RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

Ivo Kozarčanin

Napisano 01.12.2009. 14:29
Ivo Kozarčanin (Dubica 1911.-Zagreb 1941.) pjesnik, prozaik, književni kritičar. Ubrzo nakon rođenja seli u mađarsko mjesto Oreglak, gdje je njegov otac službovao kao željezničar. Nakon sloma Austro-Ugarske obitelj se vraća u Hrvatsku Dubicu u kojoj polazi pučku, a potom i trgovačku školu. Godine 1923. dolazi u Zagreb i nastavlja školovanje na građanskoj i učiteljskoj školi; 1932. upisuje Filozofski fakuket. Od 1938. urednik je kulturne rubrike “Hrvatskog dnevnika”. Poginuo je nesretnim slučajem: dok je kasno navečer prolazio pored Topničke vojarne u Ilici, ustrijelio ga je stražar.

Objavljivati je počeo vrlo rano, od 1928. god.; tiskao je pjesme, kritike i kratke proze u brojnim časopisima. U ranom razdoblju njegovi su radovi uglavnom namijenjeni djeci i mladeži pa tom žanru pripadaju i dvije njegove prve knjige, zbirke novela (Mati čeka, 1934) i pjesama (Sviram u sviralu, 1935). Nakon izlaska tih knjiga uglavnom se posvećuje književnosti za odrasle; suradnik je uglednih književnih časopisa “Hrvatske revije” i “Savremenika”; prevodi sa slovenskoga. U knjizi “Lirika” (1935), kojoj je koautor s I. Dončevićem, A. Nizeteom i R. Žilićem, objavljuje ciklus pjesama “Tuga ljeta”. Tada počinje u časopisima objavljivati i pjesme koje će se 1938. pojaviti u samostalnoj zbirci “Mrtve oči”. Pjesme su mu prožete intenzivnim erotizmom, vrlo je čest motiv neuslišane ljubavi, samoće, erotske harmonije prekinute smrću. Slike pejsaža korelativne su emocionalnim stanjima lirskog subjekta. Kozarčaninova je poezija svojom erotičkom energijom, rezignacijom, ekspresivnom slikovnošću vezanom za prirodu, utjecala na pjesništvo krugovaškog naraštaja pedesetih godina.
Roman “Tuđa žena (1937) pisan je pod intenzivnim dojmom Krležina “Povratka Filipa Latinovicza”: fabula tomana zasniva se na temi povratka umjetnika u provinciju koji se nada da će slikanjem i kontempliranjem pronaći izgubljenu unutarnju ravnotežu. Međutim, nesretna veza s nekadašnjom ljubavnicom, suočenje s provincijskom malograđanštinom i općom moralnom iskvarenošću — preosjetljivoga glavnog junaka vode u osamljivanje praćeno rezignacijom i depresijom. Život u provinciji postaje mu nepodnošljiv i on se vraća u grad. Premda je roman zasnovan na analizi psihe glavnog lika, njegova osjećaja neprilagodenosti i iskorijenjenosti, važnu ulogu imaju i socijalno-kritički komentari u kojima se analizira opće stanje hrvatskog društva te otkrivaju politički stavovi pisca.

Spoj socijalno-kritičkih i psihološko-analitičkih elemenata mnogo je uspješnije izveden u romanu “Sam čovjek” (1937), jednom od najboljih djela međuratne hrvatske književnosti. Po žanrovskim oznakama taj roman nasljeduje posebnu inačicu tzv. Bildungsromana, karakterističnu za hrvatsku književnost kraja 19. i početka 20. st.: bavi se odrastanjem i sazrijevanjem nadarenoga mladog junaka koji potječe iz provincije i nastoji se integrirati u više građanske slojeve, ali ne uspijeva i završava u rastrojstvu kao ubojica (kao što osobnim slomom završavaju i junaci Kovačića, Novaka, Gjalskoga, Nehajeva i dr.). Roman je podijeljen u dvije cjeline: prva, “Mračna mladost”, tematizira dječaštvo glavnog junaka Valentina, njegove rane godine provedene u zavičajnome mjestu negdje u Posavini, prilike u njegovoj obitelji, te gimnazijsko školovanje u velikom gradu; drugi dio, “Buga plače”, vezan je za potonje razdoblje, kad Valentin završivši gimnaziju nalazi posao, te za nesretnu ljubav i brak s Bugom. Svi dogadaji ispripovijedani su iz Valentinove vizure, on je središte svijesti u romanu tako da je njegova hipertrofirana emotivnost i neurotičnost utkana u stilsku strukturu pripovjednog teksta. Središnja dva dijela romana predočena su u analep tičkoj perspektivi, kao svojevrsna Valentinova retrospekcija: središnji narativni korpus romana uokviren je dvama monološkim fragmentima iz kojih naziremo da se glavni junak obraća nekom sugovorniku za vlastitim stolom (možda i hipotetičnom dvojniku), želeći mu ispripovjediti svoju životnu priču. Provodeći svojeg junaka kroz različite društvene sredine u međuratnoj Hrvatskoj, Kozarčanin kritički komentira aktualne političke i ekonomskc prilike te eroziju moralnosti. No osnovnu vrijednost romana čine njegove lirske i psihološko-analitičke dionice u kojima je dojmljivo iscrtano nekoliko impresivnih, duševno kompleksnih, tragički determiniranih literarnih karaktera. Najbolji su dijelovi romana u kojima se analizira ljudska osamljenost, bačenost u egzistenciju, nemoć uspostave harmoničnih i konstruktivnih odnosa s drugim osobama, nemogućnost realizacije intenzivna i skladna ljubavnog odnosa. Tim osobinama Kozarčanin anticipira potonju hrvatsku književnost egzistencijalističke inspiracije.
Kozarčaninove novele (zbirka Tihi purovi, 1939) također se bave sudbinama hipersenzibilnih junaka, rastrzanih erotičkim žudnjama, neprilagođenih malograđanskoj sredini, progonjenih osjećajem osam ljenosti i iskorijenjenosti.


SAM ČOVJEK

MRAČNA MLADOST

JA SAM odrastao u malom gradiću na granici Bosne, uz koji je dan i noć tekla žuta, mutna Sava sa zelenim, bujnim gustišem vrbika uz obale i praznim, pustim, tužnim, močvarnim pješčanim prudovima koji se jednolično ređahu u nedogled. Mali, nečisti, ružni, nujni gradić s nekoliko od starosti posivjelih, trošnih džamija i crkava, s prašnim, zlatnim, prebučnim i pretijesnim ciganskim mahalama koje su uvijek bile pune bose, gladne, krastave, ušljive, velike i male djece u šarenim prnjama i pasa, s jetkim, ljutim mirisom pečene janjetine, suhih kozjih kobasica, svježeg pšeničnog hljeba i crne kave, mirisom vječnim i neizbježnim kao smrt, koji su svi ljudi nosili na sebi i u sebi, bio je dobar, drag prijatelj moga djetinjstva, prisno se saživjevši s njim. Tekla je Sava pod starim, crvotočnim, trulim drvenim mostom preko kojega su hodočastili u Slavoniju pečalbari, trgovci ćilima i šljiva i krijumčari duhana, a s obale je gledahu četverouglasti, sivi čardaci s prozorima, okovanim rešetkama, visokim tarabama za kojima je, nevidljiv i tajanstven, žuborio ženski razgovor i smijeh. Sjedjeli su na trgu jedan uz drugoga hamali, trgovčići, općinski panduri, mali obrtnici, obućari, krojači i besposličari, nogu podvitih pod sebe, u svojima tijesnim, vlažnim, smrdljivim, nezdravim izbicama, ili na rubu izlokanog, uskog pločnika, raspravljajući o politici o kojoj su govorili vrlo bučno i žučno, s naročitim smislom za lo kalne gradske interese, koje stavljahu iznad svega, o zlatnom dobu Abdul-Hamida i o reformama Kemal-paše, o ratovima koji vise u uzduhu, o stranim zemljama koje nikada nisu vidjeli, ali su poznavali svako selo i svaki potok u njima, krizi, o novom vremenu i njegovu opakom moralu koji oni nisu mogli razumjeti, o sitnim čaršijskim događajima i o duhanu koji je sada skup, loš i ništa ne vrijedi (a njihov stari, predratni bosanski duhan bio je žut kao zlato). Tromo i lijeno vrijeme se usidrilo u mrtvim sokacima kroz koje samo katkada, po neravnim kockama kaldrme između kojih su rasle koprive i korov, zakloparaju bule drvenim nanulama. Život je u gradiću blo spokojan, tih i bez velikih događaja, više samo sličan životu nego pravi život, sa svojim uzbudljivim mjesnim pitanjima i brigama koje s jedne strane nisu prelazile preko Save, a s druge preko planina koje su u velikom, šumovitom lancu zaokružile gradić s juga i sa zapada, ostavivši slobodan samo put prema istoku uz neravnu, izvijuganu savsku obalu koju su obilježili zelenim pojasom vrbici i podvodni pašnjaci uz njih. Trgovci su stajali na vratima dućana u pletenim čakširama i plitkim cipelama, pušili lule ili cigarete i monotono pljuvali na pločnik dosađujući se. Nakrivljenih fesova ili šešira, pucketajući bičevima koje visoko podizahu u zrak, uvijek skloni rakiji, kletvi i kavzi jer je posla bilo malo a još je slabije bio plaćen, kočijaši su dvaput dnevno odlazili s fijakerima preko mosta do željezničke stanice i vraćali se opet natrag, najčešće sami i najčešće pijani. Nad gradićem strmo i uzduž rasle su u ogromnim ploštinama šume koje je po sredini parala šumska željeznica. Kao veliko, zeleno more golemih razmjera, živo i pokretno, nadirući s visova u ravnicu koju stezahu čeličnim kliještima, šume bacahu svoju vlažnu, tešku, tamnu, hladnu sjenu na kuće i ljude svjesne svoje snage, moći i ugleda koji im nitko ne mogaše osporiti. Čuvale su u sebi bogatstvo tisuća i milijuna stabala, armiju moćniju i vredniju od svih armija na svijetu, koja nije ni jedan narod podjarmila i ni jednog čovjeka ubila. Bile su starije, pametnije i bolje od ljudi, davale su im sve što su imale, a nisu tražile od njih ništa zauzvrat. Nepregledno i nepobjedno bilo je prostranstvo šuma pod kojim su ljudske kuće bile manje i krhkije od puževih kućica, a ljudska bijeda i ništavnost veća od vječnosti. Išao sam sam tijesnim, kržljavim drvoredom ispred škole, a golema sjena planinskog masiva, kao ogromna glava, rasla je iznad kuća i budila u srcu tjeskobu i strah. Pred kišu šume su uvijek punile gradić prigušenim, mračnim šumom (to su kišne kapi bubnjale po bezbrojnom lišću koje je lomio i vitlao vjetar. Vrlo sam dobro zapamtio to naviještanje oluje u svom rodnom mjestu: tada su se prozori žurno zatvarali, mahale su opustjele, psi se (zajedno s djecom) posakrivali po kućama i avlijama te prestali natezati prazna govedska crijeva i burage. Sava je postala glasnija i brža pod mostom koji je žalosno zaškripao.

Sam čovjek, 1937.

Nema komentara

Anketa

Ustavi