RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

Antun Branko Šimić

Napisano 01.12.2009. 15:31
Antun Branko Šimić: Sabrana djela, 1 & 2, Dom i Svijet, Zagreb 1998.Antun Branko Simic (1898 Drinovci kod Gruda-1925 Zagreb) je bio pjesnik s izrazitom teznjom da zgusnutim, skrtim stihom intenzivira dozivljaj svijeta. Takav je bio i kao esejist i kritik: volio je strogi red, cuvao se razlivenosti i praznine. Roden u Hercegovini (Drinovci), zapoceo je pjesmama koje oponasaju Matosa, ali je naglo izveo dramatski zaokret, napustio sedmi razred zagrebacke gimnazije, pokrenuo casopis, primio ekavski izgovor (u cemu ce ga ubrzo kratkotrajno slijediti i mnogi drugi hrvatski pisci) i nastupio kao novi pjesnik i kriticar, nadahnut beckim ekspresionistickim casopisom "Der Sturm", pa je slijedio i njegov program s uporistem u posvemasnjem negiranju tradicije i osporavanju bilo kakve sveze izmedu knjizevnosti i stvarnosti u kojoj ona nastaje. Prvim svojim casopisom, a zatim i drugim ("Juris", 1919), sazeto je oznacavao svoj knjizevni smjer sadrzan u (ekspresionistickom) uvjerenju, da je umjetnost najintenzivniji dozivljaj svijeta i da zato ne smije, pa i ne moze biti angazirana u sluzbi bilo koje tendencije. Ako to u ono doba i nisu vise bile nove misli, jer su ih vec zagovarali i hrvatski modernisti, one su sada bile izgovarane nacinom koji do tada u nas nije bio poznat.

Donadini je uzvikivao "dolje estetike i dolje ukus", a Simic, kao da nastavlja na te uzvike, zahtijeva da pisci odbace svu dekorativnost i otmjenost, da skinu, kako on kaze, i odijelo sa sebe, i "kragne, mansete, kravate, salove i sve ono drugo, da bacimo iz sebe sve trope, figure, metonimije, aliteracije, asonance, klimakse, sve ono sto je ukus, sto je retorika i 'lepota', to ce reci sve ono sto je suvisno - i da govorimo istinu". Iako je polemicki intoniranom, matosevski britkom i neumoljivom kritikom znatno utjecao na knjizevna zbivanja i uopce na razmisljanja o knjizevnosti, najdublji trag ostavio je kao pjesnik. Prvi je u nas, poslije kratkotrajnog pocetnistva, nacelno otklonio vezani stih i rimu pa progovorio pregnantnim, cesto i graficki simetricnim slobodnim stihom, te stvorio uzor poezije kreirane "iznutra", kao najintenzivnijeg dozivljaja svijeta. Pjesnik tijela, grada i siromaha, nije svoje teme vidio u socijalnom nego iskljucivo u individualno-psiholoskom znacenju. Pjesnik ljubavi i smrti, osjecao je trajnu tjeskobu i duhovni nemir, ali i svijest da je pred kljucnim pitanjima zivota i svemira nemocan kao covjek, a kao pjesnik moze ga samo spoznavati. Reskoscu svoga stiha prodirao je kao ostricom noza u dubine ljudskoga bica, u njegovu egzistencijalnu samocu. Zato njegove pjesme, naoko tako hladne i cesto svedene na gole konstatacije u izravnom iskazu, blistaju dalekim astralnim sjajem.

U tako kratko vrijeme, koje ne ispunjava ni puno desetljece, presavsi put od matosevsko-wiesnerovskog impresionizma do oslobodjenog a formalno stijesnjenog ekspresionizma, postao je virtuoz koji s malo rijeci otvara bezdane prostore misli i zivotnog smisla. Znao je graditi pjesmu, zgusnjavati stih, birati pravu rijec: cesto jednostavnoj i obicnoj, znao je udahnuti punu izrazajnost. Bolujuci od rane mladosti, nosio je u sebi smrt i bio svjestan da ona u njemu raste te da ce ga jednoga skorog dana posve ispuniti - i prerasti. Mozda je i zato naglo sazrijevao, sto dokazuje i treci njegov casopis "Knjizevnik" (1924-1925). Objavio je tek jednu knjigu pjesama, Preobrazenja (1920), ali ona je postala legendarna: kamen temeljac modernog hrvatskog pjesnistva.


SMRT I JA

Smrt nije izvan mene. Ona je u meni
od najprvog početka: sa mnom raste
u svakom času
Jednog dana
ja zastanem
a ona raste dalje
u meni dok me cijelog ne proraste
i stigne na rub mene. Moj svršetak
njen je pravi početak:
kad kraljuje dalje sama


OPOMENA

Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!

Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!

Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajo od zvijezda!

Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!


SMRT

I smrt ce biti sasma nešto ljudsko
Na ležaju se tijelo s nečim nevidljivim hrve
i hropti
i smalaksava i stenje
i onda stane.
Ko kad mašina stane. I stoji. Ni makac.

I ljudi u to što se zbilo gledaju ko u neki
svršen poso
i podižu se kao kad se podižu od stola
i sluškinje se uprav tad najviše uzrade

Mati ce živinski kriknuti
otac zaćutati
i buljiti nijemo cijelog dana.


HERCEGOVINA

Pod zvijezdama su legla brda i poljem niske razbacane kuće
Iz plave tame stabla strše
Na cesti više nikoga nema
Cesta stala
sa zaronjenom glavom u mrak bezglasne doline
U noći stabla maknuti se neće
Tek nebom sporo i bez šuma koracanje zvijezda.


TIJELO I MI

Kroz moje žile teče otrov što ga popih
u nasladama, u noćima pjanim.
I otrov truje. Tijelo trune. Ja živim u lešu.
I tijelo mi se gadi. Moze li se kako
odijeliti od tijela, biti čist od tijela?
Tijelo je teret, tuđin, trulost.
Ja bih ga rado ostavio negdje
I utekao od njeg, odletio zauvijek u slobodu.
Ovako živim s njim, u njemu. Nerazdjeljiv.
O tko me spoji s ovim tuđinom u jedno?
Tijelo: težina drži me za zemlju
i odvući će me u nju svega, bez ostatka.
Uz krevet mi se mlada žena smije.
Kako bih došo do nje sam, bez tijela?
Ne mogu iz njeg. Ne smijem je da taknem.
Moj dodir, kao dodir smrti, sije svud rasulo.
U snu se razdvojimo. Ipak sam otkinuo, lebdim
i hoću da poletim, da prhnem -
i probudim se: ležim u svom lešu.


LJUBAV

Zgasnuli smo žutu lampu
Plavi plašt je pao oko tvoga tijela
Vani šume oblaci i stabla
Vani lete bijela teška krila
Moje tijelo ispruženo podno tvojih nogu
Moje ruke svijaju se žude mole
Draga, neka tvoje teške kose
kroz noc zavijore, zavijore
Kroz noć,
kose moje drage duboko šumore
kao more


Antun Branko Šimić: Sabrana djela, Zagreb 1998

http://www.geocities.com/cesarica42/a_b_simic.htm
http://hr.wikisource.org/wiki/Pjesme_(%C5%A0imi%C4%87)

Nema komentara

Anketa

Ustavi