Forum

Facebook

Twitter

Statistika

Ukupno registriranih korisnika: 9783
Ukupno članaka: 23656
Ukupno komentara: 2087
Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Kultura » Hrvatski pisci i pjesnici iz BiH » Bartol Kašić

Bartol Kašić

« Prethodni članak | Sljedeći članak »

Napisano 01.12.2009. 14:54

Bartol Kašić (Bartholomaeus Cassius; Bartolomeo Cassio; kadšto potpisivan i s Bogdančić i/ili s dodatkom Pažanin; Pag, 15. VIII. 1575-Rim, 28. XII. 1650) Ostao rano bez oca pa je o njemu skrbio ujak Luka Deodati Bogdančić, paški svećenik, kod kojega je naučio čitati i pisati. Potom je pohađao općinsku školu u Pagu nakon koje se od 1590. školuje u Ilirskom kolegiju u Loretu (kod Ancone) koji su vodili isusovci. Kao darovita i marljiva učenika poslali su ga 1593. na daljnje školovanje u Rim gdje je 1595. stupio u Družbu Isusovu. Još kao rimski student počeo je poučavati hrvatski u tamošnjoj Ilirskoj akademiji. Tada se počeo zanimati za hrvatski jezik te je najkasnije do 1599. sastavio hrvatsko-talijanski rječnik čiji se rukopis od 18. st. čuva u Dubrovniku. Neki proučavatelji Kašićeva djela misle da je to jedan od triju rječnika koje da je on sastavio, uz onaj koji se čuva u Perugiji i treći u Oxfordu. To je kvalificiralo Kašića za daljnji rad u podruju hrvatskoga jezika. Budući da su isusovci vodili brigu o kršćanima u Osmanskom Carstvu i nastojali poučavati u mjesnome jeziku, za to im je u hrvatskome slučaju nedostajao odgovarajući i priručnik. Taj je nedostatak otklonjen kad su 1604. godine u Rimu na latinskome objavljene Institutionum linguae illyricae libri duo (Ustroja ilirskoga/hrvatskoga jezika dvije knjige) - prva gramatika hrvatskoga jezika. Na nešto manje od dvije stotine stranica i u dva dijela ("knjige") dati su osnovni podatci o hrvatskome ilirskome) jeziku te je vrlo opširno razložena hrvatska morfologija. Jezik je u osnovi štokavski, ali je u visokoj mjeri prisutna čakavština pa se prepliću stariji i noviji oblici. Iz nepoznatih razloga uz gramatiku nije objavljen rječnik kako će to poslije većinom biti s isusovačkim rječnicima i gramatikama hrvatskoga jezika. Kašić je za svećenika zaređen 1606. Nakon toga bio je ispovjednikom u bazilici sv. Petra u Rimu. Od 1609. do 1612. boravio je u Dubrovniku i 1612/13. prerušen u trgovca bio je u misijskom pohodu u Bosni, Srbiji i

istočnoj Slavoniji (Valpovo, Osijek, Vukovar) o čemu je izvijestio papu. Od 1614. do 1618. bio je hrvatski ispovjednik u Loretu. Drugi misionarski pohod obavio je 1618/19. (Potkraj života oba je pohoda opisao u svojoj nedovršenoj Autobiografiji.) Od 1620. do 1633. ponovno je u Dubrovniku. Nakon toga vraća se u Rim u kojemu ostaje do kraja života. Od 1613. objavio je niz djela vjersko-poučnoga sadržaja i namjene (o životu sv. Ignacija, sv. Franje Ksaverskog, Isusovu i Marijinu), hagiografski zbornik Perivoj od djevstva (1625. i 1628), dva katekizma i dr. Potkraj 1627. završio je duhovnu tragediju Sveta Venefrida s podnaslovom "triomfo od čistoće" koja je ostala u rukopisu i objavljena 1938. Godine 1622. Kašić je na hrvatski jezik počeo prevoditi Novi zavjet i to na dubrovačku štokavštinu, a 1625. dobio je nalog da prevede cijelu Bibliju. God. 1633. kompletan prijevod predan je u Rim kako bi dobio odobrenje za tisak, ali su tada nastupile poteškoće jer su neki "našijenci" bili protiv prijevoda na narodnome jeziku. Konačno prijevod je zabranjen ("non est expediens ut imprimatur"). S obzirom na činjenicu da su prijevodi Svetoga pisma na narodni jezik u mnogih naroda imali upravo prevratnu ulogu u usmjeravanju jezične standardizacije, zabrana Kašićeva prijevoda Biblije nanijela je veliku štetu kasnijemu razvoju hrvatskoga književnoga jezika. Po sačuvanim rukopisima i uz iscrpne stručne komentare taj je prijevod objavljen tek 2000. godine. Najizdavanije Kašićevo djelo je Ritual rimski koji je u raznim izdanjima do 19. st. bio u upotrebi u svim hrvatskim biskupijama i nadbiskupijama osim u zagrebačkoj, a otada i u njoj ostavši službenom liturgijskom knjigom sve do 1929! Tako je taj prvi prijevod obrednika na jedan živi jezik posve izvjesno snažno doprinio afirmaciji hrvatskoga književnoga jezika.

Važno je napomenuti da je Ritual rimski odigrao onu ulogu u standardizaciji nacionalnoga jezika kakvu prijevod Biblije, unatoč stilskoj raskoši i kulturnoj važnosti, vjerojatno i ne bi mogao igrati uslijed banalne činjenice da je Sveto pismo bilo odlučujujućim uljudbenim čimbenikom kod protestantskih naroda- ali ne i katoličkih, kako pokazuju slučajevi francuskih i poljskih prijevoda. U toj je konstelaciji odnosa katolički obrednik poput Rituala rimskog (koji ima preko 400 stranica !) imao snažniji integrativni nacionalnojezični utjecaj. Povijesno je i veoma zanimljivo Kašićevo “bosanstvo”, jer iako rodom čakavac s otoka Paga, odlučio se za “općeni jezik”/lingua communis oblika štokavske ikavice (iako je Bibliju preveo na dubrovačku štokavsku ijekavicu), kojim je i govorio najveći dio hrvatskoga naroda. Taj štokavski ikavski idiom Kašić zove “naški” ili “bosanski” (dok je za ijekavicu rabio nazivak “dubrovački”, a za čakavštinu “dalmatinski”).

Premda nije pisao lijepu književnost i unatoč činjenici da mu glavno djelo (prijevod Svetoga pisma) nije objavljeno, pisac prve gramatike hrvatskoga jezika pripada najznatnijim Hrvatima od pera u cijeloj hrvatskoj povijesti.

Da bismo pokazali da se radi o esencijalno istome hrvatskom jeziku kakav je sada u službenoj porabi, navest ćemo dio Kašićevog prijevoda Biblije (1622.-1637.) u suvremenoj grafiji. Ako zamijenimo Kašićev slovopis, tj. umjesto x pišemo ž, sc kao š, gn kao nj, gli kao lj, cz kao c, c kao č, chi kao ć, y kao j..., vidjet ćemo da se radi o nešto arhaičnijem izrazu (ta star je preko 370 godina !) istoga hrvatskoga književnoga jezika kakav je i danas u porabi. Primjer je dan iz «Pjesme nad pjesmama»/Canticum canticorum, u prijepisu Julija Derossija koji je preslovio tekst u modernu grafiju:

Pjesma treća: Zaručnicu dovode zaručniku
B. Kašić, Pjesan od pjesni Salamunovijeh
Prijepis: J. Derossi)
Pjesma 4, 1-16

Zaručnik
Koliko si lijepa, prijateljice moja, koliko si lijepa!
Oči tvoje od golubica bez onega što se unutarnje taji.
Vlasi tvoji kakono stada od koza, koje su uzišle s gore Galaade. Zubi tvoji kakono stada od ostriježenijeh koje su uzišle iz okupala sve sa dvojemi plodijemi; i neplodna nije meju njimi.
Kakono tračac čerljeni usne tvoje: i besjeden\'je tvoje slatko. Kakono razlomak od šipka, tako lica tvoja, bez onega što se unutarnje taji.
Kakono turan Davidov vrat tvoj, koji je sazdan s branami: tisuće štita vise s njega, sve oružje od jacijeh.
Dvi dojke tvoje kakono dva šteneta od košute, blizanca koja se pasu u lijerijeh.
Dokle sviće dan i prignu se sjena, pojći ću na goru od mire i na glavicu od tamijana.
Sva si lijepa, prijateljice moja, i ockvarnosti nije u tebi.
Dođi s Libana, vjerenico moja, dođi s Libana, dođi: biti ćeš moja okrunjena s verha od Amana i s verha od Sanira i Hermona, s ložišta od lava, s gora od risova.
Ranila si srce moje u jednomu od očiju tvojijeh i u jednoj kosi od vrata tvoga.
Koliko su lijepe dojke tvoje, sestro moja, vjerenico! Ljepše su dojke tvoje od vina: i vonj od pomasti tvojijeh varh svijeh mirisnijeh.
Sat kapeći usne tvoje, vjerenico, med i mlijeko pod jezikom tvojijem: i vonj od odjeća tvojeh kakono vonj od tamijana.
Vrt zaklopljen, sestro moja vjerenico, vrt zaklopljen, vrelo zapečaćeno.
Granice tvoje perivoj od šipaka s plodijemi od jabuka: od cipra s despikom.
Despik i soforana, kora i kanijela, sa svjemi stabrijemi od Libana, od mire i od aloje sa svjemi najprvijemi pomastjemi.
Kladenac od vrta: bunar od voda živijeh koje teku s naglostju s Libana.

Ili, po nekim prosudbama (http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20001205/prilozi.htm ):

“Prelistavajući starozavjetne i novozavjetne Kašićeve tekstove u Sveučilišnoj knjižari i antikvarijatu Dominović, u kožnomu uvezu sa zlatotiskom, u velikomu formatu i na debelomu papiru, teško oko 6 i pol kilograma, jezik je gotovo isti kao u Zagrebačkoj Bibliji u redakciji Bonaventure Dude i Jure Kaštelana, malčice arhaičan.”

Moderni je prijevod (Zagrebačka Biblija 2000.), dostupan na Web stranici

http://www.hbk.hr/biblija/sz/pj.htm#pj16

Štoviše- možemo razmotriti sljedeće brojke: najugledniji prijevod Biblije na engleski jezik, verzija kralja Jakova ili autorizirana verzija (King James version), koja je snažno utjecala na oblik engleskoga jezika, objavljena je 1611. godine- dakle, svega dva desetljeća prije Kašićeva prijevoda. Ta riznica engleskoga jezika ima 12.143 različite riječi (izvorno, Biblija broji 8.674 različitih hebrejskih, te 5.624 grčkih riječi). No, Kašićev prijevod (koji nije sačuvan u cijelosti, jer nedostaju dijelovi Staroga zavjeta) broji oko 20.000 različitih riječi- što je više od engleske autorizirane verzije, kao i od izvornika. Sve to govori o jezičnoj invenciji i tvorbenoj bujnosti oca hrvatskoga jezikoslovlja.

RITUAL RIMSKI

Predgovor

Blagomu i milomu štiocu

Velekrat sam razmišljao i razgovarajući se s druzimi iziskovao, kojim bismo načinom najboljim i najugodnijim mogli upisati i izgovoriti naša besidenja slovinska; ne mogosmo nikakova posobita najći, s kojim bi se moglo ne samo svima rusagom, paček ni jednomu samomu ugoditi gradu. Jere svaki človik svoga grada govor i besidenje hvali: Hrvat, Dalmatin, Bošnjak, Dubrovčanin, Srbljin.
Što ćemo dakle reći i odlučiti? Razborito i razložito scinim ja zaisto i mnim, da oni pisalac, koji hoće štogod upisati naški, ima nastojati, koliko najbolje može, onim govorom upisati, koga on višt u mnozih pozna, da je najopćeniji i koga može svak\' lašnje razumiti i s koristju pročtiti: neka kakogodire mnozima ugodi.
Ovim dakle načinom odlučih ja pismo ovega Rituala ili Običajnika istomačiti naški, bivši ja govorio i općio s ljudmi od razlicih rusaga slovinskih hodeći po svitu, i ja sam njih ovaka govorenja razumio i oni su moja (krstjani, Rašijani, Srblji poluvirci i Turci).
Jur dakle, ako ja bosanski upišem ove riči: poslao sam, učio sam, rekao sam ili take ine, ne branim zato Dalmatinu našemu, da on ne obrati na svoj način ove iste riči i inake ter reče: poslal sam, učil sam, rekal sam; ni manje Dubrovčaninu, da ne reče: poslo sam, reko sam; ali gdi ja upišem: što ili šta, ne branim Dalmatinu, da on reče: ča, ter tako u inih ričih, koje ne budu upisane načinom svoga grada ili mista, svak\' na svoj način navrnuvši slovo kojegodir po svojoj običaji: tako ne imamo koriti jedni druzih veleći, da zanose.