Forum

Facebook

Twitter

Statistika

Ukupno registriranih korisnika: 9781
Ukupno članaka: 23656
Ukupno komentara: 2087
Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Literatura » Recenzije knjiga » Evlija Čelebi: Putopis

Evlija Čelebi: Putopis

« Prethodni članak | Sljedeći članak »

Napisano 01.12.2009. 10:43

Recenzija: Najglasovitiji je turski putopisac Evlija Čelebi (1611.- poslije 1682.) dugo bio zanemarivan- kako u vlastitoj zemlji, tako i u inozemstvu. Tek je 20. stoljeće, prvo na poticaj europskih turkologa i orijentalista, a zatim i nošeno plimom naraslog interesa turskih kulturnih djelatnika vidjelo izdanje Evlijine Sejahatname, živopisnoga remek djela i riznice podataka o mnoštvu zemalja i krajeva Azije, Europe i Afrike koje je neumorni globtrotter Evlija Čelebi skupio na dugogodišnjim putovanjima, tjeran ponajviše vlastitim nemirnim duhom. Deset opsežnih svezaka pokriva njegova putovanja po europskom dijelu Osmanskoga carstva, po Krimu i Kavkazu, dijelovima Turske i srednje Azije, Siriji, Palestini i sadašnjoj Saudijskoj Arabiji, te Egiptu, Sudanu i još nekim područjima afričkoga dijela turske imperije. U ovoj su knjizi sabrani izvadci koji se odnose na Evlijina putovanja po zemljama «bivše Jugoslavije», od sjeverne Hrvatske (Međimurje, Zagreb) do Makedonije. Prijevod je remek djelo učenosti i mara vrsnoga turkologa Hazima Šabanovića koji je dugogodišnjim strpljivim radom dešifrirao mnoga mutna mjesta (koja je ili sam auktor krivo upisao ili izmislio, ili su jednostavno tiskarske pogrješke).
Sejahatnama Evlije Čelebija, u ovome izdanju, pokriva putovanje iz Jedrena u Beograd, zatim u Veliki Varadin, te dosta opsežan opis stanja u Bosni (Sarajevo, Livno) i Dalmaciji ( Sinj, Knin, Split, Zadar). Zatim se autor «seli» u Slavoniju, pa nakon kratkotrajnoga boravka opet dolazi u Bosnu gdje se na Kupresu pridružuje vojnom pohodu na Šibenik. Onda se ponovno vraća na područje Duvna i Livna, ide u Split, pa preko Jajca u Tursku Hrvatsku (Banja Luka, Bihać), te u Liku i druga područja Hrvatske (Petrinja, Zagreb). Slijedi detaljan opis posjeda Zrinskoga u Slavoniji i Međimurju (gdje je boravio kao gost u poslovno-političkom posjetu). Nakon prijekida zatičemo Evliju u Makedoniji, Beogradu, Srbiji i Crnoj Gori. Kasnije je sudjelovao u pohodu na Ugarsku, nakon čega se preko istočne Bosne i Hercegovine spustio u Dubrovnik. Slijedi opis susjednih mjesta u Boki Kotorskoj i Hercegovini, te opet ruta Sarajevo-Bosanski Novi-Slavonija-Beograd-Ohrid.
Za hrvatske je i bošnjačke čitatelje Evlijin Putopis zahvalno štivo, jer je čestota spomena hrvatskoga i bosanskoga (ili bošnjačkoga) imena vrlo velika (npr. kada piše o Sarajevu, Evlija Čelebi navodi primjere «jezika bošnjačkoga i hrvatskoga naroda»). No, ni srpsko ime nije izočno, i pojavljuje se najčešće u dijelovima putopisa koji referenciraju Podrinje, Srbiju i Kosovo. Ipak, selektivno čitanje ove knjige s naumom «dokazivanja» povijesne nacionalne pripadnosti područja o kojemu Evlija piše-više je nego problematično. Iako je pravio bilješke tijekom putovanja i rabio starija povijesna djela poput Pečevijinog- sam je Evlija Čelebi vrijedan, no ne i potpuno pouzdan svjedok događaja i vremena. Kao pravo dijete svoga doba, pun je praznovjerica, pogrješnih atribucija (piše o «hercegovačkim banovima», ili vrlo često pripisuje osnutak pojedinih mjesta i gradova legendarnim ličnostima koje nisu postojale), pretjerivanja u orijentalnom stilu ( o krjeposti i ljepoti Sarajki, o broju protivničkih vojnika u raznim bitkama- često je brojnost «nevjerničkih» postrojbi umnožavao preko deset puta), kao i nehajnih bilježaka (kao govorni jezik u oblastima Bosne često se spominje latinski, a katkad i bugarski). Glavna vrijednost Sejahatname ostaje u živopisnom prikazu načina života pojedinih krajeva, u realističkim opisima događaja i situacija u koje je sam Evlija bio upleten kao posrednik (npr. kao gost Zrinskoga u procesu otkupa zarobljenoga ličkoga kapetana Mustajbega), te u podatcima o raznim objektima (džamijama, zgradama, kućama,...) za koje ne postoji drugi spomen osim Evlijinoga, pa ga se mora uzeti u obzir (iako s dozom skepse zbog razloga koje smo naveli). Na koncu, ponovo valja naglasiti da bi ovaj putopis bio slabo razumljiv da prevoditelj Šabanović nije uspio, s velikim naporom, dešifrirati mnogobrojne Evlijine pogrješne upise (npr. «Duduška» je identificirana kao Koruška), neistinite historiografske podatke, kao i dosta česte Evlijine izlete mašte i istočnjačka pretjerivanja- učinivši tako ovaj odjeljak Sejahatname ne samo čitkijim, nego i uvelike vjerodostojnijim.