Statistika

Ukupno registriranih korisnika: 9774
Ukupno članaka: 23656
Ukupno komentara: 2087
Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Literatura » Recenzije knjiga » Vatroslav Murvar: Na izvorima srpskih neistina Croatiaknjiga, Zagreb, 1999

Vatroslav Murvar: Na izvorima srpskih neistina Croatiaknjiga, Zagreb, 1999

« Prethodni članak | Sljedeći članak »

Napisano 21.11.2009. 11:49

Vatroslav Murvar: Na izvorima srpskih neistina

Recenzija: Knjiga Vatroslava Murvara, autora koji je nakon sloma NDH potražio utočište u Italiji i SAD (po struci je bio pravnik, s doktoratom iz pravnih i političkih znanosti), objavljena je prvi puta pod naslovom Na izvorima neistina u Zagrebu 1941. Koliko je poznato, radi se o prvome djelu koje sustavno razotkriva sav stupanj i opseg bujice laži koja je, financirana i promovirana od velikosrpske intelektualne i političke elite, zasipala europska i svjetska središta političke moći. Na izvorima srpskih neistina stoga nije obično historiografsko, nego povijesnopublicističko djelo. Rad je podijeljen na dvije knjige i deset poglavlja, od kojih su najinteresantnija: Hrvatski narod i Hrvatska; Dalmatinska Hrvatska; Bosanska Hrvatska, Hrvatski književni jezik i narodne pjesme; Hrvatska književnost i kultura; Država Hrvatska. Glavna je vrijednost Murvarova uratka u obilju točno navedenih citata i vrela- sam auktor ništa nije izmislio, «dodao» niti krivotvorio.
U mnoštvu detalja vidljiva je zajednička nit: od Vuka Karadžića, osnivača velikosrpske ideologije u prvoj polovici 19.stoljeća, preko najeminentnijih pojava srpske kulture i znanosti (Jovan Skerlić, Jovan Cvijić, Aleksa Ivić, Slobodan Jovanović, Stojan Protić, Stanoje Stanojević)-teče jedna te ista rijeka laži, izmišljotina i krivotvorina. Sljedeći primjeri bi mogli poslužiti dobrom ilustracijom sadržaja knjige: Vuk Karadžić, skupljajujući folklornu baštinu katolika i muslimana po Hrvatskoj i Bosni, izbacuje «nepoćudna» inonacionalna imena i ubacuje srpsko, kojega u samim navedenim pjesmama nije ni bilo- što je vidljivo i iz drugih folklorističkih zbirki, kao i nezgrapnosti pjesama kojima je poremećen ritam kazivanja i sročnost umetanjem nepostojećega srpskog imena; također, u radu o Boki Kotorskoj, Karadžić se upire iz petnih žila da Hrvatima-katolicima u Boki pripiše etničko srpstvo- sam priznavši da srpskoga imena ni samosvijesti među katolicima tamo nema, ubacuje bajkovita objašnjenja o nastanku toga kraja (što bi, tobože, trebalo biti uzročnikom nepostojanja srpskih nacionalnih osjećaja kod Kotorana), i to sve uz bizarne pripomenke tipa «...kaže se..», «..narod priča...», «..postoji u narodu...»... Tu tradiciju jezičnog srbovanja (sam je Karadžić «izumitelj» slavne formule po kojoj su svi Srbi štokavci. On, kao ni njegovi zatrovani sljedbenici, nije primijetio da time iz korpusa srpskoga naroda isključuje velik dio ozemlja i pučanstva južne i istočne Srbije koje izvorno govori neštokavskim torlačkim narječjem; isto tako, da je počinio trivijalnu logičku pogrješku izjednačivši podskup (Srbi), s cijelim skupom (štokavci)- jednako kao da se iz tvrdnje da su svi Šveđani Europljani izvodi zaključak da su svi Europljani- Šveđani. Ta je šovinistička nezajažljivost još vidljivija uzme li se u obzir da je preko tri stoljeća prije Karadžića i njegovih skutonoša razvijana hrvatska književnost na štokavskom narječju u Hercegovini, Bosni, Dubrovniku, Dalmaciji i Slavoniji s hrvatskim imenom i svim nacionalnim obilježjima-dok srpske štokavske književnosti nije ni bilo.) Kulturna «krađa» nastavlja se prevođenjem na srpski i izdavanjem pod lažnim imenima hrvatskih auktora Gundulića, Kačića-Miošića, Došena, Reljkovića, Šenoe,..(nazivci «ilirski», «slovinski» i «hrvatski» obvezno se krivotvore pod imenom «srpski»). U području je pak zemljopisa i etnografije naveću količinu fantazijskih projekcija «proizveo» Jovan Cvijić: nabrojio je proizvoljno milijune Srba koji nisu postojali nigdje do u njegovoj imaginaciji («elegantno» i samovoljno pribrojivši mnoštvo Hrvata, Muslimana, Albanaca i Bugara), također, njegova je povijesna fantazmagorija jednako komična: mučeći se da dokaže povijesno srpstvo Bosne i Hercegovine (a ne imavši vjerodostojnih argumenata) pribjegao je krivotvorenju zemljovida i povijesnih karata. Cvijićevi povijesni uradci o Bosni i Hercegovini (kao i Albaniji i Makedoniji) potpuno su bezvrijedno štivo koje sada nema odjeka nigdje nego u glavama velikosrpskih mitomana.
Među samo još nekim bizarnim krivotvorinama i malignim šovinističkim izmišljajima koje je Murvar strpljivo nabrojio spadaju i: tobožnje «pravoslavlje» biskupa Grgura Ninskog; navodno «srpstvo» povijesne Dalmacije, kao i kipara Ivana Meštrovića; izmišljeni interview s Augustom Šenoom- srpskoga krivotvoritelja Mite Đorića koji je 1892. izdao posrbljeno «Zlatarovo zlato»; mimikriju i oportunizam hrvatskoga filologa, slavista Vatroslava Jagića, koji je zbog karijerističkih razloga prošao 5 faza kvazinacionalne «identifikacije»: hrvatsku, hrvatsko-srpsku, rusko-srpsku, slovensku i srpsko-hrvatsku. Autentičnost iskaza nacionalne pripadnosti (kao i utemeljenost znanstvenih radova koji se dotiču jezično-nacionalnih prijepora) Jagića, kao i nekih drugih hrvatskih herostrata poput Tome Maretića- više su nego dvojbeni. Tu nalazimo i posve proizvoljno baratanje demografskim, povijesnim i etnografskim odrednicama (Jovanović, Ivić, Cvijić) koje nikakva znanstvena istraživanja niti statistike nisu potvrdile-ni prije, a ni kasnije. Murvarova je nevelika knjiga (oko 150 stranica) pravo obilje podataka o sustavnoj velikosrpskoj promičbi zasnovanoj na falsifikatima i lažima. Jedan je dio te propagande ušao u učevnike i kulturnopovijesna djela stranih autora, no većina je raskrinkana i bačena na smetljište pseudoznanosti. Posljednje su joj utočište srpske «znanstvene» institucije koje se još koprcaju u živome pijesku propaloga velikosrbizma.