RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

Mirko Kovač

Napisano 01.12.2009. 14:52
Mirko Kovač: Vrata od utrobe, Beograd 1979Mirko Kovač, autor vise romana, zbirki pripovijedaka, eseja, TV-drama i filmskih scenarija, roden je 26. prosinca 1938. (Petrovici, kod Bilece). Studirao na Akademiji za kazaliste.
film i televiziju, odjel dramaturgije, u Beogradu.
Prva knjiga proze Gubiliste (1962.), dozivljava politicku i ideolosku osudu "zbog crne slike svijeta",
a hajka na pisca trajala je tokom cijele 1963. godine. Roman Moja sestra Elida izlazi
1965., a kratki roman Zivotopis Malvine Trifkovic 1971., koji je dramatiziran i izveden 1973. na sceni Ateljea 212 u Beogradu preveden je na engleski, francuski, talijanski, nizozemski, madjarski i svedski. U Svedskoj je dozivio tri izdanja, a u Francuskoj je izasao i kao dzepno izdanje u ediciji "Rivages poche". U Zagrebu mu izlaze romani Ruganje s dusom (1976.); Vrata od utrobe (1978.) koji dobiva "Ninovu nagradu kritike" (1978), nagradu Zeljezare Sisak (1979.), i nagradu biblioteka Srbije za najcitaniju knjigu (1980.). Po ovom romanu snimljen je film Vecernja zvona. Slijede romani Uvod u dugi zivot (1983.), te Kristalne resetke (Bosanska knjiga, Sarajevo, 1995.).
Zbirka novela Rane Luke Mestrevica (1971.) dobiva nagradu "Milovan Glisic", ali mu je ta nagrada oduzeta 1973., a knjiga povucena iz knjizara i biblioteka. Dopunjeno izdanje istoimene zbirke izlazi 1980., a novoj pripovijetci iz te knjige Slike iz porodicnog albuma Mestrevica pripala je "Andriceva nagrada". Zbirka pripovijedaka Nebeski zarucnici izlazi 1987., dobiva nagradu izdavaca BIGZ.
Knjiga izabranih i novih prica Na odru izlazi u Beogradu 1996.
Evropska trulez (1986.), knjiga eseja nagradena NIN-ovom nagradom "Dimitrije Tucovic". Dopunjeno i popravljeno izdanje pod naslovom Evropska trulez i drugi eseji izlazi u Zagrebu (1994.). Knjiga publicistickih tekstova Bodez u srcu objavljena je u Beogradu (1995.).
U Sarajevu su mu izasle IZABRANE KNJIGE, u sest tomova (Svjetlost, 1990.).
Napisao je scenarij za filmove: Mali vojnici, Lisice, Okupacija u 26 slika, Pad Italije, Tetoviranje i dr. Autor je vise TV i radio-drama. Knjige su mu prevodene na njemacki, francuski, talijanski, engleski, svedski, nizozemski, poljski, madjarski, i dr.
Dobio je internacionalnu nagradu Tuholski (TucholskyPrize) svedskog PEN-centra za 1993., te 1995. Herderovu nagradu za knjizevnost.
Od 1991. zivi u Rovinju


VRATA OD UTROBE

POGLAVLJE 1.

OTAC. Stjepan K. rođen je 1898. godine, kad je u Trebinju kapelanovao bogoslov Petar Papac, rodom iz Stoca, koji je 1900. godine postao župnik na Trebinji. Stjepana je krstio u crkvi Uznesenja. Devet godina docnije Papac je umro u Gracu, a Stjepan K. već je čitao pisma Petra Barbarića, semeništarca, pisana svešteniku Papcu, iz Travnika 1895. godine.
“Čuo sam naime da i med njekom od gg. bogoslovaca još traje nekakva nesloga iz gimnazije baštinjena. Meni zaista ne može pod kapu kako si jedan čovjek koji se pripravlja da danas-sutra pristupi k oltaru Gospodnjem i prikaže najneviniju žrtvu Ocu nebeskome, može još takvim ludorijama razbijati glavu. Ta jesmo li svi braća. Pa ako je tko koga uvrijedio, zar nijesmo kršćani? Zar neće uvrjeditelj moliti za praštanje, a uvrijeđeni, zar neće oprostiti. Ako je tomu tako, onda vas molim ko braću da vi Hercegovci barem budete čistih ruku od toga posla, te da ljubite sve ko braću i sa svima se dobro pazite. Tebi napose želio bi nješto glede toga reći, ali mislim da znaš što hoću, te se nadam da ćeš mojoj želji odgovoriti. “
Stjepan K. nosio je u srcu reči Petra Barbarića, jednako uveren u njih kad je stupio u semenište kao i kad ga je, po majčinom nagovoru, ostavio, tek što je bio navršio šesnaest godina a tamo proveo manje od devet meseci.
Mladi đak vratio se u L. istog dana kad je pravoslavna crkva sv. Arhangela Mihaila, nakon atentata na prestolonaslednika Ferdinanda 1914. godine, oskrnavljena i demolirana od strane austrijskih ekstremista koje je predvodio građevinski poduzimač, neki Lender, po narodnosti Mađar, čovek sklon kavgama i piću, ali u poslovima preduzimljiv, bilo da je gradnja ili rušenje, i uvek siguran da je ispravno što čini; tako je i parohijalni stan u L. preuredio u vojnu kasarnu onda kad se Austrija utvrđivala i kad je izgledalo da će u Hercegovini ostati zauvek.
Stjepanov otac Ivan K. usprotivio se skrnavljenju, istina s po usta, ali se više i nije moglo. Taj je događaj, u Predstavci seoskih starešina kotara trebinjskog. sa trideset šest muhura, upućenoj Visokoj zemaljskoj vladi u Sarajevu, stavljen kao jedan od dokaza gneva nad nedužnim pravoslavnim življem. Među prvacima se našao i potpis Stjepana K. I makar da nije uvažen zbog maloletstva, njegovog je oca odveo u internaciju a njega samog pred regrutsku komisiju. Potom je mobilisan sa starijim godištem, a preko oružnika njegov je ajvan prisilno odveden, goveda, konji i ostali mal, te zalihe žita i namirnica rekvirirane.
Stjepanova mati Anica, zatečena u postelji, po drugi put se razdvojila od sina; nije se mogla ni pridići da se oprosti od njega. Kako je zalazila u sedmi mesec trudnoće sve ju je teže podnosila; koža joj je bila pod pegama, usne otečene, a bolovi u krstima jaki. U razmaku od Tonkinog rođenja, 1903. godine, do ovog deteta, Anica nije iznela dve trudnoće, a jedno novorođenče živelo je samo šest sati. I baš se pogodilo da donese na svet muško dete, upisano u Maticu rodenih pod imenom Tomislav, istog dana kad joj je stiglo i pismo od Stjepana, prvo otkako je mobilisan i jedino za njenog života. Umrla je na dan Neoskrvnjenog začetja.
“Zlokobna su vremena nadošla, mila mati, pisao je Stjepan iz Mostara. No čim su teža i neprilike veće bliža je pomoć s neba. Na ovom teškom putovanju moje su misli upravljene prema tebi. Rastanak s tobom stalno mi lebdi pred očima. S nama se ovdje živinski postupa u svakom pogledu. Malo se ko stara o regrutima, ni bolesne ne otpuštaju, zovu ih švindleri. Govori se da će se od nas formirati osamnaesta rezervna divizija u sastavu XIII korpusa. Svi predviđaju najgore. Zadržan sam u kasarni dok se regruti priključuju 32. poljskoj artiljerijskoj pukovniji. Četiri bataljona sačinjavaju Srbi, ima izgleda da sam s njima. Volio bih, stara je izreka: Bog je s jačim bataljonima. Kako ce sa mnom dalje teci ne znam. Znam da ću istrpjeti ma kakva mi je sudbina propisana.”
Kroz sve godine rata u L. su stizale vesti o Stjepanu ali tačna nijednom, pa čak ni onda kad je neko doneo dokument Lige za zaštitu djece na kojem je potpisan kao tajnik, jer ko bi drugi do on mogao progovoriti:
“Pustite k meni malene.”
Svet je već bio istekao od gladi, sirotinja se nadala spasitelju, ali on nije dolazio.
…………………………………….

POGLAVLJE 13

Stjepan K. beleži datum kućevne propasti. Dom je ispražnjen. Dok je još pokojnica ležala na stolu u blagovaoni, činilo se da nije sve do kraja privedeno. Na stranu nada, isto i težnja za “tro strukim zaručničkim prstenom večnosti” (opus tripartitum), ali šta nam sada valja činiti za opstanak?

JEDANAESTI ČLAN. Mnogo je poslova pred nama: isprašiti ćilime ili ih metnuti na mravinjak, pretresti slamarice, tkati velence na stativama, pošiti janjilo, ozidati međe, izneti gnojivo na dolinu, okrečiti stabla, nakalemiti voćke, ostrugati bačve, okalajisati kotlove, dovući japiju, prekriti krmedare, pobosti pritke da se uspužu mahune, goniti krave da vode, koze da teku, uškopiti krmaču, izoštriti raonike, klepati sekire, kupiti beleđiju u Trebinju, omlatiti orke, čuvati da stoka ne poara tuđe doline, izbiće svađa, vabiti pčele iz košnica, rrr, rrrrr, utrljati česan dok se soli pršut, uzdati se da će predveče puhnuti malo vetra tek da se razveje pšenica na guvnu, koristiti žuto ulje za zimsko prskanje vinograda u vreme mirovanja vegetacije, čuvati marasku od smeđe plesni, uništa vati “zeleni prilipak” na smokvama dok su još zimski dani lepi, takođe i letnju treću generaciju medića, uzgajati samooplodne sorte bajama, nadolivati i stara vina mesečno jednom dotle da i vranj bude sav mokar, najposle izaći do maslinjaka koji se proteže u lancu južno od L., a na zapadnoj strani uzdiže se na stepenastim podzidama, tamo posmatrati mladice i izdanke, pa izboje na deblima i otklanjati sve što nije za popunu krošnje, istovremeno podučavati se na mediteranskim simbolima, mnoga od značenja i poređenja usvojiti, nešto je tu i slika brojne dece i obnavljanja, porodičnog najpre a i duševnog, a povrh svega nadati se u jedanaesti član simvola vere: čekam uskrsnuće mrtvih, to će se obistiniti kada bude kraj vidljivom svetu. Eto šta valja činiti za opstanak.

Mirko Kovač: Vrata od utrobe




RASTRESEN ŽIVOT

……………………….
Ona zasigurno bješe pasala tridesetu, mada je teško odrediti godine tako vitkoj i njegovanoj ženi. Njezino lice bješe pomalo bljedunjavo, a pokreti nemirni i uzbudljivi, pogotovu kad zabaci kosu ili je rukom odgurne s vrata. Rekla mi je da se zove Ena, nosi muževljevo prezime, Židovka je i ljubiteljica književnosti, obožava Diderota i Čehova, ali prati i nova književna imena, pa sam bio u krugu njezinih pisaca.
“Čitala sam vašu knjigu”, rekla je.
“To je za mene velika čast. I što kažete?”
“Razočarali ste me.”
“Žao mi je.”
“Čemu tolike gadosti? Svijet je zasićen gnusnim stvarima”, rekla je.
Bilo mi je neugodno, osjećao sam se krivim, ali kako sad ublažiti njezino razočaranje.
“I što vam najviše smeta?” upitao sam.
“Inzistiranje na gadnom. Nisam čistunica, ali mislim da na ovaj način učvršćujete postojeći mrak. Preko vas i takve literature jača moć mračnjaka, jer pod firmom čistoće jezika i zdravlja oni biju bitku za sveopći mrak, a vi im izlazite u susret. Umjesto da ih zbunjujete, vi im povlađujete.”
Bilo mi je tog trena istinski žao što ne pišem drukčije; mora da sam pred njom bio zbunjen. Oštrica njezine kritike pogađala me i što je najgore činila mi se točnom. Htio sam prekratiti vlastite muke jednom već isprobanom doskočicom:
“Vi me uzbuđujete.”
“Stvarno vas uzbuđujem?” zastala je u znatiželjnoj pozi.
“Da, već dugo. Zaspivam misleći na vas.”
“Imate li gajbu?”
“ Imam. “
“Onda me vodite.”
U taksiju nismo razgovarali, samo sam se igrao pramičkom njezine kose; navrtao sam ga na prst. Bilo je u toj mojoj gesti čak i neke oholosti, ona je to osjećala pa mi je u dva maha odgurnula ruku. I doista, imala je pravo, to je loš odnos prema drugome; moramo biti svjesni svojih nedostataka i nikako ih ne smijemo opravdavati. Kad je ušla u moju sobu zapahnuo ju je samački vonj; sinoć prevrnuta boca vina još je hlapila na ćilimu. Ena je stajala kao uhvaćena u zamci nereda; činilo mi se da će pobjeći iz ovog kužnog kutka.
“Želite li ovo dovesti u red?” upitao sam zajedljivo.
“Ne”, rekla je, “ne želim. I nikome ne dopuštam da me svlači.”
Kad sam je pokušao poljubiti, okrenula je glavu. Izbjegavala je svaki dodir. Sklonila je moju ruku sa svojih dojki. Izmigoljila je iz mog zagrljaja, ali kako nisam nasrtljivac, udaljio sam se i sjeo u fotelju.
“Nemam vas čime ponuditi”, rekao sam.
“Ne bih ništa ni uzela, ovdje je sve kužno. Ovdje osjećam bolest iz vaših knjiga. Ne zamjerite mi, ali ne mogu s vama na ovom krevetu, osjećam se kao jedna od onih droca koje vam služe da biste izoštravali zapažanja o gnusnom. Ne želim biti predmet za opisivanje, niti prototip za neku vašu laku žensku koja se odmah podaje.”
“Vi griješite”, rekao sam. “Literatura je jedno, a život drugo. Razlučite to dvoje barem u ovom trenutku.”
Nagovarao sam je da pristane i legne sa mnom, ali ona se opirala i femkala, a ja sam kasno shvatio da je to sastavni dio njezine igre. Bio sam već umoran, iznurila me ta dama, a kad god bih odustao, ona bi svakiput preokrenula tok naše priče i ponovno me uvukla u erotsku fantaziju. To nadigravanje potrajalo je do kasno u noć, a onda je, najednom, kao tigrica nasrnula na mene. Ona fina i otmjena gospođa postala je vulgarna. Nisam još sreo ženu koja raspolaže tolikom količinom prostačkih riječi, a izgovara ih sa strašću, punim ustima, nekako sočno, tako da postaju prirodne, a ljubavni odnos bez njih nezamisliv. Uz to, i sam sam se trudio da pariram njezinu podzemnom rječniku i da je nadmašim u maštovitosti, ali u tome nisam uspio. Iz nje su poput jecaja izvirale bujice bestidnih riječi i to bez predaha, gotovo gušeći se u tim virovima opscene. Kad prođe strast, ona se vraća u svoju potištenost, nameće sjetu, služi se biranim riječima, govori malo i odmjereno, naizust zna cijele pasuse iz Diderota, a čim se preda seksu iz nje provali vulgarni govor. Ruku na srce, draža mi je bila ta šatrovačka životinjica u njoj od intelektualke. Oboje smo na kraju bili bezvoljni; nitko od nas nije više ni spomenuo neki novi ljubavni sastanak.
………………………………………..

RIJEČI ISTINE
(Govori o. Leon)

Ne smiješ klonuti, sve je još ispred tebe, još dobar dio života. Ispred tebe je također i smrt. I to će biti velik događaj. Ali to nije sve. Život i smrt su malo u odnosu na spasenje. Iza toga dolazi vječni život. I što hoćeš, čemu nestrpljivost? Znadeš li zašto si došao na ovaj svijet? Samo da primiš nagradu za onaj tamo.

*

I koliko god se batrgao, ti si na križnom putu. Hodaš i posrćeš, od jedne pustinje čine ti se dvije, od jedne palme dvije, od tisuću muha dvije tisuće. Tebi se sve udvostručuje, od jedne muke su dvije, od jedne trpnje dvije. Ali ako se i sam udvojiš, onda znaj da si na tome putu sreo Krista koji nosi svoj križ.

*

Znadeš li ti što je između mene i tebe? Prijateljstvo s tegobom i mukom sklapano, jedva učvršćeno, a lako raskidivo. Znadeš li što je naš mir? To je oštrenje noža. A naše prijateljstvo? Priprema za ciklus neprijateljstava. Znadeš li ti da jedan narod nikad nije kriv dok god mu drugi uzvraća ili može uzvratiti istom mjerom. Uska je staza kojom hoda čovjek, a uža kojom hoda duša.

*

Pitaš me što se to ovdje događa. Zašto želi svaki pojedinac uzeti udjela u povijesti. Zašto se kostriješi mali čovjek, zašto trgovački pomoćnik najednom znade više od političara, zašto malešno dijete bolje razaznaje od filozofa. To je stoga što čovjek nije stvoren da ga gnječe i mijese, i što je sav usmjeren k tome da pronađe povijesne rupe i izbije na čistac. Ta zar čovjek nema prava pomisliti: možda je baš danas kraj tlačenju!

*

Dobro znadem kako će se i ovo svršiti: ni bolje ni gore nego što se i do sada svršavalo u povijesti nerazumijevanja jedne strane za drugu. Predbacuje nam se da podgrijavamo hladetinu, da miješamo staru juhu. Mi pak odgovaramo: dugo smo žeđali i tko imade pravo odbiti žedno stado od izvora kad mu se ukaže. Ako je naša vjera sveukupnost, nju će zanijekati ono što je u čovjeku djelomično; meni je stoga posve jasno što nas u ovom vrenju drže na oku, možda smo još mi jedini u stanju skinuti se dogola kao Noa u svom šatoru. Vi nam pripremate mrtvački pokrov, a mi sve znademo o povijesti mučeništva. U našim je žilama krv pretočena Kristovim umijećem, a vuče podrijetlo iz Noinih vinogorja, stoga je naše pijanstvo stavljeno u sveopći povijesni pokret. Ah, mi ćemo se otrijezniti u nedostatku mistične krvi, a bez nje ni kotač historije ne može biti stavljen u pogon.

*

Svako biće želi se uzdignuti u sebi samom, zašto ga priječimo u tome, zašto mu blatimo ponos, čast, tradiciju, domovinu, Boga! Upućujemo ga na nešto drugo i to proglašavamo za progresivno, a progresivno je nedokazivo, samim tim i nejasno. Bog je jasnoća jer se dokazuje postupcima. Ako mi tko dokaže da ga nema, neću se osjetiti pogođenim, jer sam se vladao kao da ga ima!

*

Ima li svrhe graditi ono što će biti srušeno, jesti ono što će biti pobljuvano, uzimati ono što će biti oduzeto, spajati ono što je nespojivo, slagati ono što je nesloživo, podnositi ono što je nepodnošljivo, misliti ono što je nezamislivo. Postavio si mi ta pitanja, a moj ti je odgovor ovaj: imade svrhe inzistirati na razlikama, dok god Bog utvrđuje srodstvo. Imade svrhe da se čovjek upita: zašto gradi ono što će biti srušeno, zašto jede ono će biti pobljuvano itd. Jer to mu nije nametnuo otac nebeski, već otac zemaljski. A ti znadeš da je otac zemaljski napasnik i da on spaja nespojivo, slaže nesloživo. Ja pak ovako mislim: imade svrhe podnositi nepodnošljivo, jer vodi oslobađanju; misliti nezamislivo, jer u tome je nada; izvoditi neizvedivo, jer znači rađanje; kidati neraskidivo, jer to je udaljavanje; sagledavati nesagledivo, jer to je smirenje.

Mirko Kovač: Rastresen život



Nema komentara

Anketa

Ustavi