RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

Musa Ćazim Ćatić

Napisano 01.12.2009. 13:18
Musa Ćazim Ćatić: Pjesme, 1. knjiga, Mostar 1914.U rodnom mjestu pohadjao je mekteb i osnovnu skolu. Poslije oceve smrti majka mu se preudala u Tesanj, gdje Cazim uci brijacki zanat kod ocuha i pohadja tesanjsku medresu. Bio je daravit ucenik i vec u medresi dobro naucio arapski, turski i perzijski jezik. Kad je trebao biti regrutiran (1898), bjezi u Tursku. Tu, u liceju Sultanija, upoznaje Osmana Djikica i Avdu Karabegovica, ali ga materijalne neprilike gone da se vrati u Tesanj. Uzet je u vojsku i tri godine sluzio u Tuzli i Budimpesti. Godine 1902., na nagovor muftije Mesuda Smailbegovica, ponovno odlazi u Carigrad i neko vrijeme slusa predavanja u Mektebi Numunci Terreke medresi, ali - nezadovoljan nacinom obuke polaze diferencijalni ispit iz opceobrazovnih predmeta i zavrsava cetvrti razred gimnazije. Uz pomoc Adem-age Mesica pohada u Sarajevu serijatsku sudacku skolu, ali ga pri kraju skolovanja izbacuju iz skole, zavrsni peti razred polaze privatno, a diplomski ispit tek po posebnoj dozvoli Zemaljske vlade, uz pismenu obavezu da se nece koristiti diplomom koju mu daju. Godinu 1909. i 1910. proveo je u Zagrebu kao student prava. Ni jedan ispit nije polozio. Tu se kretao u Matosevom pjesnickom krugu i pekao zanat: knjizevni i boemski. Ipak, prilike ga natjerase da se vrati u Tesanj, zaposlio se u banci, odakle ga brzo otpustise zbog neurednog zivota. Ni u Bijeljini, gdje je obavljao pisarske poslove u gruntovnici nije dugo ostao; ponovno odlazi u Zagreb na studije i ponovno ga prilike otjeraju u Tesanj. To je bila 1912, radi u tesanjskoj banci, pomislja na samoubojstvo i stvara svoje najbolje pjesme. Muhamed Bekir Kalajdzic odvodi ga 1912. u Mostar, povjerava mu urednistvo Bisera i tjera ga na prevodjenja za Muslimansku biblioteku. Tijekom godinu i pol dana prevede i napise 12 knjiga, ali dolazi rat, mobilizacija, sluzba u Tuzli i Oerkenyu u Madjarskoj, pijancenje, tuberkuloza, otpustanje iz vojske i smrt u ratno proljece 1915. (Prema Abdurahmanu Nametku. 1968). Najveci pjesnicki talent medju Hrvatima Muslimanima do Maka Dizdara, te prvi pjesnik-modernist bosnjacke knjizevnosti.

SLOBODI

Raj nije bašta cvjetna,
Ni napjev ptice male,
Raj nije ljubav sretna,
Ni dvori puni blaga -
Oh, to su samo šale:
Raj je - sloboda draga!

Kemal

Slobodo slatka i draga, najljepša edenska vilo,
Kojoj na čelu vazda trepti sunca sjaj,
Što srce čovjeku grije i ptici snaži krilo,
Da zraka talasom pliva ko laki uzdisaj!

Ti čudotvorja si puna ko štaka kojom Kelim
Na valu bučnog Nila krvav je stvarao plam,
A ti si bijela ruka pod čijim cjelovom vrelim
života znak je davo i tvrdi sinajski kam.

Kud tvoja kroči noga, tu miris-cvijeće cvati,
U hladu tvojih krila vječit caruje dan; _
Bogalj i silni gavan ime ti zvijezdama zlati -
I kada o tebi sanja, najslađi to mu je san.

Za te je, slobodo sveta, u termopilske klance
Hrlio u krilo smrti spartanskog ponosa cvijet,
Kadno je perzijski despot u teške okovo lance
Snažne duhove pontske, htijući satrti svijet.

I slavni djedovi moji tako su ginuli za te,
Na tvom braniku vazda prsa im bijahu zid;
Ah, ti si grlila nekad moje čelik-Hrvate
I svojom oštrila rukom mačeva njihovih brid.

Na ravnom Duvanjskom polju ti alem-krunu splete
Našemu prvom kralju, oj zlatni sance moj!
Najdraži to mi je listak povijesti nase svete,
Jer tada Hrvat vitez u svom bijaše svoj.

Željezna njegova ruka bezbrojne vojske svlada,
Pred njom je narode mnoge hvatao trepet i strah,-
I gordi mletački lav je plačao harač nam tada,
Prijestolju našem sjajnom ljubeći podnožja prah.

I naše plovljahu lađe pučinom Adrije plave,
U mednoj hrvatskoj rijeci s njima se orio poj
Hrabrih mornara nasih što ih je put bajne slave
Vodio kroz strašnu buru lik arhanđeoski tvoj.

Ah, to je davno bilo! Stoljeća prođoše mnoga
I tamnim prekriše plaštom tvojih nam stopa trag:
Kad je med krvnom braćom prestala carevat sloga,
Zlobni je Arapov unuk na rodni kucn'o nam prag.

I tada, slobodo zlatna, njegova prljava ruka
Med nama iskopa tebi dubok i leden grob -
I od tog kobnog časa do danas u moru muka
Hrvatski narod je bio - tuđa sluga i rob.

I sada jedan ga dušman ognjenim bičem prži,
Poput vampira pijuć znoj mu toplu i krv;
Dušmanin drugi i sad mu viš glave handžar drži
S osmijehom punim zlobe, spreman komadat strv.

Al zlatno doći će doba kad će hrvatske svijesti
Na našem ognjištu opet zabuktat žarki plam -
I ti ćeš s hrvatstva dragog teške okove stresti,
A složna braća tebi zidat ce veleban hram.

Ah, ja ću možda tada u hladnom grobu biti
Ali ću osjećat opet tvoj životvorni dah;
Slobodo, tebi u slavu himnu će viti
Na nebu duša moja i mrtvi pod zemljom prah!

Hrvatska smotra, 1908.

BOSNI

Ponosna je Bosna moj zavičaj mili,
Tu je sunce žića granulo menika,
Djedovi su moji za nju krvcu lili,
Njojzi bit ću i ja čelenka i dika.

Povrh nje su vijenci prohujali burni,
Mnogo nas je ljutih sapinjalo jada,
Oblaci se i sad nad njom kupe tmurni,
Ali Hrvat jošte bori se i nada.

O predrago ime! Hiljadu je ljeta,
Što kraljevskim sjajem ponad Duvna sinu,
Ali makar sudba zadesi nas kleta,
Ti nam spase ponos, prava i starinu.

Dok svetinje ove Hrvat čuva svoje
Nikada ga sila uništiti ne će —
Čisto i presjajno — kao sunce što je —
I njemu će sinut sunce stare sreće.

Moje mlado srce taj već časak sluti.
Bez muke i znoja — znadem ne će doći.
Zato treba radit i ne počinuti
I kroz oštro trnje makar bilo proći.

Oj, premili rode! Tebe teško boli
Što nevjeru s bijede ti pretrpje mnogu,
Al ja baš te volim, što si bijedan toli
I jer žićem cijelim tebi pomoć mogu.

Raditi ću za te i slobodu tvoju,
U sreći ću tvojoj plaću tražit trudu,
Uklanjat se ne ću ni muci ni znoju,
Ma okupo njime tvoju svetu grudu.

Postojbino draga Mladena i Tvrtka!
Hrvatstvo mi tvoje baštinstvo je sveto.
Ah, neka je samrt i teška i gorka,
Za spas tvoj i sreću — mog života eto!

Hrvatska svijest, Sarajevo, 1914.

MATOŠU

Sa trpkijem smiješkom, plač što i suzu guši,
Vrati nam se na prag miloj ti domaji
K'o stradatelj, patnik. Sve ti udes sruši,
Al iverje zlatno što blista i sjaji

Čar hrvatskog slova sačuva u duši
Ti na tuđoj grudi. I gle, naši kraji
A i naši ljudi - sve se milo skruši
S umorne ti priče, što im duša raji.

Vidicim i putim ona tajno uđe
Tu u našu dušu. I sad, kad crv boni
Pečalbe ti život ništi ponajhuđe,

Nehote nam ruka prsiju se hvata:
To duboko glas tvoj čarobno romoni
K'o kraljevsko zvono od srebra i zlata.

Hrvatska svijest, 1914.

KURBAN-BAJRAMSKI KANDILJ

U tišinu tamnu, u prazninu mraka
Ognjene mu oči bojažljivo zure
I plamne im suze pobožno drhture
Ko tanana parca osmjehnutog maka.

O što li to gleda krvava mu traka
U toj masnoj tmini, kud vjetrovi jure?
I zašto li plače, dok sve stvari žmure
I dok c'jela zemlja duboka je raka?

Čuj! Crveni jezik nijemo mu zbori:
- Pjesniče, i u mom srcu noćas gori
Životvorna ljubav vječitoga Boga!

I ja žrtvu njemu svojom krvlju palim
I ja mu dobrotu munadžatom hvalim,
Osvjetljuć tminu suzom bola svoga...

Biser, 1912.

TEUBEI-NESUH

(Pokajanje jednog grješnog pjesnika)

Gospode, evo na sedždu ti padam,
Pred vječnom tvojom klanjam se dobrotom
I molitvu ti u stihove skladam,
Proseć, "Oh, daj mi smisao za ljepotom!"
Gospode, evo, na sedždu ti padam.


Ti znaš, da bijah nevin poput rose
I poput lijera u proljeću ranom;
Al ljudi, med što pod jezikom nose,
Otrov mi dadoše u bokalu pjanom,
Mada sam bio nevin poput rose.

I tada s tvoga skrenuo sam puta
I zatrtao kroz pustoš i tamu
Ah, strast mi razum u okove sputa,
Da ropski dvori njenu crnom plamu-
I s tvoga ja sam zabasao puta.


Vjeru i nadu iz srca izgubih,
I moju ljubav pomrčo je grijeh -
Postadoh sarhoš oholi i grubi,
Sav ideal mu što je vinski mijeh...
Ah, svoju vjeru i nadu izgubih!...

I slavih Bakha kao sveto biće,
Veneri pete jezikom sam lizo -
Vlastitim zubom ja sam svoje žiće
Komad po komad kao zvijer grizo,
Slaveći Bakha kao sveto biće.

Svačiji prezir pratio je mene,
Od sjene moje druzi mi bježahu,
I sve me čiste klonule su žene...
Vaj! Teško mi je bilo siromahu,
Jer ljudski prezir pratio je mene.


Ja sada bježim pod okrilje tvoje
I tvog Kur'ana, tvoje vječne riječi;
Gospode, grijehe odriješi moje
I bolesnu mi dušu izliječi -
Ta ja se sklanjam pod okrilje tvoje.

Gospode, razum prosvijetli mi sada
I daj mi snage, daj mi volju jaku
Demone sve što može da savlada...
Nek tvoja milost svijetli mi u mraku,
Gospode, razum prosvijetli mi sada!


Raspiri moje stare vjere plamen,
Vrati mi ljubav i sve stare dare,
Da tresnem čašom o ledeni kamen
I noktom zgrebem Venerine čare -
O raspiri mi stare vjere plamen!...

Gospode, evo na sedždu ti padam,
I kajem grijehe pred tvojom dobrotom -
I molitvu ti u stihove skladam,
Proseć: "Ah, daj mi smisao za ljepotom!" -
Gospode, evo na sedždu ti padam!...

Biser, 1913.

http://www.tesanj.org/mcc.htm

http://www.xs4all.nl/~eteia/kitabhana/Chatich_Musa_Chazim/index.html

Nema komentara

Anketa

Ustavi