RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

JEZIK, LINGVISTIKA I POLITIKA - ILIRSKI ILITI SLOVINSKI JEZIK

Napisano 18.02.2010. 19:07

Tekst iz knjige povjesničara Mate Marčinka «Iransko podrijetlo Hrvata», izašle u Zagrebu 2000., iako obrađuje tematiku ilirskoga ili slovinskoga naziva za hrvatski jezik-pa bi odgovaralo njegovo postavljanje na stranicu posvećenu toj temi- ipak smo radije stavili na ovu, «publicističku» stranicu jer po pristupu i argumentaciji pripada polemičkim radovima- a još više po arhivarskom pristupu, sličnom onomu Vatroslava Murvara.

HRVATSKO IME U PROŠLOSTI I SADAŠNJOSTI

U prošlosti se hrvatsko ime skriva i pod slavenskim imenom. Godine 599. papa Grgur I. Veliki spominje Slavene, koji preko Istre prodiru u Italiju. Barem dio tih tobožnjih Slavena, kako misli Marko Vego, bili su Hrvati već od prije naseljeni u Istri. U povelji Petra Krešimira IV. iz godine 1060. hrvatski se jezik naziva slavonskim (Rački, Doc. 73.), a u povelji iz godine 1070. slavenski (Rački, Doc. 88.). I u povelji kralja Zvonimira iz godine 1087. hrvatski jezik naziva se slavonski. Sa sigurnošću možemo reći, da to ide na dušu romansko-dalmatinskim prepisivačima tih povelja. Zamjena hrvatskoga imena sa slavenskim će učestati, kad po pravu nasljedstva na hrvatsko prijestolje stupi ugarski vladar. Ivo Goldstein smatra (Oko br. 461, Zagreb 16.-30.XI.1989., 4.), da tim činom Hrvatska nije izgubila svoju samostalnost niti je nestalo Hrvatskoga kraljevstva, promijenio se samo vladar. Engleska je ostala Engleska i kada joj se godine 1066. za vladara nametnuo normandijski grof William Osvajač, a nije prestala opstojati ni kada je na englesko prijestolje zasjela francuska dinastija Plantagenet. Nu bez obzira na ovo Goldsteinovo utemeljeno mišljenje, smrt posljednjega kralja hrvatske krvi Petra na gori Gvozdu (današnja Petrova gora) za Hrvata je bolni događaj duboko urezan u narodno pamćenje. Stoga nas je u dubini srca zapeklo i zaboljelo nedavno (1990.) nasilničko gaženje i oskvrnjenje hrvatskoga državnoga i narodnoga vrhovništva na toj istoj nama Hrvatima svetoj Petrovoj gori, gdje su sa umjesto hrvatskih zastava vijali tuđi barjaci, a umjesto hrvatskih simbola isticale osvajačke naprijateljske kokarde.

S jedne strane Mletčani, a s druge strane Otomansko carstvo i sve ono što je to carstvo s istoka sa sobom donijelo presudno je utjecalo na to, da se Hrvatska počela drobiti na dijelove i da su se ti dijelovi osamljivali i zatvarali u sebe. Hrvatska je od tada krvarila rastočena na otoke, kako bi rekao pjesnik Aldo Gladić. Posljedica toga je i to, da se hrvatski jezik počeo nazivati pokrajinskim imenima: dalmatinski, slavonski, bosanski, hercegovački, dubrovački, naš. Pod tuđim utjecajima i sami su Hrvati počeli nazivati svoj jezik slovinskim (Lingua slavonica), a od kulturnopovijesnoga razdoblja i ilirskim. Pod tim su nazivima, kao i pod pokrajinskim koje naprijed spomenusmo, Hrvati razumijevali isključivo svoj hrvatski jezik. Za to ima mnoštvo potvrda, od kojih navodimo samo neke. U jednoj ispravi iz Krka godine 1504. kaže se: “,...corvato cioe shiavon (hrvatski to jest slovinski)...corvatinus sive corvatus (hrvaćanski ili hrvatski)... natione corvatus (podrijetlom Hrvat) Marko Japundžić objavio je bilješku Rafaela Levakovića (1597.?-1649.) na jednom glagoljskom časoslovu iz godine 1465. u kojoj se kaže: “Časoslov... jezikom slavenskim na uporabu Hrvatske”. Splitski nadbiskup Sforza Ponzoni godine 1620. u svojim župničkim uredbama piše: “klobučić mali po način dalmatinski ali harvacki”. Njegov nasljednik Stjepan Cosmi (Cosmus) proglašuje nove župničke uredbe godine 1688. na latinskom i hrvatskom jeziku i svugdje izraz illyricus prevodi s hrvatski (Clero Illyrico — klera harvaskoga; idiomo Illyrico —harvaskoga izgovora). Zadarski kanonik Ivan Tanzlinger-Zanotić (1651.- 1705.) svoj rukopisni rječnik talijansko-hrvatsko-latinski posvećuje “hrvatskoj slovinskoj mladosti”; na rječniku je radio 25 godina, da bi protumačio riječi “od talijanskoga jezika u naš hrvatski slovinski jezik” (S. Ježić, Hrvatska književnost, Zagreb 1944., 53.). Lexicon latinum isusovca A. Jambrešića iz godine 1742. ima dodatak: “Index Illyrico sive croatico — latinus”. Fra Lovro Sitović Ljubušak svoju je “Pismu od pakla” (Mletci 1727.) složio u Harvatski jezik, a u latinskom predgovoru zove taj jezik illiricum idioma. Hrvatski politički mučenik fra Filip Grabovac iz Vrlike u svom djelu “Cvit razgovora naroda iliričkoga ali arvackoga (Mletci 1749.) napisao je: “U Dalmaciji. . .se i jezik zva, kakonoti ilirički, pak slovinski, potomtoga arvacki i evo i danas. Tri su imena a jedan je isti jezik.” Dubrovački franjevac Joakim Stulli (Stulić) u svom znamenitu djelu Lexicon latino-italico-illyricum, izdanu godine 1801. u Budimu, ovako tumači riječ illyrice: “Slovinski, harvatski, hrovatski, horvatski”.

Iako je iz ovih primjera više nego jasno, da se pod iliričkim, slovinskim, slavenskim, dalmatinskim i drugim umjetnim i pokrajinskim nazivima ima razumijevati samo hrvatski jezik, ipak su ti nazivi potaknuli neke, da hrvatska djela svojataju za sebe. Prisvajali su nam i još uvijek nam prisvajaju dubrovačku književnost. I ne samo nju. Do polovice XIX. st. srpski pisci prevode hrvatska djela pisana slovinskim ili ilirskim jezikom na srpski jezik, ali tako da ime pisca izostavljaju ili djela prisvajaju sebi. Neki Georgij Mihajlović godine 1803. izdaje u Budimu djelo “Aždaja sedmoglava” Vida Došena “s dalmatinskoga jezika na slaveno-serbskij prečistjeno”, izostavivši ime pisca (I. Kukuljević, Bibliografija hrvatska I, Zagreb 1860., br. 361, 34.). Jefto Popović posrbio je i ćirilicom izdao u Budimu “Osmana” Ivana F. Gundulića, ali pod svojim vlastitim imenom (S. Novaković, Srpska bibliografija za noviju književnost, Beograd 1869., 143.) Vuk S. Karadžić, za koga su Srbi svi i svuda, ipak je u Predslovlju svoje Narodne srbske pesnarice (Beč 1815.) nehotimice priznao, da je hercegovački jezik (narječje) isto što i hrvatski jezik: “Pesne su ove. . .jedne štampane po Hercegovačkom dijalektu, a druge po Sremačkom..., da sam sve pečatao Hercegovački (n. p. djevojka, djeca, vidjeti, lećeti, i dr.), onda bi rekli Sremci (Vuk ovdje misli na srijemske Srbe, koji su se koncem XVII. st. preselili iz Raške u Srijem i Vojvodinu — nap. m.): pa šta ovaj nama sad nameće Horvatskij jezik". Hrvati su svoj ilirički (hrvatski) jezik smatrali različitim od srpskoga. Ivan Ambrozović iz Sombora tiskao je godine 1808. u Pešti “Proričje i narečenja, sa srbskog jezika na ilirički privedena, nadopunjena i složena”.

U stoljećima stradanja i patnji, silom razdrobljen i obespravljen, da izbjegne progone i tamnice, hrvatski narod mora prikrivati međusobnu svezu izmedu dijelova istoga hrvatskoga naroda kojima gospodare Turci i Mletčani. Zbog pokrajinske pocjepkanosti i političkih nedaća hrvatski pisci zovu svoj jezik slovinski, ilirski, dalmatinski, dubrovački, bosanski, hercegovački, slavonski. Nazivaju ga još i naški (mi, naši, našinci) i ljudski, a svoj hrvatski narod naš narod (natione nostra) i ljudski narod. Marko Marulić u svoj Juditi svjedoči, da je naški isto što i hrvatski: u naslovu kaže, da je knjiga “u versih hrvacki složena”, a u predgovoru, daje “stumačena našim jezikom”. Nu i u najtežim razdobljima svoje povijesti Hrvati su isticali i svoje narodno hrvatsko ime. Evo nekih potvrda iz Rječnika JAZU (III., 714.-71 5.):Dubrovnik “Hrvatskih ter kruna gradov se svih zove” (Ivan Vidali, 1564.); “Jerolim dika i poštenje svega naroda hrvaskoga” (Angelo Dalla Costa); “Da bi vršiti mogal hrvackim jezikom misu” (S. Kožičić, 1516.); “Ja pop Zubina hrvacke (u značenju: glagoljske) knjige” (1437.); “U našu (odiću) hrvacku nikoliko jur vrimena bih priobukal” (H. Lucić); “Pitaj Livanjca: ‘Kako govoriš?’ kazat će ti: ‘Hrvatski”’ (M. Pavlinović). Za sv. Jeronima, “koji je, kako tvrdo vjeruju svi stari naši, preveo Sveto Pismo is grčkoga, hebrejskoga i kaldejskoga u latinski i materinski svoj hrvatski jezik, pače njegov životopisac is XV. vijeka veli o njemu, da je Jerolim novi testament iz hrvatskoga u latinski tumačio”, govorilo se: “Jerolim je naš Dalmatin, on je dika, poštenje i slava i svitla kruna hrvatskoga jezika" (V. Mažuranić, Prinosi za pravno-povjestni rječnik hrvatskoga jezika, 410.). Na Hrvatskom saboru u Podgradu kod Benkovca “indikacije desete, miseca lipnja, lita Gospodnjega 1370.” građanin Filip is Zadra tražio je, da mu sabor prizna u znanosti poznatu hrvatsku slobodu (more seu libertate nobilium Charvatorum; Croatorum jura) i dobio ju je. Šest stotina i dvadeset godina kasnije, 8. ožujka 1990., u Benkovcu tik Podgrade, nedaleko Šopota gdje su nađeni ulomci spomenika na kojima je urezano ime hrvatskoga vladara Branimir i nekoga njegova bana (dux Cruatorum), na hrvatskom narodnom zboru i dogovoru napadnuti su Hrvati, koji su za sebe na svojoj zemlji također tražili hrvatsku slobodu. Goloruke su ih napali vatrenim oružjem i kamenjem. U vijeću, tri dana pred odlučujuću bitku na Mohačkom polju (1526.), kancelar kralja Ljudevita II. Jagelovića Stjepan Brodarić savjetovao je kralju: “Exprectamus coruatas viros bellicosos” (Čekajmo Hrvate, muževe hrabre).

Ni istarski Hrvati nisu se stidjeli svoga hrvatskoga imena. Iz Istarskoga razvoda, glasovite pravne isprave o razmeđivanju posjeda, koju je godine 1275. općina plominska pokazala zainteresiranim notarima, doznajemo, da su se izvan područja tadašnje hrvatske države razvodi međa već godine 1125. pisali i hrvatskim jezikom (“pred notare listi postaviše keh ta gospoda izibra, jednoga latinskoga a drugoga nimškoga, a tretoga hrvackoga, da imamo vsaki na svoj original pisat po vsi deželi”). Istranin Juraj Slovenjanin, magistar pariškoga sveučilišta, svjedoči da je Istra domovina Hrvata (“Istria patria Chravat”). Starješina franjevačke provincije Bosne Hrvatske Franjo Glavinić, glagoljaš, u Istri rođen (Kanfanar 1585.) u Istri i umro (Trsat 1652.), u svojim je djelima pored slovinskoga imena (za njega je to isto što i hrvatsko ime) najčešće isticao ime svoga hrvatskoga naroda kojemu je pnipadao dušom i tijelom: pisao je “za naš hrvacki kraj” svomu “Hrvackomu puku”, život svetih “prenio je i složio na hrvatski jezik”. I u Istri se za glagoljsko pismo govorilo, da je to hrvatsko pismo. Prezime Hrvatin, singularni lik množine Hrvati (ARj III, 713.), bilo je veoma rasprostranjeno po nekadašnjoj franačkoj Istri, koja je bila izvan sastava srednjovjekovne hrvatske države; to prezime zadržalo se u Istri i danas oko Labina, Pazina, Buzeta i u zaleđu Poreča, i to u velikom broju (P. Šimunović, Naša prezimena, Zagreb 1985., 312.). Oslobođenje Istre od tuđinskoga jarma i njezino priključenje Hrvatskoj “bila je stoljetna čežnja svih istarskih Hrvata” (Ernest Radetić, Istarski zapisi, Zagreb 1969., 7.).

U Poljičkom statutu izričito se kaže, da je napisan hrvatskim jezikom (“da se bolje razumi arvacki”). Jezik “Spomenika Gornjih Poljica” (Split 1981.), koje je izdao prerano umrli Marko Mišerda, također je hrvatski (arvaski, pismo hrvacko, naš jezik arvacki, slavni, arvatski jezik). Dmine Papalić je u Poljicima našao jedan primjerak ljetopisa “Kraljevstvo Hrvata” pisan hrvackim pismom. Bosanski muslimani bosančicu imenuju hrvatskim pismom (Zato mi hotismo. . . knjige pisati turske, a dvoje horvatske...); Hrvatin se zvala stara gradska četvrt u Sarajevu; “Pokrajina od Travnika k sjeveru, gdje je Banjaluka i Gradiška, zove se Hrvaska”; “ljudi našega naroda u Carigradu zajednički nose ime Hrvati”; “rivoltini delle maniche alla croata di damasco — nosi Bošnjak Muslimanin”; Ferhat beg je “sanžak kliški, i hrvatski i primorski” (Mažuranić, Prinosi, 3 18., 408.-409., 412.). U Enciklopediji Jugoslavije (Zagreb 1955., 1.144.) Muhamed Hadžijahić piše: “Od dosada poznatih djela naše aljamiado-književnosti prvim se smatra ljubavna pjesma CHIRVAT-TÜRKISI (hrvatska pjesma) nekog Mehmeda, nastala u Erdelju oko 1588-89” (pjesma je napisana ikavicom). Predstavnici crnogorskih plemena Paštrovića, Grbljana i Brajića sami su sebe u Turskoj zvali Hrvati i hrvat-baše (“Dubrovnik”, 6-1987., 19.) U Crnoj Gori ima i toponim Rvaši.

Praoci današnjih janjevačkih Hrvata doselili su se na Kosovo u samu početku XIV. st. iz Dubrovnika i do danas nisu zaboravili svoje hrvatsko ime, koje su im u baštinu ostavili njihovi dubrovački praoci. Svoje su hrvatstvo stari dubrovački pisci dokazali čestim isticanjem hrvatskoga imena: Nikola Nalješković (1510-1587) (“Tim narod Hrvata vapije i viče”), Mavro Vatranović-Čavčić (1483-1576) (Dubrovčani su nadmašili u slavi “sve Hrvate skupivši zajedno”; u jednoj pjesmi pjeva: “Sad nije Krbave,/Ni polja ravnoga, ni hrvatske slave”), Junije Palmotić (1607-1657) (“s tobom ću banovati hrvackijeh sred država”), Dinko Zlatarić (1558-1613) (“Elektra... iz veće tuđieh jezika u hrvatski izložena”), Vladislav Menčetić (1617-1666) (“Od robstva bi davno u valih/Potonula Italija/ O harvackieh da se žalih/ More otomansko ne razbija”), fra Bernardin Pavlović (“Potkrijepljenje umirućih... u harvaski jezik popravi i prištampa... za korist naroda Harvaskoga. U Mlecih 1747.”), Marko Bruerović-Desrivaux (1765-1823) (neki se Dubrovčani odriču “hrvatske starine”). Na jednom od najstarijih prijepisa “Osmana” Ivana Gundulića, koji se čuva u Vatikanskoj knjižnici, zabilježeno je, da je napisan “in Lingua Chroatica, literis latinis”. Bosanski franjevac Matija Divković popisao je veliki broj “Knjig Hrvatskih imenovanih od zdola nahodise u Butigi Bartula Ocehi Knjigara na rivi od Hrvatov u Mletcima” rukopisanih u Dubrovniku.

Dubrovčanin kardinal Ivan Stojković (1390.- 1443.), crkveni političar, reformator i pisac, potpisao se kao Johannes de Carvatia (Ivan iz Hrvatske). Spomenuli smo već Joakima Stullija i njegov rječnik u kojemu riječ illyrice objašnjava kao hrvatski, hrovatski, horvatski. Ivan Antun Kaznačić godine 1848. u ime dubrovačkoga “općenstva gradskoga” upućuje pismo “obljubljenoj našoj bratji Hervatima”. Dubrovački se poslanici godine 1358. zakleše u Višegradu, da će na kopnu i na brodovima vijati hrvatsku zastavu. Grof Petar Andrejevič Tolstoj, putujući sredinom godine 1698. hrvatskom obalom, zapisao je, da se Dubrovčani nazivaju Hrvatima. I Boka Kotorska čuvala je hrvatsko ime. Na početku svoga djela “Pjesni duhovne od pohvala Božjih” (Rim 1617.) Bartol Kašić je otisnuo pohvalnu pjesmu, koju je njemu u čast spjevao Maro Dragović, vlastelin kotorski, u kojoj se kaže: “Naši Dalmatini, i vas rod Harvacki”.

Andrija Kačić Miošić je u svom djelu “Korabljica” (Mletci 1760.) zabilježio. ta je “kraljeva u Dalmaciji i rvatskoj zemlji Budimir, kralj sveti”; također je zabilježio, da je “kralj Bodin isto vrime kraljevao u Dalmaciji i rvatskoj zemlji”. Po Kačiću Hrvati su i Dubrovčani i Peraštani i Kotorani (“Ter pokriva Boku od Kotora./ Kojano je dika ot Rvata”). U “Razgovoru ugodnom naroda slovinskoga” (64. izd., Split 1983., 112.) Kačić veli, da je Hrvatsko kraljevstvo obuhvaćalo Karniju, Karintiju i Stiriju (Karantanska Hrvatska), čitavu dolnju Dalmaciju od Istre to Cetine, Bosnu i sve zemlje do Dunava. i svi oni koji su u tim zemljama živjeli “zovu se Hrvati zarad zemlje Kroacije oliti Hrvatije”. Pod rečenim Hrvatskim kraljevstvom Kačić razumijeva samo nekadašnju Bijelu Hrvatsku, tok je u “Korabljici” zabilježio i druge hrvatske krajeve južno od Cetine. Zanimljivo je ta Kačić Hrvatsku zove Hrvatija, dakle isto kako su iranski Hrvati zvali svoju Harahvatiš (Harauvatija, Harvatija).

I u djelima tuđih putopisaca spominje se hrvatsko ime. Arapski zemljopisac Abu Abdallah Mahommed Ibn Idris (o. 1099.-1166.) u svom zemljopisnomu djelu nekoliko puta spominje Hrvatsku i Hrvate njihovim narodnim imenom: “država Hrvatska (Grvasijath) i Dalmacija”; “Na zemlje Akvileje. . .nadovezuju se zemlje Hrvatske (Grvasijjeh)”; “Bakar je prvi grad države Hrvatske (Grvasija); Dubrovnik je “posljednji grad Hrvatske” (Grvasijah); Rab “leži nasuprot planinama Hrvatske” (Grvasijah); “Svi ovi otoci o kojima smo govorili (Osor, Cres, Rab, Pag) jako su napučeni i čine sastavni dio Hrvatske (Grvasijah)”. Nijemac Ivan Solmski godine 1444. u svom “Opisu hodočašća na sv. Grob” veli za Dubrovnik: “Bogata i jaka država Dubrovnik leži u Slavoniji (Schlavonia), jednoj pokrajini kraljevstva Hrvatske (Croacie).” Turski putopisac Evlija Čelebi godine 1664. u svom “Putopisu” (ili: “Kronika putnika”) piše: “Veliku većinu stanovnika u Herceg-Novome čine “Arnauti, Bošnjaci i Hrvati” (za Bošnjake na drugom mjestu kaže, da govore hrvatski: “Jezik bošnjačkog i hrvatskog naroda”); Bošnjaci u Sigetu “ispravno lijepo govore mađarski i hrvatski”; u nahiji Pivi (Crna Gora) su sve “čisti, pravi Hrvati”. Rus P. A. Tolstoj godine 1698. u južnom dijelu južne Hrvatske (Dubrovačka Republika i Boka Kotorska) nalazi Hrvate: “V Dalmacii….Raguzane... nazivajutsja Hervati”; od Herceg-Novoga do Perasta primorski brjegovi su “zaselenni Horvatami” (naseljeni Hrvatima). Ivan Franjo Jukić u svom opisu puta u Carigrad godine 1852. dopunjuje Tolstojeve podatke o Hrvatima u Crnoj Gori: “Parobrod je bio pun putnika. . . Bilo je dosta Hrvata iz Bara i Spiča, koji su išli na radnju u Carigrad.” Neki Cmogorci u Carigradu odgovorili su dopisniku zagrebačkoga “Srbobrana”: “Mi govorimo hrvatskim jezikom, ali smo Crnogorci... poglavica nam se zove Hrvat-baša” (M. Vego, Povijest Humske zemlje I, Samobor 1937., 65.).


Ispiši
Ocijeni: 2.5
11557 pregleda

Nema komentara

Anketa

Ustavi