Web katalog
Najčitanije
Najčitanije zadnjih 7 dana
Najkomentiranije
Najbolje ocijenjeno
Statistika
- Ukupno registriranih korisnika: 9774
- Ukupno članaka: 23656
- Ukupno komentara: 2087
- Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
- Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44
ILIRSKI ILI SLOVINSKI JEZIK
Napisano 21.11.2009. 10:58
Akademik Radoslav Katičić, službena stranica
http://www.hazu.hr/Akademici/RKaticic.html
ČASOPIS ZA KULTURU HRVATSKOGA KNJIŽEVNOG JEZIKA IZDAJE HRVATSKO FILOLOŠKO DRUŠTVO GOD. 33, BR. 5, 129-160, ZAGREB, LIPANJ 1986.
NARODNOSNI PRIDJEV U DJELIMA HRVATSKIH RENESANSNIH PJESNIKA*
Rafo Bogišić
U naslovu ovog članka, u sintagmi „hrvatski renesansni pjesnici" moglo bi se izostaviti pridjev „hrvatski", jer upotreba narodnog pridjeva u epohi renesanse ima neke opće sociološke uzroke, pa bi se o pojavi u raznim književnostima zapadnoevropskog mediteranskog kruga moglo govoriti i općenito. Ipak, u ovom slučaju taj pridjev nismo izostavili, jer će biti riječi samo o hrvatskoj književnosti i — osobito — jer u hrvatskoj književnosti upotreba narodnog atributa ima i neka osobita obilježja.
U književnoj upotrebi svaka riječ, svaki atribut, pa tako i narodnosni atribut — pridjev, ima svoj razlog i svoj smisao. Taj će se pridjev upotrebljavati onda i tamo gdje to iziskiva potreba i logika, gdje je upotreba u skladu sa strukturom djela i književnog čina. Zato objašnjenju toga znaka treba prići kao i objašnjenju svakog drugog znaka. Pridjev koji označava šire podrijetlo književnika jednog kruga, grada ili sredine treba promatrati kao sastavni dio stanovite književne pojave. Kao i s obzirom na svaku drugu riječ, istrgnuće ili isključenje te riječi iz konteksta odnosnog književnog djela, tj. iz vremena u kojemu je djelo nastalo, može dovesti do nesporazuma, iako svaka riječ, pa tako i narodnosni pridjev u mijeni kroz stoljeća zadržava u sebi i stanovitu količinu primarnog smisla.
Hrvatska književnost u 16. stoljeću, kao nikada prije ni poslije, povezana je uz život Zemlje i naroda. U naglašenoj formalno-žanrovskoj raznovrsnosti hrvatska književnost ovog stoljeća u jednom je jedinstvena: sva je prožeta, utemeljena i motivirana življenjem i životom na sve tri razine egzistencije: čovjek, Zemlja, Narod, iako bi se pri daljnjoj ..podjeli" i raščlanjivanju spomenutih razina moglo detaljizirati ili bi se aspekti Zemlje i Naroda mogli objediniti. Ono što je pri tome najvažnije i što se ovom prigodom želi naglasiti, to je upravo spomenuta životna utemeljenost svih hrvatskih renesansnih književnih pojava.
Uz bogatu i raznovrsnu tematsku zasnovanost hrvatskih renesansnih književnika (petrarkizam i književno opredjeljenje općenito, obuzetost sudbinom Zemlje, zabrinutost zbog turskog prodora i rodoljublje, opis prirode i ladanje, pokladna tema, refleksivna književnost i pitanja života i smrti, različiti aspekti društvenog života i društvenih problema i dr.) povezani su i književni oblici, frazeologija i leksik. U tom smislu, a u skladu sa suvremenim književnim opredjeljenjem, i poetika hrvatskih renesansnih pjesnika i književnika općenito imat će ne samo različiti motivacijski izvor nego i različiti književni izraz. Iako je, dakako, riječ o jednom književnom jeziku, ipak će se taj jezik međusobno razlikovati ne samo plošno stilski nego i po svojim izrazitijim jezično-organizacijskim značajkama. U tom pogledu i s tog aspekta treba gledati i pojavu riječi narodnosnog značenja i određenja.
Funkcija narodnog pridjeva, odnosno bilo kakav otvoreni iskaz koji na taj atribut podsjeća, ima u hrvatskih književnika i u ovo vrijeme naglašeni kulturno-historijski smisao. Po prirodi stvari sadrži u sebi razumljivu i jasnu narodnu označnicu, ali ima i stanovito književno-historijsko, odnosno književno-žanrovsko opterećenje i uvjetovanost. Postoje, naime, određene prigode i slučajevi u kojima se taj pridjev javlja, pa ga onda u tom trenutku moramo dovesti u svezu s književnom vrstom u kojoj se javlja i književnim oblikom u kojemu živi. Na taj način (ili: u stanovitom pogledu), iako naglašeno kulturno--historijskog karaktera, fenomen upotrebe narodnog pridjeva ima i književno historijski aspekt koji se, opet. od jezične prakse ne može odijeliti. Naravno, i taj vrsni i jezični aspekt ulazi u tijek kulturno-historijskog promatranja dajući mu svu težinu ilustracije i argumenta.
Narodni atribut i svaki drugi izraziti narodnosni znak nije se, dakle, javljao u svih književnika ni u svim vrstama. Ovisilo je to o karakteru književne vrste, o poetici koju ta vrsta slijedi. Tako nam je danas savršeno jasno zašto se negdje narodni atribut javlja, a negdje je takva pojava isključena.
Spomen vlastitog narodnog atributa može se. dakle u stanovitom smislu smatrati prigodnom, odnosno sekundarnom pojavom. U tom pogledu do spominjanja narodnosnog imena moglo je doći, i dolazilo je, samo tamo gdje je to bilo u suglasju prigodne pojavnosti. Budući je u književnom kompleksu humanizma i renesanse taj prigodni vid književnosti bio živ i aktualan i u književnom životu zauzimao vidno mjesto, onda nije čudo niti nas iznenađuje što je došlo i dolazilo do raznih fenomena s karakterom prividne plošnosti i prigodnosti, pa tako i do spominjanja narodnosnog atributa.
Klasične i primarne renesansne književne vrste kakva je npr. petratkistička pjesma, maskerata (jeđupka), učena renesansna komedija s tipičnim konvencionalnim licima, odnosima i zapletom, refleksivna pjesma i poema i dr. po logici i strukturi svog postojanja i poetičkoj mogućnosti koju otvaraju nisu oblici u kojima bi se narodni atribut javljao kao nužni dio njihove poetičke strukture. Štaviše, on se u njima redovito i ne javlja. Navedena tematika naglašeno je općeg, univerzalnog karaktera i samo pukim slučajem moglo se je dogoditi da pjesnici ovakva smjera i tematike spomenu svoj narodni atribut ili da na ma koji način formalno deklariraju kojoj široj zajednici pripadaju. O tome nisu ni razmišljali. Književno djelo ima svoju logiku i svoj oblik, pa u njemu treba očekivati samo ono što je sukladno odnosnoj logici i obliku.
Međutim, kao što smo rekli, u humanističko-renesansnom kompleksu postojala je bogata književnost motivirana raznim, naizgled izvanjskim i prigodnim događajima, činjenicama i pojavama koje se odvajaju od okvira klasičnih univerzalnih vrsta, a koje smo, najvažnije, spomenuli. Ta književnost upravo zbog te naoko neuobičajene strukture došla je u situaciju i omogućila pojavu onoga što inače ne bismo očekivali: pojavu izričitog spominjanja narodnog atributa. Navest ćemo tri takve mogućnosti u hrvatskoj književnoj praksi 16. stoljeća. Ti oblici bitno su povezani uz proces nastanka književnog djela i uključeni su u njegovu strukturu, ali su ipak na svoj način i u stanovitom pogledu od nje i odvojeni. To su 1. prigodne pjesme, 2. posvete i predgovori i 3. pastoralna alegorija.
Osobita poetika u nastanku i javljanju ovih, u neku ruku ,,pratećih" književnih fenomena omogućila je pojavu jednog plošnog i izvanknjiževnog atribuiranja koji će ipak, upravo zbog važnosti same prigode, imati i stanovitu kulturno-historijsku važnost. Ta važnost uočit će se na raznim razinama i relacijama promatranja, što je, međutim, područje daljnje analize fenomena. Ta analiza, pored ostalog, uočila bi da u toj pojavi leže i neki fundamentalni aspekti u povijesti, rađanju i stjecanju elementarnih kvaliteta jedne književnosti.
Nekoliko primjera pojavu može ilustrirati.
1. U oblikovanju i životu južnohrvatskog renesansnog pjesničkog kruga na relaciji Hvar- Korčula-Dubrovnik nastale su i mnoge prigodne pjesme, npr. poslanice koje su pjesnici jedni drugima upućivali. Te su pjesme, prvenstveno, pratile stvaranje drugih „važnijih" književnih ostvarenja, ali su i one same po sebi književna djela i književna ostvarenja. S književno-historijskog aspekta te pjesme su zrcalo u kojemu se reflektira ne samo suvremena književnost nego i postojanje jednog okvira i atmosfere koja književnost označava i u sklopu koje atmosfere stanovita književnost postaje svjesna sama sebe na svim razinama i relacijama.
Tako je npr. tipična humanističko-renesansna želja za međusobnim pohvalama i isticanje pjesnikova odlaska među izabrane na vrhunce Parnasa, tj. do slave, dovela do otvoreno iskazanih najvećih i najširih vizija i termina. U međusobnom dopisivanju Dubrovčanin Nikola Nalješković (o. 1500-1587) ističe 1564. g. da je korčulanski pjesnik Ivan Vidal (u. 1570) postao već toliko poznat da „narod Hrvata vapije i viče" kako je Vidal „kruna od zlata kojom se svi diče". Nalješković u tom komparatističkom isticanju, nakon što je izrekao i obaveznu izjavu kako Vidala „štuju i gospoda bnetačka", kaže da svi gradovi u kojima živi i cvjeta književnost, a to su. kaže Nalješković, Korčula, Dubrovnik, Hvar, Zadar, Kotor i Šibenik, slave Vidala. Vidal, dakako zna što su sve ti gradovi postigli u humanističko-renesansnoj književnosti pa u svom odgovoru i on to ističe, ali pri tome želi i uspoređivati i tako u stilu humanističke poetike doći do najviše ocjene. Najveći i najslavniji grad. za Korčulanina Vidala, je, dakako. Dubrovnik pa ovaj pjesnik zaključuje:
Dubrovnik grad svitli i slavan zadosti svake Bog nadili obilno milosti; gospodom ga uresi, zakonmi i pravdom razlicim uzvisi imanjem i blagom. Svuda ga jes puna slava, svud on slove, hrvatskih ter kruna gradov se svih zove
(SPH,V,352)
Svoga prijatelja Nalješkovića koji djeluje u tom gradu Vidal posebno
apostrofira: „hrvatskoga diko i slavo jezika" (SPH, V, 351). Ova ista
humanistička želja da se prijatelja smjesti u okvir slave i veličine došla je do izražaja i prigodom bolesti Hvaranina Petra Hektorovića u ljetu 1557. g. i upravo nakon što je u travnju te godine bio posjetio Dubrovnik da vidi kako kaže, „stare prijatelje i nove". Čuvši da je bolestan, prijatelj mu Nikola Nalješković piše iz Dubrovnika, proklinje bolest i "upozorava" je:
Molim te togaj rad, nemoj svi Hrvati
da na te plaču sad hotjej ga parjati.
(SPH, V, 334)
Hektorovićeva bolest pokrenula je i starog Mavra Vetranovića pa i on piše pismo--poslanicu hvarskom prijatelju, s kojim se i inače rado dopisivao. U pismu Vetranović kaže kako su Hektorovićeva slava, ures, razum i vrijednost poznati u „razlikim državama" - ,,a navlas kud jezik harvatski prohodi" (Archiv fur slv. Phil, 23).
2. Kao primjer kako je u renesansno vrijeme element prigodnosti, pa i ove o kojoj je riječ, mogao ući i ulazio u književne posvete i uvodne napise u djelima, spomenut ćemo dva takva teksta: posvetu u Zoranićevim "Planinama" (1536) i posvetu u „Elektri" Dominka Zlatarića (1597). Dakako, u načelu se posvete i uvodni napisi ne mogu izdvajati iz cjeline odnosnog književnog djela, jer u njima autor često navodi i bitne podatke svog poetičkog postupka i sustava, što je sve najčešće neophodno za pravilno razumijevanje i interpretiranje samog djela. Ipak, humanističko-renesansna posveta pruža nam ponekad i podatak koji nije u prvoj liniji za razumijevanje samog djela. To su prvenstveno one napomene koje autor izriče o osobi kojoj se djelo posvećuje. I ove napomene idu u širi kulturno-književni kontekst djela i epohe, ali ih zbog trenutne potrebe ipak možemo izdvojiti.
U svojoj posveti Zoranić pored ostalog objašnjava motive koji su ga ponukali na pisanje. Tužan je jer vidi kako mnogi pjesnici pišu na svom jeziku i time svoju zemlju hvale i slave, a naši pjesnici ili šute ili pišu stranim jezicima. Tim postupkom ljepote domaće ,,bašćine" - .,vele veće gizdave i prudne prez hvale i časti krozi nepomnju vašu zagluhle stoje", kaže vila Petru Zoraniću. Da ispravi propust svojih sunarodnjaka, Zoranića je pokrenula Vila Hrvatica (tj. domaća muza). "ka po običaju hrvačkom gizdavo dali po-čteno narešena biše". Obraćajući se Matijeviću Zoranić kaže da svoju knjigu posvećuje upravo njemu za kojega zna da «..dobar bašćinac i Hrvatin počtovan jest». On će sigurno razumjeti i znati cijeniti pjesnikov postupak.
Ne treba posebno isticati da su ovim Zoranićevim obraćanjem i izjavom prijatelju Matijeviću postali jasnijima i mnogi pjesnikovi postupci i odnosi u samom djelu, a da se o značenju Zoranićevih primjedbi u širem kontekstu vremena i rađanja hrvatske renesansne književnosti i ne govori.
Dominko Zlatarić svoj prijevod Sofoklove "Elektre" posvećuje knezu Jurju Zrinskomu i tim povodom piše opširnu posvetu. Hvaleći Zrinskoga koji, uvjeren je Zlatarić, „nasljeduje u sve visoke krjeposti kako nasljeduje u hrabros od oružja", Zlatarić govori i o svom postupku. Tim povodom izriče tvrdnju koja označava bitne relacije između njega i Zrinskoga. Zlatarić se nada da će Zrinskomu biti ugodno čitati stare Grke „koji vam u vaš hrvacki jezik govore" (SPH XXI, 5). Nastojeći približiti svoj čin i otkrivajući draž prevođenja Zlatarić, dakle, prelazi na književno-profesorski važna objašnjenja književnog prevođenja, ali ujedno i jasno iskazuje kako je jezik kojim je on u Dubrovniku prevodio Sofoklovo djelo istovremeno i jezik Zrinskoga. Ne samo što se Zlatarić ne ispričava Zrinskomu zbog poteškoća koje je, recimo, velikaš u sjevernoj Hrvatskoj mogao imati čitajući književno djelo napisano u Dubrovniku, nego Zlatarić jasno vidi kako je riječ o jednom te istom jeziku i to „hrvackom". Zlatarić je sigurno znao za razlike koje postoje u jeziku Dubrovnika i onoga sjeverne Hrvatske, ali je ipak svoj književni izraz identificirao s jezikom Zrinskoga i pri tome tu svoju koncepciju i vizuru označio atributom koji objedinjuje i označava ne samo jezične nego i sve druge, dublje i bitne, duhovne i stvarne karakteristike jednog subjekta. U Zlatarićevu konceptu razlike između dijalekata su nestale, a u prvi plan pjesničkom i jezičnom znalcu spontano je došao onaj sklop kvaliteta jezika kao duhovnog izraza koji se jedino može izraziti zajedničkim atributom "hrvatski". Iako je i ovaj Dubrovčanin sigurno bio sretan i zadovoljan u mirnoj izolaciji svoga grada i države, pošteđen i ratnih strahota borbe za opstanak, što su je vodili njihovi sunarodnjaci, i on je kao i drugi (npr. Vetranović i Sasin) otvoreno pokazao da osjeća, živi i doživljava u širem, narodnom okviru.
S obzirom na svoj književno-pjesnički postupak Zlatariću je u skladu sa suvremenom poetikom jasno da bez obzira na tuđi predložak stvara svoje vlastito književno djelo. Ipak, taj tuđi predložak Zlatarić ima na umu i dobro zna da je njegovo djelo jedan vid nečega što je na drugi način negdje već postojalo. Zato će i on taj svoj postupak označiti slično kao i drugi suvremeni hrvatski pjesnici. On je, kaže Zlatarić za svoje prevođenje, odlučio „učiniti Hrvaćku Grkinju Elektru Sofoklovu", iskazavši time isti odnos prema svom poslu kao Hanibal Lučić koji je Ovidijevu pjesmu ,,z latinske odiće svukši u našu harvacku priobukal", ili Marko Marulić koji je tuđu (samo) priču složio ,,u versih harvacki".
3. Od postanka pastorale alegorija je bila njezin temeljni unutrašnji kvalitet, uzrok velike slave i popularnosti ove vrste kroz stoljeća. Upravo alegorija je bila ona koja je pastorali osigurala tako uspješan i dugotrajan život. Ona je sastavni dio pastoralne ideje i književne strukture i ne može se izdvojiti iz pastoralnog pjesničkog djela, čak ni na onaj način kako se to mogu pojedinosti iz uvodnih posveta djela. Ipak, pastoralna alegorija ima neke kvalitete koje joj omogućuju stanovitu posebnost i individualnost u konceptu i strukturi pastoralnog djela. Kao kostur ili osnova ona okuplja pastoralne pjesničke funkcije i iskaze, ali pri tome trajno zadržava i očituje i svoj kvalitet.
Upravo alegorija je u mnogome označila i uvjetovala život i napredak i hrvatske pastorale. Od početka pa sve do pastoralne deklinacije u 17. stoljeću alegorija je u hrvatskoj pastorali bila onaj čimbenik koji je toj književnoj grani osigurao vitalnost i književno--umjetnički kvalitet. Odvajanje i udaljavanje od konvencionalnog vlasteosko-dvorskog karaktera antičke i talijanske pastoralne alegorije, jedna je od bitnih i fundamentalnih oznaka hrvatske pastorale. Domaća alegorija osigurala je hrvatskoj pastorali karakter živog književnog subjekta. U tom odvajanju od konvencije obraćanje hrvatskih autora prema fenomenu narodnog, prema svojoj dubravi. Zemlji, bašćini i planini, zaslužuje stoga maksimalnu pozornost. Pored ostalog to odvajanje od klasno-adulatorskog, a približavanje rodoljubno-narodnom kvalitetu podaje hrvatskoj alegoriji i pastorali općenito i posebno humanističko obilježje.
Dva primjera iz života hrvatske pastorale to će jasno pokazati.
Petar Zoranić i Mavro Vetranović dva su pionira i dva veoma značajna autora hrvatske pastorale. Osim što su napisali djela visokog umjetničkog dometa i djela označena visokim razvojem vrste (roman, drama), ovi su autori značajni i po tome što su upravo oni pastoralnu alegoriju svojih djela sigurno odvojili od njezinih starih klasičnih i konvencionalnih putova i usmjerili je novim i osobitim stazama, naglašeno originalnim i svojevrsnim. Namjesto alegorijsko-adulatorskog odnosa prema mogućnicima, Zoranić i Vetranović hrvatsku pastoralnu alegoriju jasno usmjeruju u pravcu emotivno-ponesenog odnosa prema svojoj domovini. Pastirski prostor i pastirska logika u njihovim djelima poistovjećeni su s domovinom, odnosno sudbinom koju domovina proživljava.
Alegoriju svog pastoralnog romana Zoranić je najavio u već spomenutoj posveti svog djela. Tamo je jasno najavio motiv koji ga je potakao na pisanje, a i koprenu kojom će se poslužiti da svoju misao i alegoriju prikrije. Svoga plana Zoranić se držao u cijelosti. Opisuje susrete i razgovore s pastirima, priča o klasičnim prijetvorima i donosi obilje reminiscencija iz lektire, ali temeljni alegorijski smisao svojih planina nijednog trenutka nije zaboravio. Štaviše, upravo izraziti i jasni rodoljubni smisao susreta i događaja u planinama daje glavni ugođaj i znak Zoranićevu djelu.
Zoranićev alegorijski smisao očituje se na dva plana: kao prvo, iz opisa života pastira u planinama i iz razgovora među njima doznajemo za očajno stanje domovine pod strašnim napadima osvajača s istoka (rasuta bašćina), i kao drugo: Domovina je tužna i zbog toga jer je zapuštena i napuštena i od svojih sinova. Vraćajući se na početnu temu, istaknutu već u posveti, Zoranić u XX. poglavlju u središte planina organizira susret muza--vila u kojemu se ponovno susreće vila Hrvatica, pa sad u živoj, stvarnoj, slikovitoj i uvjerljivoj slici opisuje stanje o kojemu je govorio na početku. Pastoralna slika siromašne vile--pastirice (Hrvatice) odaje stanje siromašne hrvatske književnosti i Zoraniću nije preostalo drugo nego da uzdahne: „Ah, nepomnjo i nehaju jezika hrvackoga". Taj usklik finalni je i sasvim jasan akord i inače jasne i otvorene Zoranićeve pastoralne alegorije.
Sasvim na drugi način, u drugom kontekstu i na drugom kraju svoj narodni hrvatski pastoralno-alegorijski okvir iskazuje i određuje najpoznatiji dubrovački pjesnik stoljeća Mavro Vetranović. Učinio je to u pastoralnoj sceni „Lovac i vila". Lovac-vlašić uhvatio je vilu, svezao ju je i doveo u Dubrovnik da je proda. Vila naravno tuguje, nariče, traži milost i pomoć. Na pastoralnoj sceni koja se, eto, zamišlja u Dubrovniku Vetranović u trokutu: vlašić-vila i Dubrovnik, pronalazi idealnu prigodu da progovori o svom gradu. Želeći se umiliti Dubrovčanima, vila opširno i uvjerljivo priča sve što „zna" o Dubrovniku, o njegovoj moći, slavi, ugledu i bogatstvu. To je grad u kojemu je život lijep, kojega svi poštuju, vole i cijene i ona bi, ako već mora mijenjati svoj dosadašnji život u slobodi, pristala jedino da ostane ovdje, u Dubrovniku, da bude u službi dubrovačkoga Kneza. I sam vlašić kad je čuo što vila kaže odluči svoj plijen pokloniti tako uglednom i moćnom gospodinu kakav je knez Dubrovnika.
Očito je dakle da je sukob i problem u svojoj sceni Vetranović organizirao i iskoristio da nešto kaže o Dubrovniku. U središtu jednog klasičnog pastoralnog čina (zarobljavanje vile-nimfe) nalazi se prigoda da se slavi i hvali Dubrovnik. Vila to čini opširno i potanko, a zatim kao posebno važan podatak i argument velike težine kaže vila:
Još neka da znate po svijetu svak pravi,
da ste sve Dalmate natekli u slavi;
ne samo Dalmate, gospodo pridraga,
neg još sve Hrvate skupivši jednoga.
Opet je, dakle, u djelu jednog starog hrvatskog pjesnika došlo do tipične humanističke želje za kompariranjem i isticanjem u kojemu se jasno razabire gradacija i u njoj po unutarnjem i logičnom rasporedu put postepenog širenja prirodne pripadnosti: od Dubrovnika na Dalmaciju, pa onda na širu cjelinu, Hrvatsku (kasnije će to, u Gundulićevoj ,,Dubravci" učiniti ribar). U tim svojim relacijama Dubrovnik je dakako opet najbolji, najprvi i najuspješniji. Dubrovačkom rodoljubu u 16. stoljeću hrvatski je okvir posljednja kružnica njegova pogleda, posljednja točka njegove mjere i ogledavanja. Čak i onda kad hrvatski humanistički i renesansni pjesnici kao oznaku svog entiteta budu upotrebljavali i druge atribute (npr. ilirski, slavenski), činit će to uvijek sa svojih domaćih pozicija, pri čemu će ti atributi redovito značiti jedno te isto. Indikativni su u tom pogledu učeni humanisti koji su istovremeno Croatae, Slavi, (Schiavoni), Illyrici i Dalmatae.
Određen poetikom vrste i oblika narodni je atribut, dakle, u hrvatskih renesansnih pjesnika nužno bio ograničen na stanovita mjesta i relacije, koje se po logici pružaju iz odnosnih mjesta. Ipak, u skladu s već istaknutom totalnom domaćom motiviranošću hrvatske renesansne književnosti, u nekim je djelima, unatoč njihova univerzalnog karaktera, moglo doći i do pojave narodnog atributa. Nije došlo naprosto zbog toga što to i nije neophodno, a ponegdje je narodni atribut u skladu sa stilom odnosne vrste pronašao i „prikladnu" zamjenu. Takav je npr. slučaj u Držićevu „Dundu Maroju" gdje se ljudi s istočne obale Jadrana, a našavši se u stranom svijetu, od toga svijeta razlikuju nazivima: Dalmatinka, Šćavuša, Ragužeo, Schiavina, a najčešće kao našijenci. Našijenac je i Gulisav Hrvat, „junak" i specijalni emisar grofa Tudeška koji je došao iz daleke sjeverne Hrvatske, odnosno iz tudeške zemlje. Teorijski govoreći mogao se u Držićevu „Dundu Maroju" (kao npr. u Danteovoj „Komediji") za sve goste s istočne jadranske obale pojaviti i jedinstveni atribut (hrvatski. Hrvatska), ali su za stil, razinu i ugođaj, dakle za poetiku renesansne komedije bili prikladniji atributi koje je veliki majstor ugođaja i scene i upotrijebio.
Poseban aspekt uočavanja pojave narodnog atributa u hrvatskoj renesansnoj književnosti bio bi onaj koji bi pojavi želio utvrditi korijene i genezu u cijelosti. U ovom članku riječ je samo o prvom, plošnom aspektu, o tome da se pojava primijeti. Ipak, nužno je, kao zaključak, reći još jednu napomenu.
Narodni atribut koji je po prirodi stvari svoj život i javljanje počeo nakon doseljenja i oblikovanja vlastite državnosti do posebnog izražaja došao je u kompleksu glagoljaštva, a kao formalna nominalna i stvarna obrambena protuteža agresivnom romansko-latinskom svijetu. Ostavši rano bez države, a očitujući prirodni poticaj za trajanjem i postojanjem, hrvatski se atribut okupio oko jezika, pisma i književnosti pa tako od početka stekao naglašeni karakter kulturne individualnosti, prirodne emancipacije i prirodne želje za postojanjem. Bez ikakve primjese presizanja u tuđe. nosioci tog atributa taj karakter obične želje za postojanjem očitovat će i u idućim stoljećima, uvijek živeći u složnoj obiteljskoj zajednici s drugim po prirodi «širim» atributima ilirskim i slavenskim. U 16. stoljeću u vrijeme potpune političke depresije i u vrijeme teške narodne borbe za opstanak, hrvatski će atribut, kao i drugi, srodni mu atributi, prirodno zadržati isti karakter i trajati u sferama kulturnog obzorja pa će, vidjeli smo, naglašeno i dosljedno označavati krajnji kulturni domet i okvir pothvata u domaćih književnika. Bit će to atribut koji će već onda jasno označiti kulturni okvir što se oblikovao na istočnoj obali Jadrana. Izgubivši kvalitet političke i državne organizacije (gdje će prevladati atribut ugarski) ostao je i živio tamo gdje je trebalo naći znak jednog dubljeg, narodnog postojanja (jezik to je narod). U književno-rodoljubnoj i pjesnički-slavnoj težnji k preciznosti pjesnici su u stanovitim prigodama svoj atribut i upotrijebili. Taj atribut nosili su, dakako, u svestranoj duhovnoj i materijalnoj osnovi svoga književnog čina pa ga prigodno i spominju.
Spomen narodnog atributa u renesansnim vremenima treba, dakako, dovesti i u svezu s novim vremenima kad u komunama sve više do izražaja dolazi i novi građanski društveni kvalitet. Tradicija je još uvijek prisutna, plemstvo ljubomorno čuva svoje pozicije, ali je prodor građanstva i građanskog koncepta pomogao da se kulturno-jezična vizija jednog subjekta smjesti i u narodni okvir. Sagledavanju tog okvira piscima u dalmatinskim komunama nije smetala čak ni činjenica što su bili odijeljeni državnim granicama. Tu činjenicu u svojim odnosima hrvatski renesansni pjesnici naprosto su ignorirali.
Dakako, moglo se je dogoditi, kao što se je u mnogim elementima humanističko--renesansnog vrsnog sustava i dogodilo, da se narodni atribut izričito i ne spomene. To, međutim, za naš suvremeni znanstveno-historijski postupak ne bi ništa značilo. U književnom stvaranju humanističko-renesansne poetike, u sklopu složene zajednice s drugim narodima (Madžari), u feudalnom sistemu narodni atribut u književnom stvaranju nije bio neophodan, ili se javljao u drugim prilikama (npr. u govorima hrvatskih predstavnika na savjetovanjima o borbi s Turcima). Javljao se na razinama koje su kulturnim djelatnicima preostale, na razini kulture i književnosti, što je od glagoljaša pa dalje tijekom stoljeća imalo izraziti humanistički karakter i u sklopu narodne egzistencije redovito bilo znak kulturnog odnosa i okvira.
Kao kvalitet, izraz i „argument-podatak" o stanovitoj narodnoj pripadnosti odnosnih kulturnih djela i tekovina, mjerodavni su i jasni drugi, dublji i fundamentalni znakovi i slojevi odnosnog naroda i odnosne kulture. Spomen atributa samo je plošni izraz kulturnog subjekta što se u humanizmu i renesansi na novim razinama oblikovao i iskazivao na istočnoj obali Jadrana.
JEZIK,ČASOPIS ZA KULTURU HRVATSKOGA KNJIŽEVNOG JEZIKA IZDAJE HRVATSKO FILOLOŠKO DRUŠTVO GOD. 36, BR. 4,97-128, ZAGREB, TRAVANJ 1989.
"SLOVĚNSKI" I "HRVATSKI" KAO ZAMJENJIVI NAZIVI JEZIKA HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI
Radoslav Katičić
Ovaj je članak napisan za zbornik u počast slavistu Laszlu Hadrovicsu prigodom njegove 80. obljetnice života koju slavi 27. lipnja iduće godine. S dopuštenjem uredničkog odbora Hadrovicsceva jubilarnog zbornika objavljujemo ga u nešto promijenjenu obliku u Jeziku obilježavajući lako njegov jubilej da istaknemo velike svečarove zasluge i u proučavanju hrvatskoga jezika. S druge strane Katičićev članak veoma je aktualan, a bez njegova objavljivanja u Jeziku našim bi čitateljima bio teško dostupan.
Inače je Laszlo Hadrovics Jezikovim čitateljima donekle poznat jer smo se već dvaput osvrnuli na njegovu knjigu Ungarische Elemente im Serbokroatischen (J, XXXIII, 89-93, XXXV, 97-100), a ocjenjujući Katičićevu Sintaksu Istvan Nyomarkay uspoređivao ju je s Hadrovicescvim djelom Osnove funkcionalne madžarske sintakse.
Ur.
U posljednje je vrijeme živnula rasprava oko imena kojima se u starije doba nazivao hrvatski jezik i sam hrvatski narod. To je povezano s novom slikom njihova razvoja koja nam se pokazuje na temelju pomnijih istraživanja, te boljega i cjelovitijega razumijevanja onih podataka što su nam već od prije poznati. Naš svečar, akademik Laszlo Hadrovics, svojim je radovima mnogo pridonio tom napretku. A i sasvim je nedavno objavio prilog u kojem dokumentira kako je i kada hrvatsko ime obuhvatilo književni jezik stare Slavonije, zasnovan na kajkavskoj osnovici i nazivan isprva samo imenom slov(j)enskim.1 Bit će dakle umjesno ako mu o njegovu jubileju, uz čestitke, dobre želje te izraze dubokoga poštovanja i velike zahvalnosti, posvetim ovdje rukovet bilježaka o lim nazivima jezika i naroda kako se prvotno rabe u hrvatskoj književnosti.
Tim se pitanjem pozabavio i Jagić. U najstarijim vrelima nije našao traga hrvatskom nazivu jezika nego je u njima bio samo slověnski. On je to shvaćao kao čisto etničku oznaku, kao naziv jezika po neizdiferenciranom slavenskom puku, u kojem se hrvatsko ime tek poslije jače raširilo i dublje ukorijenilo.2 Takvo je shvaćanje i danas najuobičajenije. Pri tome se, međutim, gubi iz vida da u glagoljaša slověnski kao naziv za jezik potječe iz njihove ćirilometodske književne tradicije. Njihov se književni jezik u mjerodavnim predlošcima zvao jezyk'> sloven'sk' pa je samo prirodno da su ga i oni tako zvali. Vrlo je vjerojatno da su se pri tome oslanjali na etničko ime koje je bilo živo prisutno u narodu. Sigurno je, međutim, da je njihova književna tradicija podupirala i učvršćivala u narodu takvo ime. To se, naime, može i dokumentirati.
Kao naziv za jezik javlja se slovenski u glagoljaškim tekstovima koji nedvojbeno pripadaju jezgrenoj ćirilometodskoj predaji. To su ulomci žitija i pohvale u službama Konstantinu/Ćirilu i njegovu bratu Metodiju što su se sačuvale u glagoljskim brevijarima.3 Kada se lamo čita o njem: v'skore že v(')s cr(')k (')v(')nii čin' preloži na slovin'skoe pis'mo, nauči jutrni i godin(a)m' i v(e)č(c)r(')ni i masnim' službam'* ili pak: napravlae knigu i služit(e) li H(r'sto)vi iže slovin'skim' glas(o)m' i ezikom'> službi b(og)u vzdaeli b(i)še,s onda je očito da se radi o terminologiji solunske braće koja je s njihovim knjigama i sa spisima njihovih učenika došla hrvatskim glagoljašima. Istoga je podrijetla i ono što o sv. Većeslavu stoji u njegovoj legendi: naviče že i knjigi slovenskie i latin 'skie zelo dobre.6
Kada je mlada legenda na mjesto sv. Konstantina/Ćirila filozofa slavila sv. Jeronima Dalmalinca, doveden je taj naziv književnoga jezika sasvim naravno i u vezu s njim. Tako glagoljaš piše o njemu: školi grčskoi i latinskoi i sl(o)venskoi moistar' be.1 Razumljivo je dakle da je upravo slověnski bio naziv liturgijskoga jezika hrvatskih glagoljaša, koji se tim imenom razlikovao od drugih. Ono se iz najstarijih knjiga prenosilo i u redakciju reformiranih. Tako se u glagoljaškom smislu, poslije reforme liturgijskih knjiga u Rimskoj crkvi, javlja rubrika s uputom: Hor' na dvoe stoeče: pojut' edna strana gr'čski, a druga slovenski. Gr'čki počni; Agois' o teos', a druga strana, s(ve)ti b(ož)e. Gr' čki: agios' iskirios', slovenski: s(ve)ti krepki.8 Tu se vidi kako je naziv književnoga i luturgijskog jezika iz tradicije ćirilometodskih tekstova prešao u živu i slobodnu uporabu novijega vremena.
Naziv za jezik slověnski nije se, dakako, mogao ograničiti samo na crkvenoslavenski. Protezao se i na narodni, to više što se sve do druge polovice 16. stoljeća uopće nije osjećala bitna razlika među njima nego se crkvenoslavenski doživljavao kao oblik narodnoga jezika kakav se javlja u bogoslužbenim knjigama. Tek u 18. stoljeću proširila se i učvrstila svijest o tome da su to dva različita jezika.9
Zanimljive su tu glose kojima se u glagoljaške prijevodne redakcije stranih tekstova unose slavenske riječi da bi se protumačile tuđe. Tako u Homiliji s. Grgura pape naprama izvornom: quod Graeca locutione paraclitus, Latina advocatus dicitur vel consolator10 "Što se grčkim izrazom zove paraclitus (tj. parakletos 'prizvani branitelj', 'tješitelj'), latinski se kaže advocatus (tj. 'prizvani branitelj') ili cosolator (tj. 'tješitelj')" -glagoljaš stavlja, evreiski adoukatus', gr'č'ki paraklit' , sloven'sci utešitel' tlkuet' se.11 Ili na drugom mjestu u istoj homiliji naprama izvornom: Jcsus Latino eloquio salutaris, id est salvator inlerpretatur12 - "Jesus se latinskim govorom prevodi salutaris 'spasonosan' a to znači spasitelj" - stoji u glagoljaša: evreiski Is(us)' latin'ski salvator', gr'čki šoter's, slovenski sp(a)sitel' tlkuet (') se.13 Tu sa utešilel' i spasitel' izraziti crkvenoslavenski nazivi kojima se prevode grčki paraklhtoz i swtmr, pa se i naziv jezika slověnski može razumjeti u tom smislu. Drukčije je, međutim, kada u šteniju na dan sv. Matije stoji: Matie v istinu evreis'ki ime gl(agole)t(') se, slovin'ski že darovan') ska-zuet'se,14 ili na dan sv. Marcela, Petra i Erazma. Petr' že obrašt' se k Serenu, eže est' slovin'ski vedr' ,15 Tu se već ne radi o crkvenoslavenskom nazivlju nego naprosto o slavenskom jezičnom materijalu, pa je u takvim primjerima očito obuhvaćen i narodni jezik, bar u koliko se javlja u knjigama.
Kako se naziv slověnski, koji se prvotno odnosio na književni i crkveni jezik, protegao bez ograde i na narodni jezik u knjigama, bilo je prirodno, kad se na području osobito važnom za razvoj glagoljaštva sve više utvrđivao i učvršćivao za narodni jezik naziv hrvatski, da se taj počne prenositi i na književni i crkveni jezik, i to u svem njegovu zemljopisnom i povijesnom opsegu, a ne samo za one predjele i za ona vremena u kojima je slavenski puk tako nazivao svoj jezik. Najdojmljiviji je primjer toga uočen već davno u hrvatskoj verziji Ljetopisa Popa Dukljanina (gl.9.); I tako sveti muž Konstanc naredi popove i knjigu harvacku i istumači iz grčkoga knjigu harvacku: istumači evanjelja i sve pistule crkvene, i tako staroga kako novoga zakona, i učini knjige s papinim dopušćenjem i naredi misu i utvrdi zemlju u viru Isukrstovu.
To stoji prema latinskom: Itaque Constantinus, vir sanctissimus, ordinavit presbyteros et litteram lingua sclavonica componens: commutavit evangelium Christi atque Psalterium et omnes divinos libros veteris et novi testamenti de Graeca litera in Sclavonicam, nec non et missam eis ordinans more Graecorum, confirmavit eos in fide Christi.- «I tako je Konstantin, muž nadasve svet, zaredio svećenike i sastavivši pismo za slavenski jezik promijenio kristovo evanđelje i sve božanske knjige staroga i novoga zavjeta iz grčkoga pisma u slavensko, uredio im također i misu po grčkom običaju i učvrstio ih u vjeri Kristovoj».
Veliko je značenje te potvrde u tome što se u tom pasusu Dukljaninove kronike pouzdano prepoznao odbljesak autentične ćirilometodske predaje. Nema dakle dvojbe da je hrvatski kao naziv tu ušao u pravi ćirilometodski kontekst i po svojemu značenju stekao punu jednakovrijednost s nazivom slověnski, koji toj tradiciji pripada od početka...............................................................
Glagoljaške knjige, i druge nastale pod njihovim utjecajem, proširile su se po nekadašnjim neretvanskim otocima Braču, Hvaru i Korčuli, po neretvanskom kopnu, dospjele su do dubrovačkoga kraja30 i do Boke. Vrela kojima raspolažemo ne daju jasnu sliku o njihovoj rasprostranjenosti u dubini kopnenoga zaleđa. S njima se proširio i naziv hrvatski dou predjele koji su bili daleko od staroga hrvatskoga vladanja, pa se hrvatsko ime kao naziv za jezik, a po tome i za narod, našlo i tamo gdje prvobitno nije bilo ukorijenjeno, svjedočeći tu o književnom i kulturnom, a ne o političkom zajedništvu. Pojavljuje se pak uvijek kao moguća zamjena za ime slovenski?31
Razabire se to osobito lijepo u Vetranovića. Taj renesansni pjesnik dubrovački kaže u poslanici Petru Hektoroviću Hvaraninu: od koga uresa, razuma i slave / višnji Bog s nebesa razlike države / u vrijednosti napuni da vrijednos taj teče / u vijencu i kruni po svijetu daleče, / a navlas kud jezik hrvatski prohodi, / neumrla po vas vik tu vrijednos da hodi.32 Isti je pjesnik, međutim, isti taj motiv opjevao i ovako: Glas ki si ostavil teći će po vas vik / zač si njim proslavil slovinski vas jezik.33 Ne može biti dvojbe da oba naziva za jezik Vetranoviću znače isto i da se odnose jednako na jezik kojim pjeva on sam i na jezik onoga kojemu upućuje te stihove. Ikavski pak oblik naziva slověnski u toga Dubrovčanina rječito svjedoči o svojem književnom i knjiškom podrijetlu, odaje da je potekao iz glagoljaške tradicije.
Petar Hektorović uvrstio je u svoje Ribanje i ove stihove: Dugo vrime Marul Marko je tuj š njim bil / koga mnim da si čul i knjige njega čtil, /... kim je urešen bil i jezik slovinski / i kim se je dičil tokoje latinski.34 Korčulanin Ivan Vidali piše opet Dubrovčaninu Nikoli Nalješkoviću: Časti izbrana, Niko, i hvalo velika, /hrvatskoga diko i slavo jezika.35 I tu se očituje zamjenjivost dvaju imena.
Ta književna povezanost između Marulića, Hektorovića i Vetranovića, Nalješkovića i Vidalija, a to će reći između Splita, Hvara, Korčule i Dubrovnika, - povezanost u jeziku koji se zove slovin(j)ski ili hrvatski objašnjava potpuno Nalješkovićeve riječi upućene Vidaliju: Tim narod Hrvata vapije i viče / da s' kruna od zlata kojom se svi diče. / Gospoda slavna pak bnetačka gdi čuju / da tebe hvali svak ljube te i čtuju./ Krkar se grad vami diči jak nevista / imavši drag kami srid zlata pričista. / A lijepi Dubrovnik sa svu moć te slavi: / "Ovi je blažen vik" cić tebe svak pravi. / Slave je tvoje Hvar novi pun i stari, / kojom te s neba zgar božja moć nadari. / Tijem ravni grad Zadar iz glasa upije / da imaš božji dar ki družim dan nije. / Šibenik još i Spljet s Kotorom svi druzi / scijene te kako cvijet srid zime na rusi.36 Hrvatskom narodu u prvobitnom, političkom smislu pripada od svih tih gradova samo Šibenik. Ali je ovdje "narod Hrvata" određen drukčije, književno. Književan mu je i naziv. Mogao bi se jednako dobro zvati i "narod Slovinaca", tek je Nalješković tu odabrao drugu mogućnost. A književni se kriterij jasno očituje u tome što se navode upravo oni gradovi, i samo oni, u kojima se tada njegovala renesansna književnost na jeziku slovinskom ili hrvatskome. A dva zamjenjiva imena toga jezika svjedoče o glagoljaškoj podlozi te književne tradicije. Ta se podloga ne razabire lako dok se ta književnost promatra samo u svojem renesansnom presjeku. Od Marulića do Zoranića i Vetranovića njezini su glagoljaški korijeni već otkriveni i dokazani. Dva zamjenjiva imena njezina jezika dodatna su potvrda za to.
U tom se svjetlu vrlo točno razumije i to što znači kad Vidali odgovarajući Nalješkoviću piše: Dubrovnik grad svitli i slavan zadosti / svake bog nadili obilno milosti, /gospodom uresi, zakonmi i pravdom, /razlicim uzvisi imanjem i blagom, /svuda ga jes puna slava, svud on slove, /hrvatskih ter kruna gradov se svih zove.37 Tu bi dakako moglo stajati i "slovinskih gradova", onako kako Vetranović pjeva hvarskoj vlasteli: Tcr gdje se taj čuje u Hvaru rajska slas, / velmi se raduje slovinjski kotar vas.38 Taj Vetranovićev "slovinski kotar" nije drugo nego Vidalijevi "hrvatski gradovi" i Nalješkovićev "narod Hrvata".
Jednako tako treba razumjeti i Zlatarića kad tri svoja prijevoda objavljuje pod ovakvim naslovom. Elektra tragedija. Ljubomir pripovijes pastirska i Ljubav i smrt Pirama i Tizbe iz veće tuđijeh jezika u hrvacki izložene.39 Iz samoga naslova saznajemo da je hrvatski jezik bio Zlatariću i čitateljima kojima se obraća svoj, a ne tuđ. To su bili drugi jezici. U posveti Jurju knezu Zrinjskomu rečeno je nešto više. Zlatarić tamo veli da je preveo Tassovu pastirsku igru za obogatit također ovi naš jezik.40 Jezik prijevoda je dakle Zlatarićev i još drugih. Tu je jasno izrečeno ono što se iz naslova dalo samo zaključiti. A koji je, to se razabire iz daljnjih Zlatarićevih riječi: Stavih se zatijem s jednakom požudom učinit Hrvaćku Grkinju Elektru Sofoklovu.41 Ako prijevodom iz grčkoga na taj Zlatarićev jezik Grkinja postaje Hrvaticom, onda je Zlatarićev jezik hrvatski. I tu se potvrđuje što stoji u naslovu. A taj jezik je i jezik Jurja Zrinjskoga jer mu Zlatarić dalje veli: spijevanja od vrijednijeh Latina, ali Grka, koji Vam u vaš hrvacki jezik govore.42 To je očito "slovinski jezik", jezik i Zlatarićev i Zrinjskoga. A bez obzira na kneževu osobu i na udvornost što je u takvoj posveti primjerena Zlatarić nije mogao u knjizi namijenjenoj širem čitateljskom krugu nazvati svoj "slovinski jezik" hrvatskim da su on i njegovi Dubrovčani odbijali taj naziv i da u njih nije bilo moguće zvati ga i tako. A pokazalo se već da jest bilo moguće, i da se taj jezik nazivao i lako u Dubrovniku i u onim gradovima s kojima je Dubrovnik bio povezan književnošću pisanom na njem.
Izricalo se i još se izriče mišljenje da je Zlatarić samo iz kurtoazije prema Zrinjskomu nazvao jezik svojih prijevoda hrvatskim.43 Oni koji ga zastupaju pri tome su svu svoju pozornost upravili na ono "u vaš" hrvatski jezik" i time dokazivali da je tu jezik tako nazvan samo radi Zrinjskoga. Nisu uočili da Zlatarić za "hrvatski jezik" kaže da je i "naš" i "vaš", dakle njihov zajednički, njegov i Zrinjskoga, i da se nimalo ne distancira od toga naziva. U interpretaciju Zlatarićeva naslova i posvete trcba, da bi bila potpuna, uključiti i pismo kojim se knez zahvalio pjesniku što mu je posvetio i poslao libellum quendam Dalmatico idiomate conscriptum - "neku knjižicu napisanu dalmatinskim govorom" (SPH, 21, XXV). To se tumači kao da se Zrinjski time distancira od jezika Zlatarićcvih prijevoda kao hrvatskoga. Dosta je, međutim, uputiti na Mikaljinu natuknicu slovinski, što on prevodi s Illyricus, Dalmaticus, i na Della Bellinu Schiavone v. Dalmata. Tako smo i s idioma Dalmaticum opet kod istoga. Nije to drugo nego slovinski jezik. A upravo to i jest zajednički književni jezik knežev i pjesnikov, nazvan lako još od svojih glagoljaških korijena. A hrvatski jezik, kako taj naziv upotrebljava Zlatarić, nazivajući ga svojim i primjenjujućji ga na pjesnički jezik renesansne književnosti u Dubrovniku, znači upravo to isto. Terminološki krug je tu suvisao i zatvoren. I Zlatarić i Zrinjski suvereno vladaju njime.
Jedno pismo Nikole Zrinjskoga, sina kneza Jurja i strica braće Nikole i Petra Zrinjskih, madžarskoga i hrvatskog pjesnika, pomaže da se još sigurnije razabere što upravo znače ti nazivi jezika Zlatarićevih prijevoda. Ono, koliko znam, još nije bilo upotrijebljeno u raspravi što se oko toga vodi. Nikola Zrinjski je 19. 9. 1602. pisao iz Čakovca u Bakar svojemu gubernatoru Juliju Čikulinu i u tom ga pismu moli da mu od Dominka Zlatarića nabavi knjige. On o tome piše ovako (E. Laszowski, Izbor isprava velikih feuda Zrinskih i Frankopana, Zagreb 1951, 22):... proseći vašu milost da biste mi vaša milost knezu Dominki Zlatariću od naše strane pisali da bi još jedne ovakve knigc nam poslal kakove je knezu Petro bil poslal, i ako ima inakove lipe tragedije ili pripovesti ke bi za mlada junaka, da bi je vašoj milosti poslal, ... ter mi pošlite vaša milost, a ja hočo i knezu Zlatariću i vašoj milosti vekšem prianim (1) dogovanjem bili ... P. S. Vašoj milosti hotel i to pisati da one knige ke zapisa da biste mi poslali naj budu horvatska ali dalmatiska (sic!) ... ali ne onakve latinski. Razabire se tu da su književne veze Zrinjskih sa Zlatarićem i Dubrovnikom bile življe, razgranatije i trajnije nego se mislilo. Vidi se i to da Nikola jezik knjiga koje bi mu Zlatarić poslao iz Dubrovnika smatra svojim a ne tuđim, upravo onako kako je Zlatarić rekao u naslovu i posveti svojih prijevoda. Nikola neće da te knjige budu talijanske, očito jer mu je taj jezik tuđ, a upravo to je napisao i Zlatarić za jezik iz kojega je preveo Tassova Amintu. Jezik knjiga koje želi dobiti od Zlatarića Zrinjskomu je hrvatski. Očito je da on tu ne misli na knjige pisane jezikom kakvim se pisalo kod njega u Hrvatskoj. Da nabavlja takve knjige, nije mu trebao Zlatarić. A u Hrvatskoj su se tada slabo pisale i objavljivale tragedije i pripovijesti. Zrinjski misli na knjige kakve su se pisale i objavljivale u Dubrovniku i Dalmaciji, tiskale većinom u Mlecima, pa se zato i pobojao nesporazuma i naknadno dopisao neka ne budu talijanske. Knjige kakve očekuje od Zlatarića Zrinjski zove hrvatskim, ili dalmatinskima, kako odmah dodaje, jer će te knjige odande potjecati, pa će i hrvatski jezik u njima biti takav. Zato se odmah daju dva naziva za nj: hrvatski ili dalmatinski,jer su oba na mjestu, a ovako suprotstavljen talijanskom jeziku, koji se tu kao inače često, upravo kod Zrinjskih, zove latinski, nije dakako drugo nego jezik slovinski.
Ocrtala su se tako dva značenja imena hrvatski za jezik i Hrvati za narod. Jedno od njih, uže, odnosi se na Hrvatsku kao političko tijelo, na staru zemlju rodovske vladavine Hrvata, poslije kraljevinu Hrvatsku, za razliku od kraljevina Dalmacije, Bosne i Slavo nije. U drugom, širem značenju hrvatsko ime znači isto što i ime slovinsko, samo je moguća zamjena za nj. U svojem užem značenju hrvatsko je ime u odnosu na svoje šire značenje i na značenje slovinskoga imena ime pokrajinsko. Hrvat, hrvatski, može tako biti isto što i Slovinac, slovinski, a može označavati i posebnu vrstu Slovinca i slovinskoga.
Ta je dva značenja naveo Mikalja u svojem rječniku. U njega se natuknica Hrvat, Hervat prevodi na latinski kao Illyricus, Croata. Da bi se to valjano razumjelo, treba znati da je u njegovo doba Illyricus bio terminološki čvrsto određen latinski ekvivalent za slovinski, Slovinac, a Croata se rabilo samo kao ime za Hrvata iz kraljevine Hrvatske, Croaticus kao pridjev za ono što mu pripada, te je to uža narodnosna oznaka nego Illyricus i pokrivena je njome. Mikalja nam dakle jasno kaže da Hrvat može značiti isto što i Slovinac, ili pak imati svoje posebno značenje, označivati takva Slovinca koji je iz političke Hrvatske.
I natuknicu Hrvacija, Hervatska zemlja prevodi Mikalja kao Illyris, Illyricum, Croatia. Tek na drugom mjestu mu je to dakle politička Hrvatska, na prvom pak ilirska zemlja.44 Upravo taj pojam dobio je u njegovo doba presudom Svete Rote, vrhovnoga crkvenog suda u Rimu, od 24. 4. 1656. sasvim precizan sadržaj. Sveta je Rota presudila ovako ...dicimus, pronunciamus, sententiamus, definimus et declaramus provinciam veram et propriam nationis Illyricae ... fuissse et esse et intelligi debere Dalmatiam sive Illyricum, cuius partes sunt Croatia, Bosna et Slavonia ... et oriundos ex dictis quator regionibus Dalmatiae, Croatiae, Bosnae et Slovoniae tantun admitti posse tam ad canonicatus et beneficia ecclesiastica eiusdem collegiatae ... quam ad hospilalitatem et congregationem eiusdem sancti Hieronymi.45 - "... kažemo, proglašujemo, presuđujemo, određujemo i izjavljujemo da je kao istinita i prava pokrajina ilirskoga naroda ... bila i jest i da se ima shvaćati Dalmacija ili Ilirik, koje su dijelovi Hrvatska, Bosna i Slavonija .... i da se samo oni koji potječu iz rečena četiri kraja: Dalmacije, Hrvatske, Bosne i Slavonije, mogu primati kako na kanonička mjesta i crkvene beneficije iste zborne crkve, ... tako i na gostoprimstvo i u bratovštinu istoga svetoga Jeronima".
Ilirsko ime rabilo se, međutim, i u vrlo širokom smislu, tako da obuhvaća sve Slavene. Pavao Jovije u svojem opisu ruskoga poslanstva (1525) piše: Moscovitae lingua Illyrica IIlyricisque litteris utuntur46 - "Moskovljani se služe ilirskim jezikom i ilirskim slovima". - To dolazi odatle što je ilirsko ime bilo postalo latinski ekvivalent za slovinsko, a ono se također upotrebljavalo, u najširem smislu, za sve Slavene. Tako Marin Držić u posveti svoje Tirene Kardinalu Aldobrandiniju utvrđuje: Zasveda slovinski jezik, prisvitli gospodaru, u velikoj časti i dostojanstvu po sebi nahodi se, imavši mnoge nepridobite kraljevine i gospodu koji njim naravno govore i prostirući se po vele većem dijelu od Evrope.41
Ako se, kako smo pokazali, slovinsko ime moglo zamjenjivati hrvatskim očekivati je da će se i ono naći upotrebljeno u takvu najširem značenju. Ono se tako doista javlja već u glagoljaškoj književnosti. Šimun Kožičić Benja u svojim Knjižicama (Rijeka 1531) piše: mnogi ini hrvatski narodi obrnu na krstjansku veru.48 To može značiti samo "mnoge druge slavenske narode obrati na kršćansku vjeru". A Kotoranin Maro Dragović ispjevao je 1617. Bartolu Kašiću ove stihove: Kada s' navijestio u pjesnijeh glas tvoj, / naši Dalmatini, i vas rod hrvatski, /držat će i čini pjevanja glas rajski. / Od našega mora do mora ledena/živit od govora dika će plemena.49 Tu se o Dalmatincima govori kao u dijelu hrvatskoga roda, a ono što taj rod cijeni i čime se diči tomu se slava pronosi "od našega mora do mora ledena". Nema dvojbe da tu hrvatski obuhvaća sve Slavene, a to je moguće samo zato što je taj naziv još u glagoljaškom kontekstu postao mogućom zamjenom za slověnski. Pokazuje se i to kako Nalješković nije samovoljno ubrojio i Kotorane u "narod Hrvata". I oni su pripadali istoj književnoj tradiciji i istom književnom krugu. Nije im bila tuđa zamjena slovinskoga imena hrvatskim.
Zamjenjivost dvaju naziva eksplicitno se navodi, tako se bar čini, u hrvatskoj protestantskoj književnosti: Slovinskim ili hrvatskim jazikom se imenuje.50 Katolička obnova dala je, međutim, izrazitu prednost nazivu slovinski. Tako počinje njegovo veliko doba u kontekstu baroknoga slavizma. Ipak se na području do kojega su dopirali izbojci glagoljaške književne tradicije trajno održala njegova načelna zamjenjivost nazivom hrvatski, i nije se prestala ostvarivati u onom njegovu širem značenju u kojem je obuhvaćao čitavo područje književnoga kruga što je bio obilježen tom tradicijom. Na posljednjem listu latiničkoga izdanja Budinićeva Ispravnika za jereje (Mleci 1709) otisnuo je knjižar mali katalog pod naslovom: Broj knjig hervatskih jimenovanih odzdola nahodi se u butiqi Bartula Occhi knjigara na Rivi od Hrvatov. Kraljićeve pak Pribogoljubne molitve izlaze 1734. u Bnecih ... na Rivi slovinskoj.51 Tako se i Riva dei Schiavoni mogla prevoditi na dva načina.
Među "knjigama hrvatskim" koje Occhi nudi na prodaju nalaze se djela Marulićeva, Lucićeva, Hektorovićeva, Karnarutićeva, Ranjinina, Barakovićeva, Gundulićeva, Đurđevićeva. Doista je tu sav Nalješkovićev "narod Hrvata", ali i Vetranovićev "slovinjski kotar vas". Od renesansnih vremena nije se dakle, što se naziva jezika i naroda tiče, ništa bitnoga promijenilo.
Jedna od Occhijevih knjiga nosi naslov: Način za moći naučiti jedan putnik Latinin slovinjski jezik, a Hervat italijanski. I to sasvim očito pokazuje kako je zamjenjivost dvaju naziva ostala živa. Ona je to bila još na prijelazu iz 18. i 19. stoljeće. Tada je Dubrovčanin Bruerević započeo svoju Satiru ovim stihovima. Ti koji dni traješ i noći knjige premećuć, /pomnjivo tražeći slovinskog naroda slave;/Bi /' uzrok men' po sreći dokazati znao / s pivnice jer svako do glasovita Pregata / slavne bi se slatko hrvatske odreko starine? /Jer čupah od župskijeh do najponosne vladike /stidi se svak jezik slovinski čisto govoriti?52 Zamjenjivost naziva za narod i jezik tu je poslužila za varijaciju i razbijanje monotonije. Tako je ostala dokumentirana i za to kasno doba. U Dubrovniku se sve dotle održala prisna povezanost s drevnom književnom potkom hrvatskih glagoljaša i njihovim nazivom za književni jezik i za narod kojemu taj jezik služi.
Pokazalo se tako da je naziv hrvatski za jezik i narod, kad se ne odnosi izravno na hrvatsku političku vlast i njezinu zemlju (Hrvate, v Hrvatěh), kada dakle nije pokrajinsko ime, samo zamjena za prvotni naziv slovenski. Do te pak zamjene dolazi češće u samoj kraljevini Hrvatskoj i u istarskim, dalmatinskim i neretvanskim predjelima u njezinu neposrednu susjedstvu, a u krajevima koji su od nje udaljeni, ali ipak stoje pod utjecajem glagoljaške književne tradicije, dolazi do nje rjeđe.Najkasnije dolazi do zamjenjivosti obaju naziva u kraljevini Slavoniji (Slovenski orsag, Slovinje) jer je tamo slovinsko ime poslalo pokrajinsko, a zbog osobito tijesnih veza s kraljevinom Hrvatskom našlo se u neposrednoj opreci s imenom hrvatskim, koje se sloga ondje dugo shvaćalo također samo kao pokrajinsko. Kako je ono ipak prodrlo u zapadnu, kajkavsku Slavoniju, i tamo onda potpuno prevladalo, dokumentirano je prikazao naš svečar.53 Za istočnu, štokavsku Slavoniju, onu koja se i danas tako zove, vrijedila je pokrajinska polarizacija naziva hrvatski i slavonski (ne slovenski!) do polovice 19. stoljeća. U Dalmaciji, naprotiv, naziv slovinski nikada nije imao pokrajinskoga značenja, pa nije stajao u oštroj opreci s nazivom hrvatski. No i mlađi naziv jezika slavonski nije imao samo pokrajinsko značenje. Prema podatku do kojega je svojim istraživanjem došao kolega Milan Moguš, a meni ga je 7. 11. 1988. priopćio i ljubezno stavio na raspolaganje, na čemu mu ovdje srdačno zahvaljujem, pisao je Brođanin Marijan Jajić u predgovoru svoje knjige: Tome od Kempah, kanonika redovnog, Od naslidovanja Isukrstova knjige četiri, za veću korist duhovnu bogoljubnih dušah u slavonski jezik privedene. U Budimu slovima Mudroučne skupštine pritištene godine 1833. o tom svojem prijevodu Kempenčeva djela ovo: Što se pako moga ovoga posla tiče, ispovidam da nisam ja baš prvi kojino sam se privoda slavonskoga pri falio. Godine 1641. (dakle prije dvi stotine godihan) u Rimu je veće ovo dilce P. P. Barthol Kassia, misnik Družbe Isusove, Dalmatinac, pošlavončio, iz kojegano po prijatelji zadobivena ja sam ovi privod s većom stranom obrađivao. Jajić se tu očito oslanja na naslov Kašićeva prijevoda: Tome od Kempisa, kanonika regulara od reda s. Augustina, Pismo od nasledovan'ja gospodina našega Jezusa duševno i prizamjerno. Slovinski ga upisa Bartolomeo Kašić Dalmatin, pop bogoslovac od Družbe Jezusove. U Rimu 1641. Etimološka veza između naziva slovinski i slavonski nije se dakle izgubila ni u semantici toga drugoga, mlađeg i inojezično posredovanog oblika s pretežito regionalnom konotacijom.
Bit će vrijedno navesti ovdje još jedan podatak, priopćen od kolege Moguša istom prilikom, koji zanimljivo dopunjuje dokumentaciju što ju je skupio naš svečar53 i pokazuje kako se dugo očitovala zamjenjivost naziva slovenski i hrvatski na kajkavskom sjeverozapadu. To je naslov knjige. Od nasleduvanja Kristuševoga navuki osebujni. Spisani od velikoga duhovnoga navučitela Tomaša od Kempisa. Iz dijačkoga na horvacki ili slovenski jezik preobrinjeni po nekojem pobožnom redovniku reda s. Pavla. Po Barbare Katarine Vragović od Maruševec štampati vučinjeni. Vu Beču 1719.
Uz kraljevinu Hrvatsku ima lako šire područje obilježeno time što su na njem imena za jezik i narod slovenski i Slověn(ac) zamjenjivi imenima hrvatski i Hrvat(in), bez obzira na to koliko je na kojem prostoru i u koje doba ta zamjena česta. Sama njezina mogućnost određuje u krugu svekolike ćirilometodske književne tradicije opseg jedne slavenske književnosti, upravo hrvatske.
___________________________________________________________
l Usp. L. Hadrovics, Seit wann wird der kajkavische Dialekt "hrvatski jezik" genannt? Dona Slavica Aenipomana in honorem Herbert Schelesniker, Munchen 1987, 33-39.
U pismu Milanu Rešetaru od 23. 11. 1980.: „Svakako je u staro doba jezik onijeh političkijeh Xpcj/JaToi ili Chroati svagda bio tek 'slovinski' - ja sam tražio jednom da nađem ime 'hrvatskog jezika', ali u najstarijim spomenicima ne nađoh mu traga! Čini se da je isto tako bilo i s imenom srpskim. I ono se istom s vremenom raširilo dalje po narodu - kao posljedak slave i snage srpske države i jedinstva vjerskoga." Usp. Korespondencija Vatroslava Jagića l, Zagreb 1953, 80.
3 Usp. M. Mesić, Služba sv. Cirila i Metoda, Tisućnica slovjenskih apostolah sv. Ćirila i Metoda,
U Zagrebu 1863, 67-84; I. Berčić, Dvie službe rimskoga obreda za svetkovinu svetih Ćirila i Metuda,
Zagreb 1870; I. Črničić, Rimsko-slovinska služba sv. Kurilu i Metodu, Starine JAZU 14, Zagreb 1882, 210-220; n. A. JTaspoB, MtepHanbi no HCTOPHH BosHHKHOBeHH« npeBHettuiefl cjiaBHHCKoft TIHCbMeHHOCTH, Tpvflhl GlaBHHCKOft nHCbM6HHOCTH, Tpyn,fal GlaBHHCKOft KOMHCCHH AHCCCP, JlenHHrpan 1930, 128-147: M. Japundžić, Glagoljski brevijar iz god. 1465, Radovi Staroslavenskog instituta 2, Zagreb 1955, 155-191; M. Pantelić, Glagoljski brevijar popa Mavra iz godine 1460, Slovo 15-16, Zagreb 1965, 94-149, osobito 110-122 i 132-141; E. Hercigonja, Srednjovjekovna književnost, Povijest hrvatske književnosti 2, Zagreb 1975, 60-61; F. W. Mareš, An Anthology of Church Slavonic Texts of Western (Czech) Origin, Munchen 1979, 60-64.
4 Beramski brevijar (Ljublj. 161 a/2) f. 35a/8-14, Berčić, n. dj. 32.
52. Novljanski brevijar f. 407d/35-37 i f. 408a/l-3, Berčić, n. dj. 40; Brevijar popa Mavra, Pantelić, n. dj. 138.
6Beramski brevijar (Ljublj. 161 a/2) f. 134b/19-24. 7Vatikanski brevijar, illirico 6, f. 180b/14-15.
8 Vatikanski misal, illirico 4, f.94c/12-19; Ljubljanski misal 162a/2, f. SSb/3-4; Novakov misal
(Vindob. slav. 8) f. 95c/l; Ročki misal (Vindob. slav. 4) f. 80a/28.
9 Usp. J. Fućak, Šest stoljeća hrvatskoga lekcionara u sklopu jedanaest stoljeća hrvatskoga
glagoljaštva, Zagreb 1975, 113-127.
10 Migne, PL 76, 1231.
11 Brevijar Vida Omišljanina (Vindob. slav. 3) f. 306a/l-7; 1. Vrbnički brevijar, f. 192/d/lg;
Vatikanski brevijar, illirico 5, f. 145c/26; 2. Novljanski brevijar, f.!56d/22.
12 Migne, PL 76, 1171.
13 Brevijar Vida Omišljanina (Vindob. slav. 3) f. 248d/2-3; 1. Vrbnički brevijar, f. 163d/21;
Vatikanski brevijar, illirico 5, f. 117b/15; 2. Novljanski brevijar, f. 122a/23.
14 2. Novljanski brevijar, f. 409d/12-17; Vatikanski brevijar, illirico 6, f. 98b/33; Beramski
brevijar (Ljublj. 161a/2) f. 37b/2.
15 2. Novljanski brevijar 425c/8-12; Vatikanski brevijar, illirico 6, f. 114b/15; Beramski brevijar
(Ljublj. 161a/2) f. 56a/31-32.
……………………………….
29 Vrlo je oštroumno uočio i istaknuo taj utejcaj M. Aubin, Deux expressions du sentiment slave
au XVI siecle, Revue dcs etudes slaves 56 (3), Pariz 1984, 367-368.
30 Tako je sam pop Mavar sa svojim brevijarom između 1471. i 1483. služio kao svećenik u Konavlima i tamo vlastoručno unio u nj uskrsne datume. K tomu je dodao: To pisa pop' Mavar' z Vrbnika kadu stoeše v Konav'ih' poli Duborv'nika tisuć'nicu zgora pisanu. On je dakle u Konavlima čitao i ono: div'nae dika slovin'sk(i)m' ereem' i ono drugo: i vse kn(i)gi hr'vat'ske tlmač'še, O tome i o drugim glagoljašima u dubrovačkom kraju usp. Pantelić, n. dj. 102-105; Štefanić, n. dj. 19-20. Oba autora upućuju na stariju literaturu.
31 Tako, jamačno, valja shvatiti i to kad bosanski ban Stjepan Kotromanić 1347. traži i dobiva mnoga prava za franjevce u Bosni, pa tako i to da mogu sebi uzimali pomoćnike, ali samo in fidei doctrina peritos et lingue croatice non ignaros - "iskusne u nauku vjere i ne bez znanja hrvatskoga jezika". (Prema "Glas Hercegovca" 1891, br. 22.)
32 M.
Vezani članci
- Filozofski fakultet odao počast A.B. Šimiću
- Odličan nastup Simfonijskog orkestra Mostar pred prepunom dvoranom
- Rasprostranjenost hrvatskog jezika i karta dijalekata (Hrvatska+BiH)
- Kosača: U subotu predstava "Prekidi"
- Jezik, lingvistika i politika: Posljednji mohikanci »serbokroatizma«
- Arhiva vezanih članaka
Anketa
Fotogalerija
Kontaktirajte nas
Nema komentara