RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

Nikola Šop

Napisano 01.12.2009. 15:38
Djelo Nikole Šopa (1904 Jajce - 1983 Zagreb) iluminira ponajprije samotnicki interier, posveceni krug "svijetle samoce", u kojem zivi svoj imaginirani poetski svijet, vise nego i sama religioznost, koja spontano zrai iz njihovih pjesama kao prirodno stanje duha i svijesti. Sop je modernii krscanin koji ljudskoscu prevladava dogme; naivnom dobrodusnoscu, poput fra Marka Krnete iz Andriceve novele, Sop upucuje svoje stihove Isusu bez bogobojaznosti, toplom ljudskom neposrednoscu, kao prisne poruke prijatelju koji mu je jednak, koji s njim dijeli dobro i zlo. Sopov Krist je potpuni covjek, koji se odrice bozanske moci da bi omeksao, oplemenio ljudska srca vlastitom poniznoscu i dobrotom. Sopove pjesnicke zbirke Pjesme siromasnog sina (1926), Isus i moja sjena (1934), Od ranih do kasnih pijetlova (1939) i Za kasnim stolom (1943), a nista manje i cudesna, bajkovita pjesnicka proza Tajanstvena prela (1943), unutarnjom profinjenoscu religioznog cuvstva, uzdizu se prema svemirskim visinama, koje ce nadahnuti njegove zbirke Kucice u svmiru (1957) i Astralije (1961). U Sopovoj poeziji religioznost je dosegnula kozmicku dimenziju i otkrila svoju estetsku vrijednost.

Pjesnik pun iznenađenja i proturječja, Šop daje svojim djelom takvu klavijaturu koja dopušta najrazličitije varijacije. I plahi sugovornik i smioni sekundant kozmonautima i slavitelj malenih i strpljivi spektator ljudskih taština, i zagovornik bukoličke vedrine i opčinjeni stanovnik velegrada. Ozbiljnost i radoznalost moderna čovjeka, prevodilac Pannoniusa i autor knjige o Horaciju, odvjetnik nekog umanjenog intimnog “džepnog kršćanstva” i zadivljeni registrator balističkih komunikacija sa svemirom. Magnetizira ga ritam modernih kretanja a moli prije rata da tvornice sporije rade, raduje se bezazleno svakom preobražaju a tuguje što romantiku svijeća smjenjuje prozaičnost elektrike. Mirno podnosi starenje a žali za regionima djetinjstva, idealizira školu i sumnja u sveznadarstvo učitelja. Ne podnosi hijerarhiju, neskromnost, pompu i svijet je napučio prolaznicima bez ambicija. Bog mu je više djed i glava velike obitelji nego strogi sudac i sveprisutni nadzornik.
Na krivudavu putu mogao se lišiti svega osim čuđenja, ozlovoljiti je mogao učenjake, sistematičare, dogmatičare, skeptike i cinike, ali nikada čitaoca privržena linici, nikada iskrena štovatelja pjesme. Astralan i prizeman, bezazlen i bremenit iskustvima, misaon i osjećajan, poganski vedar i filantropski sentimentalan, Šop je prošao više faza, odabirao raznolike simbole varirajući uvijek jednako autentičan motiv moderna prognanika. Stoji nepomaknuto među najzanimljivijim hrvatskim pjesnicima u razdoblju između dva rata, a poslijeratnim ciklusima daje tribut sve uzbudljivijim susretima s fenomenom — sveprostornog.

Saša Vereš, predgovor “Izabranim djelima” u PSHK


MOLITVA ZA VEDRU SMRT

Daj mi, o Bože, da zaspim nasmijan
radošću sitih prepelica,
pod kruškom zrelom, u hladu slušajući
sve dalju pjesmu bijelih žetelica.

I uzglavlje mi daj od svježeg, mladog sijena.
I pokrov od biserne rose nanizan.
O daj mi da umrem u mirisu žita i trave,
kad budu sva polja pokošena.

Tada još jednom da ravnicom rodnom
vidim žetelice ko golubice bijele.
Kućerke daleke i u dvorištima krošnje tamne,
gdje stare bake dugo u noć prele.

I plodovi zreli neka tad zatutnje oko mene,
sa grana koje sve tiše šumore.
O Bože, i neka u ponoć dođu u travi skrivene
krijesnice tihe i za moju dušu dugo gore.

PJESMA STAROM PROFESORU

Sjećam se, trajao je uvijek dugo
kratki ti povratak do stana tvoga.
Jer si, a i šta bi, šta bi drugo,
polako išo od izloga do izloga.

Čini mi se i sad se još skitam.
I prati me tvoj pogled i srdžba stara.
-Gle ti njega, ne zna ni kako se vadi logaritam,
a po svu noć kojekud se vucara.

-Gle drskosti, pa on još i puši.
Tog drskog derana tužit ću školskom vijeću.
Čekaj samo, sutra ću da ti izvućem uši.
I otjerat ću te u klupu magareću.

O dobri učitelju, koliko puta si od tada
izišao i opet ušao u svoj stan.
Dok su se izlozi, ulice i kuće grada
mijenjale brzo, iz dana u dan.

Najzad si, od zadocnjelosti i bijede,
izgubio put koji te vodi kući.
Jedan je tvoj đak morao da te odvede.
Mislio sam, bol će te utući.

U sluhu tvome kao da još riječi šume.
I gledaš u onaj izlog tupo,
kad si prvi put spazio crnca od gume,
gdje ti se klanja: Molim, ovdje nije skupo.

KUDA BIH VODIO ISUSA

Isuse blagi, u doba kasnih sati,
kad još bdiju siromasi tvoji,
skromnom krojaču odvest ću te da ti
jedno obično odijelo skroji.

I obućaru malom koji svu noć kuje
oštre čavle u teški poplat.
Dok tvornice cipela žučno bruje.
Milion pari skuju za jedan sat.

Zatim čovjeku koji šešire pravi
sa spuštenim obodom, da skriju bol.
Jedan će da se nakrivi i na tvojoj glavi.
Prostran da u se primi i tvoj oreol.

Onda ćemo poći u krčmu kraj grada
koja liči na stari, nasukani brod.
Gdje braća za stolom, od silnog jada,
bacaju čaše i šešire na pod.

Prvi krik pijetla bit će britka strijela
od koje će ti srce da krvari.
Drugi krik pijetla bit će mrak u dnu čela.
Prepoznat nećeš ni ljude ni stvari.

A trećim krikom kad se pijetli jave,
o Isuse, zateturat ćeš od bola.
Tvoj šešir će pasti s glave.
šešir i aureola.

Nikola Šop: Izabrana djela, Matica hrvatska, PSHK 1966

Ispiši
Ocijeni: 3.3
10257 pregleda

Nema komentara

Anketa

Ustavi