Zvonko Martić: "Vila bana zvala priko Vrana"

- Tradicijska kultura se prvi put obrađuje kao dio identiteta Hrvata u BiH. Do sada ona nije promatrana kao dio identiteta, nego su se kao izvori najčešće navodili je­zik, književnost i povijest. Trudio sam se pokazati da se Hrvati u Bosni u odnosu prema tradicijskoj kulturi ne odriču zavi­čajnog bosanstva da bi bili više etnički Hr­vati. U Hercegovini je drugačiji slučaj. Pod pojmom Hercegovac već se podrazumijeva pripadnost hrvatskom narodu - kaže otac Zvonko, karmelićanin iz samostana "Sv. Ili­ja" na Buškom jezeru, predstavljajući svoje istraživanje.

Knjiga otisnuta na 200 stranica, od čega polovicu sadržaja čine fotografije, dvojezič­na je (hrvatski i engleski), a uz bogate fotografije i ilustracije nošnji sadrži i dva CD-a na kojima su snimke pjesama i plesa. Vodeći čitatelja kroz raznolikost nošnji, pjesama i plesova Hrvata u BiH, otac Zvonko otkriva niz detalja za koje Hrvati vjerojatno nisu ni svjesni da nose u svojoj tradiciji. Tako su polifono pjevanje, teto­viranje i nijemo kolo relikti ilirske kulture. Premda se kod sva tri naroda u BiH uoča­valo ilirsko naslijeđe, najdulje se očuvalo kod Hrvata.

Zanimljivo je i upozorenje da su etnolozi zanemarili gradsko stanovništvo. - Hr­vati su živjeli u većini gradova u BiH i u otomansko doba. Bilo ih je svih socijalnih staleža koji su nemuslimani mogli biti. Prestankom turske vladavine i dolaskom Austrije krajem 19. stoljeća su veoma broj­ni u gradovima. U Sarajevu su imali svoju četvrt koju i danas u kolokvijalnom govoru nazivaju Latinluk - kaže otac Zvonko. Za­nemarivanje te činjenice objašnjava po­laskom od teorijske paradigme daje au­tentična hrvatska kultura ona koju stvara nepismen seoski sloj, te činjenicom da su komunisti dobar dio Hrvata protjerali iz gradova oduzevši im imovinu.

U knjizi pak otkriva zanimljivost vezanu uz odijevanje. Kaže daje gradsko kršćansko stanovništvo nastojalo izgledati kao i Turci, pa je zato 1794. godine bosanski namjesnik Husamudin-paša izdao naredbu po kojoj su zeleno, žuto, crveno i bijelo odijelo mogli nositi samo muslimani i janjičari. Odredbe o odijevanju krše se tek oko 1820. godine, a od tada i Hrvatice počinju nositi dimije.

Muslimanke zvone na crkvi

Upitan o odnosu etničkih zajednica u BiH, otac Zvonko odgovara da su kontakti uvi­jek postojali, a najsnažniji su bili na razini trgovine i zajedničkih poslova. No, zajed­nička druženja i okupljanja ipak su rijet­kost. Kao specifičnost mogao bi se navesti slučaj marijanskog svetišta u Olovu gdje je potpuno normalno da muslimanke zvone na katoličkoj crkvi. Upravo će Olovo biti polazište za novo istraživanje oca Zvonka, i to o odnosu katolika i muslimana u tome kraju.

Pri predstavljanju hrvatske tradicijske kulture u BiH otac Zvonko je istaknuo i da ima primjera iz Ivanjske u okolici Banja Luke, iz Uništa u okolici Bosanskoga Gra­hova, iz sela u okolici Sanskog Mosta, Bo­sanske Gradiške, Bosanske Dubice i Gla­moča gdje su nekad živjele velike skupine Hrvata, ali su nakon 2. svjetskog i ovog rata gotovo nestale. Govoreći o knjizi inzistirao je da se spomene da je dio troškova podmi­ren iz natječaja za pomoć Hrvatima u BiH koji raspisuje Vlada RH.

Tjednik Obzor

• Vezani članci

  • Recenzija knjige Željka Ivankovića: Bosanstvo se odjednom pretvorilo u privatno vlasništvo muslimana
  • Objavljena knjiga o podrijetlu katoličkih rodova župa Kreševo, Lepenica, Kiseljak i Deževice
  • U Sarajevu predstavljena knjiga "HVO u obrani Sarajeva 1992. – 1993."
  • Izašao drugi svezak Hrvatske enciklopedije BiH
  • Prevedena knjiga o biskupu Komarici pod naslovom: "Ljubav. Sila. Domišljatost. Skidanje maski"
  • Arhiva vezanih članaka

Fotogalerija