• Povratničke tegobe Hrvata (186004)
• DRUGI SVJETSKI RAT: Srce tame (1941 - 1945) (165632)
• Bošnjaci, tko ste, što ste... Da prostite... (95277)
• OSMANSKA VLAST Tamni vilajet i beskrajni rat 1463 - 1878 (92324)

• Bošnjaci, tko ste, što ste... Da prostite...
• To je naša zemlja, tu žive Hrvati
• Mesiću okani se Brčkog, šalji vojsku na Derventu!
• Srušena nelegalna džamija u naselju Sturba kod Livna!

• Zajednička druženja nositelja ratnih vojnih odličja HVO-a pokazuju jedinstvo i snagu hrvatskog čovjeka
• Na pomolu koalicija SDP-SBIH
• To je naša zemlja, tu žive Hrvati
• Hrvatski zatočenici doživjeli su ono što ljudski um ne može pojmiti
• Obilježen početak stradanja i napada na Hrvate Zenice

Statistika

• Ukupno registriranih korisnika: 9763
• Ukupno članaka: 23656
• Ukupno komentara: 2087
• Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
• Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Povijest » Povijesni Orisi: Novija Povijest » Rat u Hrvatskoj

Rat u Hrvatskoj

Na stranici o ratu u Hrvatskoj odlučili smo se staviti izvatke iz ponajboljih djela koja obrađuju tu temu, knjiga Davora Domazeta-Loše i Davora Marijana (obje su recenzirane na http://www.hercegbosna.org/ostalo/recenzije.html ). Dok smo iz Domazetove studije stavili dijelove koji prikazuju pripreme JNA za agresiju na RH, kao i početni dio poglavlja o oslobodilačkim operacijama OS RH (izostavivši detaljnu raščlanu reakcija stranih čimbenika, te vojnopolitički milje u kojemu su izvedene), Marijanova je knjiga predstavljena collageom dijelova iz nekoliko poglavlja koji razmatraju ustroj JNA uoči napada na Hrvatsku i glavne značajke vojnih operacija u ratnoj 1991. godini, s naglaskom na slavonsko ratište. Najvažnije je, po našemu mišljenju, što je u obje studije bjelodano da se radilo o dobro pripremanoj pansrpskoj agresiji na Hrvatsku s ciljem stvaranja Velike Srbije, ključnim instrumentom koje bijaše tzv. JNA, a s potporom tzv. «međunarodne zajednice» u ključnim 1991. i 1992. godinama - a ne nikakva spontana reakcija Srba iz RH i Srbije na bilo kakav potez bilo koje vlade u Hrvatskoj. To je više nego vidljivo iz kasnijih izjava tadašnjega sekretara za narodnu obranu SFRJ, generala Veljka Kadijevića, u kojima je velikosrpski imperijalni plan izložen u potpunosti. Također, iz knjiga se dobro vidi uspješnost hrvatske strategije koja je blokirala JNA te ju porazila u nakani da osvoji Hrvatsku u svim ključnim točkama, a potom iskoristila vrijeme da stvori modernu vojsku, sposobnu izvesti oslobodilačke operacije u najpogodnijem vojno-političkom trenutku. Uz ostalo, jedan od glavnih uzroka poraza velikosrpskoga koncepta ležao je u zastarjelosti same vojne doktrine koja se u praksi pokazala kao terorističko-razaralačko divljaštvo, a ne ratovodstvo. No, o tom, kao i o velikom broju drugih interesantnih tvrdnji i razjašnjenja, čitatelj se najbolje može obavijestiti u samim navedenim djelima. Jedino još valja napomenuti da smo izbrisali mnoštvo podrubnica/fusnota- istodobno učinivši time tekstove preglednijim i čitkijim, kao i siromašnijim za obilje vrijednih informacija. Budući da je preglednost i pristupačnost bila imperativ, odlučili smo se za takav korak (koji nismo poduzeli u nekim drugim slučajevima zbog profila samih tekstova i podrubnica).

12. Primjena strategije u agresiji na Hrvatsku

Štab Vrhovne komade, ili velikosrpski vojni establishment 12.-15. ožujka 1991. godine traži od Predsjedništva SFRJ uvođenje izvanrednog stanja u cijeloj Jugoslaviji i uporabu JNA. Kad taj prijedlog nije usvojen, JNA odlučuje da se primjene oni planovi izvanrednog stanja o kojima je govorio general Blagoje Adžić, "o zaštiti srpskog naroda i da mu se pomogne za obranu". Uvertira za uvođenje izvanrednog stanja imala je uprizorenje 9. ožujka na beogradskim ulicama kada je JNA izašla radi smirivanja stanja. Ako je to "urađeno" u Beogradu onda nema razloga da se to ne provede i na cijelom prostoru bivše Jugoslavije. Kosovo 1981. godine, Kosovo 1987. godine i Beograd 1991. dio su jednog te istog plana, kako proizvesti kaos, potom proglasiti izvanredno stanje, a onda uporabiti oružanu silu. Cilj beogradskih događanja u ožujku 1991. nije bilo rušenje Miloševića nego naprotiv inducirani i usmjeravan kaos za izvanredno stanje i pacifikaciju bivše Jugoslavije radi stvaranja "velike Srbije".

Strategijska napadna operacija u ratu protiv Hrvatske primijenjena je u dva stupnja. Prvi, je podrazumijevao osvajanje ključnih točaka: Zadar, Dubrovnik, Karlovac, Sisak, Pakrac, Osijek i Vukovar. JNA ima zadaću ostvariti tempo napada na glavnim prometnicama složajem pješačko-tankovskih udara, uz potporu topništva, uništavanje civilnih objekata i infrastrukture na cijelom području Hrvatske, mornarica provesti pomorsku, a zrakoplovstvo zračnu blokadu. Cilj, zamisao i plan JNA polazio je od preinačene uloge JNA u odnosu na ulogu utvrđenu Ustavom SFRJ. U ovoj fazi oružanih sukoba (čitaj agresije) JNA "štiti" Srbe u Hrvatskoj od napada hrvatskih oružanih formacija i omogućava im da srede vojno organiziranje za "obranu", ali u biti za napad. Istodobno odvija se završna priprema JNA za rat protiv Hrvatske, kada Hrvatska, kako kaže Kadijević, počne rat protiv JNA. Zadaću provesti u okviru sprječavanja međunacionalnih sukoba kako ju je Predsjedništvo SFRJ svojom odlukom uobličilo. Generalštab će za provedbu postavljene zadaće planski ojačati postrojbe JNA u Hrvatskoj i oko Hrvatske (Bosna i Hercegovina i Slovenija). Imat će dvije vrste postrojbi. Veći broj oklopno-mehaniziranih snaga, jačine od satnije do bojne, smjestit će što bliže mogućim mjestima sukoba, tako da mogu brzo djelovati (intervenirati). Odgovarajući broj oklopno-mehaniziranih snaga brigadnog sastava postavit će na stožerne točke (težišta) u Hrvatskoj i oko Hrvatske (pretežito u BiH) da se mogu uporabiti za veće intervencije.

Ovdje se vidi ona strategijska postavka operativnog rasporeda snaga koju je generalštab JNA naznačio, a potom i general Radovan Radinović znanstveno uobličio u svoj generalskoj radnji kao bitka u prostoru. Prema gledanju generalštaba JNA je ostvarila svoje ciljeve u ovoj fazi prve dionice rata protiv Hrvatske: "zaštitila" srpsko pučanstvo; pomogla i omogućila mu da se vojnički, a i politički pripremi za događaje koji će slijediti, što su Srbi prema Kadijeviću doista i učinili. Hrvatska nije ostvarila potpunu vlast na cjelovitom prostoru zbog uloge koju je igrala JNA. I ne samo to, Hrvatskoj je postalo jasno da taj cilj neće nikada ostvariti sve dok je JNA tu. U drugoj fazi prve dionici rata uporabu snaga JNA u Hrvatskoj "za obranu Srba" nije se moglo, iz opće zamisli, više provoditi po modelu "sprječavanja međunacionalnih sukoba". Moralo se pričekati "otvoreni napad" Hrvatske, tako da on bude vidljiv za sve, da se nedvojbeno vidi tko je napadač, a tko branitelj, tko nameće rat, a tek onda uzvratiti udarac.

Glavna zamisao na kojima su razrađeni planovi uporabe JNA u vremenu od 1986. do 1990. godine, na cijelom jugoslavenskom prostoru bila je: potpuno poraziti hrvatsku vojsku ako situacija dozvoli, ali obvezno u mjeri koja će omogućiti ostvarivanje postavljenih ciljeva. Ti ciljevi za JNA su: ostvariti puno sudjelovanje sa srpskim pobunjenicima, i omogućiti dovršenje izvlačenja preostalih dijelova JNA iz Slovenije; a pri tomu posebno obratiti pozornost da će uloga Srba u Bosni i Hercegovini biti ključna za budućnost srpskog naroda u cjelini. Tomu se prilagođava novi raspored snaga JNA.

Strategijski plan okupacije Hrvatske je pripreman dugoročno, sjenovito, zamaskirano, a punih pet godina (1985-1989) i pokusno provjeravan. Bit će obznanjen tek 1993. godine od strane samog njegovog provoditelja (generala Veljka Kadijevića), a koji će prije njegove primjene razoružati Hrvatsku, oduzimajući oružje njezine teritorijalne obrane. U predvečerje ostvarivanja i primjene plana, Generalštab oružanih snaga SFRJ izdat će Upustvo za uporabu strategijskih grupacija kojim se određuje kako će one izvoditi operacije.

Stvarni operacionalizirani plan (strategijska napadna operacija) glasio je: Strategijsku zadaću provesti u dvije dionice. U prvoj, pretežito protuudarima taktičkog značenja na više smjerova dok se Hrvatska jače ne uključi (napadne vojarne), uz pojačano organiziranje i pripremanje srpskih pobunjenika; a u drugoj, jedinstvenom strategijskom napadnom operacijom poraziti hrvatsku vojsku i provesti postavljene zadaće.(slika 8.)

Zamisao manevra snaga:

(1) potpuno blokirati Hrvatsku iz zraka i mora;

(2) pravce napada glavnih snaga što neposrednije vezati za "oslobađanje srpskih krajeva u Hrvatskoj" i zbornih mjes ta (vojarni) JNA u dubini hrvatskog prostora. U tom cilju ispresijecati Hrvatsku na smjerovima: Gradiška -Virovitica, Bihać - Karlovac - Zagreb, Knin - Zadar, Mostar - Split. Najjačom grupacijom oklopno mehaniziranih snaga zauzeti istočnu Slavoniju, a potom brzo nastaviti djelovanje na zapad, spojiti se sa snagama u zapadnoj Slavoniji i produžiti prema Zagrebu i Varaždinu, odnosno prema granici Slovenije. Istodobno jakim snagama iz područja Herceg Novi -Trebinje, blokirati Dubrovnik s kopna, izbiti u dolinu Neretve i na taj način sudjelovati sa snagama koje nastupaju na pravcu Mostar - Split;

(3) nakon dostizanja određenih objekata (stožernih toča ka), osigurati i držati "granicu srpske krajine" u Hrvatskoj, izvući preostale dijelove JNA iz Slovenije i nakon toga povući JNA iz Hrvatske;

(4) za mobilizaciju, pripremu mobiliziranih ili domobi-liziranih postrojbi kao i za njihovo dovođenje na plani rane pravce uporabe potrebno je 10-15 dana, ovisno od stupnja borbene spremnosti postrojbi i njihove udaljenosti od pravca uporabe.

Prema srpskim gledanjima glavne zadaće preoblikovanog plana u prvoj dionici rata su ostvarene:

(1) jedna trećina Hrvatske gdje živi pretežito srpsko pučanstvo je "oslobođena";

(2) borbom je izgrađena vojska "krajine", koju je JNA opremila odgovarajućim naoružanjem i ratnom tehnikom;

(3) JNA je povukla svoje glavne borbene efektive iz Hrvatske i razmjestila ih tako da odgovaraju budućim zadaćama (rat protiv Bosne i Hercegovine).
Ovakvi zaključci su dosta realni, osim općeg koji govori kako je Hrvatska prihvatila Vanceov plan zato što je izgubila rat. Hrvatska ne samo što nije izgubila, nego naprotiv, dobila je ovu prvu dionicu rata". Strategija je tu neumoljiva, pobjednik rata je onaj, koji onemogući neprijatelju da ostvari svoj postavljeni strategijski cilj. Postavljeni strategijski cilj JNA bio je - poraziti hrvatsku vojsku i izbiti na slovensku granicu. On nije ostvaren niti u prvom niti u drugom dijelu prve dionice rata.

13. Odgovor Hrvatske na primijenjenu strategiju

Daljnje vođenje rata daje prednost onoj strani koja bolje iskoristi vrijeme prijedaha. I tu se hrvatska strategija pokazala uspješnom. Strategijsko je umijeće znati čekati i zadati odlučujući udarac u pravom trenutku (završne operacije Hrvatske vojske). Čekanje u suvremenom poimanju strategije ima izuzetno značenje. Ako je svrha strategije postizavanje ciljeva, koje je utvrdila politika, koristeći što bolje sredstva kojima se raspolaže onda je Hrvatska primijenila razumnu i razložnu strategiju. Prilagodila ju je složaju stvarne situacije. Pored toga na prilagodbu hrvatske strategije utjecali su i slijedeći elementi: hrvatske su oružane snage brojno ojačale, bolje su se naoružale, a mobilizacija se odvijala bez većih problema. Čekajući (dobivajući vrijeme) hrvatsko vrhovništvo je znalo da će do raspada JNA doći po nacionalnoj, ali i drugim osnovicama. Hrvatska je puzajućoj strategiji suprotstavila strategiju neizravnog pristupa u kojoj se vrlo brzo prepoznaje prevladavajuća uloga politike i diplomacije, a potom gospodarstva, tako da je izdržala sve udare u prvoj dionici rata. Ti elementi su, kako je već rečeno, bili značajni za dobivanje na vremenu, kako bi se stvorila vojna sila tehnički toliko opremljena i uvježbana za ostvarivanje vojnih pobjeda (napadne operacije, od taktičke do strategijske razine). Ovdje je značajno podsjetiti na onaj postulat ratnog umijeća koji govori da svakoj određenoj situaciji odgovara jedna određena strategija, koja može biti najbolja u jednom od mogućih stjecaja prilika, a posve loša u drugima.

Mnogo se raspravljalo i raspravlja o tomu kad je trebalo napasti vojarne. Ta operacija u ondašnjim uvjetima (početak rata) strateška je kategorija. Rat se dobiva ili pak gubi na razini strategije, a ne taktike. Može se izgubiti mnogo bitaka a dobiti rat. Za jedan strategijski postupak kao što je napad na vojarne značajno mjesto pripada izboru vremena - kada to uraditi. Kasniji događaji su potvrdili da je to dobro urađeno i da je izbjegnuta pripremljena zamka. Da je napad na vojarne bila zamka, sam Kadijević naznačuje tvrdeći da bi za JNA bilo bolje da je osvajanje vojarni uslijedilo ranije, jer vrijeme nije radilo za njih. Ne upavši u pripremljenu zamku, Hrvatska je mogla spremnije ući u drugu dionicu rata, a da pri tomu ne bude poražena.

14. Simulirani rat

Za bolje razumijevanje vojne opcije velikosrpskog plana, (to se već spominjalo) potrebito je analizirati i rat u Sloveniji i doći do onoga što se u strategiji zove prakseologija - nauk o akciji (djelovanju). Tu je važno načelo koje govori: nije ono što jest, što se vidi, već ono što se ne vidi, a htijenje je da se dogodi.

Prema gledištu JNA svi u Sloveniji odnosili su se prema njima kao prema okupatorskoj vojsci, a ona (tj. JNA) nije mogla niti je htjela ponašati se prema slovenskom narodu kao okupator. Ovdje leži odgovor na još uvijek do kraja nerazjašnjeno pitanje - koja i kakva je bila stvarna namjera JNA u tzv. "slovenskom ratu". Bilo je mnogo naziva tog rata - operetni na primjer. Za Slovence on je svakako najveći koji su vodili i predstavlja njihov nacionalni ponos. Sa stajališta njegovog utjecaja na Hrvatsku uvjetno se može nazvati simulirani rat. Njime se nastojao postići isključivo prikriveni cilj - uvući Hrvatsku. Ima li ovakva postavka utemeljenje? Ima! Nju potvrđuje raščlamba tri moguće (razmatrane) inačice uporabe snaga JNA u tom scenariju. Prva, vojnički poraziti bojne formacije Slovenije, a potom napustiti Sloveniju. Druga, bez dovođenja novih kopnenih snaga uporabom svih raspoloživih snaga ratnog zrakoplovstva nanijeti gubitke infrastrukturi Slovenije i tako je prisiliti na poštivanje odluka saveznih institucija. Treća, koja je i prihvaćena značila je postići političke ciljeve složajnom uporabom političkih sredstava i prijetnjom uporabe vojne sile (JNA), uz stvarnu uporabu koju dozirati sukladno ponašanju slovenske strane. Proturječnost (apsurdnost) prve dvije inačice ne leži samo u činjenici da je u svojoj biti to teroristička uporaba vojne sile, nego u cilju -voditi rat (platiti veliku cijenu) a zatim se povući. Tko postavlja takve strategijske ciljeve? Nitko. To nije čak niti avantura bolesnog vojnog uma.

Treća inačica je realnost: ne samo što je cijena JNA najmanja, nego što ona pokazuje i kako ostvariti prikriveni cilj -uvući Hrvatsku u rat i to onda kada ona vojno nije sprema. Kada je 18. srpnja 1991. donesena odluka da se postrojbe JNA premjeste iz Slovenije "vrhovna komanda" uradila je plan premještaja tako da se pripremila za napadaj na Hrvatsku. Kadijević će napisati kako se s tom mogućnošću računalo i za nju je bio pripremljen odgovor. Taj odgovor je jedinstvena strategijska operacija čiji je cilj bio riješiti sve zadaće koji je JNA imala u Hrvatskoj - okupacija Hrvatske do crte Virovitica - Karlovac - Karlobag.


Pripadajući tipu vojne organizacije ideološka jednakost -sveobuhvatna vojska čija su obilježja: biti nadglednikom države i društva, podcjenjivanje individualnih sposobnosti, vojni dužnosnik predstavlja utjelovljenje uvjerenja, poistov-jećenje sa zapovjednicima (karizma) i politizacija, JNA se mogla preobraziti u srpsku vojnu silu u obje sastavnice: u ideološkom to je ostvareno prihvaćajući ideju "velike Srbije" ili "stvaranje jedinstvene srpske države koja bi obuhvatila cijeli srpski narod s prostora Jugoslavije", a u sveobuhvatnom dijelu to je urađeno na polju jezika, časničkog zbora, preustroja i osmišljenosti uporabe strategijskih grupacija, sve uobličavajući iz strategijske postavke o "naoružanom narodu" - ali samo srpskom. Preoblikovanje JNA, dugotrajno i sustavno, u srpsku imperijalnu silu, promišljanje i vremensko raspoređivanje događaja (radnji, postupaka) ima svoj slijed : (1) strukturno i popunom činiti je što više srpskom a što manje vojskom ostalih naroda, (2) infrastrukturu prilagoditi razmještaju i uporabi snaga prema planu izbijanja na "zapadnu srpsku granicu", (3) organizacijski prilagoditi snage za pacifikaciju prostora i laboratorijski to provjerili prije nego što se javno obznani srpski politički cilj, (4) snage provjeriti u uvjetima izvanrednih prilika, za operativnu uporabu sve to maskirati općom agresijom snaga NATO-a (sindrom neprekidne ugroze), (5) u provedbi plana naglašavati, a i prikazivati vanjskom svijetu, jugoslavensku opciju, a čekati da unutrašnji neprijatelj - razbijač Jugoslavije prvi napadne i onda ga poraziti, i (6) u ratnim uvjetima u završnoj dionici u potpunosti preoblikovati JNA u nekoliko srpskih vojski, s naglaskom na obrani ugroženog srpskog naroda.

Promišljati izvedbu srpske agresije i njezinu pojavnost, znači nastojati spoznati vrijeme i događaje i tako ukloniti dvojbe kada i na koji način je JNA stavljena u funkciju velikosrpske ideje. To je najbolje izraziti na način kako to kažu njezini sami tvoritelji: JNA je predstavljala osnovicu iz koje su formirane tri srpske vojske. To je urađeno, sukladno danim unutrašnjim i međunarodnim okolnostima, veoma organizirano. Ako je svrha strategije postizanje cilja koji je utvrdila politika, koristeći što bolje sredstva kojima se raspolaže, i ako je ona zbornik saznanja koji se obogaćuje svakim naraštajem, a da istodobno nije ponavljanje otkrivenog, ovisnog o slučajnom iskustvu kroz koje se prošlo, onda ne treba biti iznenađujuće da je Hrvatska našla način kako odgovoriti izazovima i suprotstaviti se velikosrpskim planovima i ulozi koju je u tim planovima imala JNA.


OSLOBODILAČKE OPERACIJE HRVATSKE VOJSKE - UVJERLJIVOST VOJNE MOĆI I(ILI) PROMJENA STRATEGIJSKOG ODNOSA

Strategijska ravnoteža na južnoeuropskim prostorima (prostor bivše Jugoslavije) bila je skrivena (potajna) do Bljeska i Oluje i nije bila mjerljiva na terenu. Uslijedile su i operacije Hrvatskih snaga u Bosni i Hercegovini. To je primjer kako se primjena vojne sile koristi za promjenu strategijskog odnosa koji je mjerljiv, a što će pomoći i u postizanju političkih ciljeva..
Ova postavka analizirat će se u inozemnim osvrtima i gledištima, srpskim (neprijateljskim) i vlastitim sredstvima priopćavanja i stručnim časopisima. Razlog takvog pristupa predmetu istraživanja (analize) je cjelovitost sagledavanja djelotvornosti Hrvatske vojske u završnim operacijama i traganje za odgovorom kako i u kolikoj mjeri je primijenjen suvremeni vojni nauk (doktrina) i na koji načinje promijenjen strategijski odnos i uspostavljena ravnoteža (balans) snaga. Dakle, u ovom poglavlju će se pokušati odgovoriti koja je to zajednička potka, kako bi se uočilo kako je Hrvatska ostvarila ne samo strategijsku pobjedu, kojom je vratila svoja područja, nego je i dovela do moralnog raspada protivnika, dostatnog za primoravanje prihvaćanja uvjeta koji mu se žele nametnuti - Daytonski i Zagrebačko-erdutski sporazum.

Problem u obliku odvojenosti: završne operacije Hrvatske vojske su strategijski preokret ili ta ista vojska ni(je) uvjerljiva vojna sila. A posteriori, Oluju razmatraju svi analitičari vojni i nevojni bez obzira na pobude i(ili) politička opredjeljenja u smislu podržavanja ili "osporavanja". O njoj se piše, govori, raspravlja, ona je obrazac uspješnog ratnog umijeća ili nepotreban rizičan ratni pothvat, ali ona je tu među nama i među njima, i htjeli to ili ne, ona je postala odrednica. Oluji je potreban prilagodljiv i izdvojen pristup. Unatoč tomu što je uspjeh operacija Hrvatske vojske nedvojben, u razmatranju unutrašnjih i vanjskih čimbenika - koje se također moraju izdvojeno razmotriti (raščlaniti), njihov utjecaj na razdvojenost gledanja, objektivno, nije istoznačan, kako po pristupu, tako ni po kakvoći i dubini razumljivosti. Zbog toga, a iz načelnih stavova, raščlamba o Oluji temeljit će se na objavljenim napisima: (a) stranih analitičara, novinara, glasnogovornika i političara, (b) neprijateljskih vojnih i civilnih dužnosnika i onih koji su im bliski u zamisli "velike Srbije", (c) vlastitih sredstava priopćavanja. Takvim pristupom, analizom sadržaja, usporednom raščlambom i sintezom može se doći do pouzdanijih i vjerodostojnih odgovora na pitanja koja su postavljena. Način pristupa i metodološka uvažajnost daju da se već u polaznim postavkama u traganju za odgovorima ostvari bolji uvid ili, pak, izbjegnu grublje grješke u prosudbi utjecaja čimbenika, te obujma i dubine izvedenih operacija. U traženju pouzdanijih i svrsishodnijih odgovora neće se obrazlagati tijek operacija, već će se, polaziti od toga da su one datost. Obrazložit ćemo samo ono što je u izravnoj svezi s naznačenim problemima - promijenjeni strategijski odnos na ovim prostorima i da su operacije vođene po suvremenom nauku (doktrini) što daje uvjerljivost vojne moći onoj strani koja je to sposobna izvesti.


Operacije Hrvatske vojske u inozemnim napisima i gledištima

U sklopu ovog dijela analize, treba početi s napisom u ruskom časopisu Krasnaja zvijezda pod zanimljivim naslovom "Zašto je pala srpska krajina", ne samo zbog posebnog zanimanja koju ta zemlja ima prema području jugoistočne Europe, nego prije svega, zbog načina pristupa u objašnjenju operacija Hrvatske vojske.

1. Tehnički čimbenik i odnos snaga

Na početku raščlambe odmah se tvrdi da su pomoć u bojnim pripremama pružili umirovljeni američki časnici, a naoružanje je, stiglo iz Njemačke, iz pričuve vojske bivše Istočne Njemačke (DDR). S operativnog stajališta dobro se zaključuje kako Hrvatska vojska, da bi provjerila svoju snagu najprije provodi operaciju Bljesak kojom je za 48 sati (?) oslobođena zapadna Slavonija (slika 26.). Ujedno će se navesti kako oružane snage Savezne Republike Jugoslavije, "republike srpske" i "republike srpske krajine" nisu pružile pomoć vojnom korpusu koji se tamo borio."

Ono što se u osvrtu čini posebno zanimljivim je analiza odnosa snaga tehničkog čimbenika gdje stoji: Pri tom je odnos u topništvu bio 1,6:1, u minobacačima 2,4:1 i u RZ 1,5:1 naravno u korist Hrvata. Iz ovog stava trebao bi uslijediti zaključak kao je Hrvatska vojska postigla odlučujuću prevagu u odnosu snaga (tehnički čimbenik) i da je uspješnost operacije neupitna. Kod toga se vjerojatno s namjerom, zaboravilo kako je za djelotvorna napadna djelovanja minimalni uvjet odnosa snaga 3:1 u korist napadača, a iz navedenih brojki (koje su točne) taj uvjet nije ispunjen. Dakle, Hrvatska vojska je izvela napadnu operaciju u nepovoljnom brojnom odnosu tehničkog čimbenika (slika 27.i 28.).

Pa u čemu se krije tajna uspjeha operacije Oluja? Autor će je potražiti i ustvrditi da su prije početka bojnih djelovanja pomoću letjelica bez pilota utvrđene postave (položaji) srpskog topništva kao i vojne utvrde (slika 29.) i nastaviti kako su u psihološkom ratu izravno sudjelovala i hrvatska sredstva javnog priopćavanja. Ona su (tj. sredstva) trebala prikazati pučanstvu i vojnicima u "srpskoj krajini" da se Hrvatska ne sprema za rat protiv njih, već samo želi pomoći 5. korpusu Armije Bosne i Hercegovine na području Bihaća koji je odbijao napade iz "krajine". Neće izostati ni navod kako su Hrvatsku, u tomu poduprli najbliži saveznici SAD i Njemačka.

Po pisanju ruskog analitičara tijek operacije se odvijao u skladu s američkim naukom (doktrinom) zracno-kopnene bitke, gdje su posebne postrojbe Hrvatske vojske odsjekle srpske pričuve od glavnih snaga. Zrakoplovstvo, koje je izvodilo 40 letova na dan, onesposobilo je uzletište na Udbini i stalno je djelovalo po srpskim raketnim postavama, a bili su uništeni i srpski sustavi veza.

Zašto je "srpska krajina" doživjela tako brz poraz? To pitanje sebi postavlja autor Mihail Žgelov a potom daje i odgovor. Jedan od razloga, bio je taj, što su se oružane snage Srba na okupiranim područjima zasnivale na teritorijalnom načelu, a bojna se priprema, ako se uopće i provodila, temeljila se na zastarjelim uputama bivše JNA, koje nisu vodile računa o stvarnim činjenicama suvremenih sukoba. No, glavni je razlog prema mišljenju Žgelova taj, što je cijela doktrina obrane počivala na činjenici da će oružanim snagama "krajine" u svakom slučaju pomoći vojska "republike srpske" i Savezne Republike Jugoslavije. A upravo ta pomoć nije došla. Taj se zaključak ne pokušava objasniti. No, izostanak pomoći leži u činjenici, da snage "vojske republike srpske" nisu mogle pružiti pomoć zbog operativne razvučenosti i djelomične istrošenosti (smanjena manevarska sposobnost), a za vojsku Jugoslavije to bi sigurno bio suviše veliki rizik -izgubiti još jedan rat.

Knjiga Davora Marijana dovoljno govori sama za sebe. No, za bolje razumijevanje teksta nužno je navesti sljedeće: vojne postrojbe "A" klasifikacije imale su popunjenost od 60 do 100%, "B" od 15 do 60%, te "R" do 15% popunjenosti po ratnom ustroju postrojbi.


JNA U AGRESIJI NA REPUBLIKU HRVATSKU 1990.-1992. GODINE

Blokada vojarni nagnala je JNA na ubrzanje planova, jer je prijetila opasnost da se Hrvati domognu teškog oružja i moderne opreme. Što je to značilo za JNA, ilustrira prijetnja Štaba Vrhovne komande OS SFRJ hrvatskom političkom i vojnom vrhovništvu da "za svaki napad i osvojeni objekat Jugoslavenske narodne armije - biće odmah uništen po jedan objekat od vitalnog značaja za Republiku Hrvatsku" i da za "svaki napadnuti i zauzeti garnizon - biće uništeni vitalni objekti grada u kome se garnizon nalazi". Bilo je to ujedno i "upozorenje civilnom stanovništvu da se blagovremeno povuče iz tih naseljenih mesta", prije nego što federalna vojska krene u novu fazu svog djelovanja u Hrvatskoj, stratešku napadnu operaciju. Početak operacije pratila je odluka nepotpunog Predsjedništva SFRJ koje je prešlo "na uslove rada za vrijeme neposredne ratne opasnosti" s kojim ono "preuzima na sebe određene ingerencije Skupštine SFRJ koje se ne može sastati". Po toj odluci "Predsjedništvo SFRJ odlučuje većinom glasova prisutnih članova Predsjedništva SFRJ". Potpredsjednik Predsjedništva dr. Branko Kostić, koji je praktički uzurpirao mjesto predsjednika, nakon te je odluke izjavio da "Predsjedništvo SFRJ neće koristiti vojnu silu da bi nametalo svoju volju bilo kom narodu u Jugoslaviji". Upravo tada je većina vojnog potencijala JNA bila u funkciji nametanja volje političkog i vojnog vrhovništva najbrojnijeg naroda u SFRJ drugom po brojnosti narodu.
S operacijom se počelo krajem rujna, a njezin je cilj bio "poraziti hrvatsku vojsku potpuno ako situacija dozvoli, ... ostvariti puno sadejstvo sa srpskim ustanicima u Srpskoj Krajini; omogućiti dovršenje izvlačenja preostalih dijelova JNA iz Slovenije". Plan operacije predviđao je da se već uporabljenim sastavima JNA pridoda još petnaest do osamnaest oklopnih, mehaniziranih i pješačkih brigada Kopnene vojske. Po priznanju generala armije Veljka Kadijevića, "Ideja manevra sadržala je sledeće osnovne elemente: - potpuno blokirati Hrvatsku iz vazduha i sa mora; - pravce napada glavnih snaga JNA što neposrednije vezivati za oslobođenje srpskih krajeva u Hrvatskoj i garnizona JNA u dubini hrvatske teritorije. U tom cilju ispresecati Hrvatsku na pravcima Gradiška -- Virovitica; Bihać - Karlovac - Zagreb; Knin - Zadar; Mostar - Split. Najjačom grupacijom oklopno-mehanizovanih snaga osloboditi istočnu Slavoniju, a zatim brzo nastaviti dejstvo na zapad, spojiti se sa snagama u zapadnoj Slavoniji i produžiti ka Zagrebu i Varaždinu, odnosno ka granici Slovenije. Istovremeno jakim snagama iz rejona Herceg Novi -Trebinje, blokirati Dubrovnik sa kopna i izbiti u dolinu Neretve i na taj način sadejstvovati snagama koje nastupaju na pravcu Mostar- Split; -nakon dostizanja određenih objekata, obezbe-diti i držati granicu Srpske Krajine u Hrvatskoj, izvući preostale jedinice JNA iz Slovenije i nakon toga povući JNA iz Hrvatske; - za mobilizaciju, pripremu mobilisanih ili domobilisanih jedinica kao i njihovo dovođenje na planirane pravce upotrebe potrebno je 10 - 15 dana, zavisno od stepena borbene gotovosti jedinice i njene udaljenosti od pravca upotrebe". Savezni sekretar za narodnu obranu general Kadijević u prvim danima operacije otvoreno je objavio da "Armija u ovom trenutku ne želi ništa više osim da uspostavi kontrolu nad kriznim područjima, zaštiti srpsko stanovništvo od progona i uništenja i oslobodi pripadnike JNA i članove njihovih porodica", a da "uslov za to jeste da se poraze ustaške snage".
Predviđenom operacijom Hrvatska je trebala biti ispresijecana i prisiljena na bezuvjetnu predaju i prihvat svih srpskih zahtjeva. No, slab odziv pričuvnika na području 1. i 3. vojne oblasti doveo je u pitanje te zamašne planove. Izlaz iz takvog stanja JNA je pokušala naći prihvaćanjem dobrovoljaca, za što je izrađen i poseban naputak. Po njemu su dobrovoljci izjednačeni s pravima vojnih osoba i vojnih obveznika. Svaki dobrovoljac trebao je ispuniti prijavu kojom se obvezivao na pridržavanje "postojećih saveznih zakona i drugih akata i naređenja koja regulišu odnose i život i rad u Jugoslavenskoj narodnoj armiji". Ona na taj način prihvaća da s njom ratuju razne srpske stranačke paravojne skupine. Zajednički cilj, velika Srbija izbrisao je između njih ideološke razlike i politička opredjeljenja.


SLAVONIJA U RATNOJ 1991. GODINI

Nakon zauzimanja Baranje, Novosadski korpus glavninu svojih snaga usmjerio je na Vukovar, dok je pomoćnim snagama napadao Osijek. Potporu kopnenim snagama JNA u području Borovo - Vukovar od kraja kolovoza počelo je pružati i Ratno zrakoplovstvo. Vukovar je branila glavnina 4. bojne 3. "A" brigade, pripadnici MUP-a u Vukovaru, postrojbe Narodne zaštite i dijelovi 109. brigade. Obrana Vukovara i Borova Naselja zasnivala se "na kružnoj obrani užeg dijela grada po tzv. sektorima u kojima je zapovjedništvo povjeravano zapovjednicima sektora". Do pred kraj rujna na širem području Vukovara djelovala je 51. mehanizirana brigada s dijelovima 1. proleterske gardijske mehanizirane brigade, 12., 36. i 453. mehanizirane brigade. Pripremi izravnog djelovanja prethodio je operativni razvoj oklopništva JNA s osloncem na srpska sela u širem području Vukovara i Vinkovaca. Na tim temeljima JNA je stvorila osnovu za djelovanje na pravcima Negoslavci - Sajmište; Borovo Selo - Borovo Naselje i Bršadin - Borovo Naselje. Vojarna JNA u gradu olakšavala je tu zadaću. Cijeli rujan prošao je u pokušajima JNA da zauzme grad. Sredinom rujna ona je uspjela odsjeći grad, a namjera hrvatskih snaga da 18. rujna izvrše proboj nije uspio zbog pojave novih oklopno-mehaniziranih snaga JNA na pravcu Mirkovci - Vukovar - Orolik. U jutarnjim satima 20. rujna Vukovar je ipak deblokiran na pravcu Nuštar - Marinci - Bogdanovci - Vukovar, a branitelji su opskrbljeni vojnom opremom i hranom. Stvoreni "koridor" postao je jedini put koji je povezivao Vukovar s Vinkovcima, a koji su snage ZNG od 25. rujna trebale držati pod nadzorom, s osloncem na Vukovar, Bogdanovce i rijeku Vuku. Od 26. rujna dijelovi 109. brigade i 2. bojne 3. "A" brigade ZNG imale su zadaću obrane koridora na pravcu Marinci- Bogdanovci-Vukovar. Bojna 109. brigade i postojeće snage mjesnih zajednica trebale su braniti crtu Nijemci -Ilača - Lovas od ojačane 1. proleterske gardijske mehanizirane divizije koja je pristupila pokoravanju hrvatskih sela u istočnim dijelovima općina Vukovar i Vinkovci. To je bio kraj prve faze borbi za Vukovar, u kojoj je vojni vrh Oružanih snaga SFRJ očito držao da se grad može lako osvojiti.
"Operacija Vukovar" počela je 30. rujna, i to se može držati početkom druge faze borbe za grad. Trajala je do sredine listopada, a značajka su joj u prvom redu borbe za koridor Vinkovci - Marinci - Vukovar. Osnovna zamisao JNA za zauzimanje Vukovara bila je "blokirati grad, a zatim energičnim dejstvima jurišnih odreda i grupa ovladati najznačajnijim delovima južno i severno od Vuke, posle čega pristupiti njegovom čišćenju i potpunom ovladavanju". Uz postojeće snage, u borbu je 29. rujna uvedena 211. oklopna brigada iz Niša, a ubrzo i Gardijska motorizirana brigada iz Beograda.

U operaciji osvajanja Vukovara, južno i jugoistočno od snaga Novosadskog korpusa, na pravcu od Sida prema Županji, Vinkovcima i koridoru Vinkovci - Vukovar, sukladno je djelovala elitna postrojba federalne vojske, 1. proleterska gardijska mehanizirana divizija. Do 19. rujna na tom je području bila njena 1. proleterska gardijska mehanizirana brigada iz Beograda i 453. mehanizirana brigada Novosadskog korpusa iz Srijemske Mitrovice. Od 19. rujna na to je područje uvedena 2. proleterska gardijska mehanizirana brigada iz Valjeva sa zadatkom da deblokira vojarne u Vinkovcima. Dolaskom 3. proleterske gardijske mehanizirane brigade iz Požarevca na područja Ilača - Orolik - Čakovci počeo je napad na Vinkovce i pokušaj deblokade vojarne u gradu. Intenzivni pritisak na Vinkovce trajao je do 26. rujna, kad se JNA dogovorno povukla iz gradske vojarne.
Nakon toga je Proleterska gardijska mehanizirana divizija usmjerila pridodanu 252. oklopnu brigadu iz Kraljeva na prometnicu Vinkovci -Vukovar. Početkom listopada Oklopna brigada je izvršila jak pritisak duž crte Marinci - Bogdanovci -Vukovar, uspjevši ući u Marince i prekinuti prometnicu prema Vukovaru. Namjera je bila odsijecanje Vukovara na pravcu Vinkovci - Nuštar - Marinci - Bogdanovci - Vukovar. Hrvatske snage (oklopna satnija, dijelovi 3. A i 109. brigade) nisu uspjele otvoriti koridor iz Nuštra prema Vukovaru prvenstveno zbog neodlučnosti časnika i dijela vojnika te slabe organizacije rukovođenja akcijom. Glavni stožer Hrvatske vojske dao je 11. listopada nalog da se srpske snage odbace od puta Vinkovci - Vukovar, da se stvore uvjeti za pružanje pomoći braniteljima i stanovništvu Vukovara i izvrši izvlačenje oko 200 ranjenika. Za tu je zadaću Operativna zona Osijek ojačana bojnom 1. A brigade, sa 200 dragovoljaca iz Zagreba, specijalnom postrojbom ZNG-a i antiterorističkom postrojbom MUP-a iz Zagreba. Pokušaj proboja 13. listopada tek je dijelomice uspio. Prekinut je radi propuštanja humanitranog konvoja koji je JNA privela u vukovarsku vojarnu, a zastoj iskoristila za pojačanje svojih snaga na predviđenoj crti proboja. Zadaću izvlačenja ranjenika iz opsjednutog grada imao je konvoj s medicinskom pomoći koji se 14. listopada vratio iz Vukovara neobavljena posla.

Sredinom listopada stanje u istočnoj Slavoniji bilo je na rubu kaosa. Ulazak oklopno-mehaniziranih snaga JNA na područja općina Vukovar, Vinkovci i Županja izazvao je veliko iseljavanje pučanstva, doveo gotovo do raspada sustava državne vlasti, zamiranje gospodarstva i komunalnih službi, nedjelotvoran rad na mobilizaciji i poslovima obrane. Slično je bilo i na ostalom području Slavonije, posebno oko Osijeka i Nove Gradiške. Proleterska gardijska mehanizirana divizija je do druge polovine listopada "pacificirala" sela naseljena hrvatskim stanovništvom u istočnim dijelovima općina Vukovar i Vinkovci. Najbolji primjer njezina djelovanja je Ilok, koji je etnički očistila, o čemu svjedoči i "sporazum" potpisan 14. listopada 1991. u Šidu.
Snage ZNG-a i HV-a iz sastava Operativne zone Osijek bile su gotovo u cijelosti vezane za obranu, bez operativne pričuve za manevar. Neuspjeh deblokade Vukovara bio je potvrda alarmantna stanja. Po mišljenju zapovjednika Operativne zone Osijek, samo za deblokadu Vukovara bile su potrebne snage ekvivalenta jedne do dvije brigade s nekoliko topničkih divizijuna potpore. Te snage Slavonija nije imala i tražene su iz zapadnog dijela Hrvatske i Zagreba. Nove pričuvne brigade HV-a, 130. u Osijeku, 131. u Županji, 132. u Našicama i 136. u Podravskoj Slatini počele su se ustrojavati u drugoj polovici listopada 1991., kao i odred Riječne ratne flotile "Drava" u općinama Osijek, Valpovo i Donji Miholjac. Do 23. listopada 1991. na području OZ Osijek ustrojeno je 12 brigada, od čega 11 pričuvnih. Šest ih je bilo popunjeno, jedna djelomično, a četiri su bile u fazi ustroja i mobilizacije za što im je nedostajalo oko 50% naoružanja i odjeće. U borbenim djelovanjima pet ih je bilo angažirano a dvije su bile slobodne, U operativnoj zoni bilo je nekoliko rodovskih postrojbi ranga bitnica-divizijun i dijelovi 1. ,A" brigade. "\\\\\\\'
Po zapovijedi Glavnoga stožera HV, sredinom listopada težište obrane stavljeno je na Vukovar, za čiju je izravnu obranu ustrojena Operativna grupa "Vukovar, Vinkovci i Županja" s pojasom nadležnosti u tim općinama. Odsijecanjem Vukovara, operativne skupine JNA pojačale su pritisak na grad, čiji su branitelji, bez obzira na neusporediv odnos snaga, izdržali još cijeli mjesec dana. Ponovni pokušaj proboja prema Vukovaru 12. i 13. studenog nije uspio. Vukovar je osvojen 18. studenog 1991. snagama Operativne grupe "Sjever" i Operativne grupe "Jug", uz zračnu potporu postrojbe 1. zrakoplovnog korpusa. Operacija je izvedena pod zapovjedništvom 1. vojne oblasti. Za zauzimanje Vukovara JNA je angažirala 11 brigada operativne vojske, od sedam mehaniziranih i dvije oklopne. U borbama je sudjelovala 1. proleterska gardijska mehanizirana divizija sa svoje tri mehanizirane brigade, 12., 36., 51. i 453. mehanizirana brigada, Gardijska motorizirana brigada, 18. motorizirana brigada, 211. i 252. oklopna brigada. Osim njih sudjelovale su i 20. partizanska divizija, 16. mješovita artiljerijska brigada, 63. padobranska brigada, postrojbe srbijanske TO iz Srijemske Mitrovice, Kragujevca, dobrovoljačke postrojbe iz Beograda, Novog Sada, Rume, Inđije, Sombora, Smedereva i Smederevske Palanke te Rogatice. Od lokalnih pobunjenih Srba sudjelovale su skupine iz Negoslavaca i Vukovara. Izravnu topničku potporu i prijevoz ljudstva davali su brodovi Riječne ratne flotile.

Agresija Srbije na Hrvatsku, koju su 1991. izvele Oružane snage SFRJ, predvođene JNA, težište djelovanja imala je na području Slavonije. Tomu je više razloga. Izravna granica sa Srbijom, povoljan razmještaj postrojbi JNA, koja je u Slavoniji imala glavninu Tuzlanskog korpusa i dva u susjedstvu, neki su od tih razloga. Do sredine rujna 1991. JNA je djelovala s postojećim snagama koje je od svibnja ojačala snagama ekvivalenta oslabljene mehanizirane brigade. Povoljne su se pozicije zauzimale oslanjajući se na pobunjeno srpsko stanovništvo, čija sela postaju oslone točke za brzo djelovanje u etnički miješanim sredinama. Zaposjedanje graničnih mostova na Dunavu u srpnju, gledano s hrvatskoga stajališta, potez je bliži sferi strategije nego taktike. Hrvatska država u tom je vremenu pokrenula proces stvaranja Zbora narodne garde iz pričuvne policije Ministarstva unutarnjih poslova i dijelova Teritorijalne obrane. Proces je bio težak zbog nedostatka nužne vojne opreme i stanja ni rata ni mira. Dio vojne opreme i naoružanja osvojen je presretanjem željezničkih transporta JNA iz Slovenije, što je bila materijalna osnova za prve sukobe i zauzimanja vojarni u rujnu. Napadna operacija JNA u rujnu 1991. dovela je većinu angažiranih snaga JNA u Slavoniju, posebno u istočni dio. Od devet slobodnih mehaniziranih brigada u Slavoniju je dovedeno sedam, a od četiri slobodne oklopne brigade angažirane su tri. Sukob je obilježila Vukovarska bitka. U napadu na Vukovar iscrpljena je napadna moć oklopno-mehaniziranih snaga JNA, koje nakon zauzimanja grada nisu bile u stanju nastaviti borbeno djelovanje na operativno-strateškoj razini. U zapadnoj Slavoniji stanje je bilo još nepovoljnije za napadača, jer je Banjolučki korpus, nakon uspjeha u rujnu i listopadu, natjeran na odsudnu obranu. Uz izniman doprinos koji je Slavonija dala na vojnom polju, podnijela je i najveće ljudske žrtve, kako vojnika tako i civila, polovicu poginulih tijekom 1991. Slavonija je, u agresivnom ratu JNA protiv Republike Hrvatske, pretrpjela golema razaranja, materijalne štete i uništenje gospodarstva.

S vojne točke gledišta događanja u istočnoj Slavoniji, u kojima je bitka za Vukovar ključna, izvrsna su potvrda tvrdnje da je nemoguće pobijediti narod koji brani svoju zemlju. Na širem području općina Vukovar, Vinkovci i Županja branitelj je natjerao ojačanu mehaniziranu diviziju (oko 650 oklopnih borbenih vozila i 15.000 vojnika) da svoje djelovanje svede na obranu prekinutoga puta Vukovar - Vinkovci i potpuno diskreditira jednu od osnovnih značajki oklopništva, pokretljivost. U zapadnoj Slavoniji HV je, nakon zaustavljanja Banjolučkog korpusa, u listopadu počela s oslobodilačkim pothvatima. Na ugroženim pravcima osnivane su operativne skupine čija su zapovjedništva objedinjavala borbena djelovanja lakih brigada i samostalnih postrojbi Borbe su pokazale potpunu inferiornost lokalnih srpskih pobunjeničkih skupina u sukobima s pričuvnim sastavom HV-a, koje su razbijene u operaciji "Otkos". Iskustva OG "Posavina" pokazala su u prvom redu veću borbenu vrijednost prvoustrojenih postrojbi ZNG-a od HV-a, posebno pripadnika 1. ,,A" brigade ZNG-a, koji su bili nositelji napadnih djelovanja na novljanskom pravcu. Na novogradiškom pravcu nositelj je bila 121. brigada HV i 108. brigada ZNG. Također se pokazalo da je najveća borbena vrijednost pričuvnih postrojbi na matičnome području i da se smanjuje udaljavanjem od njega. Ne može se generalizirati, ali očito je da su mobilizirane pričuvne postrojbe HV dovedene u istočnu Slavoniju pokazale velike slabosti. One su dijelom bile i razlog za nedovoljno kvalitetan prihvat od strane Operativne zone Osijek. Sličan je slučaj bio i s postrojbama dovedenim na područje OG "Posavina". U tom je razdoblju Hrvatska vojska, kao vojska u nastajanju, pokazala velike značajke milicijskoga tipa postrojbi, u prvom redu sposobnih za obranu koja je upornim ili iznenadnim napadima JNA s težištem na oklopništvu pokazivala relativno brzo znakove krize. Uspješna protunapadna djelovanja ZNG/HV bila su taktičke razine, kako po cilju tako i po nositelju, i izvodile su ih djelatne postrojbe (1. ,,A" brigada), dragovoljačke postrojbe (108. brigada), ili postrojbe koje su ratovale na svom terenu, stoga posebno motivirane (121. brigada).

Zahvaljujući stavovima nekolicine umirovljenih generala HV-a, u zadnje se vrijeme nametnuo dojam da je onodobni politički vrh Republike Hrvatske spriječio izbijanje Hrvatske vojske na rijeku Savu i odbacivanje Banjolučkog korpusa u Bosnu. Arhivska grada dovodi u pitanje takva stajališta. Operativna zona Bjelovar usporena je i zaustavljena u napadnim djelovanjima zbog srpskih pojačanja koja su stigla u zapadnu Slavoniju, pa je njezin zapovjednik krajem prosinca tražio da snage Operativne skupine "Posavina" "maksimalno pojačaju svoje aktivnosti" na bokove Banjolučkog korpusa, tražeći također od Glavnoga stožera HV snage za pojačanje. Na novljanskom pravcu Operativne skupine "Posavina", 1. "A" brigada ZNG-a bila je na granici svojih mogućnosti s oko 40% ljudstva izbačenog iz stroja, dok je stanje u dvije pričuvne brigade, po ocjeni zapovjednika OG, bilo "zabrinjavajuće". Na novogradiškom pravcu zapovjednik 121. brigade HV (ujedno zapovjednik pravca) 29. prosinca 1991. je, u izvješću Zapovjedništvu Operativne zone Zagreb o stanju u kojem je bila pridodana brigada HV i bojna HV iz Zagreba, predlagao njihovo povlačenje, s tim da automatsko i poluautomatsko oružje ostane i podijeli se domobranima, a da se pravac ojača 123. brigadom HV. Sliku stanja na samome kraju 1991. zaokružuje prešućena procjena Glavnoga stožera HV da je JNA u razdoblju od 24. do 27. prosinca na desnoj obali Save u širem području Brčkog, Bosanskog Samca, Gradačca i Bosanskog Broda koncentrirala tri motorizirane brigade, što je ukazivalo na mogućnost nasilnog prijelaza Tuzlanskog korpusa preko Save radi olakšavanja položaja Banjolučkom korpusu. Prešućuju se i obavještajne dojave o iznimnom pojačanju Banjolučkog korpusa u prosincu. Obavještajni sektor Glavnoga stožera imao je 22. prosinca informaciju daje dan ranije u zapadnu Slavoniju ušla postrojba od 36 tenkova M-84, 28 tenkova T-55, 20 topova i 800 vojnika. Prešućuje se i da je Zapovjedništvo Operativne zone Bjelovar 28. prosinca izvijestilo Glavni stožer HV o borbenom kontaktu s novouvedenim bataljunom Prištinskog korpusa.

Knjiga ratnog zapovjednika OG "Posavina" dobar je primjer slaboga poznavanja protivnika, kako 1991. tako i u vrijeme objavljivanja 1996. Banjolučki korpus je u procjenama za prosinac 1991. sveden na dvije brigade operativne vojske, 16. proletersku motoriziranu i 329. oklopnu, 5. pješačku brigadu, dvije brigade TO i dvije korpusne topničke skupine. U odnosu na stvarno stanje to je bilo tek oko 30% borbenog potencijala Banjolučkog korpusa i pridodanih mu postrojbi.


SMRT OKLOPNE BRIGADE

Oklopništvo prema planu "Jedinstvo"

U drugoj polovici osamdesetih, na temelju plana preustroja OS SFRJ "Jedinstvo", napuštena je struktura divizija pukovskog sastava u korist korpusa brigadnog sastava. Izuzetak je uz partizanske (lake) divizije, bila 1. proleterska gardijska mehanizirana divizija kao jedina divizija predviđena da preživi preustroj i koja je trebala biti najjača taktička postrojba JNA. Druga mehanizirana divizija JNA, 32. u Varaždinu tijekom 1988. poslužila je za preustroj u vjerojatno najjaču operativnu postrojbu JNA, Varaždinski (32.) korpus. Preustrojem je postupno gašen ustrojbeni oblik oklopnog puka čiji su oklopni bataljuni ugrađivani u sastav pješačkih (motoriziranih) brigada. Preustrojem je JNA imala tri kategorije oklopništva. Oklopne brigade su do preustroja načelno bile samostalne i vezane za zapovjedništva armija. Preustrojem je dio ušao u sastav korpusa, a dio je ostao vezan za zapovjedništva vojnih oblasti kao podstožerna vojišna postrojba. Mehanizirane brigade su bile u sastavu korpusa i mehanizirane divizije. Oklopni bataljuni iz nekadašnjih oklopnih pukova uglavnom su spajani s pješačkim pukovima koji su preustrojeni u pješačke ili motorizirane brigade.
Preustroj je napravljen u do tada najpovoljnijem vojno-političkom okruženju, jer se hladni rat približavao svom završetku. Da je to vojnom vrhu SFRJ bilo jasno, vidljivo je i po preklasifikaciji oklopništva u 5. armiji, odnosno 5. vojnoj oblasti 1988. godine. Izvršena je do tada nezamisliva preklasifikacija postrojbi iz ,,A" u ,,B" i ,,R" klasifikaciju. U 32. mehaniziranoj diviziji, odnosno Varaždinskom (32.) korpusu, godinama ,,A" klasifikacije, samo je 32. mehanizirana brigada zadržala najvišu klasifikaciju. Iz ,A" u ,,B" prevedena je 265. mehanizirana i 73. motorizirana brigada, dok je 31. mehanizirana preklasificirana u ,,R" tip. Osim njih iz ,,A" u ,,B" klasifikaciju prevedena je 4. oklopna, 13. proleterska motorizirana, 140. motorizirana i 288. mješovita protu-oklopna artiljerijska brigada.1" Bio je to nedvosmislen znak da se s područja Mađarske više ne očekuje ugroza Jugoslavije od Varšavskog ugovora.

U tom je razdoblju prihvaćena unifikacija brigada Kopnene vojske po uzoru na rješenja u Prištinskom (52.) korpusu. Krajem 1989. odlučeno je da se oklopna brigada sastoji od 3 oklopna i 1 mehaniziranog bataljuna, mehanizirana brigada od 2 oklopna i 2 mehanizirana bataljuna, motorizirana brigada od 3 motorizirana i 1 oklopnog bataljuna, ili 2 motorizirana i 2 oklopna bataljuna, i samo izuzetno od 2 motorizirana, 1 oklopnog i 1 mehaniziranog bataljuna, dok se pješačka brigada sastojala od 4 pješačka ili 3 pješačka i 1 oklopnog bataljuna."
Ujednačen je i mirnodopski ustroj postrojbi. Brigade ,A" klasifikacije trebale su imati najmanje četiri bataljuna ili divizijuna "A" klasifikacije, a rodovske brigade najmanje tri bataljuna ili divizijuna. Brigade ,,B" klasifikacije trebale su biti s 2 ili 3 bataljuna, odnosno divizijuna, a rodovske brigade 2 i izuzetno jedan bataljun ili divizijun ,A" klasifikacije, dok su ,,R" brigade imale minimum vojnika za održavanje naoružanja i vojne opreme. Težilo se da bataljuni (divizijuni) budu popunjeni 100% ljudstvom po mirnodopskom ustroju. Oklopne i mehanizirane brigade bile su uglavnom ,A\\\\\\\' i ,,B" i samo vrlo rijetko ,,R" klasifikacije.A Kada su u pitanju postrojbe ,,A" klasifikacije, postotak popune je uglavnom bio bliži donjoj, minimalnoj granici. Tako je 4. oklopna brigada ,,A", iz sastava Zagrebačkog korpusa, 1. siječnja 1991. imala po mirnodopskom ustroju 1369 pripadnika, dok ih je po ratnom ustroju imala 3411. Isti je dan 140. mehanizirana brigada ,,A" Zagrebačkog korpusa imala 1453 pripadnika po mirnodopskom, odnosno 3838 po ratnom ustroju.

Po ratnom ustroju JNA je 1990. imala 3109 tenkova i 1822 borbenih vozila pješaštva, odnosno oklopnih prevožnjaka, a po mirnodopskom ustroju 1148 tenkova i 1013 borbenih vozila pješaštva. Vjerojatno je stvarno stanje bilo nešto manje jer je 5. vojna oblast 1989. imala 966 od ustrojbenih 997 tenkova, dok je oklopnih prevožnjaka, odnosno borbenih vozila pješaštva imala 562 od ustrojbenih 737. Osnovni borbeni tenk na području Hrvatske bio je T-55, a najmoderniji M-84 imala je u svom naoružanju samo 4. oklopna brigada u 1. oklopnom bataljunu. Oklopne brigade su ustrojbeno imale 104 tenka i 61 BVP M-80, odnosno OT M-60. Stvarna popunjenost bila je u rasponu od 90 - 94 tenka. Mehanizirane brigade sa dva oklopna i dva mehanizirana bataljuna imale su ustrojbeno 83 tenka i 82 BVP. Osim 1. proleterske gardijske, 15. proleterske, 32. i 36. mehanizirane brigade, koje su imale stopostotnu popunu tenkova, ostale su imale 63 tenka. To je značilo da se JNA ponovno vratila na desetak godina ranije odbačeni koncept mehaniziranih bataljuna s četom tenkova.
Oklopni bataljun ,,A" klasifikacije u miru je imao 2 tenkovske i jednu mehaniziranu četu, dok je treća četa bila ,,R" klasifikacije, što znači da je oklopni bataljun imao u uporabi 21 tenk, 10 BVP (OT), a 10 tenkova je bilo u konzervaciji. Mehanizirani bataljun je imao "suprotan odnos" mehaniziranih i tenkovskih četa, odnosno tenkova i BVP (OT). Po planu "Jedinstvo-3" SSNO je razmatrao dvije inačice organizacijsko-ustrojbene dogradnje oklopništva na razini bataljuna. Prva je bila postojeća, trojnog tipa, po kojoj je bataljun imao 3 tenka u tenkovskom, odnosno tri BVP u mehaniziranom vodu. U tenkovskoj četi 10 tenkova i mehaniziranoj četi 10 BVP. Oklopni bataljun s tri tenkovske i jednom mehaniziranom četom imao je 41 borbeno vozilo, od čega 31 tenk i 10 BVP. Po drugoj inačici razmatranje tenkovski vod s 4 tenka i mehanizirani vod s 4 BVP. Takva tenkovska četa imala bi 13 tenkova, a mehanizirana 13 BVP. Oklopni bataljun s dvije čete tenkova i mehaniziranom četom imao bi ukupno 40 borbenih vozila, od čega 27 tenkova i 13 BVP. Isti je omjer bio kod mehaniziranog bataljuna. Takav bataljun ,,A" klasifikacije imao bi za razliku od prve inačice u uporabi svu borbenu tehniku. Takav argument 1990. imao je posebnu težinu pa je i prihvaćen.
Oklopna brigada je u svom sastavu imala: Zapovjedništvo, Dom Zapovjedništva, 3 oklopna bataljuna, mehanizirani bataljun, mješoviti artiljerijski divizijun, laki samohodni raketni divizijun PZO, inžinjerijski bataljun, pozadinski bataljun, izvidničku četu, ABKO, vod veze i vod vojne policije. Mehanizirana brigada je imala u svom sastavu Zapovjedništvo, Dom Zapovjedništva, 2 oklopna bataljuna, 2 mehanizirana bataljuna, mješoviti artiljerijski divizion, mješoviti protuoklopni artiljerijski divizion, laki samohodni raketni divizon PZO, inžinjerijski bataljun, pozadinski bataljun, izvidničku četu, vod ABKO, četu veze i četu vojne policije.

U predvečerje rata protiv Hrvatske, 1. siječnja 1990., JNA je imala u svom sastavu 6 oklopnih brigada ,,B", te jedanaest mehaniziranih brigada, od kojih je sedam bilo ,,A", tri ,,B" i jedna ,,R" klasifikacije. U sastavu 1. proleterske gardijske mehanizirane divizije ,,B" bile su tri proleterske gardijske mehanizirane brigade sa zapovjedništvima i glavninom snaga u Beogradu (1.), Valjevu (2.) i Požarevcu (3.). Samostalne, odnosno korpusne mehanizirane brigade bile su: 12. proleterska mbr u Osijeku, 15. proleterska mbr u Prištini, 31. mbr u Dugom Selu, 32. mbr u Varaždinu, 36. mbr u Subotici, 51. mbr u Pančevu, 265. mbr u Bjelovaru i 453. mbr u Srijemskoj Mitrovici. Oklopne brigade bile su: 1. okbr u Vrhnici, 4. okbr u Jastrebarskom, 211. okbr u Nišu, 243. proleterska okbr u Skoplju, 252. okbr u Kraljevu i 329. okbr u Banjaluci. Petogodišnjim planom razvoja (1990. - 1995.) OS SFRJ bilo je predviđeno do 1995. godine preustroj šest motoriziranih brigada u mehanizirane. Bile su to 8. proleterska mtbr iz Karlovca, 49. mtbr iz Sarajeva, 125. mtbr iz Titove Mitrovice, 140. mtbr iz Zagreba, 195. mtbr iz Maribora, 228. mtbr iz Postojne i 592. mtbr iz Kumanova.


ZAKLJUČAK

U rat protiv Republike Hrvatske, JNA je ušla kao eksponent srpske politike, od koje je dobila cilj. Trebalo ga je postići uzimajući u obzir vrijeme i prostor (slom komunizma, reakcija "demokratskog" svijeta). JNA je u rat krenula na način koji je B. Liddell Hart definirao strategijom posrednog nastupanja. Polazište je bila srpska nacionalna manjina u Hrvatskoj, preko koje je "neutralna" JNA trebala dobiti legitimitet za rušenje legalno izabrane hrvatske vlasti. Određenih sličnosti bilo je na Kosovu, ali su okolnosti bile drugačije, kako 1989., tako još više 1981.

Već u osamdesetim JNA, je u doba admirala Mamule, preustrojem Oružanih snaga SFRJ osporila položaj Teritorijalne obrane. S polazišta jugoslavenstva JNA u Kadijevićevo doba prelazi na pozicije velikosrpstva. Deklariran cilj, a takav će i ostati do kraja postojanja JNA, cjelovita je Jugoslavija i jugoslavenstvo. Stvarni cilj rata se ne može javno priopćiti, iako ga ugrožena okolica prepoznaje, a prijevremeno otkrivanje moglo bi utjecati na nesrpski dio oficirskog kadra. To je za JNA strateški nedostatak, koji se spuštanjem prema bazi pojačava, i najveći učinak ima na taktičkoj razini. Iz tih je razloga JNA u rat krenula uz politička ograničenja. Koristi što je naučila na Kosovu i u izvanrednim prilikama, kao i ono za što se godinama pripremala. Njena uporaba u Hrvatskoj, do izbijanja otvorenog rata, puna je paradoksa. Načelan stav da se u iznimno narušenom sigurnosnom stanju prvo uporabi TO, nije bilo moguće izvesti jer je tu "ravnopravnu" komponentu oružanih snaga razoružala u svibnju 1990. upravo JNA. S toga ona mora izići na "cestu". Drugi je paradoks da se u Hrvatskoj izvanredno stanje može riješiti uklanjanjem uzročnika, a to za JNA nije pobunjena nacionalna manjina, već legitimno izabrana hrvatska vlast. Zbog šireg političkog okruženja, JNA to u početku ne može učiniti jer bi izazvala međunarodnu osudu, pa preuzima zaštitu uzročnika izvanrednog stanja.

Težište djelovanja stavljeno je na oklopništvo koje je u postojećim političkim uvjetima bilo najzahvalnije, a što je bilo rezultat dotadašnjeg mirnodopskog razvoja JNA, njegove učinkovitosti na Kosovu 1989. i ništa manje predmet izučavanja u lokalnim ratovima od kojih su svakako sovjetska iskustva u Afganistanu mogla biti primijenjena uz određene prilagodbe stanju u Hrvatskoj. Tu možemo uočiti više faza. Prva faza predstavlja pripremu oklopništva za rat. Na širem području Zagreba stvara se Zagrebački korpus i vrši preklasifikacija postrojbi iz ,,B" i ,,R" u ,A" s čime se smanjuje ovisnost od lokalnog stanovništva za popunu postrojbi. Te su zadaće izvršene do početka 1991., kada počinje druga faza. Incidenti koje izazivaju pobunjeni Srbi na etnički miješanim područjima, JNA prati u prvom redu uporabom oklopništva. Stvaraju se "tampon zone", koje su u funkciji razdvajanja snaga i još više kao granica područja do kojih dopire utjecaj legalnih tijela vlasti Republike Hrvatske. Nakon događanja u Pakracu, postojeće snage JNA ojačavaju se s novim snagama oklopništva jačine rodovskog dijela mehanizirane brigade, dok se istodobno vrši mobilizacija nekoliko brigada po ratnom ustroju. Za tu je fazu general Kadijević napisao: "Radi izvršenja postavljenog zadatka ojačati jedinice JNA u Hrvatskoj i oko Hrvatske. Imati dvije vrste formacija. Veći broj oklopnomehanizovanih sastava jačine čete do bataljona smjestiti što bliže mogućim mjestima sukoba, tako da mogu brzo intervenisati. Odgovarajući broj oklopnomehanizovanih jedinica brigadnog sastava i jačih, postaviti na odgovarajućim punktovima u Hrvatskoj i oko Hrvatske, tako da se mogu angažovati za veće intervencije.\\\\\\\'\\\\\\\' To je svakako najučinkovitija i strateški dobro dodijeljena uloga.

U srpnju počinje treća faza uporabe oklopništva. Do sredine rujna JNA je izvršila čišćenje dijelova Hrvatske od nesrpskog stanovništva, pripremajući se za sljedeću fazu, stratešku napadnu operaciju. Ideja manevra u biti je bila zamisao djelovanja NATO-a protiv SFRJ po ratnom planu ,,Sutjeska-2". Blokadom Hrvatske iz zraka i s mora postignuta je apsolutna prevlast nad cijelim ratištem, okružene snage u vojarnama "preuzele" su ulogu postrojbi desantiranih u dubini protivnika, s kojima se trebala spojiti glavnina napadača s "granica". Svojevrsno sukladno djelovanje s JNA učinila je Međunarodna zajednica 25. rujna 1991. prihvaćenjem od Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda rezolucije broj 713 kojom je uveden embargo na sve isporuke oružja i vojne opreme Jugoslaviji. Uz potpunu vojnu nadmoć JNA je dobila i zeleno svjetlo utjecajnog dijela Međunarodne zajednice za agresiju na Hrvatsku. U ideji manevra oklopništvo je dobilo ključnu ulogu. U Slavoniji su na dva pravca uključene sve predviđene rodovske postrojbe JNA. Četiri okružene rodovske postrojbe iz sastava Zagrebačkog i Varaždinskog korpusa trebale su izvršiti proboj i spojiti se s glavnim snagama. Njihovim spajanjem operacija bi bila privedena kraju, a Republika Hrvatska svedena na dio zapadno od crte Karlobag- Karlovac - Virovitica.

Rat Oružanih snaga SFRJ protiv Republike Hrvatske bio je rat koji je imao potpun otklon od okolnosti za koje je godinama pripremana JNA. Njeno oklopništvo našlo se pred protivnikom koji nije bio ni NATO ni VU u cjelini, kao ni pojedine članice tih vojnih saveza. Znači da nije imala pred sobom protivnika koji bi imao nadmoć na kopnu i zraku. Planovi "Sutjeska 1 i 2", u smislu odnosa snaga, mogli su u tom dijelu biti odbačeni. To je bila prva značajka, s kojom su otpale mjere operativnog maskiranja, štoviše, njihov javni prikaz je u tadašnjim okolnostima bio velik promidžbeni efekt, porazan po protivnika i uspješan za sebe. Inače će psihološka značajka oklopništva ostati konstantna tijekom rata, i njegova je nazočnost od pješaštva uvijek cijenjena. Protivnik, kakav je bila Hrvatska na samom pokretanju operacije, oslobodio je vojni vrh najvećeg problema s kojim se njeno oklopništvo trebalo susresti, a to je hodnja s mirnodopskih lokacija i uvođenje u borbeni dodir s protivnikom, jer su oba bloka u svoja načela uporabe snaga ugradila zahtjev da se protivniku izbaci iz stroja 40% i više oklopništva prije njegova uvođenja u borbu. Oklopništvo, koje je dovedeno u rujnu u istočnu Slavoniju, bilo je uglavnom ili blizu ratnog ustroja, a najveći udar na njihovu bojevu spremnost bio je neposluh pričuvnika što je naročito bilo izraženo u 2. proleterskoj gardijskoj mehaniziranoj brigadi iz Valjeva. Najveći je bio problem što su pričuvnici s boravkom od 45 dana usporavali borbena djelovanja i smanjivala borbenu vrijednost postrojbi, što je bilo političko ograničenje zbog unutarnjih i vanjskih razloga. No, to je svakako bio povoljniji gubitak od npr. zračnog udara NATO-a ili Varšavskog ugovora.

Od 11 mehaniziranih i 6 oklopnih brigada, koliko je imala JNA, u agresiji na Republiku Hrvatsku vojni je vrh angažirao 10 mehaniziranih i 4 oklopne. Izvan borbenih djelovanja ostala je 15. proleterska mehanizirana u Prištini, i 243. proleterska oklopna brigada u Makedoniji. U Sloveniji je ostala glavnina 1. oklopne brigade. Do kraja rujna 1991. hrvatska strana je od oklopništva uspjela zarobiti 32. mehaniziranu i glavninu 265. mehanizirane brigade, oklopni bataljun 73. motorizirane brigade i mehanizirani bataljun 12. proleterske mehanizirane brigade. Preostale rodovske postrojbe, glavnina 4. oklopne i 140. mehanizirane brigade bile su blokirane u vojarnama Jastrebarsko, Zagreb i Dugo Selo, pa je njihova uloga svedena na vezivanje dijela hrvatskih snaga za sebe, što je za JNA bila povoljnija opcija, nego za HV koji je dio snaga morao odvojiti za njihovu blokadu. Glavnina oklopništva, sedam mehaniziranih i dvije oklopne brigade bile su u istočnoj Slavoniji i Baranji, u sastavu najjače napadne skupine JNA. Koncentracija oklopništva ekvivalenta dva mehanizirana korpusa u skladu je s načelima uporabe oklopništva, gdje je jačina udara bila u izravnoj vezi s koncentracijom snaga.
Sljedeća povoljna okolnost je ravničarsko i prohodno zemljište, donekle umanjeno položajem naseljenih mjesta. Nakon uspjeha u Baranji, izvlačenja 12. proleterske mehanizirane brigade iz Osijeka, ta se skupina našla pred najtežom zadaćom, koja se može staviti pred oklopništvo, borbom za naseljeno mjesto. Dok su oko Osijeka operirali dijelovi 12. i 36. mehanizirane brigade, glavnina oklopništva je koncentrirana na širem području Vukovara i Vinkovaca, sa zadaćom odsijecanja Vukovara u prvoj etapi. Nakon dugih, intenzivnih borbi, Vukovar je odsječen, a zauzet je tek nakon mjesec dana žestokih borbi.

U strategiji oružane borbe OS SFRJ obrana gradova imala je posebno mjesto. Predviđala je obveznu i upornu obranu zbog velikog vojnog, političkog, gospodarskog, moralnog i psihološkog značenja. Sve je to bilo poznato vojnom vrhu SFRJ, kao i to da vojni vrh RH ima isto polazište, pa se obrana grada nametala logički sama po sebi. No, JNA nije pokušala izbjeći napad na grad. Štoviše, izvršila je napad strateškom skupinom sastavljenom od oklopništva čija su nedostaci u borbama za grad općepoznati. U osvrtu na uporabu oklopništva 1991. u glasilu Vojske Jugoslavije zaključeno je da prvo treba ukloniti ono što je bilo negativno u prošlom ratu. ,,A to je da su, na primjer, oklopno-mehanizovane jedinice, sticajem okolnosti, dejstvovale van svih mogućih načela borbene upotrebe, često samostalno i bez pešadijske, artiljerijske i inžinjerijske podrške. Tenkovi su, zatim, korišćeni kao nosioci borbenih dejstava u naseljenim mestima, što savremena istorija nije zabeležila posle Drugog svetskog rata, odnosno posle borbi za Staljingrad, Minsk i Moskvu, s tim što su tenkovi tamo korišćeni veoma pažljivo i čuvani za završni udar, dok je nosilac borbenih dejstava bila pešadija". Žalopojka iz "Narodne armije" loša je pokrivka za nepojmljivu degradaciju ratne vještine koju si je priuštila jedna vojska. Vremenom je JNA od skromnih i zastarjelih oklopnjaka izgradila relativno respektivan rod koji je, u mogućem sukobu s nekim od svjetskih blokova, trebao iznijeti težinu tog sraza. Od sredine rujna JNA se našla u mnogo boljem položaju od onoga za što se desetljećima pripremala. Istina, bila je opterećena s mnoštvom problema, kao i protivnik koji je imao nešto veći moral i veći broj postrojbi dragovoljaca.

Jugozapadno od Vukovara, puna dva mjeseca elitna 1. proleterska gardijska mehanizirana divizija, ojačana 252. oklopnom brigadom, svela je svoje borbeno djelovanje na pacifikaciju hrvatskih naselja od Iloka do Bogdanovaca i blokadu prometnice Vukovar - Vinkovci, ratujući sa seoskim mjesnim zajednicama u općini Vinkovci. Selo Bogdanovci simbol je nemoći oklopništva, 211. i 252. oklopne brigade. Ništa od onog što se uči u školama i što svaki početnik dobija kao osnovnu informaciju o zadaći i ulozi oklopništva nije viđeno na širem području Vukovara i Vinkovaca (tek kod Osijeka - Ernestinovo i Tenjski Antunovac). Izostao je manevar kao simbol oklopništva, izostao je udar, a ostala je samo topovska vatra. U režiji JNA tenk je postao samohodni top, a oklopna brigada, topnička brigada.
Jedan od razloga zašto je to bilo tako, treba tražiti na pravcu jednog od prvih osvrta na iskustva u ratu sa hrvatskim "paravojnim formacijama" gdje je s pravom je konstatirano da se "Forsirani razvoj oklopno-mehanizovanih jedinica na štetu drugih rodova pokazao ... kao višestruko štetan", te da se "Tenk i oklopni transporter nisu ... pokazali dovoljno efikasni u borbi protiv sastava različite organizacije i formacije pretežno pešadijskih sastava naoružanih savremenim protivoklopnim naoružanjem i za borbu na bliskim odstojanjima." Tu je dat omjer snaga u ratu i osnovni problem OS SFRJ. JNA je u rat krenula na osnovu mirnodopskih iskustava s Kosova, proučavanja inozemnih iskustava iz ratova druge polovine 20. stoljeća i procjene moguće uporabe. Protivnik s kojim se susrela 1991. nije predviđen u službenim procjenama. ZNG, odnosno HV bio je protivnik koji je po vojnoj klasifikaciji najbliži milicijskom tipu vojne organizacije. Nije bio naoružan "savremenim protuoklopnim naoružanjem" što tvrde procjene JNA propuštene u javnost. S tim se tvrdnjama ublažavala težina povijesnog neuspjeha. Po svojom ustroju ZNG (HV) je bio nekakav hibrid Teritorijalne obrane, Narodne zaštite i seoskih straža. Borbena vrijednost mu se, s rijetkim izuzetcima, načelno smanjivala proprocionalno s udaljavanjem od matičnog područja.

Takav protivnik, skromnih tehničkih mogućnosti, naglasio je tehnički nesrazmjer, pa se čini "prirodnim" da je JNA u rat krenula oslonjena na oklopništvo koje je do sredine rujna bilo nosilac djelovanja. Tada su uporabljene snage trebale biti pojačane s "petnaest do osamnaest brigada kopnene vojske - oklopnih, mehanizovanih i pešadijskih". Mobilizacija je, kao što je poznato, zakazala, ali je njen neuspjeh najmanje osjetila strateška oklopno-mehanizirana skupina u istočnoj Slavoniji, u prvom redu što je većina postrojbi bila ,A" klasifikacije, pa je u odnosu na pričuvne postrojbe ,,R" klasifikacije nedostatak bio znatno manji nego na ostalim napadnim pravcima."\'
Zanemareno pješaštvo, kako borbeno tako i posebne namjene (čovjek) i favorizirana tehnika (tenk), pokazali su potrebu zajedničkog djelovanja i slabost u izvršenju zadaće, ukoliko zajedništva nije bilo. Improvizacije s kojima je dodatno ojačavan oklop, kao što su gumene trake od kojih su pravljeni blatobrani za hvatanje kumulativnih mina i obična cigla postavljana na tenkove, donekle je povećavala mogućnost preživljavanja tenka na bojišnici. Obučavanje teritorijalaca, dragovoljaca i pobunjeničkih skupina za sukladno djelovanje s tenkovima samo je dijelom ispunilo očekivanja. Izostao je očekivani, borbenim pravilima predviđeni rad izvidništva, i postrojba se ograničila na djelovanje zaključno s prednjom crtom, što je usporavalo napadna djelovanja uz strah od odsijecanja i navlačenja u klopku. Lošu izobrazbu i strah od protivnika (nepoznatog) pričuva je nadoknađivala prevelikim utroškom streljiva velikog kalibra, odnosno nesposobnošću procjene odgovarajućih ciljeva i otvaranju vatre bez naredbe. Pokušaj spašavanja "obraza" oklopništvu s tvrdnjom da su "oklopno-mehanizovani sastavi u nametnutoj borbi upotrebljavani iz krajnje nevolje po mnogo čemu mimo pravila", mogli su proći samo kod populacije izvan vojske, koja uostalom i nije čitala vojni tisak. "Upotreba oklopno-mehanizovanih vodova, četa i bataljona bez pešadije i inžinjerije i podrške artiljerije pokazala se loša. Oklopno-mehanizovane jedinice bez pešadije i inžinjerije upućivane su u neku vrstu neizvesnosti. Napad se svodio na pokret na zemljištu bez tačnog uvida u postojanje prepreka, bez napravljenih prolaza u preprekama, bez utvrđenih pravaca obilazaka prepreka, bez neposredne zaštite od protivoklop-nog dejstva sa bliskih odstojanja. Vatreno dejstvo tenkovima izvođeno je po ciljevima, medu kojima je većina onih koji su se mogli uništavati vatrom pešadijskog naoružanja i artiljerijom manjih kalibara. Dugogodišnje zanemarivanje razvoja roda pešadije pokazalo je sve negativne posledice u borbenim dejstvima od juna do kraja septembra za dobro organizovanom i obučenom pešadijom prosto je vapila svaka oklopno-mehanizovana jedinica. Mnogi komandanti tih jedinica pred uvođenje u borbu žalili su se zbog nedostatka pešadije. Rado bi se odrekli čete tenkova u bata-ljonu, oklopnog bataljona u brigadi, mehanizovane brigade u diviziji za četu, bataljon ili brigadu dobro obučene pešadije. Pridodavanje jedinica teritorijalne odbrane oklopno-mehanizovanim sastavima nije dalo očekivane rezultate. Po mnogo čemu jedinice teritorijalne odbrane, pogotovo krupniji sastavi, nepogodni su za borbena dejstva u sastavu oklopno-me-hanizovanih borbenih poredaka." - bila je ocjena data vrlo rano, ali koja nije značajnije utjecala na kasnija borbena djelovanja oklopništva. Još ranije, 3. listopada, Savezni sekretarijat za narodnu obranu je u osvrtu na postupke pri borbenim djelovanjima konstatirao: ,,U izboru načina dejstva i oblika manevra gotovo isključivo se primenjuje frontalni oblik koji našim snagama, zbog tehničke superiornosti, najmanje odgovara i daje male rezultate, a neprijatelju odgovara više od svih drugih oblika manevra, imajući u vidu njegovu strukturu jedinica i način dejstva. U dosadašnjim dejstvima jedinica JNA nisu poznati primeri obuhvata, obilaska, zaseda, prepada, ubacivanja u pozadinu neprijatelja, diverzija i sl. to ima za posledicu da neprijatelja potiskujemo ili odbijamo u stranu, pa se za pojedine prolaze i naseljena mesta borimo više puta, umesto da mu odgovarajućim manevrom nanesemo odlučujuće udare i izbacimo ga iz daljeg toka borbenih dejstava." Upozorenje se može primijeniti na oklopništvo ali i na nemehanizirane pješačke postrojbe.

Kao vojska u kojoj je osnovni kriterij bila politička podobnost, JNA je i sama bila politička vojska. Svi njeni nedostaci, počevši od nedoraslog generalskog kora, lošeg oficirskog kadra i loše izobraženih vojnika, izbili su na vidjelo tijekom rata 1991. - 1992. Oklopništvo svakako nije bilo najgori dio te vojske, ali je na njega stavljeno težište djelovanja, pa je njegova nedovoljna učinkovitost "zasjenila" ostale rodove. Osnovna primjedba na neučinkovitost JNA je u njenom ispolitiziranom karakteru koji je davao prednost političkoj podobnosti, a stručnost je bila gurnuta u drugi plan. Mirnodopska JNA nije mogla odgovoriti na zahtjeve rata koji su tražili od postrojbi sposobnost združenog boja. Rat u Hrvatskoj dijelom je dao potvrdu doktrini općenarodne obrane i društvene samozaštite SFRJ koja je nositelja oružane borbe tražila u čovjeku, a ne u oružju. Na tom je polju prihvat "agresorske" koncepcije po planovima "Sutjeska 1 i 2" značio prevagu oklopne brigade nad ostalim višim združenim sastavima, što je završilo porazom i simboličkom smrću JNA i njena udarnog roda, na tenkoprohodnoj slavonskoj ravnici u jesen i zimu 1991.


Literatura

Mile Dedaković, Alemka Mirković i Davor Runtić: Bitka za Vukovar, Vinkovci, 1997
Davor Marijan: Smrt oklopne brigade, Naklada Zoro, Zagreb-Sarajevo 2002
Davor Domazet-Lošo: Hrvatska i veliko ratište, Udruga Sv.Jurja, Zagreb 2002


Poveznice

http://www.hic.hr/books/jugoistocna-europa/jurcevic.htm#srbijanska%20oruzana
Srbijanska oružana agresija na RH

http://www.hic.hr/books/kronologija/
Kronologija rata

http://www.hdlskl.hr/Iskazi/iskaz.htm
Hrvatsko društvo zatočenika srpskih koncentracijskih logora-svjedočanstva

http://www.hbk.hr/crkve/
Oštećeni i porušeni sakralni objekti

http://public.carnet.hr/svjedoci/news/dossier/komentar.html
Dossier «Oluja»