Priča koju su generacije Pehara iz Ljubuškog prenosile

Piše: Edina Kamenica

Posmtrni ostatci Miecezyslausa Miaskiewicza su tek nedavno, poslije 67 godina, ispraćene iz BiH u SAD. Novinari sada otkrivaju fascinantnu priču o grobu u zapadnoj Hercegovini kojeg su desetljećima, brižno čuvali mještani Stubice kod Ljubuškog.

Prije nepunih pola mjeseca, 28. rujna, u Zračnoj luci Sa­rajevo dvadesetak minuta se odvijala nesvakidašnja cere­monija. U prisustvu najviših ame­ričkih dužnosnika u našoj zemlji, ambasadora SAD-a u BiH Patricka Moona, zapovjednika NATO-a u Sarajevu generala Garya Hoffmana, admirala Johna G. Messerschmitha, i uz najviše vojne počasti, ispraćen je u svoju zemlju Mieczyslaus Miaskiewicz, američki časnik poljskog porijekla. Ovaj štabni narednik je poginuo u Drugom svjetskom ratu, prije ravno 67 go­dina, u našoj zemlji.

U oproštajnom govoru, veleposlanik Moon je naglasio da ovim činom „SAD pokazuju koliko drže do tradicije do koje im je jako sta­lo, a to je da nijedan suborac ne ostane na bojnom polju." Od tada do danas, da li se itko od službenika, domaćih ili stranih, sjetio Ljubuškog, malog hercegovačkog grada, u čijem je selu Stubina desetljećima, eto, stajao nedirnut grob nepo­znatog vojnika? Priča zvuči nevjerojatno: dok su mještani održavali grob američkog vojnika desetljećima, američke vlasti su vjerovale da je Miaskiewicz sa­hranjen na groblju na Long Islan­du (New York).

Nitko ih nije zvao

Vice Nižić, predsjedavajući Općinskog vijeća Ljubuškog, ne krije da je naš poziv prvi koji su od ceremonije u Sarajevu vlasti Ljubuškog imali. Nitko ih nije zvao! Goto­vo da ne vjerujemo onome što ula­zi u naše uši, utoliko prije što smo se u zračnoj luci naslušali brojnih pohvala koje su na račun naroda i vlasti Ljubuškog, u vezi s ovim slučajem, bile izrečene. Saznajemo, inače, da se taj dan mala delegaci­ja iz Ljubuškog, koja je takođe pri­sustvovala događaju, pravo s zračne luke zaputila svojoj kući. Nitko ih nije ni zadržao na kavi u Sarajevu? Nitko.

U međuvremenu, priča o tome kako se američki vojnik vratio u SAD, uprkos tolikim desetljećima izbivanja, širi se po američkim me­dijima. Čak i oni najutjecajniji svoje stranice posvećuju zanimljivoj sudbini američkog inženjera održava­nja zrakoplova, koji se tog kobnog dana, 18. svibnja 1944. godine, zajedno sa ekipom posade bombardera B-17, vraćao iz Rumunjske.

Zrakoplov, poznat po imenu Daisy Mae, pripadao je 99. bombarderskoj grupi, i tog dana je uspješno izvršio ratni zadatak: izručio je bombe na naftna područja u Ploestiju, odakle su se njemačke snage opskrbljivale gorivom.

Njemački vojnici su pogodili bombarder, u kojem je bilo 11 ame­ričkih zrakoplovaca, iznad ljubuške Stubice. Trojica od njih su uspje­šno iskočila s padobranom i spasi­la se. Postali su ratni zarobljenici i potom su razmijenjeni i vraćeni u SAD. Jedan od njih je, navodno, umro prošle godine.

Ostali su poginuli, a kada su nji­hovi posmrtni ostaci dvije godine nakon završetka Drugog svjetskog rata, predati Vladi SAD -a, rodbini je rečeno da su sva osmorica u kovčezima. No, nije bilo tako.

Jer, nakon što je na terenu, gdje je zrakoplov pao, obavljeno prikupljanje njihovih ostataka i završena sva procedura, puno dalje od tog mjesta pronađeno je tijelo još jednog časnika, Meceslausa Miaskiewitza

Tko je zatajio i zašto?

Hoće li se ikada saznati zašto o to­me tadašnja općinska vlast nije obavijestila nadležne? lli jeste? Šta se potom događalo? To je i zašto za­kazao? Da li netko od američkih diplomata?

Bitnije od odgovora na ta pitanja sada jeste činjenica daje tijelo voj­nika umotano u njegov padobran koji se nije otvorio, a, zajedno sa njim ukopani su i svi predmeti i is­prave pronađeni u odjeći.

Iz današnjeg općeg etičkog ništavila ili mrtvila gledano, doista nevjerojatno zvuči podatak da je tada u hercegovačku zemlju zajedno s po­kojnikom otišao i njegov zlatni križ s krunicom, nedirnuti novčanik, ručni sat, dokumenti, i pločica s imenom.

„Hej, znate li vi koliko je tada sa­mo vrijedilo padobransko platno" govori Nižić.

Predmeti su pronađeni prije oko tri mjeseca, kada je cijela ova priča, zapravo, i pokrenuta.

„Sve je počelo odlukom Općin­skog vijeća da se obiđu mjesta stra­danja žrtava rata na području naše općine" objašnjava nam Nižić. Tada je mještanin Vinko Pehar skrenuo pažnju na grob američkog vojnika u jednoj zabiti.

Pehara smo takođe upoznali u zračnoj luci.

Skromni čovjek nije želio ništa go­voriti.

„Šta tu ima da se kaže, uradio sam nešto normalno, sve je to normal­no" kazao je Vinko, preporučivši nam za sugovornike predstavnike vlasti iz Ljubuškog, pomenutog Nižića i načelnika Općine Nevenka Barbarića.

Od njih smo saznali da su oni odmah o tome informirali Ame­ričko veleposlanstvo u BiH, i, vrlo brzo, u selo Stubica dolaze brojni posjetioci, među njima i veleposlanik Moon, američki eksperti za nestale pripadnike OS-a, koji su, samo za ovu priliku, doletjeli avionom s Havaja i u njihovom prisustvu obavlje­no je iskopavanje posmrtnih osta­taka, koj i su potom predati Zavodu za sudsku medicinu u Sarajevu.

Počast vojniku

Da se i ispitivanje DNK analizom može obaviti puno brze nego što se to, inače, radi kod nas, govori i podatak da se za oko mjesec dana ka­snije obavila, u Zračnoj Luci Sarajevo, ceremonija ispraćaja štabnog narednika Miaskiewitza kući, u SAD, gdje su mu još žive, kako smo čuli, sestre.

Po časnika je inače doletio vojni zrakoplov Herkul, a prije nego što je član vojnog orkestra OSBiH odsvi­rao Tišinu, bh. vojnici su uzeli kovčeg iz automobila i predali ga američkim vojnicima. U toj sceni bi trebalo prepoznati višeslojnu simboliku politike, društva, života dvije zemlje.

Onda su se razlegli dirljivosvečani zvuči kojim se u ame­ričkim oružanim snagama oda­je počast mrtvom vojniku. Neki su držali ruke na čelu, neki na srcu, kao američki veleposlanik, koji je tom prilikom rekao da ga je herojstvo američkih vojnika i odvelo svojevremeno u službu OS SAD-a.

U Zračnoj luci je, inače, bio i mi­nistar obrane OSBiH Selmo Cikotić. Htjeli smo mu prići i upitati ga kada će OSBiH izvršiti istragu oko posmrtnih ostataka zlatnog ljiljana Samira Beganovića, prvog pilota bh. Armije, čiji su ostaci, nakon pogibije nad Plitvičkim jezerima 1. augusta 1994, prema pouzdanim tvrdnjama, odnijeti u Kijev, jer se mi­slilo da pripadaju posadi tada obo­renog zrakoplova ukojem se i Samir na­lazio. Zrakoplov je takođe bio obavio ra­tni zadatak. Prebacio je oružje Ar­miji BiH.

Ali, da li naš OS drži do tradici­je o kojoj je govorio veleposlanik Moon?

Stars and Stripes - Ataše Schenking: Fascinantna priča

"Vidjeti kako se priča prenosila kroz gene­racije je fascinantno" rekao je pukovnik Scott Schenking, ataše američke vojske u Sa­rajevu, koji je putovao u Stubice kod Ljubu­škog. Kada je općina Ljubuški poslala pismo o svom otkriću u američko veleposlanstvo u Sa­rajevu, američki službenici su prvo počeli tragati online na Internetu za podacima.

Ta­ko su došli do jednog newslettera o povijesti Drugog svjetskog rata, u kome je bio detaljan opis nesreće i stradanja posade bombar­dera B-17, nazvanog Daisy Mae. U međuvre­menu je EUCOM (Komanda američkih oružanih snaga u Evropi) uputila tim istražitelja u Stubicu, kojeje Vinko Pehar, unuk osobe koja je sahranila pilota, odveo na grob.

„Grob je bio udaljen oko 500 metara od mjesta pada aviona" rekao je Schenking. To­kom svoje posjete Stubici, Schenking je razgovarao sa mještanima, od kojih su neki bili djeca kada se to dogodilo. Jedna žena, ko­ja je tada imala 12 godina, prisjetila se u de­talje kako se čuo zvuk pada aviona i izgor­jelih tijela na tlu podije pada aviona. "Mo­glo bi se reći da je to dramatično utjecalo na nju" rekao je Schenking.

Boston Globe: Vojna isprika sestrama

Sestre Christine i Theresa Miaskiewicz su 60 godina vjerovale da znaju gdje je bratov grob. Svake godine su nekoliko puta putovale po 258 milja od Salema u Farmingdale (N.Y). Donosile su cvi­jeće, plakale, molile. Ali, telefonska poruka od 27. jula ove godine razorila je njihovo vjerovanje da zna­ju gdje je bratov grob, dovodeći u pitanje ono što su vojni službenici rekli prije šest desetljeća. Do­šlo je do zbrke. Mashijevi posmrtni ostaci nisu sahranjeni na parceli 13586, sekcije J, pa čak nisu ni na nacionalnom groblju na Long Islandu. Prvo su pomislile da je telefonska poruka sa ovim sadržajem „kolosalna šala" iako su 60 godina vjerovale da znaju gdje je njegov grob, sada im neko go­vori da su njegovi posmrtni ostaci pronađeni u Bosni, bivšoj Jugoslaviji

„Otkriće me vratilo nazad u dan kada sam bila u šestom razredu, a moja obitelj je dobila vijest da je brat nestao na zadatku" rekla je Theresa Miaskiewicz (78), u telefonskom razgovoru za Boston Globe iz svog doma u Salemu. Michael Mee, šef Odjela za identifikacije poginulih iz završenih ratova, putovao je u Salem kako bi sestrama objasnio zabunu i ponudio ispriku. Prema ovom objašnjenju, vojni službenici su još 1949. koristeći oznake i stomatološke podatke, identificirali osobe iz šest grobova, dok su za posmrtne ostatke iz sedmog groba vjerovali da pripadaju dvojici vojnika: Miaskiewiczu i naredniku Johnu Nolanu iz Pennsvivanije. „Miaskiewiczev padobran se nije otvorio" rekao je Mee. Mještani su pronašli njegovo tijelo u grobnici odvojenoj od grobnica ostalih članova posade i umotano u njegov padobran, prije nego što je ukopan u grobnici pokrivenoj bijelim kamenjem, na udaljenom brdu. "Mještani su se brinuli o grobu godinama", rekla je Theresa Miaskiewicz.

Oslobođenje

Anketa