• Povratničke tegobe Hrvata (184528)
• DRUGI SVJETSKI RAT: Srce tame (1941 - 1945) (165504)
• Bošnjaci, tko ste, što ste... Da prostite... (95196)
• OSMANSKA VLAST Tamni vilajet i beskrajni rat 1463 - 1878 (92212)

• Bošnjaci, tko ste, što ste... Da prostite...
• To je naša zemlja, tu žive Hrvati
• Mesiću okani se Brčkog, šalji vojsku na Derventu!
• Srušena nelegalna džamija u naselju Sturba kod Livna!

• Zajednička druženja nositelja ratnih vojnih odličja HVO-a pokazuju jedinstvo i snagu hrvatskog čovjeka
• Na pomolu koalicija SDP-SBIH
• To je naša zemlja, tu žive Hrvati
• Hrvatski zatočenici doživjeli su ono što ljudski um ne može pojmiti
• Obilježen početak stradanja i napada na Hrvate Zenice

Statistika

• Ukupno registriranih korisnika: 9773
• Ukupno članaka: 23656
• Ukupno komentara: 2087
• Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
• Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Život i smrt Josipa Katalinskog

Piše: Miljenko Jergović

Pedesetih godina je oko Kasindolske ulice, u južnome sarajevskom predgrađu Ilidži, živjela neka deklasirana, uglavnom katolička, proleterska sirotinja. U nedavnome ratu klalo se tu i palilo, noći su gutale one koji su bili krive vjere i čvrstih uvjerenja, a onda su u proljeće 1945. stigli partizani i temeljito se osvetili, pogubivši pritom i župnika na Stupu. Opet se sve događalo noću. Svaka je kuća imala nekoga stradalog, na ovoj ili onoj strani, podrumi i tavani bili su puni duhova, i svako bi malo ispadali kosturi iz ormara. Tugu i tjeskobu toga svijeta iz poratnoga predgrađa nitko nije ispričao, a vjerojatno niti neće. Već je prekasno, prošle su godine, polako nestaje i taj katolički, ilidžanski svijet.

Najsiromašnija od sve djece u Kasindolskoj bila su braća Katalinski. Maloga Josipa moji su pamtili kako ide preko dubokog blata, na onoj livadi prema Butmiru, gdje će jednom biti sagrađen sarajevski aerodrom, jednoga novembarskog kasnog popodneva, pod rukom odnekud nosi glavicu kupusa, i ona mu ispada. On je pokušava očistiti, jer se boji materi donijeti prljav kupus. Neka moja pratetka oprala mu je kupus. Sretan i blatnjav otrčao je kući sa svojom glavicom.

To su pričali nakon što je trinaestog veljače 1974, u trinaestoj minuti, u majstorici protiv Španjolske, Katalinski zabio gol, koji je Jugoslaviju odveo na Svjetsko prvenstvo. I mi smo za taj gol bili zaslužni. Netko naš malom je Škiji oprao glavicu kupusa. Sjećam se: Brane Oblak postavio je loptu, da izvede slobodni udarac, i dok je on čekao da se naši rasporede u šesnaestercu, iza leđa mu je pritrčao Iko Buljan i opalio po lopti, kao da je nekoga dolje ugledao. Katalinski je skočio negdje s ruba peterca, pucao glavom, vratar Iribar odbio je loptu, ali Škija je u padu, u času kada se čovjek refleksno dočekuje da mekše padne, i više nema koncentracije, nekom divljom snagom pogodio loptu desnicom i zabio je u rašlje. U tom je golu bio sav njegov život. To i nije bio gol, nego metafora. Zbog gola i zbog onoga koji ga je dao, zbog blatne glavice kupusa i naših porodičnih zasluga za jednu pobjedu, nogomet mi je postao važniji nego što je, možda, trebao biti. Zauvijek je nešto od toga ostalo.

Osamnaest godina kasnije, bila je zima, teška, mračna i ratna, 1992. na 1993, upoznao sam Josipa Katalinskog. Upravo je izbjegao s ratne Ilidže, gdje su mu Srbi ubili brata. Bio je sijed i brkat, u nekoj čudnoj, ogromnoj krznenoj bundi. Kao da se obukao u medvjeda. Valjda se tako nose bogati ljudi u Francuskoj. Dvije godine ranije prodao je svoj hotel na Azurnoj obali, i vratio se na Ilidžu, da dočeka rat. Pitao sam ga o ljudima koji su okupirali Ilidžu. Ali on nije htio protiv njih koji su se one frankfurtske veljače radovali njegovome golu, ni protiv njih, ni protiv njihove djece. “Ovo je bratoubilački rat, ništa drugo nego bratoubilački rat”, ponavljao je. Tko bi imao duše i obraza reći mu da nije bratoubilački, nego je nekakav drukčiji rat? Škiji su ubili brata.

Bio je drag i običan čovjek. Legendarna ličnost iz naših djetinjstva, ljudi po kojima, kada odrasteš, bivaš ovo što jesi. Ne bi to bilo toliko važno, da u međuvremenu nije svega nestalo. Kao što je nestalo Katalinskih s Ilidže i iz Kasindolske ulice, kao što je nestalo kuferaša, katolika i proletera poljskih, njemačkih, čeških imena, koji su se većinom pisali kao Hrvati. Oni su tu oduvijek bili privremeno, i njihova je prava lična karta bila je sadržana u tom imenu, što su im ga domaći podrugljivo nadjenuli: kuferaši.

U Francuskoj Škija je napravio pristojnu karijeru, koju je morao rano prekinuti, već u tridesetoj, jer mu je popustilo koljeno. Takva su bila vremena, doktori nisu bili kao danas. Igrao je u Nici, gdje je, kao i na Grbavici, bio ljubimac navijača. Ali je i tamo trenere izluđivao, kao što je izluđivao i velikog Milana Ribara, jer bi se, kao posljednji čovjek obrane, barem triput u svakom poluvremenu sjurio prema protivničkom šesnaestercu. Često je davao golove, ali je svoju mrežu izlagao smrtnoj opasnosti. Navijači Nice su mu, kada bi tako otrčao na protivničku stranu, skandirali: “Škija, vrati se!” Kako li su uzaludne danas te riječi.

Jergovic.com