RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

S.S. Kranjčević

Napisano 01.12.2009. 14:52
Silvije Strahimir Kranjčević: Trzaji, 1902.Iz Harambasiceva kruga mladih pravaskih pjesnika izrastao je vodeci pjesnik hrvatskog realizma, najmarkantnija pojava u hrvatskom pjesnistvu XIX. stoljeca: Silvije Strahimir Kranjcevic (1865 Senj-1908 Sarajevo). Rodjen u Senju, pod Nehajem, zbog svoje buntovne naravi zavrsivsi gimnaziju nije maturirao; elitni zavod Germanico-Hungaricum u Rimu, gdje je imao postati svecenikom, napusta vrlo brzo jer ne osjeca u sebi svecenicki poziv. Ali je taj kratki boravak u "Vjecnom gradu" ostavio trajni, neizbrisivi trag u njegovoj osjecajnosti i njegovu pjesnistvu. U Zagrebu zavrsava jednogodisnji uciteljski tecaj iz slovnicko-historijske grupe, i s diplomom ucitelja "na gradjanskih skolah" odlazi sluzbovati u Bosnu i Hercegovinu, jer u Khuenovoj Hrvatskoj za nj nije bilo kruha. Mostar, Livno, Bijeljina, Livno, Sarajevo: to su njegove zivotne postaje, gradovi u kojima nije samo ostvarivao svoju egzistenciju nego i pjesnicki sazrijevao.

Prvu pjesmu objavio je i on (gdje bi drugdje?) u "Hrvatskoj vili" (Zavjet, 1883), mjesec-dva prije odlaska u Rim. U urednistvu, koje tada vec vodi Kumicic, borbeni stihovi mladoga, posve nepoznatog pjesnika docekani su odusevljeno i prorocanski: "Taj ce vam biti najbolji hrvatski pjesnik!" Iz Rima salje jos dvije pjesme susackoj "Slobodi" (Pozdrav i Senju-gradu, 1884), a vrativsi se iz Rima objavljuje u "Viencu" znacajnu pjesmu Noc na Foru i u Senju, odmah zatim, prvu zbirku Bugarkinje (1884). Tako je za samo godinu dana obiljezio prostor svoga pjesnistva i najavio svoj pjesnicki put: punih dvadeset i pet godina, od Zavjeta 1883. do Hristove slike u "Savremeniku" 1908., teci ce crtom koju definiraju tri uporisne tocke: Domovina - Covjek - Svemir. Dosljedno na toj crti, Kranjcevic se nije mijenjao nego rastao i sazrijevao.

Bugarkinje su bile docekane s naglasenim priznanjima; Milivoj Srepel napisao je o njima prvu kritiku (u "Viencu"), s puno izricitih pohvala, predvidjevsi da na putu koji pjesnika ceka "umjesto lovora raste gorki pelin, pa se zato i u njegovu stvaralastvu cesto javlja britki sarkazam i hladna ironija". Sve su ove oznake (sarkazam, ironija, gorki pelin) bile izvanredno tocne; ali, da su Bugarkinje predstavile Kranjcevica kao autenticnog "barjaktara slobode", kako je poslije malo bombasticno rekao Krleza; da su one bile kompletan program i pjesnicki i politicki, u kome je posvetna pjesma Senoi jasno izrazen pjesniCki credo dok su pjesme Hrvatskoj, Narodu i Radniku tri stozera pjesnikova nacionalnog i politickog uvjerenja, pravaskog i svehrvatskog; da je u takvu pjesnickom konceptu poete vatesa korijen Kranjceviceve patetike i smisao njegove malo podignute retoricnosti, ali i snaga uzgona koja ga je digla do univerzalnosti i kozmicke svijesti; i da je u tome sav profetizam i gorcina ove poezije, pa i njen makabrizam, a da je upravo to, po rijecima Ive Frangesa, razlikovalo pjesnistvo mladoga Kranjcevica od rodoljubno-deklarativne i ljubavno-romanticne poezije Harambasiceve, sve se to raspoznalo puno kasnije.

Do iduce njegove zbirke (Izabrane pjesme, 1898) proci ce vise od deset godina, od nje do sljedece (Trzaji, 1902) jos cetiri, a onda jos sest do posljednje (Pjesme, 1908): sve one potvrduju, da su godine provedene u Bijeljini (1888-1892) i drugi put u Livnu (1892-1893) bile njegovo najplodnije razdoblje pune pjesniCke zrelosti. Tada nastaju znamenite pjesme Ditiramb, Angelus, Iza spustenijeh trepavica (1892), Mojsije, Lucida intervalla (1893), a zatim i Mramorna Uenus (1894), Andjeo bola, Heronejski lav (1895), Misao svijeta, Zadnji Adam (1896), Resurrectio, Moj dom (1897), Sveljudski hram (1901) i druge. Ako je osamdesetih godina hrvatskom knjizevnoscu dominirala proza, devedesetih godina prvenstvo pripada Kranjcevicevu pjesnistvu, koje u posljednjem deceniju XIX. stoljeca dostize svoj zenit. Bilo je kriticara koji su vidjeli taj zenit u misaonosti Kranjceviceve poezije i njezinu zaletu u kozmicki beskraj, pa su ga neki i nazivali - sasvim pogresno, uostalom filozofskim pjesnikom. A on to nije bio. Svaka filozoficnost predpostavlja neki sustav, a u Kranjcevicevoj poeziji nema ni jedinstvenog misaonog sustava ni razvijena programa: ni politickog ni nacionalnog ni filozofskog. Ni pjesniCkog! Njegove misli, gledane kao filozofija, nisu ni osobito nove ni narocito duboke. A ipak nas osvajaju, jer su izrazene pjesnicki, jer su pretocene u pjesmu, jer su poezija.

Bio je samo pjesnik. Kao pjesnika zanimale su ga sve brige i tegobe njegova naroda, a izrazavao ih je uz pomoc biblijskih i antickih parabola, simbola iz povijesti krscanstva i zidovskog naroda; njihovom je alegoricnoscu odijevao temeljna ljudska pitanja o svemiru, o zivotu, o neskladu ideala i zbilje, o svrsi covjeka i prirode, o vjeri, o Crkvi, o Bogu, o smrti, o Ijubavi i suzi, o grijehu i o sreci, o pravdi, o slobodi - o pitanjima koja bi inace bila vise nego obicna; o tragikomediji svijeta, za koji ni on, kao ni njegova velika pjesnicka simpatija Heine, nije uvijek pravo znao, je li bolnica ili umobolnica. Svemirske vizije koje otkriva njegova poezija izrasle su iz mracne stvarnosti khuenovske Hrvatske. Sve patnje sto su ih trpjeli njegova pogazena domovina i njegov ponizeni narod dozivljavao je starcevicanskim ocajavanjem i prozivljavao svojim pjesnickim senzibilitetom tako intenzivno, da je njihov domet prelazio granice zemaljske stvarnosti. Kozmicka dimenzija njegova pjesnistva, o kojoj se toliko govorilo i nagadalo, suvislo i nesuvislo, nije zapravo nista drugo nego bolni odjek i projekcija hrvatske nesrece. Ona proizlazi iz nesklada svijeta - i u neskladu svijeta zavrsava.

U Sarajevu punih osarn godina (1895-1903) uredjivao je knjizevni casopis "Nada", koji je izdavala Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine. Nominalni urednik bio je vladin savjetnik Kosta Hormann, covjek sirokih obzorja, dobrocinitelj Matosev, ali je stvarni urednik casopisa, Hormannovim povjerenjem, bio Kranjcevic. Uzivao je zaista zavidnu slobodu i zahvaljujuci njoj "Nada" je okupljala najuglednije hrvatske knjizevnike i postala najvazniji knjizevni casopis hrvatske moderne. U njoj je objavio veci broj svojih knjizevnih prikaza i ocjena, a neki od njih vidno nadilaze trenutne potrebe, zbog kojih su bili napisani.


U ZANOSU

Što je ovo - ne znam što je,
Ali kida moje grudi;
Što je ovo, pa me trza,
U pô noći iz sna budi?
Ta i ja sam smrtnik samo,
Svim nam isti zakon sudi;
Rodila me smrtna majka,
Kopat će me smrtni ljudi.

Što je ovo što me nosi,
Kud se diže hitra lasta,
Što je ovo te me vitla
Kao bura uvrh hrasta?
Otkud meni smijeh divlji,
A što opet sve me zebe,
Otkud ono - te mi dođe,
Pa ne poznam sama sebe?

... Pitao sam staru baku
- Svašta znade sijeda glava -
Pito sam ju s čeg mi oko
Katkad neće pa da spava?
Miješala je baka karte
Do voljice svoje site,
Miješala ih pa je rekla:
E, a što se ne ženite?!

... Pitao sam popa stara,
Što mu knjiga o tom kaže?
Rekao mi starac časni:
Laže baka, karta laže!
A - caeterum - sve se čini
Da vam zloduh dušom trese;
To je napast, drago dijete;
Kajite se, kajite se!

... Pošao sam do vidara,
Pričao mu svoje jade;
Molio ga - mudru glavu -
Odoljena da mi dade.
Mjerio me na dva stakla,
Sve od glave pa do pete;
Reko mi je: Pravo vam je,
Kad živite bez diete!

Uzeh knjigu, rekoh: Amo,
Što ti kažeš, nova vjero?
Čito sam je, čitajući
Sve sam liste poizdero.
A na koncu, ništa nema
Za te moje bolne grudi,
Ko da nisam i ja ono,
Što i drugi smrtni ljudi!

Al mi onda uto budne
Ko da leži svijet gluho,
A ja bdijem - meni neko
Šapće lagan stih u uho.
I ja stišćem papir bijeli,
Cjelujem ga kano luda;
Ah, tamo mi pjesma leži,
I krv mi je tekla tuda.

Aj, pa onda, kada spazim,
Kako suza papir šara
Onda shvatim što je bilo
Divlji vulkan sred njedara.
Al neka ga... neka vrije,
Neka bjesni, neka prijeti,
Nek raznese - srce ovo
Pjevajuć će umrijeti!


U ŽELJI LJUBAVI

O, dođi, negdje iznenada,
Ko talas zraka s lipe cvjetne
Za polusvijetle noći ljetne,
Sva živa, žarka, bujna, mlada,
Sa vrelom krvcom strasti sretne!

Ne znadem medna imena ti
I ne vidjeh te nikad divnu;
Ko slavuj željno tebe zivnuh,
Kad milmirisna grana cvati
I ljubav vabi milostivnu.

O, dođi, željo odvijeka,
Srdaca sviju žuđen trenu,
Što život budiš svud i svemu,
I koju srce čeka, čeka,
Da l\' kreće otkud plašna k njemu.

Ti, koja griješ micaj svaki,
Neutažena žudnjo svega,
Što smrtnim ovim putem bjega
Ko oblak sitan, mali, laki,
Što razić će se iza brijega.

O, dođi žurno, neviđena,
Došumi dršćuć iz daljine
Na snenoj zraci mjesečine
I stav\' mi ruku na ramena,
Zagrli mene sred tišine!

I sakriti ću vruća lica
U topli baršun žudna tijela,
Na opojna ti njedra bijela,
Nek nagli tvoj me dah golica
I opija me ispod čela.

O, dođi negdje iznenada,
Raširi čvrste ruke dvije,
U nesvjestici da se snije,
U zaboravi strasna sklada,
U velepjesni materije...


ORLU

O kako voljko, lako brodi
Visinom tvoga krila mah;
Gorčinom kako duši godi,
Ah, gledati te u slobodi,
Nad zemni prah i ropski dah!

U litici ti gnijezdo stalo,
A pod oblak te digo let;
S najtvrđe zipke, gdje si palo
Ko golušavo ptiče malo,
U beskrajni se pope svijet!

I tamo uzdah tebe prati
I k tebi hoće, orle moj,
Da još se širim kruzim brati
I još se višeg neba hvati,
Neg poletni je domah tvoj!

Da pusti zemlje grudu blatnu,
Gdje puzanje je ljudski hod;
U vedra sunca carstvu zlatnu
Da zvijezdu traži nedohvatnu
I drugi svemir, drugi rod.

Odonud neka tiho plače
Uz pustu harfu - zanat loš -
Na polja, sela i palače,
Ah ... sve što dalje, to i jače:
Nad komadem si zipke još!

Što jadnom srcu ne bi dano,
Da rastačući zamre crv;
I sve je znalo polagano
I prijazno i nasmijano,
Da raspinje mu trzav nerv.

O, orle moj, ko zar da nije
I mojeg krila prvi let
Zaveslo onud, kuda sije
To isto sunce, što te grije,
Pre nego drugi ljubne svijet?!

I ko zar nije sudba htjela,
Da ovdje nade svemir tvoj
1 onaj, komu krila smjela
Prikovali su na propela,
O, orle moj, o, orle moj!


ZATVOR\'TE VRATA!

Zatvor\'te vrata! - Svetom kredom
Opisah čvrsto uklet pas;
Tu s voštanicom sam ću blijedom
Očikat mirno suđen čas.
A niko ne smije prijeći kola,
Ko ne donese zalog svet;
Ah, to je moga srca pola,
Što mrvama ga čupko svijet.

Iz one pole smijah ja se,
A ova ne zna što je smijeh;
Sirota sva već otrova se
Pa crne samo sanja sne.
I čuči kao plaho ptiče
U podjesenji vlažni mrak,
Tek čudno, čudno glavom miče,
Sve teže tuđ je guši zrak.

Na seoskome križu sjedi,
Sa blatna što se koči dna;
Bajaca šarna pod njim gledi,
Gdje trubi: Evo Orfeja!
Zar svud već šume strše gole,
Onijemio li ptičji poj,
A lovorne o grane hole
Tek suši gaće bablji soj!

Zatvor\'te vrata! - Svetom kredom
Opisah čvrsto uklet pâs;
Tu s voštanicom sam ću blijedom
Očikat mirno suđen čas -
Ko zvono, što ga s gorda vrha
Odsiječe munje ljuti rt,
Te tresne, jekne, pa se skrha
I oplače si samo smrt.


MONOTONIJA

U mračnoj sobi dršće velo tmine,
A ja ga gledam kako tiho pada,
Ko čađ se spušta beskonačni, gusti...
Sve pada, pada, pada...
Tek katkad iskra što kroza njeg sine,
A na nju umah crn se pepeo spusti.

Pa mislim: Evo, ja umirem sada,
A list života - to je velo mrazno,
I sve što u njeg žarke satkah vjere,
Sve tama guta, ždere...
I zapjev cijelog vilovanja draga
Tu tromo mre - ah, dosadno i prazno!

I došlo mi je, došlo iznenada,
Pa presjeklo me pasu srijed srijede
I grč mi vrući pod kovitlac segnu
I stegnu, stegnu, stegnu...
Ne, ne znam reći je l\' se u njem tada
Il krik il smijeh otkinuti htjede!


http://www.sskranjcevic.hr

Nema komentara

Anketa

Ustavi