RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

Matija Divković

Napisano 01.12.2009. 14:56
Razlike besjede svarhu evanđelia nedeljnijeh priko svega godišta, Mletci 1616.Matija Divković (Jelaške kod Vareša 1563.- Olovo 1631.) ima povijesnu zaslugu kao utemeljitelj hrvatske književnosti u Bosni (naravno, govorimo o književnosti u modernom značenju riječi- većina je spomenika srednjovjekovne pismenosti nastalih u i oko stare Bosne i Huma, poput Grškovićevoga apostola, Hrvojevoga misala, Hvalovog zbornika ili Mletačke apokalipse također dijelom hrvatske pisane baštine, no, ne i književnosti u užem smislu).
Vjerojatno je da je u franjevački red stupio u najbližem samostanu, u Olovu, gdje je primio temeljno znanje. Školovanje je nastavio u Italiji, poslije čega se vratio u Bosnu na rad. God. 1609. bio je kapelan u Sarajevu. Čini se da je osim kapelanske dužnosti vršio i kakvu drugu s1užbu, jer su u to doba imali uz samostane i škole. Ovdje je dovršio prvo svoje djelo Nauk krstjanski za narod slovinski, a počeo je prevoditi Sto čudesa aliti znamenja blažene i slavne Bogorodice.
God. 1611. Matija Divković putuje u Mletke, gdje su mu salili slova bosančice i gdje je oba djela tiskao. God. 1612. Divković je u samostanu Kreševo, gdje je počeo pisati svoje najveće i najvažnije djelo Beside Divkovića vrhu evandelja nedjeljnieh priko svega godišta koje je dovršio u Olovu (1614). I ono je tiskano u Mletcima bosančicom 1616. (II. izdanje 1704). Ovdje mu izađe 1616. i Nauk krstjanski s mnoziemi stvari duhovniemi (u više izdanja).
Matiju Divkovića je pomagao savjetom i potporom pri izdavanju njegovlh djela Bartul Kačić-Žarković, biskup makarski (1615—1645), koji je upravljao i nekim župama u Bosni, a fratri su bosanski imali svezu sa franjevačkim samostanima u Makarskom primorju (Živogošće, Zaostrog, Makarska). O Divkovićevu se životu na žalost više ne zna, ali je poznato da je umro u Olovu 21. kolovoza 1631.

Ove su knjige nastajale zbog potrebe vjere katoličkog puka pa je tako Nauk krstjanski (1611) koji zovu i veliki, namijenjen kleru, dok je drugi Nauk krstjanski (1616), nazvan mali, postao čitanka za narod; on je pisan u obliku dijaloga između učitelja i učenika, u kome veći dio zauzimaju stihovi i proza, različitog nabožno-poučnoga sadržaja. Ova je knjiga bila jedna od najraširenijih knjiga u Bosni i Hercegovini, a upotrebljavala se i u susjednoj Dalmaciji. Dok je veliki Nauk krstjanski sastavljen od više dosad neustanovljenih latinskih djela (iz propovijedi Ivana Herolta, Bernardina Bastija i dr.) mali Nauk krstjanski doživio je preko osam izdanja. U njemu su pouke koje Divković “od Ledezmova i Bellarminova nauka u jedno stisnu”. Točnije da kažemo, Divković se služio hrvatskim prijevodom katekizma Jakova Ledezme (1578), talijanskim izvornikom Roberta Bellarmina i hrvatskim prijevodom njegove knjige (A. Komu1ovića). U ovom posljednjem je i Plač blažene Divice Marije u osmercu, što je napisano kao varijanta ovakovih “plačeva” koji su postojali iz vremena hrvatske glagoljske književnosti. Verši (~ stihovi) kako Abram hotijaše prikazati Ižaka u istom ovom Nauku krstjanskom jest parafraza Vetranovićeva Posvetilišta Abrahamova; život sv. Katarine, koji je također u stihovima, parafraza je starije hrvatske legende.

Sto čudesa... nešto su slobodniji prijevod srednjovjekovnih legenda Ivana Herolta (Promptuarium discipuli de miraculis B. M. Virginis, mletačko izdanje 1598). Beside... su zbirka propovijedi namijenjenih svećenicima i redovnicima; većinom su sastavljene prema Heroltovoj zbirci (Sermones discipuli de tempore et de Sanctis), kao i prema zbirkama nekih drugih katoličkih pisaca.
Kako se moglo iz svega navedenoga razabrati, Divković nije izvoran pisac; on prevodi i prerađuje. Kao prevodilac “nije pedantan prema svojim izvorima”, što mu daje kakvu-takvu stvaralačku mogućnost te mu koristi da sve to prenese u pučki način izražavanja štokavskim narodnim narječjem, pomiješano ikavsko-ijekavskim govorom koji se govorio između Olova i Kreševa u Bosni.

Obzirući se na izvore njegovih djela kojima se pomagao u suradnji na protureformaciji, izbor je njegov već u ono vrijeme bio zastario, pošto u barokno katoličko doba traži i nalazi uzore u katoličkoj književnosti kasnoga srednjeg vijeka. Znači li to, možda, da nije dobro poznavao literaturu predmeta ili što drugo? Istraživači misle, ako ih ne vara osjećaj, da je Divkoviću mnogo značila sredina kojoj su njegova djela bila namijenjena, pa je birao djela zbog jačeg utjecaja na puk, jer će to pomoći i cilju komu su ona namijenjena, tj. katoličkoj protureformaciji. Zbog toga je Divković izabrao i oblik priča i stihova. To bi možda bio glavni razlog da se Divković tako uspješno približio puku, te ga je učinilo popularnim da ga je mogao potisnuti nešto kasnije jedino Andrija Kačić Miošić. Divković se najviše približio narodnom piscu. To se vidi iz njegovih Besida...; u njima ima neposrednosti. Dok se protureformatori, zbog napretka u vremenu drže više-manje racionalizma da bi privukli što više svijeta, Divković ulazi u srednji vijek i tu ostaje i time osvaja.
Divkovića su nasljedovali u stilu i načinu brojni poznati i manje poznati hrvatski pisci, te su svi oni zaslužni za pobjedu štokavskoga narječja u hrvatskoj književnosti. Na Divkovića su se ugledali Stjepan Margitić u Bosni, Toma Babić iz Skradina i Pavao Stošić iz Like, zatim Antun Depope na Krku, Đuro Matijašević u Dubrovniku i drugi. Na koncu treba reći da je Divković svojim jezikom pridonio konačnoj odluci da su Hrvati definitivno prihvatili štokavsko-ijekavski govor za svoj književni jezik u 19. st.

Iz “Besjeda” Mateja Divkovića


KOLIKO SU SLATKE PJESNI NEBESKE

Bješe jedan redovnik dobra i sveta života i moljaše Gospodina Boga, da bi mu očitovao kojugodi slatkost nebeske slave. Ovi redovnik budući na molitvi, i zapjeva kod njega jedna ptičica, i usta, da ju uhiti, i ptičica prid njim pobježe u gaj, koji gaj bješe blizu manastijera, i padši na jedno drvo pjevaše na onomu drvu. I ovi redovnik bješe pod onijem drvom i slišaše onu ptičicu gdi pjevaše. Potom toga ova ptičica odletje i ovi se redovnik povrati opet u manastrijer. I scijenjaše, da ne bijaše za jednu kruhopeču slišao one ptičice. I dođe na vrata, na koja bješe izašao, i bjehu ona vrata zazidana i zid bješe ostario. I nađe druga vrata sagrađena na drugomu mjestu, dođe i poče kucati, i dođe vratar i otvori mu i poče ga pitati: “Otkuda si i tko si i što išteš?” Odgovorivši reče ovi redovnik: “Ja sam izašao iz manastijera, i ovo sam se sad opet povratio i nahodim, da je manastijer na drugi način učinjen.” Vratar ovo čuvši otide k starješini i skaza mu svekoliko. Došadši starješina na vrata pitaše ga govoreći mu: “Tko si i otkuda si?” Odgovorivši ovi redovnik reče mu: ”Ja sam fratar od ovoga manastijera i malo sam prije iz manastijera izašao u gaj, i ovo sam se vratio sada i nikoga ne poznajem od manastijera.” Tada starješina s ostalijemi fratri od manastijera počeše ga pitati govoreći mu: “Tko je bio starješina u ovomu manastijeru onda, kada si izišao nadvor?” I počeše iskati, koliko je, da je izašao iz manastijera, i nađoše, da bješe slišao i ćutio one ptičice trista i četrdest godišta. I ovo ne bješe ptičica, negoli anđeo u kipu jedne ptičice, koji toliko čudno slatkijem glasom pjevaše. O krstjanine, o krstjanko, nut procijeni i viđi, je li ovo vele čudna i velika stvar, da ovi redovnik za trista i četrdest godišta ni oćuti glada, ni žeđe, ni zime, ni vrućine, ni goloće, ni bosoće od tolike slatkosti pjevanja ove ptičice tako, da se ni od česa ne spominaše: ni od vremena, koje prohođaše, ni od stvarih koje se činjahu na svijetu. Ako je dakle tolika i taka slatkost i razgovor u pjevanju jednoga anđela, kolika će dakle radost, koliko veselje i koliko uživanje tada biti u kraljestvu nebeskomu kada uspoje devet kora anđeoskijeh, blažena Gospa i svekoliko mnoštvo svetijeh Božijeh hvaleći i slaveći Gospodina Boga bez pristanka, dan i noć govoreći: Svet, svet, svet gospodin Bog Šabaot!


VELE STRAŠNO ZLAMENJE OD SMRADA PAKLENOGA

Bjehu dva brata, obadva plemenita. Ova dva jedanput bjehu zajedno gdi se pripovijedaše od muka paklenijeh i veljaše oni pripovjedalac da su muke paklene vele strašne. Jedan od ovijeh dviju poče se smijati i rugati ništa ne vjerujući onomu što se govori od muka paklenijeh, a drugi se skrušivši, učini se redovnik. Oni koji se rugaše razbolje se, i budući na smrti moli ga oni koji se bješe učinio redovnik i reče mu: Molim te, ako bude volja Božja, ukaži mi se po smrti. I tako po smrti mu se ukaza jednu noć i upita ga oni živi i reče mu: Kako si, brate? Odgovorivši reče mu: Vele teško, mučno i žalosno zašto sam uvijek osuđen u muke paklene. Opet mu reče živi: Danu, brate, je li istina što pripovjedaoci pripovijedaju? Jesu li onako kako oni govore? Odgovori oni osuđeni i reče: O brate, svikolici jezici na svijetu ne bi mogli isgovoriti ni skazati koliko su strašne, žestoke i gorke muke paklene. Reče mu živi: Brate, bih li ja mogao po koji način oćutiti koliko su gorke muke paklene. Reče mu osuđeni: Možeš li ti vidjeti iliti taknuti iliti okusiti. Reče mu: Da vidim zašto sam strašiv, ako vidim takove stvari strašne, umrijet ću; neću takojer ni taknuti zašto sam plemenit. Takojer neću okusiti zašto sam unutra slab, nego samo da malahno primirišim, toliko malahno, koliko manje možeš. Tada osuđeni otkuči malahno haljinu kojom se bješe zaogrnuo i tudje iz one haljine iziđe toliki smrad i toliki smrdež zao, i otrovan tako da svi redovnici onoga manastijera hoćahu kako maneni i kako izvan sebe vičući i vapijući i tomu ne nahodeći nikakove ljekarije i najposlije ostaviše oni manastijer zaradi tolikoga smrada koji osta od onoga prokletoga i osuđenoga.

Besjede, 1616.


Nema komentara

Anketa

Ustavi