Forum

Facebook

Twitter

Statistika

Ukupno registriranih korisnika: 9774
Ukupno članaka: 23656
Ukupno komentara: 2087
Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Literatura » Recenzije knjiga » Franjo Tuđman: Bespuća povijesne zbiljnosti

Franjo Tuđman: Bespuća povijesne zbiljnosti

« Prethodni članak | Sljedeći članak »

Napisano 01.12.2009. 10:29

Recenzija: Bespuća su najpoznatije djelo prvoga hrvatskog predsjednika, prevođena i na strane jezike (doduše, u «pročišćenoj» verziji zbog navodno mutnih dijelova koji su senzibilizirali židovsku zajednicu-no, o tome će još biti riječi). Ako pogledamo cjeloviti Tuđmanov spisateljski opus, Bespuća povijesne zbiljnosti se nameću kao knjiga središnja po važnosti i utjecaju, ali ne i kao njegovo najvrjednije djelo. Tuđmanov povjesničarski magnum opus ostaje Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji; uz nju, tu je i vrijedna rasprava Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi, dok je polemičar i strateg Tuđman najbolje predstavljen u Usudbenim povjesticama i u zbirci intreviewa stranim novinarima, Hrvatska riječ svijetu. U tome korpusu pisanih djela, Bespuća se nameću kao čudan križanac: dijelom polemika s političko-ideološkim protivnicima iz Tuđmanovog komunističkog razdoblja (ako koji od jugokomunističkih «kadrova» i ostane zapisan u povijesnom sjećanju, to će, ironijom sudbine, biti zahvaljujući upravo ovoj knjizi); dijelom historiozofski pokušaj meditacije nad nasiljem u svjetskoj povijesti- a najviše pokušaj artikulacije auktorove težnje za profiliranjem političke aktivnosti koja će svoj najbolji izraz dobiti u borbi za hrvatsku samostalnu državu. Već u početku valja reći da je Tuđman kao «filozof povijesti» neoriginalan i ne previše uvjerljiv: najveći broj ilustracija njegovih tvrdnji je iz dosta popularne knjige Barbare Tuchman o zlosretnom 14. stoljeću. Klasični pisci filozofije povijesti, od Sv.Augustina preko Gioacchina da Fiore i Giambattiste Vica i Hegela do Marxa, Toynbeea do Spenglera u Tuđmanovovu svjetonazoru ne igraju veliku ulogu. Interesantno je da su i najugledniji domaći analitičari hrvatske geo- i povijesnopolitičke sudbine kao Ivo Pilar i Milan Šufflay slabo zastupljeni u ovome djelu. Štoviše, u svome je pojmovnom instrumentariju Tuđmanova knjiga bila pomalo zastarjela već u trenutku izlaska: autorovo pozivanje na marksističke autoritete i ljevičarsko pravovjerje predstavljalo je anakronizam i 1989., kada se knjiga prvi puta pojavila. I, vjerojatno najrazvikaniji Tuđmanov ideološki crimen, njegov tobožnji antisemitizam, nazočan je jedino u ovome djelu. O čemu se zapravo radi ? Franjo je Tuđman, pobijajući glavni velikosrpski mit, onaj o Jasenovcu, statistikama potkrijepljivao proizvoljnost raznih dotada nedodirljivih procjena o žrtvoslovlju u 2. svjetskom ratu. Naveo je i dosta izraelskih i drugih židovskih povjesničara koji problematiziraju brojke o stradanju Židova pod nacističkim režimom, držeći upitnom tezu o 6 milijuna poubijanih Židova. Ti istraživači smatraju da se točna brojka ne može odrediti, ali da je bliža procjeni od 4 milijuna, a ne 6 milijuna. Naglasivši to, kao i otvorivši neugodnu temu židovskih kapoa u koncentracijskim logorima (tj. o «suradnji» židovskih logoraša s nacističkim nadzornicima), Tuđman je, stavimo li na stranu i nezgrapnost pojedinih njegovih formulacija, dirnuo u «svetu kravu» židovske novovjeke nacionalne mitologije koja je ugrađena i u temelje izraelske države. Ukratko- autor je perspektivizirajući židovsko mučeništvo kao samo jedno od stradanja u općoj povijesti genocida, dirnuo u srž moderne političke korektnosti i političkoga vrijednosnoga sustava koji majorizira nacističko i minorizira komunističko zlosilje.
Trajne vrijednosti Tuđmanove knjige se mogu sažeti u dvije izuzetne odlike: rušenje centralnog modernoga velikosrpskoga mita, Jasenovca, koji je u svojem histeričnom goebbelsovskom obliku, po stupnju opsesivne malignosti, lažljivosti i patološke fiksiranosti daleko nadišao srpsku Kosovsku mitologiju koja pripada predmodernomu razdoblju nacionalne kristalizacije, te odigrao zloćudnu ulogu u novijoj povijesti. Više no desetorostruko napuhivanje brojki i «nacionalno profiliranje» Jasenovačkih žrtava poslužilo je glavnim sredstvom za stvaranje slike o Hrvatima kao dijaboličnim krvolocima i u oblikovanju morbidne mješavine paničnoga straha i genocidne agresivnosti, i zatrovavši stanje duha srpske nacije odigralo je kobnu ulogu u masovnoj mobilizaciji cijeloga Srpstva koje se sunovratilo u istrjebljivački rat protiv Hrvata i Bošnjaka-muslimana. Doduše, moglo bi se dodati da su neki suvremenici (kao povjesničar Ljubo Boban, i, kasnije, matematičar-publicist Josip Pečarić) također obrađivali temu goebbelsovske mitologizacije i instrumentalizacije logora Jasenovac u službi velikosrpske ekspanzionističke agresije-no, nitko nije kao Tuđman otvorio taj tumor protuhrvatskoga šovinizma niti je uporno ustrajao u njegovu demaskiranju do konca. Povijest je, uza svu nemoć da se egzaktno odredi broj žrtava u Jasenovačkom logoru, potvrdila validnost Tuđmanovih procjena, isto kao što je srušila lažnost srpskih histeriografskih projekcija.
Drugo, pomalo neočekivano trajno nasljeđe Tuđmanovih Bespuća povijesne zbiljnosti je na polju ponovnoga pohrvaćivanja hrvatskoga jezika. Neke su Tuđmanove novotvorenice ušle u hrvatski jezik, većina nije, no, važnijom se pokazala njegova upornost u oživljavanju izvornih hrvatskih riječi koje su razni jugorežimi gurali u zaborav. Već legendarni naslov jednoga poglavlja: «Svedobna sveudiljnost genocidne činidbe», izazvao je pravi užas jugounitarista jer je ukazao na smjer slobode kojim je otada krenuo hrvatski jezik- makar se taj put nerijetko i razilazio s Tuđmanovim. Ovaj je učinak ponovno potvrdio staru istinu: jezik i politika su neodvojivi, a ovaj se puta, nasreću, politika našla na strani hrvatskoga jezika.