Statistika

Ukupno registriranih korisnika: 9773
Ukupno članaka: 23656
Ukupno komentara: 2087
Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Povijest » Povijesni Orisi: Novija Povijest » Povijesni orisi: novije povjestice vrela, kritike, raščlane i prikazi

Povijesni orisi: novije povjestice vrela, kritike, raščlane i prikazi

« Prethodni članak | Sljedeći članak »

Napisano 27.11.2009. 15:11

Čović et al: Izvori velikosrpske agresije, AC-SK, Zagreb 1991

Novija povijest, a to prije svega znači 19. i 20. stoljeće, predmetom je ove svemrežne stranice. Budući da su osnovne značajke povijesnih događaja u doba srednjega vijeka i turske vladavine prikazane na prethodnoj stranici Povijesnih orisa, moderno razdoblje koje za narode jugoistočne Europe (kao i za većinu ostalih Europljana) počinje poslije-Napoleonskim gibanjima- bit će glavnom temom sljedećih analiza. Pri tome moramo napomenuti da smo «preskočili» važna formativna razdoblja 17. i 18. stoljeća koja, iako izuzetno utjecajna na više područja (od Kašićeve stilizacije hrvatskoga jezika do Ritter-Vitezovićeve ideologije pankroatizma), svojim nijansama nadrastaju okvire ovako sažetoga prikaza koji se morao usredotočiti na glavne značajke i događaje koji su oblikovali modernu Bosnu i Hercegovinu. Poslije popisa literature relevantne za pojavu i uobliku modernih nacionalnih ideologija slijede poveznice koje vode na stranice različita sadržaja- od monarhističke Jugoslavije do ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

U knjizi «Izvori velikosrpske agresije» dan je prijegled najvažnijih dokumenata srpske nacionalne ideologije, kao i raščlamba dijela njih od strane hrvatskih stručnjaka raznih područja (povjesničara, politologa, geopolitika i sociologa). Moglo bi se prigovoriti da sljedeći prikaz nije korektan prema srpskoj naciji jer se osvrće samo na velikosrpsku ideju, a ne i na druge srpske političke programe (npr. socijalistički, izložen u kasnijim djelima Dimitrija Tucovića, ili građansko-liberalni, artikuliran u više spisa-od srbijanskih liberala do razočaranih unitarističkih prječana poput Svetozara Pribićevića). Također, prikazu nedostaju dvije važne karakteristike: kritika velikosrpske ideologije, kako od srpskih liberalnih političara poput Svetozara Miletića i Mihaila Polit-Desančića, tako i srpskih socijalista kao što je Svetozar Marković. Isto- u ovome prijegledu nije izložen velikohrvatski nacionalni program, artikuliran u djelu Ante Starčevića i njegovih ideoloških sljedbenika. No, na te potencijalne prigovore možemo odgovoriti na sljedeći način:

velikosrpska ideologija, bilo u svom «sirovom» vidu kakvoga nalazimo u Garašanina, Pašića ili četničkoga ideologa Moljevića i njihovih suvremenih sljedbenika, bilo u jugo-unitarističkom obliku kakav je poprimila u doba orjunaškoga karađorđevićevskoga terora (te uskrsnula u komunističkoj rankovićevštini i srpskom ekspanzionističkom pokretu koncem 20. stoljeća, predvođenom SANU-om i Slobodanom Miloševićem)-dominantna je srpska nacionalna ideologija u zadnjih 150 godina. Iako nije jedina (što bi, realno, i bilo krajnje neobično), činjenica je da je ta ideološka matrica bila, u ovoj ili onoj mutaciji, glavnom vodiljom srpske političke elite i većine naroda. Tako je i danas kada je, iako vojno-politički i gospodarski poražena i bez realne šanse da ponovi ozbiljniji napadaj na narode koji su zaprjekom ostvarenju ekspanzionističkih snova o «ujedinjenju svih Srba» (uglavnom na povijesno i/ili etnički tuđim područjima), tj. na Hrvate, Bošnjake-muslimane i Albance. Prisiljen na nevoljku «suradnju» s omrznutim «moćnicima svjetskoga poretka», srpski je etnos i dalje na emocionalnoj razini prikovan za velikosrpske fantazme- još uvijek nesposoban za katarzu i prihvaćanje spoznaje da su fikcije o superiornosti nad susjednim narodima najveći uteg za njega samog. Dok ne dođe do sloma velikosrpskoga programa u svijesti većine srpske inteligencije i naroda- dotle će taj svjetonazor, koliko god to iritiralo mnoge srpske inteligente i poluinteligente, biti stigmatiziran kao srpska verzija fašističke omame.
velikohrvatski nacionalni program nije izložen (iako su navedene referencije koja ga opisuju, ili ga simpatiziraju) jer on jednostavno nije realna politička opcija od 2. svjetskoga rata naovamo. Ne samo što je taj program u svojemu nacrtu (ali ne i izvedbi !) daleko «benigniji» od velikosrpskoga zbog demografsko-geopolitičkih činjenica manjebrojnosti Hrvata i užega prostora na kojemu živi hrvatski narod: važnije je što su sa slomom NDH i procesima u SFRJ (majorizacija Hrvata u višenacionalnoj federaciji; emancipacija Bosanskih Muslimana) isparile iluzije o mogućoj hrvatskoj samovlasti nad Bosnom i Hercegovinom, te rubnim područjima u Vojvodini, Srbiji i Crnoj Gori (osim kod neizlječivih ekscentrika). Velikohrvatska nacionalna ideologija već desetljećima ne postoji kao zbiljski politički program i Hrvati ne svojataju tuđe nacionalne teritorije niti pripremaju vojnu agresiju na bilo koju susjednu državu. Jedini možebitni prigovor gornjoj tvrdnji dolazi iz redova pristaša unitarne države Bosne i Hercegovine- no, to je optužba iste naravi kao ona o «separatizmu» u doba Jugoslavije, tj. smokvin list za pokušaje dominacije i majorizacije nad Hrvatima: srpske u Jugoslaviji, a muslimanske u BiH, «Jugoslaviji u malom». Dovoljno je primijetiti da Hrvati ni Hrvatska nemaju nikakvih planova koji bi smjerali na agresiju i okupaciju Bosne i Hercegovine ili bilo koje susjedne države. Ta ideja ne postoji u hrvatskome društvu i nije dio političke svijesti hrvatskoga naroda ni političke elite. Što se, naravno, ne može izjednačiti sa skrbi za položaj hrvatskoga naroda bilo gdje u svijetu, što je i politika zemalja poput Njemačke i Izraela u odnosu na svoje sunarodnjake izvan granica matične države.

Stoga, u sljedećim su redcima prikazani sadržaj knjige o izvorima srpske agresije, te predgovor sociologa Slavena Letice (koji, usput, referencira članke Ivana Aralice koji su sabrani u knjizi «Zadah ocvalog imperija» i, neki od njih, objelodanjeni na ovim stranicama) i analitički esej geopolitičara Radovana Pavića koji je dao sustavnu obradbu problematike velikosrpske ideologije.

SADRŽAJ

Predgovor (Slaven Letica) .....................................................................................................................9

I. dio Uvod

Bože Čović: Politika obmana i nasilja ...............................................................................................15

II. dio Izvori

Mirko Valentić: Prva programska formulacija velikosrpske ideje .................................................41
Ilija Garašanin: Načertanije (Program spoljašne i nacionalne politike Srbije na koncu 1844 godine) .............................................................................................................65

III. dio Argumenti

Vuk Stefanović Karadžic: Srbi svi i svuda .......................................................................................81
Nikola Stojanović: Do istrage vaše ili naše .......................................................................................99
Vasa Čubrilović: Iseljavanje Arnauta .......................................................................................106
Ustav organizacije »Ujedinjenje ili smrt« .......................................................................................125
Poslovnik organizacije »Ujedinjenje ili smrt« .......................................................................................132
Stevan Moljević: Homogena Srbija .......................................................................................141

IV dio Kartografski prikazi

Radovan Pavić: Velika Srbija od 1844. do 1990/91. godine..........................................................151
Miroslav Brandt: Karte Velike Srbije plasirane u svijet ..................................................................202
Bože Čović: Što kaže povijesna znanost ..........................................................................................203

V. dio Antimemorandum

Miroslav Brandt: Antimemorandum ..................................................................................................209
»Memorandum« SANU (grupa akademika Srpske akademije nauka i umetnosti o aktuelnim društvenim pitanjima u našoj zemlji) ...............................................................................................256
Zdravko Tomac: Oživotvorenje memorandumskih ciljeva ............................................................301

VI. dio Antropogeografske podvale Jovana Cvijića

Stanko Žuljić: Kritički osvrt na neke zaključke i poruke J.
Cvijica u njegovim antropogeografskim istrazivanjima ................................................................327

Predgovor

Ova bi se knjiga mogla komotno nazvati cvijećem političkog i intelektualnog zla, jer njen sadržaj predstavlja svojevrsnu antologiju velikosrpskog »političkog« diskursa koji propovijeda, zagovara i/ili nalaže svođenje politike na predrasude i netoleranciju, a potom na mržnju, grubu silu i otimačinu.
Uz to, ona pokazuje kako je u »proizvodnji« dobre knjige podjednako važan urednički i autorski posao. Štoviše, moglo bi se kazati da je ova knjiga prije svega rezultat provjere jedne izuzetno vrijedne uredničke ideje. Nastala je na tragu analitičke/autorske provjere uredničke ideje kako velikosrpske i svesrpske te ze predstavljaju transhistorijski fenomen.
S vremena na vrijeme one (te velikosrpske teze) bivaju »zamrznute« i potisnute u podsvijest ratnom opasnošću ili snagom drugih, »supstitucijskih« političkih ideja i ideologija (panslavizam, jugoslavenstvo, boljševizam, samoupravni socijalizam). Međutim, onog trenutka kad te ideje i ideologije NADOMJESTCI zastare, kad se rutiniziraju ili propadnu, velikosrpske i svesrpske teze ponovno ožive. Doživljavaju renesansu, nove političke i intelektualne artikulacije; plijene iznova masovnu političku pažnju; postaju osnovom novih-starih svesrpskih populističkih ideologija i pokreta. Skeptik bi kazao kako se zapravo radi o dosadnom, lako predvidivom i neumitnom povijesnom ponavljanju. »Srbi svi i svuda« i »Memorandum« tvore tako za skeptika samo različite krajeve istog predrasudnog povijesnog luka, luka koji ima istu nakanu i ista sredstva: osvajanje kao cilj, a dominaciju i prakticiranje sile kao sredstva. Stalni povijesni pokušaji postvarenja mita u kojem su sve pozitivne uloge podijeljene Srbima i Srpstvu, a sve negativne i demonske Drugima, posebno Hrvatima i Hrvatstvu, kao da nemaju kraja.
Većina objašnjenja koje ova knjiga nudi za taj kulturni i politički fenomen kreće se u granicama konvencionalne real-političke analize. I takva je analiza u vremenu u kojem se pojavljuje ova knjiga jedino relevantna. Svako dublje teorijsko objašnjenje izgledalo bi kao puko intelektualno zanovijetanje. Svejedno. Onako usput, na marginama pročitanog rukopisa, ostavio sam nekoliko zabilješki o tome kako bi - kakvim intelektualnim i teorijskim paradigmama - bilo moguće objasniti »dosadno ponavljanje velikosrpske povijesti«.
Prva moguća analitička paradigma jest ona koju je naznačio još J. J. Rousseau, a konačno oblikovao sociolog Robert N. Bellah kao paradigmu »Civilne/građanske religije« (Civil Religion). Svoju kontroverznu raspravu »Civil religion in America« Bellah je objavio 1966. godine, a njena je ključna teza kako su način života i ponašanje svih aktera američkog way-of-life uvjetovani »... zbirom uvjerenja, simbola i rituala...« američke svjetovne religije. Ta se svjetovna religija temelji na »pravoj« religiji (kršćanstvu, protestantizmu), ali se u njoj ne iscrpljuje. Individualizam i ljudska prava, kult uspjeha i postignuća, novac-dolar kao univerzalna mjera uspjeha, mit slobode i moći Amerike, natjecanje i poduzetništvo itd. jesu neki od elemenata američke »civilne--svjetovne religije«.

Tom paradigmom mogao bi se analizirati sistem vrijednosti, simbolika i ritualnost velikosrpstva kao »civilne religije«. Religije koje ima inspiraciju i korijenje u srpskom pravoslavlju, ali i proširenje satkano od predrasuda, laži i obmana o Srbiji, Srbima i Drugima o kojima govori i ova knjiga.

Drugu analitičku paradigmu ponudio je nedavno književnik Ivan Aralica u seriji eseja »Ogledi o Srbiji«, tiskanoj u »Vjesniku«. Povod Araličinoj analizi srpske imperijalne svijesti prividno je banalan. On analizira sociopsihološku pozadinu sljedeće izjave Dejana Medakovića, generalnog sekretara SANU: »Taj fe nomen pristanka na šutnju intelektualaca u Hrvatskoj pokazuje da oni nemaju snage da, kako je u Bibliji zapisano, budu glas vapijućeg u pustinji. Oni nemaju gde da se oglase. I Ivan Aralica, najveći živi pisac u Hrvatskoj (koji je, pritom, srpskog porekla, kao uostalom i dr. Slaven Letica), pobeđen je na izborima«. »Srpska imperijalna svijest«, po Aralici, posljedica je patološke srpske posesivnosti u ishodištu koje stoji pravoslavna religijska svijest. Patološka posesivnost nagoni eto i jednog »akademika« na tvrdnju da svakog poznatijeg Hrvata (Aralicu i Leticu) »prisvoji«; ako ne doslovno, ono barem »po poreklu«. Težnja za osvajanjem i prisvajanjem ljudi, naroda i prostora predstavlja logički nastavak tog posesivnog sindroma.

Treća je moguća teorijska paradigma za objašnjenje velikosrpskih deluzija - etnocentrizam. Pojam etnocentrizam skovao je W. G. Sumner 1906. godine da bi njime izrazio predrasude pripadnika jedne etničke skupine (npr. plemena ili nacije) prema sebi i prema pripadnicima drugih etničkih skupina s kojima ta etnička skupina ima izravan kontakt. Radikalni etnocentrizam prerasta u rasizam, šovinizam i fašizam. Etnocentrizam počiva na nekritičnoj glorifikaciji »naših« vrijednosti, vrlina, običaja i ponašanja i demonizaciji »njihovih«. Etnocentrizam negira individualizam i ističe subjektivitet kolektiva: plemena, lokalne zajednice, nacije. I o tome se najčešće u tekstovima ove knjige radi. Srbi su »izabrani narod«; oni su mudri, hrabri, demokratični, tolerantni, pošteni i si. »Drugi« su, a posebno Hrvati, ne-narod, svekoliki ološ, nedržavotvorbeni, podli, zli, genocidni. Usmjerenost srpskog etnocentrizma prema Hrvatima i hrvatstvu (vrijedi i obrnuto) može se objašnjavati poznatom psihoanalitičkom tezom o narcizmu malih razlika. Naime, neke su etničke i kulturne razlike između Srba i Hrvata (npr. razlike u jezicima, običajima, i sl ) toliko malene da njihovo očuvanje i potenciranje u sta novitim povijesnim i političkim prilikama postaje pitanje očuvanja etničko-nacionalne samostojnosti. Otud i netolerancija i agresivnost u međuetničkim odnosima.
Iz velikog mnoštva teorijskih hipoteza i paradigmi kojima bi bilo moguće objašnjavati fenomenologiju velikosrpstva izdvojili smo za ilustraciju svega tri. Autori knjige najčešće koriste Gramscijev termin-koncept hegemonizma. S mnogo razloga jer je dominacija temeljena na kombinaciji ideoloških, političkih i nasilnih sredstava u ovim prostorima obično i nazivana - velikosrpskim hegemonizmom.

Zagreb, 10. lipnja 1991.
Slaven Letica

Zaključak

Politika Velike Srbije, od začetka 1844. godine, dakle od Garašanina i njegova »Načertanija« do njezine teritorijalne maksimalizacije 1990/91. godine, ako i nije imperijalna, svakako je imperijalistička. Definicija imperijalizma pri tome je jasna i jednostavna: traže se tuđi teritoriji, pa i oni gdje su Srbi često izrazita manjina, a u skladu s drugim ekonomskim i geopolitičkim sadržajima koji moraju udovoljiti ideji regionalne velevlasti/velikodržavlja.
S velikosrpskom idejom na umu moguće je kompletirati sliku današnjeg hrvatsko-srpskog sukoba: on je nacionalan samo po obliku, a u biti je izraz dubljih suprotnosti: prvo, sučeljavanja dviju politogenetskih ideja, nekadašnje hrvatske, federalističke i republikanske, naspram srpske centralističke i monarhističke; drugo, današnje demokracije i nacional-boljševizma i, treće - i najvažnije - teritorijalne ekspanzivnosti s obranom vlastitog etničkog teritorija.
Za razumijevanje ovog pitanja važno je ukazati na prve klice srpskog teritorijalnog ekspanzionizma. On se začinje u turskom razdoblju kada se Srbi šire prema zapadu, sjeverozapadu i sjeveru, te postaju baštinicima turskih teritorijalnih osvajanja. Te prostore nisu Srbi stekli ni mačem, a niti pameću, nego tako da je netko ili udomio srpske izbjeglice u svojoj zemlji, ili su ta područja na poticaj Turaka bila kolonizirana nakon što je s njih pobjegao ili pak bio istrijebljen domaći hrvatski živalj. To je bitna značajka etničkog aspekta širenja. A kada se radi o političkom širenju, dakle o širenju Srba iz Srbije kao političkog naroda, onda je važna 1804. godina, tj. početak I. srpskog ustanka. Srbija se tada širi zbog oslobodilačkih procesa, koji se nakon stotinjak godina izopačuju u osvajačke. Godine 1913. Srbija zauzima Povardarje, ali ne kao Makedoniju, nego kao »Južnu Srbiju«; te se godine, dakle, konkretizira ekspanzionistička politika Srbije.

Konačno, ekspanzionistička težnja Velike Srbije kulminira 1990/91. znatno premašivši službenu liniju amputacije iz 1928. godine. Valja naglasiti da je upravo danas situacija najzaoštrenija i to zbog posve jednostavnog razloga: današnja je miloševićevska, ali i draškovićevska i šešeljevska Srbija shvatila da je definitivno iz gubila Sloveniju i - što je još važnije - Hrvatsku. A to je znak da od ionako izgubljene Hrvatske treba oduzeti što više teritorija i to je danas najvažnije pitanje u hrvatsko-srpskim odnosima. Prob lem je stoga zapravo geopolitički. Dozvoljava se i otcjepljenje Hrvat ske, ali u novim granicama i, dakako, na znatno manjem teritoriju. Važno je pritom napomenuti da aspiracije prema teritoriju Hrvat ske ima i Crna Gora (M. Bulatović, 14. II. 1991), jer se smatra da su današnje republičke granice samo administrativne. Na kojem kriteriju Bulatović temelji svoj zahtjev nije jasno, ali je pouzdano da taj kriterij nije etnički, budući da u graničnoj općini Dubrovnik živi samo 569 Crnogoraca (0,86 %). (Nije naodmet spomenuti da općina Kotor ima 8,04 %, a općina Tivat čak 30,87 % Hrvata).

Današnje velikosrpske zahtjeve za znatnim dijelovima hrvatskog teritorija valja shvatiti kao prijetnju. Računa se, naime, ovako: ako Hrvatska ne smanji svoje ambicije u pogledu državnosti i samostalne države, nego ih pokuša ostvariti, ostat će bez 37.002 km2 teritorija. No militantnim Velikosrbima iz Srbije (u veljači 1991) i područje Moslavine čini se upitnim kao dio Hrvatske, iako općine Čazma i Garešnica imaju samo 4,68 odnosno 11,11 % Srba.
No prijetnje nisu samo teritorijalne - one mogu biti i gospodarske. Naime, zatvaranjem srbijanskog tržišta za robu iz Hrvatske i Slovenije šalje se jasna poruka: pazite što radite sa svojim separatizmom, ostat ćete bez važnog tržišta!
I, najzad, u svemu tome valja uočiti bitnu činjenicu: nijedna varijanta Velike Srbije ne zaobilazi Bosnu i Hercegovinu - militantni Velikosrbi naprosto smatraju da s njom mogu raspolagati, pa je to i razlogom da Srpska demokratska stranka u BiH ne želi čak niti raspravu o deklaraciji o suverenosti te republike (u veljači 1991). Ne želi se suverenitet vlastite republike! Bizarno, zar ne? Međutim, takav je stav posve razumljiv, jer bi deklarirana suverenost i Srpskoj demokratskoj stranci i današnjoj Srbiji vezivala ruke u procesu komadanja ili »prisajedinjenja« BiH Velikoj Srbiji/Srbo-slaviji.
Pri formiranju Velike Srbije bitno je privući i angažirati Srbe u Hrvatskoj, naročito u graničnoj zoni prema Srbiji i Bosni i Hercegovini, a to se postiže prije svega sijanjem straha od Hrvatske i Hrvata. Pri tome je važno naglasiti da je tehnologija proizvodnje straha shvaćena - a ona je zaista jednostavna: Hrvate treba definirati kao »ustaše« i odrediti ih kao stalnu prijetnju Srbima; Srbima je navodno potrebno okupljanje zbog obrane od zajedničke opasnosti; a kako je ta opasnost trajna i kako su Srbi okruženi »ustaškom vlašću i narodom«, oni moraju potražiti spas u Srbiji; međutim, kako oni ne mogu u Srbiju, ona ih pohodi kao Velika Srbija, kojoj moraju pripasti zajedno s teritorijem - a Hrvati u svemu tome kao da i ne postoje!

Konačno, na osnovu svega izloženog problem Velike Srbije možemo sažeti onako kako smo ga shvatili:

prvo, očito je da se radi o imperijalizmu: on traži tuđe etnički prostore, ne zamarajući se kriterijima - ukratko, srpsko je od želje do apsurda. U Hrvatskoj, tamo gdje su Srbi makar i u neznatnoj većini, vrijedi etničko načelo, na Kosmetu gdje su izrazita manjina vrijedi povijesno načelo, dakako, samo do određene vremenske granice koja može opravdati velikosrpska prava (»prava»). Tamo gdje su u Hrvatskoj Srbi u manjini, ta činjenica nema značenja, jer srpsko pravo postoji i bez obzira na brojeve;
drugo, teritorijalna ekspanzija Srba i posezanja Velikosrba za tuđim, dugotrajan je proces započet još u turskom razdoblju. U pogledu prostorne ekspanzije upravo su Srbi pravi baštinici turskih osvajanja, jer se bez njih ne bi mogli toliko proširiti prema sjeveru i sjeverozapadu u demografski ispražnjene (i nesrpske) prostore. A novije doba, tj. razdoblje međuratne Jugoslavije, označava maksimalno širenje Velike Srbije, budući da je do 1939. godine (nastanak Banovine Hrvatske) predratna Jugoslavija sa svojim centralizmom i unitarizmom bila zapravo velikosrpska;
treće, avnojska Jugoslavija s definiranim federalizmom i republikanizmom zadala je najteži udarac ideji Velike Srbije koja, bez obzira na ideološku orijentaciju, nikada zapravo nije nestala s obzora ne samo velikosrpskih ekstremista. Zato je logično da se u sadašnjem času kada federalistička Jugoslavija ne samo da postaje upitna nego se i bliži svome kraju, ponovno oživljavaju ideje Velike Srbije. S jedne strane riječ je o teritorijalnoj ekspanziji kako bi se okupili svi Srbi bez obzira na druge etnose i povećao njihov životni prostor, a s druge strane o tome da na takvom povećanom prostoru treba stvoriti odgovarajuće društvene odnose i podlogu za prelijevanje dohotka i vodeću ulogu Srbije, jer, zna se, takva Srbija svoje raznolike potrebe na visokoj razini ne može, i ne želi, zadovoljavati samo iz vlastitog rada;
četvrto, jasno je da je upravo Hrvatska najsnažnija zapreka teritorijalnom i političkom formiranju Velike Srbije, pa će glavni pritisak biti usmjeren protiv nje;
peto, međutim, kako je danas već posve jasno da je gospodarski itekako vrijedna, a etnički pohrvaćena Hrvatska već zapravo izgubljena, treba je u završnici raspleta prostorno i demografski raskomadati, osakatiti i suziti te ukloniti kao relevantnog političkog činioca. Za to nisu potrebni ni posebna pamet, niti sofisticirano umovanje: poslije 30. svibnja 1990. Jovan Rašković je više puta ponovio da treba rušiti novu hrvatsku vlast, na srpskom saboru u Srbu (srpanj 1990) Jovan Opačić traži političku autonomiju za Srbe u Hrvatskoj koja će biti prvi korak prema stvaranju jedinstvene srpske države na Balkanu, a još ranije (lipanj 1990) Slobodan Milošević postavlja pitanje međurepubličkih granica u slučaju konfederalizacije Jugoslavije. Ideje i težnje su, dakle, sasvim jasne, a znakovita je i praksa jer postupno nestaje autonomija Kosova i Vojvodine;
šesto, imperijalizam Velike Srbije ne odnosi se samo na Hrvatsku - iako su zahtjevi drastični, to ipak nije i najteži slučaj: naime, Hrvatska bi zadržala bar povijesne »ostatke ostataka«, dok bi Bosna i Hercegovina posve nestale jer bi u cjelini bile uključene u Veliku Srbiju;
sedmo, imperijalizam Velike Srbije danas je veoma opasan jer u odnosu na taj aspekt nema razlike između vlasti i velikog dijela opozicije, dok sama ideja ima i široku nacionalnu podršku;
osmo, velikosrpski imperijalizam danas je posljednji teritorijalni imperijalizam u Europi. U svim najvažnijim kriznim žarištima, na europskom Istoku dominiraju oslobodilački proces (sovjetske baltičke republike, Slovačka, Moldavija...), svugdje se pokušavaju srušiti nametnute i neprirodne cjeline ili prevladati razdvojenosti, dok je Velika Srbija danas jedina koja želi zauzeti i okupiti i tuđe prostore. Takvu Veliku Srbiju treba, međutim, razumjeti i
to u geopolitičkom kontekstu - ona je prirodna pojava u procesu dovršavanja politogeneze, kada su grabljenje tuđeg ili rekonkvista vlastitog i ustoličenje na vlastitom naprosto imperativ konačnog formiranja državnosti.
Rješenje problema teritorijalnom ekspanzijom danas je očito protupovijesni proces - i zato je od povijesti već osuđen i odbačen. A problem je jedino u tome što je u međuvremenu, dok se povijest ne ostvari sa svojim zakonitostima, dok se ne ostvari ono povijesno - moguće razdoblje patnje; i konačno,
deveto, da bi ova razmatranja bila potpuna, treba ukazati na to da je sukob koji se stavlja u okvir međunacionalnih srpsko-hrvatskih šovinizama zapravo sukob različitih ideja i izraz nasljeđa političkog razvitka, a nipošto nacionalni sukob: on je nacionalan samo u obliku i izražaju, a ne i u svojoj biti.

Za razumijevanje tog pitanja treba poći od ideje Jugoslavije: unatoč strahovitim raznolikostima (one bi, usput rečeno, trebale biti prednost) Jugoslavija je u postojećem etničkom okruženju prirodno bila predestinirana na zajedništvo, bar iz nužde, ako ne i iz drugih razloga. Kako nismo ni Talijani, Austrijanci, Mađari, niti Rumunji, Grci ili Albanci, a od srodnih smo Slavena (Bugari) suviše različiti zbog sukobljenih ideja državnosti - logično je bilo očekivati jugoslavensko zajedništvo. Međutim, u Hrvata i Srba ono je različitog značenja.

S jedne strane, hrvatsko povijesno iskustvo je iskustvo jednog manjeg naroda, čiji se etnikum sužavao u zaista teškim povijesnim okolnostima raščetvorenja (Romani, Germani, Ugri, Turci) i položaja na granici. Etnikum je bio okovan ne samo zbog stranog pritiska, nego se i sužavao zbog teritorijalnog širenja srpskog stanovništva. Stoga je logično da Hrvati teže ujedinjenju, dakle, zajedništvu kao obliku zaštite i elementu snage: odatle i jugoslavenska ideja koju će izraziti Strossmayer. Ali, to ujedinjenje mora uključivati i elemente osiguranja jedne slabije zajednice, što će doći do izražaja u nastojanju za federativnim i republikanskim uređenjem: federacija osigurava zajedništvo, ali i brani posebnost pred centralizacijom i utapanjem u veće cjeline, dok republikanizam izbornošću isključuje mogući nasljedni monarhistički apsolutizam. Ovu situaciju izražava Radić - dakle: partner koji je slabiji, malobrojniji i ima iskustvo teritorijalnog sažimanja privržen je ideji jugoslavenstva, ali u uvjetima federalizma/decentralizacije - to je bila osnova hrvatske državne ideje u sređenim prilikama.

Naprotiv, u Srba je bilo drugačije: iako su i hrvatska država u doba Tomislava i makedonska za Samuila bile velike, to je bilo tako davno (X. i X/XI. st.) da bi te državnosti mogle biti značajnije. Važnije je zato Dušanovo carstvo u XIV. stoljeću. I ono je prostrano, ekonomski bolje locirano i, što je najvažnije, na pragu je novog doba, a to je itekako relevantna činjenica. Osim toga, Dušanovo carstvo već uključuje ideju ekspanzije i širi se u neslavenske krajeve, u dijelove Grčke i Albanije. I teritorijalna i demografska ekspanzija bit će otada, ovako ili onako, bitna sastavnica srpske državne ideje sve do najnovijeg doba, čak i u doba najvećih poraza ili exodusa. Naime, u kosovskoj bitci (1389) Srbija je poražena na jugu, ali tamošnji etnos nije istrijebljen, i ona se nakon toga širi prema sjeveru. Godine 1690. i u XVIII. stoljeću Srbi će se opet povlačiti s juga, ponovno etnos na jugu neće nestati, širiti se daleko prema sjeveru i sjeverozapadu; dakle, uočili smo element širenja. Međutim, taj se proces nastavlja: I. srpski ustanak i oslobođenje Srbije u početku XIX. stoljeća, premda su događaji što izazivaju najveće poštovanje, jer su početak autohtonog oslobađanja Balkana, sadrže elemente ekspanzije: od granica Beogradskog pašaluka pa do vrhunca teritorijalnog širenja 1913. godine, dakle u razdoblju od oko stotinjak godina, uočljiv je proces zauzimanja novih teritorija - i opet je, dakle, ekspanzija posrijedi. To znači da etnopolitičko širenje postaje element srpske državne ideje i ta se praksa u političkom smislu nastavlja i u staroj Jugoslaviji jer nova država postaje monarhistička, ali i unitaristička i centralistička, i to u okviru velikosrpske komponente. Očito je, dakle, da se hrvatsko i srpsko etno-teritorijalno-političko iskustvo i praksa bitno razlikuju, a tako je i danas. I u tome je bit - a nacionalna komponenta samo je oznaka za nosioce ovih dviju različitih državnih ideja.

NAGRADA ZA STRADANJA

Zbirka eseja Ivana Aralice «Zadah ocvalog imperija», objavljena uoči i tijekom srpske agresije na Hrvatsku, obiluje lucidnim analizama kompleksa koji se može označiti imenom «Velika Srbija». Doljenavedeni članak jedan je u nizu raščlana kojima je pisac ocrtao situaciju i na pristupačan publicistički način dao prikaz stanja početkom rata u raspadajućoj SFRJ.

Ne znam rečenicu nijednog književnika koja bi pokrenula veći politički aktivizam od rečenice Dobrice Ćosića da su Srbi dobitnici u ratu a gubitnici u miru, isto kao što ne znam nijednu transparentnu rečenicu koja bi bila od nje netočnija. Ta je rečenica ponukala akademike SANU, među kojima je bila prvi put i izrečena, da u Memorandumu ispišu novi program srpskog imperijalnog duha, ona je inspirirala Miloševića da pokuša oživiti srpski imperijalizam u obliku neoboljševizma i, konačno, ona je oživila pjesmu o Srbiji koja je tri puta ratovala, a i opet će ako bude sreće. Da je boljševizam u matičnoj zemlji ostao čvrsto na nogama, ne sumnjam da bi »anti-birokratska revolucija« polučila rezultate koje joj je namijenila Ćosićeva izreka: razaranje Ustava iz sedamdeset i četvrte i stvaranje »moderne federacije«, što je drugo ime za Srboslaviju. Međutim, kako je u toku njene provedbe došlo do urušavanja boljševizma, najprije u pripojenim dijelovima ruskog imperija a sad već i u središtu imperija, daljnja provedba »antibirokratske revolucije« došla je u koliziju sa svjetskim kretanjima i Ćosićeva je rečenica postala uzrok svih napetosti u Jugoslaviji.
Intelektualac, isto kao krojač koji triput mjeri da bi jednom prerezao, trebao bi višekratno razmisliti prije nego će ispisati jednu rečenicu, jer, iako on to ne želi, ta bi rečenica mogla prouzročiti više zla nego dobra. Čitao sam jedan Ćosićev ulomak o tjeskobi intelektualca zbog čijih misli stradavaju drugi ljudi. Nije mi ni nakraj pameti da Ćosiću spočitavam, a još manje da mu naturam osjećaj krivnje, jer svi mi koji na ovaj ili onaj način uzimamo riječ
i sudjelujemo u formiranju političke misli, snosimo isti rizik, da budemo krivo interpretirani, i dijelimo iste tjeskobe, da nehotice postanemo uzročnici ljudskog stradanja. Odgovornošću i tjeskobama bavim se samo zato da pokažem kako aksiom novog srpskog imperijalizma ne proizlazi ni iz bića ni iz potrebe srpskog naroda, dapače, sve je to protiv njega, već je to plod intelektualističkih tvorbi koje su mu sugerirane i koje ga, izluđivanjem, guraju u nove sukobe sa svojim susjedima. Zato, kad god ovdje govorim i kad ubuduće budem govorio o srpskoj imperijalnoj misli, nikad neću misliti na srpski narod, koji, što se tvorbe te misli tiče, ni luk jeo ni lukom mirisao, ali je poparu od njene provedbe u praksi i te kako kusao. Htio bih da mi se vjeruje na riječ, jer nema potrebe da to dokazujem, kako poznajem sve srpske ratove i sve srpske bitke, i pod kojim je okolnostima dolazilo do njih i, ako je o bitkama riječ, kako su tekle i kako su završavale. Podijelimo li ih na one prije prvog srpskog ustanka i one poslije njega, čemu sam za ovu potrebu sklon, vidjet ćemo da im je zajednička crta veliko stradanje jer je bilo više poraza nego pobjeda. Za one iz prvog razdoblja, a o njima želim najprije nešto reći, može se primijetiti da su, i kad su završavale porazom, što je razumljivo, i kad im je ishod bio pobjeda, što je teže razumjeti, vođene na vlastitu štetu. Primjeri su brojni, a najilustrativniji su bitka na Kosovu i bitka kod Nikopolja gledane kao jedinstvena cjelina. Poraz na Kosovu bio je samo uvod u pravu tragediju koja će se dogoditi nekoliko godina kasnije kod Nikopolja, iako će se Srbi toga puta naći na strani pobjednika. Po običajima toga vremena, nakon kosovske bitke Lazarov sin Stevan postaje vazal ubojice svoga oca, komu daje sestru za ženu a srpsku vojnu silu stavlja u službu vojnih osvajanja Osmanlija. U bici kod Nikopolja između sultana Bajazita i udruženih kršćana Zapadne i Srednje Evrope, napadom s boka na čelu srpske konjice po izmorenim kršćanima, koji samo što bitku nisu dobili, Stevan oduzima pobjedu kršćanima i poklanja je ubojici svoga oca iz kosovske bitke. Time definitivno otvara put Turcima u Srednju Evropu. Na srpsku štetu, dakako! I nije u tome bio usamljen. To isto učinio je i Marko Mrnjavčević nakon očeve i stričeve pogibije na Marici: stao je pod turski tug i poginuo na Rovinama u borbi protiv vlaškog vojvode Mirče... Potomci i takvim stradanjima predaka treba da odaju počast, ali izvlačiti iz toga zaključke o pobjednicima u ratu, ne valja.

Na početku devetnaestog stoljeća jagma evropskih imperija postaje osobito živahna oko teritorija »bolesnika na Bosporu«. Prokušano sredstvo osvajanja, uz to i najjeftinije, do čega je osvajaču uvijek stalo, bilo je poticanje potlačenih naroda na ustanak protiv privredno i moralno ruiniranog Turskog Carstva. Među ostalim državicama na evropskom dijelu Turske, više korištenjem diplomacije nego ratovanjem, oživljava i Srbija. U početku su njene bitke sinkrone s bitkama imperijalnih sila na drugim frontama protiv Turskog Carstva i s ratovima susjednih naroda protiv zajedničkog neprijatelja, s namjerom da se, dok »bolesnika« gaze jači, sa sebe skine jaram osvajača s Istoka. Već u drugoj polovici stoljeća dolazi do obrata, što se moglo očekivati, i državice ponikle na Balkanu počinju i same poprimati imperijalne karakteristike. Posljedica je te preobrazbe njihovo međusobno suparništvo i na diplomatskom i na bojnom polju. A ta preobrazba, da se oslobodioci pretvaraju u imperijaliste, bila je nezaobilazna, jer pored imperijalizma u genima nosi ćud očinstva.

Kao da je nacionalni duh iz romantičarske književnosti, poprimajući oblik avanturizma, što je izvorno i bio, prešao u politiku sklapajući s njom savez da zajedno izgrade imperijalnu svijest. Zemlju, koju su stvorili svi-njarski trgovci, trebalo je pretvoriti u carevinu, što je ona, neukom su narodu tvrdili učeni ljudi, nekada i bila. Nije bilo od značenja što je to u najmanju ruku sporno. Dušan je i mogao biti car, što bio nije jer je već jedan car Grka, kako je Dušan sebe zvao, sjedio u Carigradu. Mogao je biti i car Srbima, ali Srbija carevina nije mogla biti, niti je ikad bila. U to su vrijeme carstva bila samo dva, zna se koja. Svako carevanje na Istoku izvan Carigrada neutemeljeno je.

U vrijeme kad Ilija Garašanin piše »Načertanije«, nacionalni program, u školama se uči da Srbi nisu grana Slavenstva već da su svi Slaveni Srbi, a pogotovo Južni, jer je njih Karadžić uklopio medu »Srbe sva tri vjerozakona«... Stipe je Mesić pred neko vrijeme duhovito primijetio da će sporazum o jugoslavenskoj konfederaciji biti lako moguć ako Srbi priznaju tri stvari: da ih je manje od Kineza, da nemaju teritorij veći od Sovjetskog Saveza i da Srbija nije tamo gdje živi jedan Srbin. Možda Mesić i ne zna da se u Garašaninovo vrijeme učilo iz knjige povijesti, koju je napisao također jedan akademik, kako postoje dokazi da su i Kinezi potekli od Srba. Ovakve tvrdnje učenih izluđuju običan svijet. U njima nema ničega posebno srpskog. Slična se imperijalna izluđivanja mogu susresti u svakom narodu.

Završni čin preobrazbe oslobodilaca u imperijaliste dogodit će se na početku dvadesetog stoljeća kad Kraljevina Srbija ne samo što planira i priprema već i počinje osvajanje zemalja koje su bile samo djelomično ili nikako naseljene Srbima. Osvajanje će i dalje biti na štetu »bolesnika«, ali će ubrzo doći i do sučeljavanja sa saveznicima, jer su joj apetiti, po sudu susjeda, bili preveliki. U balkanskim ratovima Srbija pokazuje izrazito imperijalne karakteristike, sve osim imperijalne moći i vladavinu vojske, i nezajažljivost skorojevićevskog kapitala, i imperijalnu samouvjerenost. Kako je već raspored snaga među evropskim silama bio završen, a konfrontacija zaoštrena do usijanja, Srbiji je preostalo samo da potpali barutanu. Kad se kao potpaljivač našla između golemih masa koje su se sudarile, uz to u krvnoj zavadi sa svojim susjedima, jedna je državica naprosto smrvljena.

Načitao sam se prikaza svih tih bitaka, pa i Ćosićevo »Vreme smrti« sam pročitao, ali nigdje nisam vidio pobjedu - samo stradanja od gladi, zime, bolesti i bježanije.
Ali - i u tomu je valjda igra povijesne sreće, pravde i nepravde - Srbija se našla na strani pobjednika i sva će svoja stradanja naplatiti. Georges Clemenceau će se grubo izraziti da je ona strvinar savezničkih pobjeda. Ali, ako se i ne složimo s tvrdnjom francuskog državnika, ostaje činjenica da zemlje koje joj je povjerio Versajski mir nije dobila kao pobjednik nego kao stradalnik, što je daleko, daleko od Ćosićeve tvrdnje da Srbija pobjeđuje u ratu, jer pobjeda je jedno a nagrada za stradanje drugo. Pobjeda podrazumijeva moć, vojnu, ekonomsku i svaku drugu, a u nagradi za stradanja više je nemoći nego moći.

Literatura

Mirjana Gross: Izvorno pravaštvo, Golden Marketing, Zagreb 2000
Božo Čović et al: Izvori velikosrpske agresije, AC-ŠK, Zagreb 1991
Mato Artuković: Ideologija srpsko-hrvatskih sporova, Naprijed, Zagreb 1991
Ivo Perić: Mladi Supilo, Zagreb 1996
Ivo Banac: Nacionalno pitanje u Jugoslaviji: porijeklo, povijest, politika, Globus, Zagreb 1986
Ivo Pilar: Izabrana djela, Consilium, Zagreb
Petar Vučić: Politička sudbina Hrvatske, Mladost, Zagreb 1995