Twitter

Statistika

Ukupno registriranih korisnika: 9633
Ukupno članaka: 23656
Ukupno komentara: 2087
Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Kolumne » Politika » Zlatni vakif Radončić; od dove do dove

Zlatni vakif Radončić; od dove do dove

« Prethodni članak | Sljedeći članak »

Napisano 28.09.2011. 09:01

Zlatni vakif Radončić; od dove do dove

Piše: Josip Vričko, Oslobođenje

Reis nikada - mada mu je nekoliko puta malo falilo - nije objavio da je sami Allah poslao Radončića, pa će mu vjerojatno biti lakše kada jednoga skorog i lijepoga dana bude otvarao svoju rezidenciju. Bez Fahra. Oni koji se, pak, nadaju kako će zlatni vakif, baš kao i ovih dana jaran mu Cane, dijamantni vakif hrama Hrista Spasitelja, biti opravdano spriječen da nazoči tome povijesnom događaju, kleveću i lažu. Naravno!

U povijesti je, kao što to zna svaki pošteni musliman, a poneki i od (onih) Ostalih, ostalo zapisano kako je na inicijativu nekoliko uglednih bosanskohercegovačkih gospodarstvenika Rijaset Islamske zajednice u BiH 11. džumade-l-uhra, sad već daleke, 1428. godine donio odluku o izgradnji Upravne zgrade Rijaseta IZ-a u BiH, koja će u narodu ubrzo postati znana kao reisova rezidencija. Dozvola za gradnju je - pa nije valjda papin spomenik - u multietničkom bastionu, sarajevskoj slobodarskog općini Stari Grad dobivena očekivanom brzinom, te je već sedamnaestoga dana ramazana 1429. položen kamen temeljac i proučena dova za uspješan početak izgradnje. No, za taj povijesni događaj, kada je, dakle, bilo izvjesno kako će iznad Sarajeva kadli-tadli niknuti zdanje od krucijalne važnosti za očuvanje identiteta i digniteta bosanskih muslimana, vezana je i jedna znakovitost. Istina, to znamo tek danas...

Izvještači s Kovača (pomalo je, dojma sam, morbidna težnja efendije Cerića da bude što bliže Aliji Izetbegoviću - bez obzira na okolnosti) zabilježili su da je jedan od najpoznatijih, ako ne i najpoznatiji bošnjački neimar iz dijaspore Fahrudin Radončić (malo) zakasnio, pa, zapravo, i nije vidio kada je temeljni i, jasno, povijesni kamen pao na sveto tlo bosansko. Na dovu je, međutim, prispio. Međutim, ne ide, pokazala je, također, povijest, baš Radončiću s dovama. No, ne zato što nije, po osobnom reisovu sudu, kakav musliman (...ali, veli efendija, zna s parama), već zato što mu uvijek poslije ili, pak, u svezi s dovom - prisjedne.

Tako, evo, i ovih dana kada je iz tradicionalno golemoga Cerićeva intervjua njegovom, ne, dakle, reisovom nego Radončićevom dnevniku, Osnivač shvatio, ili barem posumnjao, kako efendija neće promijeniti ime bijeloj kući na Kovačima, koju je osobno nazvao, umalo, gluho bilo, ne napisah krstio, imenom Muamera Gadafija. Nije kum dugme... pa je Radončićev, sad već bivši, prijatelj, umjesto da, kao NATO-ovi zrakoplovi, ukloni Pukovnika, odlučio samo proučiti dovu Allahu Uzvišenom da se libijskom narodu vrate mir i sigurnost. Što Radončića nije impresioniralo pa je javno, ali i retorički sam sebe zapitao: Zašto bi Fahro Radončić dao 800.000 KM da bi se nešto zvalo Muamer Gadafi?

Nije zlatni vakif (donator, kazao bih na bosanskom da me cijeli svijet razumije), doduše, ovom prigodom otkrio koliko je Pukovnik ugradio u reisovu rezidenciju, jer bi na taj način efendiji kao alternativu sugerirao samo jedno ime, neimara Fahrudina, koji, vidjeli smo, sebe od milja zove - Fahro. Od toga ionako neće biti ništa, ali neće biti ništa ni od onih (još) 200.000 maraka što ih je Radončić javno obećao. Svojevremeno je, naime, za razliku od inih samozatajnih srebrenih i brončanih vakifa, Radončić obznanio dinamiku sudjelovanja u ovome historijskom projektu: „Rekao sam da ćemo uplatiti milijun maraka i to namjeravam ispoštovati. Prošle godine smo uplatili 400.000, za koji dan će biti druga uplata od 200.000 i u naredne dvije godine ćemo uplatiti po 200.000 KM godišnje", povjerio je magazinu Dani čovjek koji (je) zna(o) s parama.
Znači, ovu posljednju ratu reis, koji je, inače, vakifu (?!) Fahri u nekom ljudskom smislu jako simpatičan i drag, neće vidjeti. I ne samo to, neće više, zaprijetio je Radončić, kao dosad! - dozvoljavati da reis svoja stajališta saopćava u Osnivačevim medijima kako to radi papa ili bilo koji kardinal. I tu je, zapravo, kraj jednog divnog prijateljstva.

U ovim dramatičnim trenucima imam, pak, neodoljivu potrebu utješiti Radončića, koji mi je u nekom ljudskom smislu nesimpatičan i odvratan, sa samo četiri riječi: Nije ni reis najgori!
Dok je, naime, zlatni vakif proživljavao dramu zbog iznevjerenog prijateljstva, njegov prijatelj Stanko Subotić, zvani Cane i sam, baš kao i Fahro, ugledni gospodarstvenik, doživio je strašno razočarenje. Ma, ne daj Bože nikomu! Prije desetak dana u centru Uba osveštan je hram Hrista Spasitelja, čija je izgradnja-obnova započela ranih devedesetih kada su samo temelji utvrđeni. A onda je, kako je ne tako davno svjedočio protojerej-stavrofor i starješina crkve na Ubu, gospodin Mitar Milovanović, sam Bog poslao Subotića i od tada je sve rađeno po najboljim uzorima i sa najboljim materijalom. Nije Cane žalio, pa je blagodareći njegovim parama, angažiran ruski (a čiji će?!) ikonopisac, akademik i Putinov savjetnik Nikolaj Muhin, koji je, inače, oslikao i moskovski hram Hrista Spasitelja. Samo su (ove) ruke Subotića koštale milijun maraka, a sve u svemu ovoga je ktitora, ili po naški (?) vakifa ova ubska bogomolja stajala 10 milijuna eura.
A u pretprošlu ga nedjelju nitko nije ni spomenuo. Pa ni kada su dijeljeni ordeni. Svetoga Save, naročito. Cane, istina, jer su mu nešto u posljednje vrijeme ograničili kretanje na otprilike dva sa dva, nije mogao uveličati skup. No, nije došao ni patrijarh ni nitko iz Vlade. Malo im je bilo neprijatno slaviti crkvu podignuti zahvaljujući od samoga Boga poslanoga Subotića. Zamislite, otkazao je čak i slavuj iz Mrčajevaca, onaj pjevač Ilić. Samo su neustrašivost i lojalnost uglednom biznismenu pokazali ruski veleposlanik, Kozaci s Dona i naravno - Džej.

Reis Cerić, doduše, nikada - mada mu je nekoliko puta malo falilo - nije objavio da je sami Allah poslao Radončića, pa će mu vjerojatno biti lakše kada jednoga skorog i lijepoga dana bude otvarao svoju rezidenciju. Bez Fahra. Oni koji se, pak, nadaju kako će zlatni vakif, baš kao i ovih dana jaran mu Cane, dijamantni vakif hrama Hrista Spasitelja, biti opravdano spriječen da nazoči tome povijesnom događaju, kleveću i lažu. Naravno!

| Oslobođenje |