Web katalog
Najčitanije
Najčitanije zadnjih 7 dana
Najkomentiranije
Najbolje ocijenjeno
Statistika
- Ukupno registriranih korisnika: 9781
- Ukupno članaka: 23656
- Ukupno komentara: 2087
- Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
- Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44
Povijesni prijegled: sastavnice Bosne i Hercegovine
Napisano 17.11.2009. 12:41
1. Historijska Bosna
Prije svega valja nam se poizabaviti pravom, historijskom Bosnom, oko gornjeg toka rijeke Bosne, kolijevkom kasnije samostalne bosanske drzave. Zivot Bosne kao drzave, i to najprije kao banovine od Borica, prvog njezina po imenu poznatog bana (u XII. stoljecu), a kasnije kao kraljevine (Stjepan Tvrtko okrunjen za kralja 1377.), traje oko 300 godina. Bosna je nastojala, da postigne punu svoju samostalnost, ali je vecinom priznavala vrhovnu vlast ugarsko-hrvatskih kraljeva, kojim su bosanski banovi obicno bili samo vazalima. God. 1463. osvoji Bosnu sultan Mehmed II. el Fatih (»Osvajac«), koji pod Jajcem posijece zadnjeg kralja Bosne Stipana Tomasevica.
Do X. stoljeca povijest je prave Bosne vrlo mutna i nejasna. Bosna lezi na razmedji Hrvatske i Srbije, a historijski izvori o njoj sute. Ipak znamo o njoj nekoliko sigurnih stvari. Znamo najprije, da prije 950. godine nije bila u vlasti srpskih velikih zupana. Znamo, da se samostalna Srbija javlja u povijesti kasno i da joj je tada u prvom redu pripadao danasnji Sandzak osim njegovog istocnog dijela, i da se Bosnom nije prostirala.
Da li je prava Bosna bila tada samostalna oblast ili dio jake hrvatske drzave, koja kraljevinom postaje 300 godina prije Srbije, o tom nemamo izravnih historijskih vijesti. Profirogenet izvodi ime Srbi (Servi) od glagola sluziti (servire), jer da sluze rimskom (bizantskom) caru, a ime Hrvati tumaci kao narod bogat zemljom. Da je bila politicki samostalna, ne bi taj krupni fakat izmakao paznji bilo kojeg starog kronicara ili historika. Medjutim druge utvrdjene cinjenice indirektno, ali ipak jasno svjedoce, da je stara Bosna morala biti dijelom hrvatske drzave.
Vladar Bosne, u prvo doba ovisan, a kasnije neovisan gospodar zemlje oko gornjeg toka rijeke Bosne, zove se vec u najstarijim vijestima o Bosni b a n o m. Po Dukljaninu, bosanski ban je jedan od prvih velmoza hrvatske drzave. A Profirogenet (Migne, Patrol. gr., sv. 113, 287) spominje bansku cast u Hrvatskoj. Sve do 1377. vladaju Bosnom njezini banovi, dok ponosni Tvrtko ne ote jedan dio srpske zemlje i ne okruni se za kralja "Srbljem i Bosni', da 14 godina kasnije, sjedinivsi s Bosnom i prostrane hrvatske oblasti, ne spomene u svom vladarskom naslovu u Bosnu i Srblje takoder i Hrvatsku i Dalmaciju. Banska cast, eminentno hrvatska ustanova, poznata je samo Hrvatima (Klaic, Povijest Bosne, 43); i tako zemlja, kojom od vajkada vladaju banovi, sigurno je bila hrvatskom.
Poznati historicar Dummler, imajuci na umu, da je u doba kralja Tomislava Srbija i snagom i prostorom bila malena, a Hrvatska, naprotiv, da je imala vrlo jaku vojnu silu na moru i na kopnu (80 vecih i 100 manjih brodova; 100.000 pjesaka i 60.000 konjanika) zakljucuje ovako: "Upravo je nuzno, da se i Bosna racuna kao stara tecevina Hrvata, a ne kao srpska zemlja od pocetka. I doista car (Profirogenet) pravi razliku izmedu Bosne kao posebnog kraja i Srbije, ma da je vec u X. stoljecu bila njezin sastavni dio; njezini zitelji imaju vlastite vladare" (Alt. Gesch 373). S Dummlerom se slaze citav niz historicara, koji nijesu ni Srbi ni Hrvati; kakav je npr. Rus Hilferding, Bugarin Drinov, Englez Bury, Ceh Niederle, Madjari Pauler i Thalloczy itd.
Ovi historicari temelje svoje misljenje o pripadnosti Bosne Hrvatskoj i na drugim cinjenicama, koje nam je historija zabiljezila. U IX. stoljecu Hrvatska je neposredno granicila s Bugarskom. To potvrduje i bizantski historicar Cedrenus. Porfirogenet nam pripovijeda o borbama Hrvata i Bugara, negdje poslije god. 870., dakle za kana Borisa i kneza Trpimira. (Migne, P. G. 113, 286). Bugari u ratu nijesu uspjeli nego ucine mir s Hrvatima, obilno ih nadarivsi i primivsi uzdarje od njih. Papini legati god. 886. idu neposredno iz Hrvatske u Bugarsku kanu Borisu, da krste bugarski narod. Slicna stvar dogada se i god. 926. za kralja Tomislava. To je novi dokaz zajednicke bugarsko-hrvatske granice. Posto je Slavonija u to vrijeme bila franacka, posto je na Limu i gornjoj Drini bila samostalna Raska, a Bugarska se sterala cak Srijemom i sjevernom Srbijom, morala je Hrvatska obuhvacati Bosnu, osobito krajeve oko Tuzle. Bugarsko-hrvatska granica bila je na Drini, a Bosna u sklopu Hrvatske drzave.
Isti taj zakljucak namece nam se i iz povelje hrvatskog kneza Trpimira, izdane god. 852. u Biacima kod Splita splitskom nadbiskupu Petru. Povelja veli, da je splitska nadbiskupija »metropola sve do obala dunavskih i gotovo po citavoj drzave hrvatskoj«. Treba znati, da je tada Slavonija pripadala u politickom pogledu franackoj drzavi, a u crkvenom akvilejskom patrijarhatu. Kako je mogla splitska metropolija, koja se sterala skoro cijelom hrvatskom drzavom, dopirati do Dunava, ako Bosna nije pripadala Splitu odnosno Hrvatskoj?
Oko sredine X. stoljeca dospije Bosna u ruke srpskog kneza Caslava. Bizantijski car Konstantin VII. Porfirogenet pise negdje oko 950. godine znamenito svoje djelo »O upravi carstva« (De administrando Imperio). Djelo je, doduse, skrpano od raznih izvjestaja carskih cinovnika, koji si mjestimicno protuslove ili i donose netocne podatke, djelo je pisano s jasnim politickim tendencijama i nije konacno uskladeno i uredeno, ali ipak radi oskudice drugih vrela i obilja podataka od velike je vaznosti za nasu povijest. Car Porfirogenet spominje oko 950. god., da je »horion Bosona«, tj. kraj ili zemljica Bosna pripadao Srbiji. Iz rijeci »horion« vidi se, da je Bosna bila u to doba malena i da je car smatra nekim posebnim tijelom u sklopu Srbije; dok u pravoj Srbiji nabraja samo gradove a ne i zupe, stavlja na kraju Bosnu na posebno mjesto i spominje u njoj dva grada (Katera i Destnik). Car je pisao svoje djelo upravo u ono vrijeme, kad je Bugarska za slabog cara Petra pala na niske grane i kad je u Hrvatskoj, radi nereda i bune bana Pribunje, koji ubi i kralja Miroslava (949.), vladala opca slabost i anarhija. Tu povoljnu konjukturu iskoristi odlucni srpski knez Caslav, da Hrvatskoj otme Bosnu i Bugarskoj izvjesne druge krajeve. Romanski gradovi u Dalmaciji odmetnuse se tom zgodom od Hrvatske. Porfirogenet spominje, da je tada Hrvatska imala tek polovinu vojne snage prema onoj iz doba kralja Tomislava. Ocito je Hrvatska izgubila mnoge svoje krajeve i oblasti, u prvom redu Bosnu. Tom zgodom, zajedno s ostalom Bosnom, dospio je grad Soli u Caslavljeve ruke, ako tako treba prevesti Porfirogenetov »Salenes«.
Medjutim to je bilo samo za kratak cas, jer vec oko 960. hrvatski kralj »Kresimir uze cijelu Bosnu i zavlada njom«, kako biljezi Dukljanin (Presb. Diocl., 37). S tim se slaze i veliki prijatelj Srba, inace objektivni ceski historicar Jirecek smatrajuci, da je Bosna tek kasnije privremena tekovina Srba (Gesch. der Serben, I, 120-122). »U X. stoljecu, u neprohodnim planinskim krajevima izmedju Hrvata, bizantskih primorskih gradova i Bugara, nastala je medu slavenskim plemenima cvrsca tvorevina pod hegemonijom pravih Srba, ali i ta samo za krace vrijeme.« (Handelstr., 19). To je upravo Srbija za kneza Caslava, koja za cas obvlada Bosnom, da u nju nikad vise, kroz daljnih hiljadu godina ne stupi kao vladarica. Cak ni najslavniji srpski vladar, car i samodrzac svih Grka i Srba, Dusan Silni, nije mogao osvojiti Bosne, vec se ispod Bobovca neslavno vratio tamo, odkuda je i dosao. Po Dukljaninu koncem XI. stoljeca zavladao je Bosnom, opet na malo vremena, dukljanski kralj Bodin. On je slavenski vladar, ili ako hocete po istom Popu Dukljaninu crvenohrvatski, i zato njegova vlada Bosnom nije niposto srpska vlada. Obratno povijest pozitivno zna, da su izvjesni Hrvati ili hrvatske velikaske porodice vladale Bosnom. Tako je i prvi po imenu poznati bosanski ban, B o r i c, Hrvatkatolik iz Slavonije. Tako je isto i mocni ban P a v a o S u b i c »gospodar Bosne« (1299.) iz porodice, koja je Hrvatima poklonila herojskog mucenika Petra Subica Zrinjskog. Njegov sin M l a d e n banuje u Bosni 20 godina (1302: 1322.). I osnivac bosanske kraljevskedinastije Kotromanica,ban P r i j e z d a, bio je podrijetlom iz Hrvatske (iz Kutjeva). A takav je i »veliki vojvoda rusaga bosanskog« Hrvoje Vukcic-Hrvatinic,mocniji od samog bosanskog kralja, unuk gospodara Donjih krajeva (oko danasnje Banje Luke), kneza Hrvatina. I oni su Hrvati, hrvatske krvi i plemena, kako im i samo ime svjedoci. Zar bi Bosna ponosna, da nije bila hrvatska, dopustila, da njom vladaju tudjinci Hrvati, cak od prvog poznatog bana Bosne Borica?
Od kapitalne je vaznosti cinjenica, da se ugarsko-hrvatski kralj Bela II. god. 1138. naziva kraljem Ugarske i Rame (»Bela Dei gracia Hungariae Ramaeque rex«). A Rama, kroz 300 godina, znaci u Ugarskoj uvijek Bosnu. Posto Madjari nijesu Bosne na macu dobili, jasno je, da su postali vladarima Bosne ili se takvim proglasili samo tako, sto su priznati i krunjeni za hrvatske kraljeve. A tko je kralj Hrvatske, kralj je i njezinog sastavnog dijela Bosne. Odatle ono »rex Ramae«, »kralj Bosne«. Bosna je, dakle, nekada bila sastavnim dijelom Hrvatske. Utvrdjen rezultat znanstvenog istrazivanja poznatog kriticnog historicara Sisica (Pov. Hrvata, I, 653) jest, da se Hrvatska u doba kralja Petra K r e s i m i r a IV. prostirala od Neretve do Drave i od mora do Drine. Kad je tudjinski utjecaj u Hrvatskoj za kralja Zvonimira i osobito iza njegove smrti znatno porastao nastoje bosanski velikasi da Bosnu sto vise osamostale. Bosna se pocinje separirati od Hrvatske. Po Sisicu bilo je to jos za Zvonimirova zivota. Prastara hrvatska kronika (Lucius: De regno Dalm. et Croat., str. 309), pripovijeda: »Poslije toga kad se razcijepilo kraljevstvo (H r v a t s k a) u dijelove, izabrase B o s n j a c i god. 1079. sebi posebnog poglavara; isto ucinise i Neretljani; a Hrvati izaberu za vladara tudjinca.« Malo zatim, po istoj kronici, kralj Bela zavlada svim dijelovima Zvonimirove drzave: B o s n o m, Hrvatskom, Dalmacijom, Neretvanskom Krajinom.
Doskora ovi tudjinci, vladari iz dinastije Arpadovica, koje su Hrvati 1102. slobodnom voljom izabrali na Dravi za hrvatske kraljeve, cim utvrdise svoju vlast u Hrvatskoj, opazise centrifugalne teznje Bosne i htjedose jasno i otvorno da naglase svoja kraljevska prava na Bosnu kao na dio Hrvatskog kraljevstva, kojemu su na celu stajali. Radi toga, makar da Bosne nijesu sebi silom pokorili, vec 1137. Bela II. proglasuje sina K o l o m a n a b o s a n s k i m vojvodom, a 1138. i sam uzima u kraljevski naslov i B o s n u (»rex Ramae«). I taj naslov stotinama godina resi ugarsko-hrvatskog vladara. Sto je glavno, taj naslov nije bio pusta titula niti nezakonita uzurpacija. Bosanski banovi pokazuju se, uza sve svoje nastojanje za slobodom, kao v a z a l i ugarsko-hrvatskih kraljeva. Vrlo je poucna listina iz god. 1163., kojom ugarsko-hrvatski kralj Stjepan IV. potvrduje izvjesne privilegije »pred velikasima (svog) kraljevstva«, medu kojima najprije nabraja izvjesne nadbiskupe i biskupe, a onda na prvom mjestu medu svjetovnim knezovima hrvatskog bana Belosa, pa palatina Tomu, zatim dvorskog kneza Broku, pa bosanskog bana Borica, te velikase Hadrijana, Henrika itd. (Tkalcic, Mon. hist. Eccl. zagrabien., I., 3). Dakle Boric nije samostalan vladar Bosne, vec vazal ugarsko-hrvatskog kralja i velikas Ugarsko-hrvatskog kraljevstva; a tim istim Bosna je samo dio toga kraljevstva, jer je nekad bila sastavnim dijelom Hrvatske. Zato upravo i salje K u l i n ban svog sina Stjepana u Ugarsku, da se pred kraljem odrece patarenstva ispred cijele Bosne, makar da su se patarenski glavari pred papinskim legatom i banom na Bilinu polju kod danasnje Zenice 8. travnja 1203. odrekli bogomilstva i ispovjedili katolicku vjeru. A kralj Bela III. strogo nalaze svom vazalu Kulinu pod prijetnjom globe od 1000 srebrenih maraka, da ne smije stititi patarena u Bosni (Theiner, Mon. slav. mer., I., 22). I sam ban N i n o s l a v, - da ne duljimo s nabrajanjem - priznaje svoju ovisnost o ugarsko-hrvatskom kralju, kad daje, da kralj u njegovoj prisutnosti god. 1244. ne samo potvrduje nego i nanovo poklanja one posjede u Vrhbosni, Solima, Usori itd., koje je vec prije Ninoslav darovao bosanskom biskupu (cit. djelo, I., 297.-298.). Tako nam razlog naslova »kralj Rame (Bosne)« u titulaturi ugarsko-hrvatskih kraljeva postaje razumljiv. Tim istim je dokazano, da je B o s n a b i l a s a s t a v n i m dijelom Ugarsko-hrvatskog i ranije Hrvatskog kraljevstva.
Zanimljivo je cuti i glas jednog starog Bosnjaka, fra Nikole Lasvanina, glasovitog ljetopisca iz pocetka XVIII. stoljeca. »Bela, drugi toga imena kralj ugarski, Slip(i) imenovan, sin Alme hercega, komu je stric njegov Koloman ucinio oci izvaditi, sveto i pravedno vlada.On i zadobi Ramu u gornjoj harvatskoj zemlji,koja se sada Bosna imenuje, i zato svi njegovi namisnici zovu se kralji Rame to jest Bosne« (Jelenic, Kultura i bos. franjevci, I., 72).
2. Ostali dijelovi Bosne
Uz jezgru bosanske drzave, pravu Bosnu, moramo se obazrijeti i na krajeve, koji su kasnije Bosni pripojeni. Ban Stjepan Kotromanic nosi naslov, »gospodin svim zemljam bosanskim i Soli i Usore i Dolnim krajem i Humske zemle gospodin«. Mi cemo promotriti svaki od tih krajeva napose, pocevsi od Usore i Soli.
U Sjeveroistocnoj Bosni prostirale su se u Srednjem vijeku siroke oblasti USORA I SOLI, koje nerijetko na celu imaju svog posebnog bana. Usora obuhvaca ne samo porijecje rijeke Usore, nego i sav kraj oko donjeg toka Bosne s gradovima Dobojem, Doborom, Tesnjem i Srebrenikom. U casu, kad se velik dio bosanskog plemstva odvratio od katolicke vjere patarenstvu, usorski knez Sebislav (1236.), po svoj prilici unuk Kulina bana, ostaje u cistoj nauci katolickoj »kao ljiljan medu trnjem«. Kraj oko Tuzle (turski »tuz« znaci sol) nazivao se uvijek Solinama i sirio sve do rijeke Save i Drine.
Usora i Soli prostirale su se najvecim dijelom onim krajem, koji je nekad spadao rimskoj provinciji Panoniji. Kasnije pripadaju drzavi Braslava i Ljudevita Posavskog, slavenskih ili posavsko-hrvatskih knezova one oblasti, koja se Panonijom sterala. Usora i Soli sjedinjuju se s pravom Bosnom, koliko mi iz dokumenata znamo, za prvog poznatog bana Bosne Borica (prije 1163.). Vjerojatno su ih banu darovali ugarsko-hrvatski kraljevi kao nagradu savezniku za pomoc u ratu protiv bizantskog cara Manuela. I poslije su ih vise puta ugarski vladari oduzimali Bosni, jer su ih uvijek smatrali kao posebni, Bosni kasnije pripojeni dio Slavonije ili Ugarske. Uopce za citavo vrijeme bosanske samostalnosti, za svih njezinih banova i kraljeva, Soli, a jos vise Usora, javljaju se samo kao ugarsko-hrvatske oblasti ili kao bosanske, a nikad, ni u jednom dokumentu, kao srpske ili barem kao takve, koje su nekada spadale Srbiji. Cak i za vrijeme srpskog raskralja Dragutina, koji kao zet ugarskog kralja Stjepana V. dobiva po mirazu vladu u Solima, Usori, Srijemu i Macvi (1282.-1314.) spominju se prva dva predjela kao zemlja »bosanskaja i ugr'skaja«,a niposto kao »serbskaja«.
Na istoku Bosne sterala se manja oblast PODRINJE, koju su Bosnjaci oteli 1374. od srpskog velmoze Nikole Altomanovica. Ta oblast sirila se s desne strane Drine i zahvacala u Rasu do iza Plevlja i Mileseva. To je jedini, premda malen dio Bosne, koji je prvotno pripadao Nemanjickoj drzavi. Osvajanje Podrinja zasluga je borbenog i lukavog bana Tvrtka. Nego se Tvrtko nije samo s tim zadovoljio. On pozeli kraljevsku krunu u Srbiji, koja je iza smrti posljednjeg Nemanjica nejakog Urosa (1371.) ostala bez kralja, sva pocjepkana i oslabljena. To mu konacno i uspije god. 1377., kad se u Milesevu okruni za kralja Srbljem i Bosni. Pri tom mu je izvrsno posluzila okolnost, da mu je baba Jelisava, zena bana Stipana Kotromana, bila Nemanjicka, kci raskralja Dragutina. Zato Tvrtko i njegovi nasljednici vise puta isticu »praroditelje svoje gospodu srpsku«. Nije to dokaz Tvrtkova srpstva, kako hoce proto Davidovic i drugi, vec njegove politicke mudrosti i lukavosti. Uostalom po majci Jeleni Subicki, banu Prijezdi i drugim, teklo je u Tvrtkovih zilama neprispodobivo vise hrvatske krvi.
Pravoj Bosni na zapad i sjeverozapad sterali su se krajevi, koji su pripadali Hrvatskoj drzavi. Porfirogenet spominje medu 12 zupa Bijele Hrvatske Hlivno (danasnje Livanjsko polje), Pset (oko Bos. Krupe i Bos. Petrovca) i Plivu (oko Jajca i rijeke Plive). Pliva, Luka (Dnoluka) i Uskoplje (danasnje Skoplje na gornjem Vrbasu) oteti su vec prije Kulina bana od Hrvatske i pripojeni Bosni. Kasnije, za Stjepana Kotromanica (1325.) siri se vlast bosanskih banova preko starohrvatske zupe Triju polja (Duvno, Livno i Glamoc). Ta se oblast kasnije zove ZAVRSJE ili ZAPADNE STRANE. Stanovnistvo je i dalje ostalo velikim dijelom vjerno katolickoj vjeri. U Duvnu je pocetkom XIV. stoljeca osnovana biskupija, dok Livno i Glamoc spadaju splitskoj nadbiskupiji. U Bistrickom gradu kod Livna postoji jos god. 1400. kaptol (Miklosich, Mon. serb., br. 237) s arhivom i ispravama. Zupa Pset nije nikada Bosni pripadala do dolaska Turaka.
Oko Jajca i srednjeg Vrbasa pocela se stvarati bosanska oblast pod imenom DONJIH KRAJEVA od zupa, koje su prije bile sastavnim dijelom hrvatske drzave. Bilo je to u XII. i XIII. stoljecu. Osim Plive i Luke pripadose Donjim Krajevima jos zupe Banica (oko Kljuca), Zemljanik (izmedu Sane i Vrbasa sa sredi"stem na Zmijanju), Vrbanja (oko istoimene rijeke), a kasnije Glaz na medi Usore i drugi neki krajevi. Jos god. 1372. pise papa Grgur XI., da je zupa Glaz (oko danasnjeg Prnjavora i Ukrine) »u vlasti ugarskog (hrvatskog) kralja« (Acta Bosnae, br. 207), a malo kasnije dobiva je ban Tvrtko. U Donjim Krajevima od Kotor-Varosa preko Jajca do Glamoca vlada mocna hrvatska obitelj Stipanica, koja se kasnije prozva Hrvatinicima. Iz nje potjece najsilniji bosanski velikas Hrvoje Vukcic-Hrvatinic, »veliki vojvoda bosanskog rusaga i herceg splitski«. Kad je kraj oko gornjeg Vrbasa pa dalje na Kotor Varos i usce Ukrine bio od vajkada hrvatski, ne bismo zapravo trebali dalje ni govoriti o dijelovima danasnje Bosne, koji ostase na sjever i sjeverozapad Donjih Krajeva. Radi slijepaca tipa jednog prote Davidovica i njemu slicnih, koji nalaze granicu stare kraljevine Hrvatske cak na rijeci Uni, spomenut cemo nekoliko stvarcica, koje samo sismis u po bijela dana moze da ne opazi.
Svi ti krajevi, oko Bihaca, Krupe, Cazina, Sanskog Mosta, Dubice, Petrovca, Gradiske, Prijedora i Banje Luke, ili nijesu nikada Bosni pripadali prije njezina pada (1463.) ili su pripadali pojedinim bosanskim velikaskim porodicama tako kratko vrijeme, da se za njih s pravom moze reci, da nikad nijesu bili definitivnim sastavnim dijelom sredovjecne Bosne. Oni su uvijek bili hrvatski. Zar se napr. Dubica prestala brojati hrvatskom zupom radi toga, sto ju je veliki vajvoda Hrvoje oteo 1398. i vladao njom cetiri godine?
Zapadni dio ovih krajeva pripadao je Hrvatskoj, a istocni Slavoniji. Hrvatskoj su spadale ove plemenske zupe: goricka, dreznicka, psetska, lapacka sa sjedistem u Konobi (danas Rmanj), humska (oko Ripca) i unacka. Tu su danas mjesta: Unac, Drvar, Petrovac, Krupa (Pset), Cazin, Vrnograc i prije svega Bihac. Kad je pao Bihac u turske ruke ( 1592. ), zove ga mletacki poslanik u izvjescu duzdu »glavnim gradom (metropolitana) Hrvatske«, jer je tu vise puta zasijedao hrvatski sabor i stolovao hrv. podban (Ljubic, Ogled. knjiz. pov., IL, 167). Unu tada smatraju najvaznijom hrvatskom rijekom (Theiner, Mon. slav. mer., II., 75). Sredovjecnoj Slavoniji spadale su medu ostalim i zupe dubicka, sanska (oko Prijedora), mrenska (oko Sanskog Mosta), vrbaska (oko Banje Luke i Gradiske) i glaska (oko Prnjavora). U crkvenom pogledu spadale su one zagrebackoj biskupiji.
Iz navedenih krajeva potjecu glasoviti hrvatski velikaski rodovi: Babonici Blagajski iz Blagaja na Sani, Kolonici iz istoimenog mjesta kod Petrovca (jedan je Kolonic postao beckim kardinalom-nadbiskupom), Kobasici od Brekovice, Sturlici, Jelacici, Farkasici, Alapici, Krizanici, Kopcici, Korici, Nemcici (od Jezerskog) i drugi. Svoje posjede imaju tu Frankopani (Trzac), Keglevici (Buzim), Subici Zrinjski (Ostrovicu), Karlovici i Kruzici, sve sama velika imena u hrvatskoj povijesti. Od katolickih hrvatskih plemica potjecu medu ostalim begovska obitelj Poprzenovica, Besirevica, Badnjevica, Grosica i Evlijica. Pripominjemo i to, da je sacuvan veci broj glagolskih listina, pisanih u Bihacu, Krupi i drugdje (vidi kod Lopasica). U tim krajevima naden je veci broj latinskih natpisa s grobova i gradina hrvatskih plemica. Za utjehu Dr. Gluscu i drugovima naden je u Slatini kraj Banje Luke i jedan glagolski natpis na kamenu (Glasnik Zem. Muz., 1937., 31-35), a slicno tako i kod Gradiske, da i kamenje progovori, da je to od starine hrvatska zemlja.
3. Hercegovina
Danasnjom Hercegovinom prostirale su se do XI. stoljeca samostalne oblasti i to Neretljanska izmedu rijeke Cetine i Neretve, Zahumlje ili Humska zemlja od Neretve (a dijelom i preko nje) do Dubrovnika i Travunija od Dubrovnika do Kotora sa sjedistem u Trebinju. Dalje na jug bila je Duklja, koja je obuhvatala skoro cijelu danasnju Crnu Goru i grad Skadar s okolicom.
Da su stari N e r e t l j a n i bili Hrvati, cini nam se sa Sisicem suvisnim o tomu i raspravljati. Neretljani su bili cakavci, a te i Vuk, i Glusac i Davidovic priznaju Hrvatima.
Medjutim imamo o narodnoj pripadnosti svih tih krajeva pouzdano svjedocanstvo. Najstariji domaci historijski spis, zapravo kronika, pisana po narodnoj tradiciji, dokumentima i zapamcenjima, jest Ljetopis Popa Dukljanina, pisan upravo u tim krajevima, tocnije u Baru, u II. polovici XII. stoljeca. Po njemu - da budemo vrlo kratki - sve cetiri te navedene oblasti jesu hrvatske i cinile su zajedno drzavu, koja se sterala od Duvna do Draca i zvala C r v e n a H r v a t s k a (Croatia Rubea) ili Gornja Dalmacija. Njoj na sjever sirila se Bijela Hrvatska sve do Vinodola odnosno rijeke Rase u Istri. U Crvenoj Hrvatskoj su gradovi Kotor, Dubrovnik, Bar, Ulcinj, Svac itd., i citav teritorij danasnje Hercegovine. - Vladari tih krajeva po Dukljaninu su Hrvati poput Prelimira i Radoslava. Oni su katolicke vjere i papinske ih bule nazivaju »predragim sinovima sv. Petra«. Narod je takoder bio katolicki. U njihovoj drzavi, 200 godina prije sv. Save, bilo je desetak katolickih biskupija s Dubrovnikom i Barom na celu. Stanovnistvo Dubrovnika i dukljanskog Primorja govorilo je cakavskim dijalektom. Po Jireceku (Handelsstrassen, 23) na temelju isprava vidi se, da je u Dubrovniku stokavstina istisnula staro cakavsko narjecje tek u XVI. stoljecu.
Hrvate u Duklji nalaze takoder stari bizantski pisci Ivan Skilices, Nicefor Brienij, Ivan Zonaras i Niceta Koniates. Ovaj posljednji, pisuci o Nemanji, satrapu (vladaru) Srbije, koji je tezio, da zauzme Duklju, veli, da si taj »covjek nemirna i nezasitna duha prisvaja Hrvatsku i oblast Kotorsku« (N. Choniates, Bonn. izdanje, 206-207). Arapski pisac XII. stoljeca Idaizi naziva Dubrovnik skrajnjim (najjuznijim) gradom u Hrvatskoj. Crvenu Hrvatsku spominju stari dubrovacki pisci Rastic i Crijevic, zatim Mavro Orbini i Mlecanin Andrija Dandolo. Po njemu se »zemlja od Duvanjskog polja do Istre zove Bijela Hrvatska, od spomenutog polja do Draca Crvena Hrvatska, planinski kraj od Drine do Macedonije Rasa, a s ovu stranu Drine Bosna... Novi (pisci) zovu cijelo Primorje Dalmacijom, a brdske krajeve Hrvatskom« (Du Cange, Hist. byzant., I., 217).
Srce i glavnu snagu danasnje Hercegovine cini ZAHUMLJE s glavnim gradom Blagajem. U doba kralja Tomislava vlada Zahumljem mocni knez Mihajlo Visevic. Mletacka kronika (Ivan Mlecanin) spominje Mihajla, k n e z a H r v a t a. Jos jasnije nam govori o njemu, kad pise o duzdevanju Ursusa II. god. 912.: »Zatim i svu zemlju h r v a t s k u, kojom vlada knez Mihajlo Visevic«. - Splicanin Toma Arhidakon, povjesnicar XIII. vijeka, pise o Zahumlju, da je spadalo H r v a t s k o m kraljevstvu. Koncem XII. stoljeca osvaja Stefan Nemanja Zahumlje, Travuniju i Duklju i pripaja ih Srbiji. Ipak se iz kraljevskog naslova srpskih vladara dobro osjeca, da su te zemlje nesto posebna i razlicita od prvotnih srpskih zemalja. »Stefan po milosti Boziej vencani Kralj vsje srpske zemlje i pomorskije« razlikujuci tako srpsku zemlju Rasu od pomorske, koju sacinjavaju Zahumlje, Travunija i Duklja. Nemanjici vladaju Zahumljem uz prekide sve do 1325., kada dode pod vlast bosanskih banova. Ipak se, i kroz to vrijeme, vise puta Humska zemlja sjedinjuje s Hrvatskom. Tako ju je H r v a t s k o j p r i p o j i o hrvatski herceg Andrija (1198.-1210.). Slavni hrvatski velikas Pavao Subic zove se i jest »ban cijele Bosne,knez i gospodar Humske z e m l j e«. Kralj Sigismund trazi god. 1431. od bosanskog kralja Tvrtka II. cijelo Zahumlje i Livno natrag, jer je »Humsku zemlju i druge zupe posjedovao ban Hrvatskog kraljevstva« (Kovacic, Suppl. ad vestigia Comitiorum). Kralj Matijas Korvin izdaje god. 1465. potvrdu Dubrovackoj republici, da je ona dala 800 zlatnih forinti »za uzdrzavanje grada nasega Pocitelja u nasem Hrvatskom kraljevstvu « (Gjelcic-Thalloczy, Diplomatarium Ragusinum, 628).
Jos par rijeci o Hrvatima u CRNOJ GORI. Muslimani, iseljenici iz Crne Gore, dolaze u Sandzak i Istocnu Bosnu obicno p o d i m e n o m H r v a t a. Odatle imena mnogih sela i zaselaka, koji se zovu »R v a c k a« ili »H r v a t i«. U Carigradu i danas kavaze poslanstava, Crnogorce, nazivaju H r v a t i m a, a starjesinu njihova esnafa H r v a t b a s o m. Evlija Celebija, turski putopisac XVII. stoljeca, veli za stanovnike Pivske nahije u Crnoj Gori, da su »cisti,pravi Hrvati«(F.Spaho u Hrv.Kolu XIII., 49). Turska enciklopedija Kamusi Turki, stampana 1317. p. H. (1897. p. Kr.) pise: »Slaveni, koji zive u Dalmaciji, Slavoniji i Crnoj Gori nazivaju se H r v a t i m a« (str. 579). Leksikon Kamus-ul-alan ispravlja tu »pogresku« na nacin, koji je samo potvrduje. »Crnogorci, premda se H r v a t i m a zovu, nijesu to, jer oni pripadaju srpskom miletu« (str. 2036). Dakle, zovu se Hrvatima, ali Hrvati nijesu, jer su srpske vjere. I zato je vrlo dobro pisao Simo Milutinovic - Sarajlija u svojoj Istoriji Cerne Gore (Beograd, 1835., str. 25) o pravoslavnom mitropolitu Rufimu: »Pravoslavnome blagocestiju osobitu je sluzbu ucinio, i nemalo tijem Srbinstvo probudio i prikrijepio, sto je povratio u istocno bogoslovije Kuce, Bratonozice i Drekalovice iz rimskoga (zakona)«. Cijela Crna Gora bila je nekad katolicka, a zadnja katolicka plemena prelaze na pravoslavlje pred 300 godina. Jasno je, da je tim njihovo srpstvo bilo ne samo prikrijepljeno vec i konacno ustanovljeno. Na kraju nije na odmet spomenuti ni stari obicaj medu muslimanskim seljacima oko Foce u Bosni, da, kada idu u muslim. selo Hodzice kod Kolasina u Crnoj Gori, vele, da idu u C r v e n u H r v a t s k u. To je pripovijedao g. Ing. Hajdar Cekro, sam rodom iz tog kraja, g. prof. Hakiji Hadzicu.
Iza svega toga jasno je, radi cega srpski polemicari ne vole razglabati o drzavnopravnoj pripadnosti Bosne. Najkomotnije im je protiv svih povjesnickih dokumenata prebaciti granicu Hrvatske drzave cak na Unu, a one, koji ne vjeruju njihovim ocitim izmisljotinama, nazvati »kukavnim istoricarima«, koji »laznim dokazima...opravdavaju svoje halucinacije« (VI. Bogicevic; B. i H. srpske su zemlje, str. 10). Ja kakvim li bi imenima istom mi morali nazvati spomenutog gospodina i njegove trabante, koji mjesto historije donose bajke i babe Mande mrndjalice, samo da Hrvata u Bosni nestane s danje svjetla. Samo se sunce ne da dlanom prekriti...
Anketa
Fotogalerija
Kontaktirajte nas
Nema komentara