinu, bratu, rođaku, unuku, prijatelju, susjedu i komšiji, radniku, vojniku HVO-a, i graditelju kapele Sv. Roka u Zenici.