Forum

Facebook

Twitter

Statistika

Ukupno registriranih korisnika: 9776
Ukupno članaka: 23656
Ukupno komentara: 2087
Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Kultura » Hrvatski pisci i pjesnici iz BiH » Andjelko Vuletić

Andjelko Vuletić

« Prethodni članak | Sljedeći članak »

Napisano 01.12.2009. 15:46

Anđelko Vuletić: Deveto čudo na istoku, Zagreb 2001

Andjelko Vuletic (1933 Trebimlja kod Trebinja) je romanom Gorko sunce (1958) zapoceo svoju knjizevnu avanturu o kojoj svjedoci nekoliko romana (Drvo s paklenih vrata, 1963; Deveto cudo na istoku, 1968; Klesar Tadija Tegoba, 1972; Dan hapsenja Vile Vukas, 1979) i desetak knjiga pjesama (Gramatika ili progonstvo, 1961; jedina nada, 1962; Poezija, 1971; Kad budem velik kao mrav, 1977; pjesme u prozi Kraljica puteva, 1968; i dr). Na tom dugom putu prosao je modernu pjesnicku skolu, u kojoj je lirski odnos prema svijetu oko sebe produbio metafizickim motivima s jakom refleksivnoscu i utemeljio na bogatoj i sugestivnoj metaforici. Moralne dileme, nastale u ponorima izmedju jave i sna, ukljucuju njegovu prozu u njegov pjesnicki svijet.

DEVETO ČUDO NA ISTOKU

Kao i svaki zajednički život u početku, ni naš - isto tako - nije bio bez poteškoća.
Naravno, naša odanost i predanost, naša ljubav i vjerovanje da na ovom svijetu ne možemo opstati razdijeljeni i odvojeni - ni u čemu se ni za sitnicu nisu mijenjali.
No, stvar je bila u tome što je ljubav sada postala udomljena i zaokružena, svedena na svakidašnjicu, a u tom i takvom životu poneka sitnica uvijek iskače iz kruga, kao varnica, i gubi se u nepovrat. Ljubav je sad bila bačena na tračnice i više se nije moglo ni desno ni lijevo, samo - pravo. A takvo kretanje prati monotonija, sivilo, ustajalost. Najprije se javi ukočenost i mrtvilo u zglobovima, a onda izmaglica i mrena na očima.
Ali - Valentina je, više nego ja, bila svega toga svjesna, i nismo se dali, uprkos činjenici da nisu jedino te prepreke stajale pred nama. Mi nismo bili samo mladi bračni par, mladenci dakle. Bili smo mlado-staren ci, ako se dopusti ova sitna zloba i ova kap ironije na nesvakidašnju razliku u godinama između nas dvoje.
Danima i danima tekao je za nama grohotavi smijeh.
Izbjegavali smo prijatelje i poznanike, jer smo se bili uvjerili da ljudi nemaju dovoljno razumijevanja za tuđe patnje i za tuđa srca. Ako su nas ponekad i željeli, ti naši — bolje reći: moji znanci, onda je to više bila želja da iskoriste zgodnu priliku, pa da nam se narugaju ili nas svojim pitanjima i zapitkivanjima dovedu u nezgodnu situaciju.
Kada bismo iziazili iz našeg stana, jedna ostarija žena, za koju se pričalo da je dobra supruga i dobra katolikinja, udarala se šakama u grudi i naricala na sav glas.
Odmah tu do nje, jedna druga, daleko mlada i daleko slobodnija u shvatanjima i nazorima, pucala je od smijeha i prskala pljuvačkom kroz zube kada bi ugledala kako ja uzimam Valentinu pod ruku.
I kraja tome nema: nisu bile samo njih dvije, bilo ih je zapravo sedamnaest ili sto i sedamnaest - na to smo bili navikli, a razlog da pamtim samo te nekolike laži u tome što su one ustale najprije, što su bile prve i najupornije.
No njihove riječi, ni njihove misli nisu nijednog časa prijetile da prijeđu u akciju, što nije bio slučaj s drugima.
Tako, na dnu naše ulice, postojala je jedna ostarjela djevojka, usidjelica, raspuštenica ili očajnica — ko to zna; i nije imala nikako mira - odlučila se na ono najgore: nagovorila je i potplatila nekoliko mladića- koji su odrasli na ulici i koje je odgojila ulica - da nas slijede, da nas dugačkim motkama vuku za odjeću, da nas obasipaju mlazevima vode iz dječjih pištolja, da nas gađaju trulim jajima, da nam bacaju pred noge neke pornografske crteže i da, uz to, pjevaju i izvikuju najpogrdnije i najstramotnije stihotvorine.
Pa i to smo podnosili mirno i ravnodušno, bez riječi, bez glasa nervoze, mada je to maltretiranje trajalo mjesecima, iz dana u dan. Jednostavno, prolazili smo kao da se to nas ništa ne tiče, kao da smo i gluhi i nijemi, ili smo zaoblilazili i naš put nastavljali nekim drugim ulicama i drugim pravcima.
No bilo kako bilo, sve ono što je dostupno i vidljivo našim očima
i svim našim čulima, bez obzira na to kakve razmjere i dimenzije po primalo - nikad nije, beznadno bar nije, nesavladivo i nepremostivo. Ako ništa, u stanju smo, i sposobni smo, i pozvani smo da fizički prisutnoj opasnosti fizički prisutno prkosimo, suprotstavimo se pak, ili je čak i otklonimo.
- Ili - najzad - živimo u iluziji da to činimo, da ćemo to učiniti.
………………………………………………….

Anđelko Vuletić: Deveto čudo na istoku, Sarajevo 1966, Zagreb 2001