RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

Ivan Aralica

Napisano 01.12.2009. 12:57
Ivan AralicaIvan Aralica (Promina u Dalmatinskoj Zagori, 30.9.1930) je bez sumnje dominantni hrvatski narativni prozaik druge polovice 20.stoljeća, a vjerojatno, uz Krležu i najveći hrvatski romanopisac uopće. Nakon školovanja na učiteljskoj školi u Kninu 1953. godine, učiteljevao je u selima Dalmatinske zagore. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zadru 1961. godine te radio kao upravitelj, ravnatelj i od 1971. godine kao profesor srednjih škola u Zadru. Politički je angažiran potkraj 60-tih i početkom 70-tih godina u ostvarenju hrvatskog proljeća (što je praćeno političkim progonimima i socijalnom stigmatizacijom). Početkom 90-ih uključuje se u višestranački politički život Hrvatske. Godine 1993. zastupnik i potpredsjednik Županijskog doma Sabora. Redovni je član HAZU.

U ranijem je razdoblju književnog djelovanja pisao ne previše uspjelu socijalno angažiranu prozu u kojoj analizira društvene promjene u poslijeratnom razdoblju, s povremenim izletima u prošlost (“Svemu ima svoje vrijeme”, 1967; “Filip”, 1970). No, tek je nakon ostracizma i progona zbog angažmana u hrvatskom proljeću (netko bi mogao cinično primijetiti da politički progoni, ako nisu smrtonosni, povoljno djeluju na spisateljsku kreativnost- ako je prije pritajeno čamila, oni ju rasplamsaju) Aralica našao svoju “veliku temu”: povijesni usud hrvatskoga naroda kao paradigmu opće ljudske sudbine. Tu je “morlačka trilogija” o srazu svjetova u Dalmaciji 17. i 18. stoljeća (“Put bez sna”, 1982; “Duše robova”, 1984, “Graditelj svratišta”, 1986), nastala nakon remek djela slične tematike, “Psi u trgovištu”, 1979.
Sljedeći romani su još raznovrsniji jer se u njima isprepliću prošlost i sadašnjost na način “magičnoga realizma” (“Tajna sarmatskog orla”, 1989), pojačava se erotski naboj (“Asmodejev šal”, 1988), ili obrađuju suvremenije teme (“Okvir za mržnju”, 1987, o komunističkoj represiji), ili se opet vraća u prošlost, kao u raskošnoj povijesnoj fresci o Bosni, Zadru i Kotromanićima (“Knjiga gorkog prijekora”, 1994). Objavio je i dvije knjige vrhunske političke publicistike (“Zadah ocvalog imperija”,1991, o velikosrpskom projektu, i “Što sam rekao o Bosni”, 1995, o uzrocima sukoba koji razdiru Bosnu i Hercegovinu ).

Aralicu se često uspoređuje s Andrićem i Selimovićem zbog povijesne i "orijentalne" tematike. No, to su pisci koji po stilu i habitusu s Aralicom imaju malo sličnosti, iako je autor o njima često govorio s dužnim štovanjem. Kao tradicionalni realistični pripovjedači (čak je i egzistencijalno-monološki pristup Selimovićev već sadržan u kratkim romanima Dostojevskoga, napose “Krotkoj”) , oni se razlikuju od Aralice već time što je on modernistički romanopisac. Nerijetka je zabluda svrstavanje Aralice (valjda zbog povijesne tematike većine romana-kao da Marquez nije napisao povijesni roman o Bolivaru, a Yourcenarova o Renesansi i Antici) u "tradicionalne pripovjedače". No, on je modernist najsličniji Josephu Conradu po meditativnoj gustoći teksta i narativnoj bujnosti (sam je Aralica među svojim uzorima naveo Hamsuna, Singera i Manna-no to nije vidljivo iz njegovih tekstova). Koliko je sličan Conradu po gnomskoj strukturiranosti teksta, moralističkoj usmjerbi i pripovjednim prijepletima- isto se tako razlikuje po središnjoj životnoj viziji; a ta nije ona ironijske maske iza koje se krije tragični nihilizam, već je vitalistički eros koji natkriljuje kršćanska nada i vjera u dostojanstvo čovjeka i naroda.
Sam je pak Aralica je primarno bard nečega što bismo mogli nazvati "hrvatski mit". Priča je to o mitogenoj hrvatskoj zemlji koja pokriva područje Dalmacije, Središnje Bosne, Like i Hercegovine; mit u kojemu se isprepliću povijesni događaji sraza onodobnoga “sukoba civilizacija” kršćanstva i islama, mešetarenja raznih tuđinskih (venecijanskih, austrijskih) sila, tursko nasilje i stanje permanentnoga rata, te nacionalna baština čuvari koje su i ratnici i svećenici, težaci i seljanke. Bez pretjerivanja mogli bismo reći da za Aralicu, kao i za druge velike pisce-regionaliste kao što su Hardy ili Faulkner, regionalno isijava univerzalno.

Pseudo-“faction” djelom “Četverored”, 1997 (prvi hrvatski roman o Bleiburgu) Aralica je dao mlaki i nezgrapno konstruirani kvazidokumentarni roman slabijega učinka od izvornih svjedočanstava bleiburških mučenika koji su uspjeli uteći sa stratišta. Ni činjenica da je izazvao lavinu histeričnih optužaba duhovnih potomaka partizanskih egzekutora i pomodarskih “antifašista” ne mijenja ocjenu “Četveroreda” kao slabašnoga uratka. Najužasnija hrvatska novovjeka tragedija zahtijevala je strastveno uranjanje u temu kao jedini mogući pristup, no umjesto snažnoga emocionalnog naboja koji “nosi” mitografe velikih, a tegobnih dvadesetostoljetnih povijesnih drama (Solženjicin, Vasilij Grossman, Bobrowski), Aralica je faktografski suhoparno i često nezgrapno sklepao roman nedostojan i teme i autora.

Nakon toga, autor se bacio na pisanje satiričkih romana, usmjerenih ponajprije na seciranje družine koja je došla na vlast po izborima 3. siječnja 2000.
Dok je prvo od tih djela, bestseler “Ambra”, roman-pamflet i politički trač o kurentnim vlastodršcima, napisan reporterski nabrzinu i bez puno dotjerivanja, sljedeće je ostvarenje "Fukara", 2002- veliki roman ideja, nepriznati potomak engleskih satirično-esejističkih romana iz prvih desetljeća 20.stoljeća (Wells, Orwell, s vrhuncima u Huxleyju i Evelynu Waughu). Iako je sam Aralica tvrdio da je "uzor" za "Fukaru" američki reporterski roman zadnjih nekoliko desetljeća (od Capoteova "Hladnokrvnog ubojstva”, Mailerove "Krvnikove pjesme" do Wolfeova "Vatrometa taštine"), pažljiviji će čitatelj u tome spoju minucioznih esejističkih raščlana i preobilja grotesknih skandala koji imaju korijen u pripovjednoj tradiciji 18. stoljeća, ispunjenoj drastičnim eskapadama kao u romanima Smoletta, Fieldinga ili LeSagea-prepoznati srodnost s “Kontrapunktom života” Aldousa Huyleyja, prije nego s djelima ranijega Araličinoga opusa. "Fukara" je u toj tradiciji engleske esejističke satire: glavni junak romana nije nijedan od likova, kao ni zagušljiva atmosfera socijalističke totalitarne prošlosti ili muke opsade Sarajeva. Glavna je tema nešto više: lažni politikantski "multikulturalizam", razglobljen i iskarikiran do mikronskih izmjera; i to najviše preko lika i posljedaka djelovanja Placida Schrotta, za kojega je predloškom poslužila ekstravagantno-bizarna pojava financijaša Georgea Sorosa. Sve u svemu-radi se o izuzetnom i aktualnom romanesknom ostvarenju koje je počelo kao "moj obračun s njima", no pretvorilo se u "moje satiranje suvremene mala fide".

Ivan Aralica: Fukara, 2002


Placid Schrott je dugo vremena, godinama, na svom imanju sjeverno od New Yorka, gdje s filozofima i drugim intelektualcima raspravija u što utrošiti pare, istraživao koja je, i kakva je, prava razlika između komunizma i kapitalizma. Na postavljeno pitanje nije mu znao nitko odgovoriti. I on sam, slijedeći i običaj starih mudraca, ode u šumu da u šumskoj pustoši nađe odgovor na to teško pitanje. Kad mu je bilo dosta i samoće i razmišljanja, ispusti iz grla uzvik: “Komunisti!” a odmah potom “Kapitalisti!” Bio je u brdima i šuma mu je vraćala jeku onoga što bi uzviknuo. Nastavio je povremeno i naizmjence vikati, dok nije, misleći i u vrijeme vike i jeke o glavnom razlogu svog bivanja u pustinji, otkrio da šuma u jeci izostavlja prve dijelove dviju riječi i da se u jeci možda krije odgovor na njegovo pitanje. Na uzvik riječi komunisti i kapitalisti šuma je uzvraćala jekom — isti. Ono što nisu znali učeni mudraci, znala je brezova šuma sjeverno od New Yorka.

Svi ostali citati koji će biti nanizani u ovom poglavlju, u svaštaru su prepisani iz jednog jedinog članka. Napisala ga je Judith Simpson, data mu naslov “S golemim novcem i provo kativnim idejama ekscentrični milijarder namjerava promijeniti svijet”, a objavila ga u »New York Timesu” na prvoj i jedanaestoj stranici, kako je Milak, ne znam zbog čega, zabilježio.

Ipak — piše Judith Simpson, koja, sudeći po članku, ima oštar jezik — iza brojnih ludosti Placida Schrotta krije se jedna dosljednost. Izborom bivših komunista za svoje suradnike diljem svijeta Schrott pokazuje paničan strah od desničarskog nacionalizma, koji, prema njegovoj procjeni, nalazi svog saveznika u zapadnjačkom liberalnom sustavu kakav su zagovarali Ronald Reagan i Margaret Thatcher. Schrott misli da je ljevica ružičasta, a da je konzervativizam crn. Crnji od nacizma jer nije ništa drugo nego umiveno lice nacizma. To je mišljenje razmjernno dobroćudno kad se širi po debatnim klubovima američkih sveučilišta. Ali, kad to propovijedate i tako činite po zemljama koje su tek zbacile s vrata komunističku strahovladu i još uvijek se kupaju u komunističkom mentalitetu sa strahom da se komunisti vraćaju, onda je to čisto bezumlje i čisti otrov.
Tko su prijateiji Placida Schrotta najbolje je opisao sam Schrott u gromoglasnoj izjavi koja je sablaznila sve koji su je čuli: “Bivši komunisti bolje znaju što je demokracija od onih koji su se protivili komunističkom režimu, bili progonjeni od komunista, ispisali knjige i knjige razgovora o demokraciji, živjeli kao disidenti komunizma po zapadnim zemljama i pomagali rušenju komunizma. To jest paradoksalno, ali to jest i istina! Komunisti su najbolji demokrati!”

Ne bi se štel mešati — da još jednom upotrijebim poštapalicu svoga prijatelja — ali mi se ova izjava Placida Schrotta i ne čini onoliko sablažnjivom koliko se učinila sablažnjivom onima koji su ga slušali, i Judith Simpson koja je tu izjavu uvrstila u svoj članak. Meni se čini više sablažnjivim i više opasnim ono što ta izjava u sebi krije od onoga što ona doslovno znači. A u sebi krije da Placid Schrott pod demokracijom misli na vještinu vladanja. I u tom slučaju ima pravo! Komunisti su toliko vješti vladanju da i njega opsjene, prikažu se demokratima, uzmu njegov novac i bezobzirno jurišaju na vlast. Sablažnjivo je, dakle, što zagovornik demokracije pod demokracijom vidi samo vještinu vladanja.

Međutim, ono što sablažnjava više od te izjave i što mora zabrinuti svakog onoga komu je stalo do mirnog života i razvoja demokracije u bivšim komunističkim zemljama, jest način kako Placid Schrott dovodi bivše komuniste na vlast u tim zemljama. Kako mu to uspijeva, pita se i konzervativni “Forbes” i kao odgovor navodi riječi bivšega ministra i bivšega guvernera središnje mađarske banke Petera Boda: “Placid Schrott je najutjecajniji neizabrani političar ubačen u zemlje srednje Europe preko alpskog planinskog lanca, putem kojim u srednjoeuropske nizine dolazi blagotvorna kiša, ali i snijeg i, još gore, tuča. Njegova moć ne proiziazi iz glasačke kutije kao moć drugih političara, njegova moć proiziazi iz njegova bankovnog računa. I što radi? Pošto je komunizam pao, sam od sebe, a ne njegovom zaslugom, kako on vjeruje — umjesto da podupire one koji su dokazali da su bili demokrati kad je za demokratska uvjerenja trebalo stradavati, on podupire bivše ljevičare i bivše komunističke satrape. Kolike god mu zasluge bile u rušenju komunizma, on je u vremenima učvršćenja demokracije čisti štetočina.
Članak u “Forbesu”, iz kojeg je prenesena izjava Petera Boda završava pozivom: “Čuvajte se suludih milijardera koji darove donose !”

Iz Milakovih osobnih bilježaka što se mogu pročitati na margini, vidijivo je da se on ne slaže s kritičkim primjedbama Judith Simpson, i vidljivo je da on ispisuje izvode iz njena članka s namjerom da ih u nekom svom tekstu citira i napadne. Konzervativka! Natražnjakinja! Gadura! Vucibatina! Klerikalni ološ! najčešće su Milakove bilješke na marginama. Kad se pogleda što piše u retku uz koji je marginalija napisana, vidi se da najveći broj tih ukrasa ide na dušu Judith Simpson, a nešto manje na dušu mađarskog guvernera.

Svoju svevidljivost — nastavija Judith Simpson — i odličnu obaviještenost u najvećoj mjeri Schrott može zahvaliti mreži poznanstava što ih je u proteklih trideset godina uspostavio po zemljama Srednje i Istočne Europe. “Placid je sjajan obavještajac”, navodi “New Yorker” dobrog poznavaoca Placida Schrotta. “Njegova je špijunska mreža čudna i uključuje u svoj sastav brojne ministre i guvernere banaka. Schrott tu mrežu stalno proširuje trošeći nemilice svoj novac na potkupljivanje menadžera i političara po čitavom svijetu. Kad ih nagovori da pristanu na stalnu ili povremenu plaću, oni postaju njegovi revni informatori i nema novčarske i političke tajne koju mu ne bi odali.”

Čemu se ova glupača Judith čudi? — bilježi Milak uz ovaj citat na margini svoje svaštare. U svim vremenima špijuni su bili dobro plaćeni trudbenici. Milakovo oduševljenje što Placid Schrott dobro plaća špijune, ako su ministri i financijeri, pa mu mogu pomoći da špijuna plati sitno, a na njegovoj informaciji zaradi krupno, ne može se razumjeti iz prethodnog citata, jer Milak nije ni ministar ni guverner. Ni nadležan bilo komu osim svojoj kuji Doni. Ali se njegovo oduševljenje činjenicom da Placid Schrott dobro plaća svoje suradnike, znane i neznane, može lijepo razumjeti iz citata Judith Simpson koji je na redu.

Filantropiju Placida Schrotta osjećaju isključivo lijevi listovi i nevladine organizacije na čelu kojih su marksisti i ljevičari sumnjive prošlosti, koji uz pomoć dobrotvorova novca preživljavaju i očekuju svoj trijumfalni povratak na vlast. Što im je očekivanje dulje, to im je nestrpljenje tanje i može se lako predvidjeti da će njihovo pisanje, slično pasjem ugrizu i lavežu, jednoga dana postati ludilo koje će završiti vučjim zavijanjem onih koji su čekali ono što se nije dalo dočekati — povratak njihovih starih vremena.

Kao suradnik “Lampaša”, “Zapete” i “Latičnjaka”, koji se tiskaju zahvaljujući milijunaševoj filantropiji a ne podršci kupaca, Mile Milak u ovom Judithinu citatu nije mogao ne vidjeti svoje mjesto, i nije pored laveža i zavijanja mogao proći a da se ne osvrne gnjevno. Na račun konzervativne beštije ispisao je i nekoliko seksističkih zapisa o vuku i Judithi, koje ne smijem uvrstiti u ovu priču, jer bi me Milakovi prijatelji iz “Lampaša” i “Zapete”, kao što su to i do sada činili, optužili za govor mržnje, mizoginiju i seksizam.

Kad govorimo o štetočinstvu Schrottovih zaklada, koje pružaju pomoć samo staroj komunističkoj bandi, neće biti naodmet prisjetiti se dviju epizoda, jedne s dobrim, druge s lošim ishodom, epizoda koje mogu poslužiti kao obrasci kako se prema tim zakladama odnose vlasti malih, od komunista tek oslobođenih naroda.

Vaclav Neruda, premijer Češke Republike, veliki pristaša slobodnog poduzetništva zapadnjačkog tipa, dobro je znao što znači Schrottovo upletanje u život malog naroda. Kad mu je Placid Schrott ponudio da u Pragu osnuje svoje sveučilište, koje će širiti prostor pro puh društvu, s pologom od pedeset i pet milijuna dolara, Neruda je ponudu ekscentričnog milijardera glatko odbio. On se nije bojao Schrottovih ideja o propuh društvu dok su one bile sukladne slobodnom poduzetništvu, jer su to bile i njegove ideje. Neruda se pobojao nečega drugoga, onoga što je vidio u Schrottovoj praškoj zakladi. Što je zapazio, to je javno i rekao: “Neću da Placid Schrott svojim novcem kupuje češke intelektualce, i neću da Prag bude središte Schrottova novačenja europskih intelektualaca koji žele biti njegovi plaćenici, rimski pretorijanci ili opričnici Ivana Groznog.”
Schrott mu je odgovorio: “Taj je Vaclav Neruda utjelovljenje najgore vrste zapadne dernokacije. Njegov je govor govor mržnje”“

Možda, završava ovu anegdotu Judith Simpson, ali su i češka demokacija i češko gospodarstvo najnapredniji u Istočnoj Europi.
Druga anegdota ima drukčiji ishod i dogada se u Albaniji, najsiromašnijoj europskoj komunističkoj zemiji.
“Predsjednik Berisha odlazi. Sredili smo ga”, hvalio se Shemsedin Osmanaj, glavni dužnosnik Schrottove zaklade u Tirani pred gomilom promatrača i novinara među kojima sam se i ja nalazila. Kaos u koji je Albanija upala nakon propasti Piramidalne sheme, kad su mnogi Albanci izgubili svu svoju ušteđevinu a zemlja pala pod međunarodni protektorat, kao da nije zabrinuo Osmanaja. Radost zbog osvojene vlasti, makar bila i pod protektoratom zapadnih sila, nadišla je razum.
U isto vrijeme, dok je u Tirani Osmanaj kliktao od sreće, u svom je londonskom stanu njegov šef Placid Schrott davao intervju novinaru konzervativnog “Forbesa”.
“Albanska zaklada je izvrsna skupina koja vrlo dobro vlada stanjem u toj zemlji”, rekao je Schrott novinaru.

Novinar “Forbesa” dodaje da je Placid Schrott održao na životu dnevnik “Koha jone”. A taj je list, što su ga izdavali novinari iz stare komunističke bande, nahuškao pobunjenike, očajne zbog izgubljena novca u Piramidalnoj shemi, da, pred vođeni gangsterima i bivšim komunistima, od kojih su mnogi veterani zloglasne tajne policije, oružjem sruše Berishu i legalno izabranu liberalnu vladu.
“Forbes” ovako završava članak: “Ako ste se pitali što se to dogodilo u Albaniji, otkuda pljačka narodne ušteđevine, kaos i pobuna u do jučer mirnoj zemiji, onda vam to možemo objasniti jednom kratkom rečenicom — prijatelji Placida Schrotta dolaze na vlast.”
I Milak u svojoj svaštari, na margini, jednom kratkom rečenicom izriče svoje stajalište prema onomu što se dogodilo u Albaniji:
Dobar način — brašno mijesi, pogaču umijesi!
A Judith Simpson je svoj članak ovim završila:
Dok ga u istočnoeuropskim zemljama njegove pristaše, mahom pripadnici stare komunističke bande, drže za filantropa i Mesiju, dotle se razumni ljudi na Zapadu pitaju je li milijarder Placid Schrott mentalno uravnotežena osoba?

*************************************************

Bio sam uspješan menadžer jednog međunarodnog investicijskog fonda i zarađivao više novca nego sam ga mogao potrošiti —prepisuje Milak iz knjige Placida Schrotta podatak koji baca jarko osvjetljenje na autorovo umno zdravlje. Pa sam tako stao razmišljati što s tim novcem početi. Učinila mi se privlačnom zamisao da bih mogao osnovati zaklade po svijetu. Bio sam uvjereni sebičnjak i to sam do danas ostao. Ali sam mislio da bi trčanje za vlastitim interesom omogućilo previše uzak dobitak za moju sebičnost, za moj prenapuhani ego. Neću li dobiti mnogo više ako od onoga što imam odvojim ponešto i za druge ljude? Moram li reći istinu, a moram i govorim je, onda ću reći i to da sam u sebi još iz djetinjstva sačuvao neke poprilično snažne mesijanske fantazije, za koje sam u mladosti mislio da ih nekako moram obuzdati, jer bi me, otkrijem li ih, mogle uvaliti u grdne nevolje. Ali, kad sam se uspio obogatiti i svrstati u društvo moćnih, poželio sam svojim djetinjim fantazijama dati maha koliko god to sebi budem mogao priuštiti.

Iz članka Arnolda Brucka, koji je nosio naslov “Milijarder s mesijanskim kompleksom” i podnaslov “Graditelj propuh društva ima dozu ludosti u svom nasljeđu”, a objavljen je u »The Washington Timesu”, Milak u svoju svaštaru prenosi dvije zanimljive izjave samog Schrotta o svom mesijanizmu.

Ponekad me obuzme sumnja da li ovo što radim ima ikakve svrhe i bilo kakva opravdanja. Nije li zamisac o uspostavi propuh društva i previše apstraktna, nejasna, maglovita i udaljena od svih ljudi? Niti je što odredeno, niti je vezano za bilo koga! Ja sam već ranije bio predvidio sukob između društva koje osmišljava i opravdava nacionalna zajednica, i mog prijedloga propuh društva, ali je jedno nešto predvidjeti u teoriji, a drugo je vidjeti kako se to zbiva u stvarnosti. Nacionalnoj je zajednici moja teorija o propuh društvu smiješna i neprihvatljiva. Sve ruši, a ništa ne stvara! U tim se trenucima sumnji, mraka i klonuća pitam nisam li ja stvarno lud kad od sebe svojim novcem pravim svjetsku budalu? A moje su maštarije da sam lud vrlo snažne! Imaju i zbog čega biti! Ludost je u mom nasljeđu! U mojoj je obitelji, dok nije nestala, bilo mnogo ludosti. Moj je djed bio pravi pravcati paranoik, a moja je baka bila šizofreničarka. Ja sam toj obiteljskoj ludosti uspijevao pobjeći, ali je pitanje bježim li joj i dalje, i kad će me, ako već nije, stići. Iz tog se mraka mogu izvući samo ako skupim svu snagu, svu svoju sebičnost i iz sebe istisnem uzvik: “Ne dam se !”

Milak na margini ispisuje: Poznate su mi te sumnje, taj mrak i te maštarije o ludosti. Ali, treba se usprotiviti i ne dati se!
U narednom ispisu iz članka Arnolda Brucka za to će otimanje iz pandža sumnji i ludosti Milak u izjavama svog idola naći još jednu potvrdu.

Kako bi izbjegao optužbe svojih protivnika, kad sami dođu do nekih otkrića o njegovu karakteru i njegovoj biografiji, Placid Schrott unaprijed otkriva neke neobične činjenice o sebi i pokušava ih plasirati u humorističkom obliku. Poznata igra paranoika i šizofreničara! Jedno od tih pikantnih otkrića je i ono što je u nastupu bahatosti rekao novinaru “The New Yorkera” minulog prosinca, kad ga je novinar upitao što misli o opasci da je on veliki svjetski državnik bez države?

“Uloga svjetskog državnika bez države izuzetno mi godi. Biti državnik nad državama i državnicima tih država usporedivo je samo s ulogom Boga i ja se osjećam kao Bog. Zašto i ne bih, Bog u Starom zavjetu ima brojne atribute. Sve te atribute imam i ja. Nevidljiv-i ja sam prilično nevidljiv! Milostiv — tko je milostiviji od mene? Svevidljiv — zar nisam mojima najinformiraniji čovjek na svijetu? I zato, uloga državnika bez države jednaka je ulozi Boga. U toj ulozi uživam jer ja se potpuno identificiram s onim što činim. Ipak osjećam potrebu držati velik razmak izmedu sebe stvarnog, ovakvog kakvog me vidite, i svog javnog lika, državnika koji kao duh lebdi nad državama i narodima. Bez tog razmaka u opasnosti bismo se našli i ja osobno i moj javni lik. Ne želim da propast jednoga izazove i propast drugoga. Ako propadne moj javni lik, želim i dalje živjeti kao sebičnjak. Ako se meni što dogodi, želim nastaviti život u svom javnom liku. Ovo što vam govorim osjećam mnogo jače nego što to umijem kazati. Moje sudjelovanje u preobrazbi svijeta učinilo me sretnim, ali mogući ishod tog preoblikovanja budi u meni najdublje tjeskobe”, rekao je Placid Schrott.

Ivan Aralica: “Fukara: roman s ključem u 9 knjiga”, Zagreb 2002

Nema komentara

Anketa

Ustavi