RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

Obljetnica stradanja župe Dolac kod Travnika

Napisano 07.06.2012. 23:48

Obljetnica stradanja župe Dolac kod Travnika

Smrt, ruševine, zbjegovi… - 1993.

Kad je agresija tzv. JNA na Sloveniju i Hrvatsku 1992. godine bila u krvi zaustavljena, cijevi topova okrenute su prema Bosni i Hercegovini, koju je čekao smrtonosni zagrljaj prekodrinske ratne braće i domaćih paravojnih jedinica s oružjem iz arsenala dojučerašnje zajedničke vojske. Početkom 1992. započela je agresija na BiH i tako je otvoren ratni sunovrat u koji su svi upali.
I Travnik je bio cilj srpskog granatiranja s vlašićke visoravni, ali nikada nije bio neposredno ugrožen. Njemu je zaprijetila smrtna opasnost s druge strane. Kad su Srbi koncem 1992. pokorili pola Bosne i Hercegovine, naglo i neobjašnjivo je porastao antagonizam između Hrvata i Bošnjaka, koji su što više teritorija ostatka ove zemlje htjeli za sebe. San o tzv. muslimanskoj državi Bosni, pa makar se ona prostirala od Sarajeva do Begova Hana, postao je i primarni cilj nove armije u nastajanju kojoj su dali lažno ime Armija BiH.

Krvavu cijenu za to platila je upravo središnja Bosna, a osobito travnički kraj, gusto naseljen Hrvatima. U ratni vrtlog župa Dolac kod Travnika je pala početkom lipnja 1993. Tijekom proljeća te godine dolazilo je do incidentnih situacija, napetih susreta Hrvata i Muslimana u Travniku, u zraku je lebdjela prijetnja općeg oružanog sukoba, a u svibnju je počelo ozbiljno provociranje travničkih Hrvata, istjerivanje iz kuća i zatvaranje. Muslimanske snage pojačane su arapskim ratnicima, mudžahedinima, koji su imali svoj nastavni centar u selu Mehuriću kod Han Bile i odande odlazili u terorističke akcije po hrvatskim naseljima.

U zoru 5. lipnja započeo je napad na Dolac, iz kojega je već evakuirano nešto stanovništva. Golgotski put se nastavio sljedećeg dana preko Vilenice i Polja prema Novom Travniku, a s izbjeglicama nije krenulo 13 župljana dolačke župe, koji su svoj život izgubili ili u borbi ili su se okrenuli da vide kako im nestaju kuće u dimu i vatri i onda bili pogođeni mecima svojih susjeda. U ovoj koloni nisu bili dolački župnik fra Ivo Ćurak i njegov suradnik fra Ilija Stipić jer su ih muslimanske vojne vlasti ranije uhitile i privremeno zatvorile.

Od oko četiri tisuće župljana jedna trećina ih je ostala na slobodnom dijelu župe, u Nević Polju i donjem dijelu Putičeva. Ostali su se još jednom okrenuli da vide kuće svoga rođenja, sad već samo njihove kosture i pusta zgarišta iz kojih su iznijeli samo najnužnije, koju sitnu stvarčicu kao uspomenu, molitvenik Biserje svetog Ante, krunicu ili koji osobni dokument i krenuli svojom golgotom prema bijelom svijetu. Neki će se kasnije ipak vratiti.

Tako je definitivno umro Dolac. Doduše, Dolac je počeo umirati već nakon Drugog svjetskog rata, a ovo je bila samo njegova tužna sahrana. Komunistički režim nije našao prijatelje u Docu i tada je već počeo njegov tihi egzodus u smjeru Zagreba i Europe. Gasile su se aristokratske obitelji koje su u Dolac stigle koncem 17. stoljeća i dugo vremena bile ekonomski i kulturni potporanj Travniku, osobito u ono doba kad je u ovom gradu vezir stajo.

Dolačka crkva bila je razbojnički oskvrnuta, posrnula je kao građevina jer je netko tijekom ratnog stanja s istočnog krova otrgnuo veliku plohu krovnog lima, te se u zidove dugo vremena slijevala voda, kvasila ih, kao i unutarnje nosive stupove i njihove temelje, koji su nekoliko centimetara utonuli u zemlju, što je dovelo do opasnog pucanja zidnih ploha. Na crkvi su sva troja ulazna vrata rastrgana, vjetar je pomogao ljudima da se crkva napuni smećem; mogla se vidjeti jedna noćna posuda i uginulo pseto među devastiranim klupama. Odakle oni ondje?

Orgulje su definitivno utihnule; neki zlomisleći primitivci su ih raskomadali i dijelove porazbacali po već nagomilanom smeću. Na glavnom oltaru još je stajao Gospin kip, uokviren mrtvim žaruljama, a ispod kipa se bezobrazno potpisao nekakav Ermin. Na mjestu oltara prema puku iskopan je otvor u podu gdje su lopovi tražili blago misleći da se ovdje događaju stvari iz Tisuću i jedne noći.

Župna kuća nije prošla ništa bolje. Nestalo je sve što je bilo nosivo i prenosivo, kao što su i inače radili bilo koji pobjednici u ovom ratu. Sudbinu crkve i župne kuće podijelile su i druge ustanove koje su služile kulturnoj i religioznoj nadgradnji ove zajednice, Osnovna škola, Čitaonica s Caritasovim skladištem, oba groblja, Travanjsko i Dolačko. Mjesto je neko vrijeme ostalo potpuno pusto, ali su ga ubrzo pronašli novi okupatori, Romi, i od njega napravili deponiju smeća.

Župnik fra Ivo je napustio Dolac, potražio je utočište kod župnika u Bučićima i odande se pastoralno brinuo za ostatak svoje župe, slavio i predvodio nedjeljna bogoslužja i druge liturgijske obrede u sportskoj dvorani u Nević Polju. Tako su župe Dolac, Potkraj, Turbe, Ovčarevo, Guča Gora i Brajkovići ostale bez svojih župnika koji su zajedno s vjernicima otišli u izbjeglištvo. U Travniku je ostao don Pavo Nikolić, dotadašnji župnik u Korićanima koji su također ostali pusti, a on se našao u Travniku kao izbjeglica. Njemu je nadbiskup vrhbosanski, kardinal Vinko Puljić 17. lipnja 1993. podijelio sve potrebne kanonske i jurisdikcijske ovlasti da bi, kao svećenik, mogao biti na usluzi vjernicima koji su ostali u župama travničkog dekanata na teritoriju pod kontrolom muslimanskih vojnih i civilnih vlasti.

Govor neumoljive statistike

U ratnom sukobu je život izgubio 101 član dolačke župne zajednice što predstavlja 3,07% od njihovog predratnog broja. Ukupno je stradalo 112 žitelja s ovih prostora što uključuje i 11 stanovnika srpske nacionalnosti od 172 koliko se tako izjasnilo 1991. godine. Ovaj malo poznati podatak govori koliko brutalna je bila agresija muslimanskih snaga na sve što nije njihovo.










Slobodni teritorij ove župe, na kojemu su nakon 9. lipnja 1993. ostali živjeti Hrvati, iznosio je nešto manje od 25% površine cijele župe. U ratnim djelovanjima stradala su i 24 civila (gotovo svaki četvrti poginuli), iako i ovu brojku treba uzeti uvjetno jer su se u branitelje morali svrstati i oni sa 73 godine starosti (prosječna starost branitelja bila je 37,67 godina).
Najveći gubitak doživjelo je naselje Polje, gdje su smrtno stradala 24 mještanina ili čak 8,73% u odnosu na popis iz 1991. godine.

Najtužniji mjesec u svoj povijesti za dolačku župu bio je lipanj 1993. Tada su se dogodila dva napada na Dolac i odnijela 75 života njegovih župljana, ili 74,26% poginulih u ovom ratnom sukobu. Prvog dana agresije na prostore župe, 5. lipnja 1993, stradalo je 13 župljana, deset branitelja i tri civilne žrtve. Na patron župe, sv. Antu, 13. lipnja 1993, dogodio se drugi, još žešći napad i tada je poginulo šest mještana. Broj žrtava bio bi i veći da se branitelji nisu uspjeli konsolidirati i za nekoliko dana iskopati prve rovove i podignuti kakva-takva utvrđenja.

Muslimanske postrojbe (Armija BiH) ubile su od 1992. do 1995. 80,4% svih stradalih župljana dolačke župe, 5,4% Vojska Republike Srpske, a njih 14,3% stradalo je od drugih uzroka, u što spadaju nesretni i nerazjašnjeni slučajevi. U prognanstvu je poginulo 37 župljana, njih 15 na crtama oko Novog Travnika i 12 kod Viteza. U obrani prostora dolačke župe (ili zato što su se ondje zatekli) poginulo je i 50 Hrvata s drugih prostora. Najviše su stradali prognani travnički Hrvati (25), ali i oni iz Jajca (tri), Kaknja (jedan), Busovače (jedan), Zenice (dva) i dr.

Dolački ratni župnik fra Ivo Ćurak je zabilježio da je vrijeme ratnog sukoba na teritoriji njegove župe proživjela jedna trećina predratnog broja župljana, oko 1.200, najvećim dijelom na prostoru koji su kontrolirale hrvatske vlasti, to znači u Nević Polju, Donjem Putičevu i Donjim Stojkovićima… Poharana ostala su naselja: Dolac, Guvna, Vilenica, Grahovik, Gornje Putičevo, Polje, Slimena.
U Putičevu je jedne ožujske noći 1997. godine, dvije godine nakon Daytonskog sklapanja mira, miniran zvonik uz crkvu. Kažu, kao odmazda za miniranje minareta džamije u selu Stipanići kod Tomislavgrada. Uz prometnice ostali su sablasni ostaci kuća, u kojima se donedavno mirno živjelo, pjevalo, raslo, a prije modernog doba i rađalo.

Dvije godine nakon sklopljenog mira Dolac se ipak počeo vraćati u život. Župu je 1997. godine preuzeo mladi fra Jozo Marinčić iz susjednih Bučića i kad se nakon prolaza kroz Polje, kroz aleju kostura, mrtvih ostataka bivših zdravih kuća, prvi put susreo s crkvom i župnom kućom, ipak nije klonuo od malaksalosti volje zbog bezizglednosti stanja u kojemu se nalazila i crkva, i župna kuća, i župa.

I ako se činilo da se ova zajednica neće vitalno obnoviti, danas se ipak vide znaci revitalizacije. Crkva se ponovno uspravila, u župi je sve više životâ. Broj župljana porastao je na tri četvrtine prijeratnih, koji se navikavaju na nove prilike, i gospodarske i životne. Korijeni se obnavljaju i donose nove izdanke.

Prije par dana, u nedjelju 3. lipnja na svetkovinu Presvetog Trojstva, u župnoj crkvi u Dolcu je 17 mališana primilo sakrament Prve svete pričesti. Župnik fra Drago Pranješ je tada konstatirao da je to najmanji broj u ovoj župi do sada. I ovaj podatak dovoljno govori koliko je poguban bio posljednji rat po Hrvate katolike ovog kraja. Primjera radi 1944. godine ovdje je pričešćeno 36 mališana a godine 1975. od župnika fra Ivice Alilovića je sakrament Prve svete pričesti primilo 59 mališana.

Jučer je u župnoj crkvi u Dolcu služena misa zadušnica za 101 poginulog župljana ove župe.
Dan 6. lipanj je izabran za Dan stradanja dolačke župe nakon 12. veljače 2001. i razgovora s Udrugom poginulih hrvatskih branitelja travničke općine. Zaključeno je da se na taj dan 1993. godine dogodio najžešći napad na župu, uzeo brojne živote i donio tragediju koju ovaj kraj prije toga nije zapamtio.

Na nekoliko metara od župne crkve prošle je godina pronađena i ekshumirana masovna grobnica, do danas nerasvijetljena. Treba li napominjati da za brojne počinjene zločine nad Hrvatima Dolca i ovog kraja do sada nitko nije odgovarao.

| fra Ladislav Fišić, Korijeni i život župe Dolac | HB.org |


Nema komentara

Anketa

Ustavi