Statistika

Ukupno registriranih korisnika: 9774
Ukupno članaka: 23656
Ukupno komentara: 2087
Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Povijest » Povijesni Orisi: Starija Povijest » Kulturnopovijesne raščlane: umjetnost i graditeljstvo

Kulturnopovijesne raščlane: umjetnost i graditeljstvo

« Prethodni članak | Sljedeći članak »

Napisano 17.11.2009. 11:39

Benedikta Zelić-Bučan: Članci i rasprave iz starije hrvatske povijesti, HKD Sv. Jeronima, Zagreb 1994

Rasprava ugledne hrvatske povjesničarke Benedikte Zelić-Bučan o starohrvatskim crkvicama u srednjovjekovnom Zahumlju jedan je od radova koji bijahu zabranjivani ili marginalizirani u doba SFRJ- naime, u javnosti rijetko spominjana (ali prešutno obvezujuća) dogma zahtijevala je da se hrvatski etnički prostor suzi što više, a to je na «akademskoj» razini poglavito značilo minoriziranje udjela hrvatstva u starijoj povijesti sadašnjih država Bosne i Hercegovine, te manjim dijelom i Crne Gore. Netko bi mogao prigovoriti: kakav uopće smisao ima problematiziranje ili nijekanje nečeg što seže u 9, 10 ili 11. stoljeće ? Pogotovo ako se radi o tako apolitičnoj stvari kao što je umjetnost ili graditeljstvo ? Odgovor na takve zdravorazumske prigovore leži u tome što je atribucija kulturnopovijesnih spomenika bila, najviše u 19. i 20. stoljeću, snažnim propagandističkim i ideološkim instrumentom u borbi za nacionalnu prevlast na pojedinom ozemlju- a to se pokazalo prije svega u jugosrpskoj agresiji u posljednjem desetljeću 20. st., kada su se srpski akademici, povjesničari umjetnosti, arheolozi i jezikoslovci upregli iz petnih žila da «uvjere» «vanjski svijet» u povijesno srpski karakter zemalja na koje su pretendirali velikosrpski kartografi, i to prije svega cijele Bosne i Hercegovine i većine Hrvatske. To se odnosi poglavito na područje stare srednjovjekovne bosanske države s povijesnim pokrajinama Humom, Zahumljem i Vrhbosnom, te na krajnji jug Hrvatske sa središtem u Dubrovniku. Osim jezičnopovijesnih «argumenata» (nijekanje hrvatstva bosančice ili hrvatske ćirilice, pa čak i cijeloga štokavskoga narječja), među opsesivnim temama srpske promičbe nalazi se i prešućivanje ili poricanje ostalih udjela hrvatske uljudbe na krajnjem jugu Jadrana i njegova zaleđa, i to prije svega minoriziranje predromaničke i romaničke umjetnosti i arhitekture (kao nečeg nesporno hrvatskog i «zapadnog»). Propagandni repertoar je, osim predvidivoga inzistiranja na bizantskome civilizacijskom utjecaju (tj. nečemu istočnokršćanskome, ili «pravoslavnome»), katkad «obogaćen» i bizarnim hipotezama o romanici u srpskom kulturnom krugu- dok je uporno nijekana relativno trivijalna činjenica o utjecaju Bizanta i njegova civilizacijskoga kruga u hrvatskome kulturnom prostoru. Djelo Benedikte Zelić-Bučan jedno je od pionirskih (nastalo je u olovnim vremenima «hrvatske šutnje») i prijelomnih na tome području, jer su otada i drugi hrvatski povjesničari, oslobođeni obvezujućih komunističko-jugoslavenskih dogmatskih kanona, počeli detaljnije proučavati i vrjednovati hrvatski udio u civilizaciji krajnjega jugoistoka hrvatskoga etničkoga prostora- od nespornih Dubrovnika i Boke Kotorske do sadašnje istočne Hercegovine, te središnje i istočne Bosne: od sakralnoga i sekularnoga graditeljstva do pučke umjetnosti mramorova ili stećaka.

STAROHRVATSKE CRKVICE U SREDNJEVJEKOVNOM ZAHUMLJU
Novija historiografska istraživanja temeljena na kritičkoj analizi teksta najznačajnijih izvora za povijest prvih vjekova života Hrvata u novoj domovini, kao što su djelo «O upravljanju carstvom» (De administrando imperio) cara Konstantina Porfirogeneta, te «Hrvatska kronika» i «Ljetopis Popa Dukljanina», sve očitije ukazuju na to da je hrvatski narodni prostor u novoj domovini tekao neprekinuto uz čitavu istočnu jadransku obalu sve od Istre do današnje sjeverne Albanije. Pop Dukljanin na tome prostoru poznaje u VIII. stoljeću dvije hrvatske političke jedinice: zapadnu ili Bijelu Hrvatsku od Istre do Cetine, te južnu ili Crvenu Hrvatsku od Cetine do Vojuše. Konstantin Porfirogenet nabraja na tom istom području više političkih jedinica: Hrvatsku, Neretvansku kneževinu, Zahumlje, Travunju i Duklju, iako tvrdi da su Hrvati nakon pobjede nad Avarima zauzeli čitavu bivšu rimsku Dalmaciju, a toje područje Dukljaninove Crvene i Bijele Hrvatske. Postavlja se pitanje jesu li Hrvati odmah nakon doseobe organizirali jedinstvenu državu na tlu čitave rimske Dalmacije, koju su ratovanjem preoteli od Avara, do kada je to jedinstvo trajalo te kakav je politički odnos bio između navedenih političkih oblasti prema središnjoj vlasti vladara Kraljevstva Hrvata. Ali na ta pitanja historiografija, nažalost, nije uspjela sve do sada dati jedinstven i siguran odgovor.

No bez obzira na nesigurnost u pitanju političkih odnosa, sudeći i prema samim historijskim izvorima u užem smislu, nema više mjesta sumnji u hrvatski etnički karakter kako Bijele tako i Crvene Hrvatske u prvih nekoliko vjekova nakon doseobe. Jedinstven karakter spomenika Kulture u ranom srednjem vijeku na čitavoj istočnoj jadranskoj obali samo još više utvrđuje tu spoznaju. Dok je još starija hrvatska politička historiografija, opterećena vjekovnom predrasudom, koja je još od Ivana Lucića (Lucius), te Račkoga do Šišića, u južnoj granici Neretvanske kneževine gledala ujedno i južnu hrvatsku, etničku i političku granicu, povijesno-umjetnička historiografija, domaća i strana, davno je uočila pojavu jedinstvene, tzv. starohrvatske umjetnosti uzduž čitave istočne adranske obale. Karakteristične spomenike te umjetnosti, presvođene crkvice slobodnih oblika i pleterne klesarije njihova kamenog namještaja ulazimo sve do XI. st. ne samo na tlu Zapadne Hrvatske nego i dalje na jug sve do u Duklju. Jedinstveno obilježje starohrvatske umjetnosti na čitavu hrvatskom etničkom području bez obzira na eventualnu političku rascjepkanost tako je očito da su je svi povjesničari umjetnosti, kako hrvatski tako i srpski, redovito zajedno obrađivali obuhvaćajući ujedno čitav istočnojadranski prostor. Pa i oni koji iz ovih ili onih razloga izbjegavaju ili ne prihvaćaju termin starohrvatska umjetnost te se radije služe terminom preromanika, već i u samim naslovima svojih knjiga ili poglavlja u njima, pod različitim teritorijalnim oznakama, najčešće pod nazivom Primorje ili Dalmacija, izražavaju njihovu teritorijalnu cjelovitost i njihove zajedničke značajke. Dok je starohrvatska crkvena arhitektura u zapadnoj Hrvatskoj, posebno u sjevernoj Dalmaciji već od prošlog stoljeća predmet živog interesa i proučavanja od strane arheologa i historičara umjetnosti (RADIĆ, JELIĆ, IVEKOVIĆ, MARUN, BULIĆ, KARAMAN) znatno se manja pažnja posvećivala takvu istraživanju na tlu južne Dalmacije i drugih krajeva koji ulaze u teritorijalni opseg južne, nekadašnje Crvene Hrvatske, bolje poznate pod mlađim historičkim nazivom Duklja. U tom pravcu mnogo se učinilo u poratnim godinama što zalaganjem Srpske akademije nauka, što marom znanstvenika iz odgovarajućih ustanova triju socijalističkih republika. Crne Gore, Bosne i Hercegovine te Hrvatske, koje se danas dijelom protežu tim historijskim područjem. Tako su ne samo temeljitije obrađeni, proučeni i konzervirani neki od ranije poznatih nalaza i objekata, nego je arheološki identificiran i otkriven čitav niz do nedavna javnosti sasvim nepoznatih objekata crkvenog graditeljstva i otkrivamo mnogo komada ili fragmenata starohrvatske pleterne plastike.

2. Bitne značajke starohrvatske crkvene arhitekture i plastike

Starohrvatske crkve sve do XI. st. većinom su veoma malene jednostavne u svojoj zidarskoj tehnici i često nepravilnih linija. Nisu građene u obliku pačetvorinaste bazilike na tri broda, koju je crkva širila na zapadu Europe, već su jednobrodne ili raznovrsnih tlorisnih oblika na trolist, četverolist, šesterolist, križ. One su redovito pokrivene svodovima i kupolicama u vrijeme kad je monumentalno crkveno graditeljstvo na Zapadu upotrebljavalo isključivo drveni strop. Apside tih naših crkvica bile su polukružne ili četvrtaste, no veoma često izvana četvrtaste, a iznutra polukružne, što se smatra jednom od karakterističnih osobitost: starohrvatskog graditeljstva, jer su stari hrvatski majstori veoma rado uklapali oble linije tlorisa u pravokutnike. Vanjski ukrasi starohrvatskih crkvica bili su nizovi lezena i slijepih lukova, dok je unutrašnjost resio brojni i kićeni kameni namještaj: žrtvenici i baldakini nad njima (ciboriji), oltarne pregrade koje su dijelile prostor za puk od svetišta za svećenike, zatim škropionice i propovjedaonice. Ravne i glatke površine tog kamenog ili mramornog namještaja kao i okvire vrata i prozora ukrašavali su starohrvatski majstori poput saga plitkim i plosnatim rezbarijama. "U brojnim, mada uvijek ponovljenim kombinacijama susretamo u njima starokršćanske lozice i križeve, stilizirane palmete i zvijezde, lukove i kuke, pokadšto ptice i zvijeri, poznate nam sa starokršćanskih skulptura, a ovdje razriješene u paralelne crtice; pa nadasve pletere u različnim oblicima od prostog uzla i pletenice do čitavih mreža, isprepletenih trostrukim prutićima." Iako starohrvatsko crkveno graditeljstvo ima zajedničke bitne osobine, bilo je ipak i razlika u njima, ne samo po raznolikosti njihovih tlocrta, nego isto tako i po konstrukciji. Zbog šarolikosti tlocrta starohrvatskih crkava, Karaman ih je nazvao crkvicama slobodnih oblika. Ipak sve to šarenilo dade se sistematizirati u dvije osnovne grupe: centralne osnove (križ, trolist, šesterolist, osmerolist) i longitudinalne osnove s kupolicom ili bez nje. Dok je Karaman sistematizirao starohivatske crkve samo s obzirom na njihovu veličinu u dvije skupine: 1) male presvođene crkvice slobodnih oblika i 2) monumentalne crkve u običajnom zapadnoeuropskom stilu trobrodne bazilike, u novije se doba pokušalo odrediti i regionalne tipove. Tako je T. Marasović centralni šesterolisni tip obilježio kao regionalni tip sjeverne i srednje Dalmacije, dok longitudinalne crkvice s kupolama smatra južnodalmatinskim regionalnim tipom, pri čemu kao krajnje točke zastupljenosti ovog posljednjeg tipa uzima Omiš i Kotor. Ipak treba upozoriti da se takva podjela ne može uzeti u apsolutnom smislu, jer se velik broj longitudinalnih, jednobrodnih starohrvatskih crkvica nalazi zapadno od granične točke, od Omiša (npr. prvobitni oblik sv. Marte u Bijaćima, crkva u Rižinicama u Solinu i dr.), kao što se i crkvice centralne osnove nalaze jugoistočno od te granice (crkvica u Ošlju blizu Stona s osmerolisnom osnovom i dr.).

S obzirom na graditeljske osobine starohrvatskih crkava iznosila su se u literaturi najrazličitija mišljenja, te su se dovodile u vezu s utjecajima Bizanta, pa čak i Istoka, povezivale se s tradicijom drvene arhitekture zakarpatske domovine ili s domaćom tradicijom zatečene kasnoantičke umjetnosti. Neki drže da u svemu tome ima pomalo istine i da je preromanička umjetnost ("starohrvatska umjetnost) "u stvari sinteza raznih, često sasvim oprečnih komponenata, koje su naši primorski majstori složili u jedinstvenu celinu". Nasuprot ovakvim shvaćanjima Lj. Karaman je ustrajno zastupao mišljenje o izvornosti starohrvatskog graditeljstva. Po njegovu mišljenju starohrvatske crkvice su djelo domaćih majstora, koji na periferiji Istoka i Zapada, prepušteni sami sebi rade i grade kako najbolje znaju i umiju. No i bez obzira na pitanje eventualnih utjecaja izvana, osobito od strane zatečenih starokršćanskih kasnoantičkih crkvenih građevina, koji su nesumnjivi, Karaman s pravom naglašava da su crkvice iz ranog srednjeg vijeka u hrvatskoj Dalmaciji svakako naše, starohrvatske. Naše su one po tome što su ih podignuli hrvatski župani, knezovi, kraljevi, biskupi i mogućnici i što su njima služile; to nam svjedoče natpisi što su se našli u tim crkvicama, ili sačuvani dokumenti o njima. Naše su te crkvice i po tome, što su ih bez sumnje gradili domaći majstori, a ne graditelji izvana; to nam opet svjedoči bitna razlika u tehnici, u tlorisima i u konstrukciji tih crkvica prema suvremenoj arhitekturi drugih zemalja."

Jednako su se tako i o podrijetlu pleterne plastike, kojom je ukrašavan kameni namještaj starohrvatskih crkava u literaturi iznosila najrazličitija mišljenja. Po nekima su te skulpture bile djela grčkih majstora, koji su iz Bizanta došli u Italiju i u naše krajeve. Drugi su ih opet nazivali langobardskim, držeći da su to proizvodi ukusa i rada doseljenih barbarskih plemena, posebno Langobarda. No obje su te hipoteze opovrgnute, jer "ipak su starohrvatske skulpture u Dalmaciji i njima posve srodne skulpture u Italiji karlovinškog doba drugačije od suvremenih proizvoda u Bizantu, a pogotovo nemaju ni sličnosti ni veze s langobardskom ornamentikom." Napušteno je mišljenje daje to izvorna nacionalna umjetnost starih Hrvata, pa danas prevladava shvaćanje da je pleterna plastika koju susrećemo u ranom srednjem vijeku u Italiji i nekim susjednim joj zemljama kao i u hrvatskim krajevima tijekom VIII. stoljeća malo-pomalo sazrela u svoje karakteristične oblike kao regionalna varijanta prilika i preduvjeta plastične umjetnosti zajedničkih čitavoj Europi onog vremena. Polazište za razvoj te ranosrednjovjekovne umjetničke grane bila je kasna antička i kršćanska dekoracija. Ako je tome tako i ako se preromanička pleterna plastika općenito "treba promatrati kao krajnji rezultat konstantnog procesa shematizacije i linearizacije kasnoantičkih dekorativnih motiva, koji se odvijaju na područjima gdje traje kontinuirana umjetnička djelatnost, a takovo područje je bila i cijela jadranska obala", onda se bez sumnje može s punim pravom pretpostaviti daje i starohrvatska pleterna plastika izrasla iz kasnoantičkih motiva u vlastitoj sredini i razvijala se usporedo sa sličnim procesom koji se odvijao u susjednoj Italiji. Samo uvjerenje da se proces kristijanizacije Hrvata počeo odvijati tek krajem VIII. st., bilo je razlogom što je Karaman držao da je iz Italije, zajedno s kršćanstvom prenesena i ta nova pleterna dekoracija u Hrvatsku. No ako odbacimo pretpostavku o tako kasnom pokrštenju Hrvata, a na to nas sve više nukaju novija historiografska i arheološka istraživanja, nameće nam se sam od sebe zaključak da se i na tlu stare rimske Dalmacije, odnosno nove države Hrvata, na istoj kultunoj tradiciji i pod sličnim povijesnim okolnostima razvijao usporedo i sličan proces na području plastične dekoracije.

Sasvim mali broj starohrvatskih crkava može se pobliže datirati, pa se one u pomanjkanju sigurnijih kriterija obično široko datiraju u razdoblje od IX. do XI. stoljeća. Kao donja vremenska granica uzima se početak IX. st. ponajviše iz uvjerenja dijela historiografije da je tek tada izvršeno pokrštenje Hrvata i drugih južnih Slavena. Novija istraživanja u vezi s pokrštenjem Hrvata kao i novija arheološka otkrića upućuju međutim na to da se pokrštenje ili možda samo pokatoličenje Hrvata moralo zbiti odmah nakon njihove doseobe u Dalmaciju. Prema tome i donju vremensku granicu u kronologiji starohrvatske crkvene arhitekture treba pomaknuti sve do druge polovice VII. stoljeća. A s tim su u skladu, kao što smo vidjeli, i noviji pogledi na podrijetlo starohrvatske pleterne plastike, kojomje bio ukrašen kameni namještaj starohrvatskih crkvica. Sve ovo nam daje puno pravo da preromaničku arhitekturu i skulpturu na hrvatskom etničkom i nacionalnom području, koja je i do sada bila poznata u domaćoj i stranoj literaturi pod specifičnim nazivom starohrvatska, iako se uklapa u opće tijekove zapadnoeuropske preromanike, smatramo uistinu starohrvatskom ne samo u kronološkom nego i u nacionalnom smislu. Ona je starohrvatska ne samo po vremenu u kojem je nastala nego i po zemlji u kojoj se razvila te po narodu u kojem se njegovala.

Kako je starohrvatske crkvice veoma teško pobliže datirati pa je zbog toga nemoguće pratiti razvoj pojedinih oblika i tipova, bilo geografski bilo kronološki, to ih historičari umjetnosti pri opisivanju obično razvrstavaju prema pripadnosti određenom tipu s obzirom na tloris i konstrukciju. U ovoj radnji držim da će ipak biti najprikladnije ako se držimo historijsko-geografskog rasporeda, idući od sjeverozapada prema jugoistoku. Ovom prilikom obuhvatit ćemo samo povijesno područje Zahumlja. Razumije se da u ovom prostorno ograničenom članku zbog množine objekata neće biti moguće svaki pojedini ni spomenuti. Nešto opširnije ćemo ipak prikazati one najznačajnije, koje takvim smatramo bilo zbog njihovih tipoloških osobina, bilo zbog povijesti važnosti pojedinog objekta.

3. Starohrvatske crkvice na tlu Zahumlja

Srednjevjekovno Zahumlje, Hum (Chelmania), obuhvaćalo je teritorij od Neretve do Dubrovnika s poluotokom Pelješcem. Političko središte ove oblasti bilo je ranije u gradu Blagaju (Hum), a kasnije u gradu Stonu. Ston je bio ujedno i sjedište katoličke biskupije. Od povijesnih ličnosti te oblasti najpoznatiji je knez Mihajlo Vuševučić (u historiografiji poznat pod iskrivljenim imenom Višević), koji je zajedno sa stonskim biskupom bio na crkvenom saboru u Splitu 925. godine. Od starohrvatskih crkvica na ovom području široj javnosti najpoznatija crkvica sv. Mihajla, koja se uzdiže na brežuljku Gorica, gdje se nalazio srednjovjekovni grad Ston.

Ta je crkvica postala popularna najviše po svojim freskama, na kojima je među ostalim prikazan i lik okrunjena vladara s modelom crkvice u ruci, i o njoj je napisana opsežna znanstvena i publicistička literatura. Već na razmeđu stoljeća upoznao je F. Radić znanstvenu javnost s njezinim žalosnim stanjem. Kad ju je dvadesetih godina prvi put posjetio kao konzervator za Dalmaciju pok. prof. Ljubo Karaman, crkvica je bila već u takovu stanju da se u nju moglo ući samo kroz usku rupu na sjevernom zidu prolazeći kroz spremište seoskog gospodarstva sestara dominikanki, jer je njezin ulaz u koji se ulazilo kroz noviju kapelicu, koja je bila sazidana ispred nje, tada već bio zazidan. Na sreću, višekratnim zahvatima Konzervatorskog zavoda za Dalmaciju u predratnim i poslijeratnim godinama crkvica je dovedena u relativno zadovoljavajuće stanje. Porušena je od bombardiranja u prošlom ratu oštećena mlada kapelica koja je priječila ulaz u srednjovjekovnu crkvicu, sanirani su otvori na zidovima, ponovno sazidano pročelje, koje je bilo uništeno, i postavljen krov od kamenih ploča. Nakon rušenja prednje kapelice nađeno je nekoliko ulomaka reljefne ornamentike (ostaci ciborija, oltarne pregrade, dovratnika, tranzena, itd.), a ostaci pleterne plastike bili su uzidani i u zazidanim otvorima prozora, a i sami dovratnici vrata i prozora bili su ukrašeni pleternom ornamentikom. Da bi se svi ti ulomci skupili najednom mjestu, Konzervatorski zavod je dao izgraditi uz crkvicu lapidarij, kako bi se mogli barem djelomično rekonstruirati ukrašeni arhitektonski dijelovi ovog značajnog spomenika.

Crkvica sv. Mihajla je veoma malih razmjera (dužine cca 4,5 m, a širine cca 2,5 m), ali elegantnih proporcija. To je longitudinalna jednobrodna građevina s apsidom polukružnom iznutra a četvrtastom izvana, kao što je i niz apsida starohrvatskih crkvica duž jadranske obale. Po dva pilastra sa svake strane dijele lađu u tri prostora, koji se sa strane završavaju polukružnim nišama. Svaki od tri prostora prekriven je svodom, srednji dio bačvastim, a prednji kao i onaj uz svetište krstastim. S vanjske strane južni i sjeverni zid razvedeni su nizom lezena sa slijepim arkadama među njima. U srednjem prostoru lađe s obje strane nalazi se po jedan širok i visok, gore zaobljen prostor s pragovima bogato dekoriranim pleternom plastikom. Isto takav prozor nalazi se i po sredini apside. Izvorno pročelje crkvice uništeno je kad je ispred nje građena barokna kapelica, pa se ono može restaurirati jedino na osnovi proučenih fragmenata. Sudeći prema modelu crkvice što ga drži lik okrunjena vladara, po općem uvjerenju donatora građevine, ona je imala nad srednjim travejem i kupolicu, te zvonik u pročelju. No pitanje je predstavlja li model na fresci ovu crkvicu, jer na modelu je apsida polukružna, a u stvarnosti je ona izvana četvrtasta, pa je time i pretpostavka o originalnom izgledu crkvice dovedena u pitanje. Pleter sačuvan na prozorima i nađen oko crkvice ubraja se među naše najljepše pleterne reljefe, koji "vrsnoćom svoga rezanja i punoćom čvrsto organizirane i ispunjene kompozicije ... nadilaze one u srednjoj i sjevernoj Dalmaciji, a sliče onima u dubrovačkom kraju". Smatra se da su freske na zidovima sv. Mihajla ranoromaničke i da su djelo domaćeg majstora koji je bio pod utjecajem talijanskog ranoromaničkog slikarstva, te da su s obzirom na stil i prikaz jednog dukljanskog vladara kao donatora nastale u drugoj polovici XI. ili možda početkom XII. stoljeća. Treba posebno upozoriti na napadnu sličnost krune s uhobranima na glavi kraljevog lika na ovoj fresci s onom na bareljefu hrvatskog vladara u splitskoj krstionici.

Određivanje vremena podizanja ove crkvice još uvijek je sporno. F. Radić ju je u svoje vrijeme datirao u VIII/IX. stoljeće. Kasnije je prevladalo mišljenje Ljube Karamana, koji je na osnovi stilskih osobina pleterne plastike i fresaka, te uvjerenja da okrunjeni lik predstavlja kao njezina utemeljitelja dukljanskog kralja Mihajla, crkvicu datirao u XI -XII. stoljeće. To mišljenje je još više učvršćeno kad je u ruševinama srušene barokne crkvice ispred crkvice sv. Mihajla na jednom grobu nađena kamena ploča s latinskim natpisom i imenom Michaelus, koje se dovodi u vezu s dukljanskim kraljem Mihajlom. No epigrafska analiza ovog kao i fragmenata jednog drugog natpisa pokolebala je ovo mišljenje, pa su se neki vratili starom datiranju crkvice u VIII - IX. stoljeće. Izneseno je i mišljenje da se ime Michaelus na ploči uopće ne odnosi na vladara nego na Mihaela Arkanđela, koji se često piše bez atributa sanctus, te da je to nadgrobni natpis jednog stonskog biskupa iz IX - X. st, pa prema tome nema nikakve veze s vremenom gradnje crkvice. Ipak iz činjenice što se prema tekstu natpisa sv. Mihael štovao u ovom kraju i prije XI - XII. st., tj. prije vremena u koje historičari umjetnosti pretežno datiraju ovu crkvicu, Vego je iznio pretpostavku da je i prije izgradnje ove sačuvane crkve sv. Mihajla na ovom istom mjestu bila jedna ranija crkva posvećena istom svecu. C. Fisković sa svoje strane napominje daje u karolinško doba građenje crkava posvećenih Mihajlu Arkanđelu na visovima i okruženim tvrđavama, kao što je slučaj i s našom crkvicom, predstavljalo simbol pobjede i snage povezan s vladarevom osobom, te na osnovi toga zaključuje da s te strane crkvica sv. Mihajla kod Stona za nas ima i nacionalno značenje, jer svjedoči "našu samostalnost i svijest o državnosti na Jadranu". Ako je ova ili neka još ranija crkvica sv. Mihajla kojoj je pripadao dio pleterne ornamentike uzidan u sadašnju crkvicu i nađen oko nje, podignuta već u VIII. ili IX. st., kao što neki misle, tada je njezino nacionalno značenje još veće.

U okolici Stona, u Stonskom polju bio je više preromaničkih, starohrvatskih crkvica. Jedna od njih je i crkvica sv. Martina na pristranku brijega Humac iznad močvarne nizine Lužine.46 To je bila jednobrodna presvođena crkvica (vel. 4,08 x 2,22 m) s apsidom kojaje iznutra polukružna a izvana četvrtasta kao i kod sv. Miliajla. Nema potvrde daje bila opremljena kamenim namještajem s pleternom plastikom. Po arhitektonskom sklopu sačuvanih ruševina može se datirati od X. do početka XII. st.
******************************
U unutrašnjosti starog Zahumlja po svojem obliku i konstrukciji posebno je zanimljiva crkvica u Ošlju, nepoznata titulara. Tlocrt crkvice kružne je osnove oko koje se niže osam izvana i iznutra polukružnih apsida, jedino je zapadna apsida, koja je ulazna, zbog te funkcije izvana četvrtasta. Zidne plohe su joj raščlanjene s vanjske strane nizom niša i lezena. Po sredini svake apside nalazi se po jedan prozor, koji se širi prema unutrašnjosti, što je rijetka pojava u starohrvatskom graditeljstvu. Na ulaznu zapadnu apsidu naslanja se narteks (predvorje) pravokutna oblika i veličine 6,25 X 3,60 m, dok dužina promjera osmerolista s unutarnje strane iznosi 10 m. Izvanjski uglati oblik zapadne, ulazne apside smatra se najzanimljivijom arhitektonskom osobitosti u tipologiji višeapsidnih kružnih građevina. Svodovi apsida nisu se očuvali, jer su zidovi porušeni baš na onoj visini gdje bi se mogao očekivati početak presvođenja. Ipak se smatra sigurnim da su apside imale polukupolasti svod, dok je otvoreno pitanje je li središnji kružni prostor bio posvođen kupolom ili pak pokriven drvenom konstrukcijom. Od crkvenog namještaja nije se ništa očuvalo, što veoma otežava njezino datiranje, pa se stoga i vrijeme podizanja ove crkve uzima veoma široko, od VIII. do XI. stoljeća.

U selu Zavali na zapadnom rubu Popova polja, a unutar srednjevjekovne nekropole Crkvina, vršena su ljeti 1957. sustavna arheološka iskapanja. Tom zgodom su istražene i ruševine srednjevjekovne crkve, koja je prema narodnoj predaji bila posvećena sv. Petru. Crkva je jednobrodna građevina s narteksom i apsidom, koja je četvrtasta izvana i iznutra. To je građevina srednje veličine, jer dimenzije njezine lađe iznose 8,60 X 4,80 m, a apside 3,15 X 2,77 m. U crkvi i izvan nje te kod okolnih seljaka nađeno je više fragmenata kamenog crkvenog namještaja, najvećim dijelom kamenih ploča oltarne pregrade. Ukrašeni su karakterističnom starohrvatskom troprutastom pleternom ornamentikom. Na nekima je čist geometrijski ornament, a na nekima su različite kompozicije stiliziranih ptica. Tako su na jednoj od tih ploča prikazane dvije okrunjene ptice, a među njima posudica-kalež. Ova plastična ornamentika donekle je rustična, ali se drži da ipak na zaostaje za sličnim radovima u drugim krajevima naše zemlje. Na osnovu stilskih osobina pleternog ornamenta ploča iz Zavale, drži se da su ploče, a po tome i crkva s kojom čine stilsku a vjerojatno i vremensku cjelinu, rađene u doba razvijene pleterne skulpture, tj. u vrijeme od IX. do prve polovice XI. stoljeća.

Zavala, pleterni ornament
Nešto jugoistočnije odavde, u širem kompleksu antičkog lokaliteta u Paniku, a uz desnu obalu Trebišnjice nalazi se drugi lokalitet zvan također Crkvina s ostacima antičke i srednjevjekovne arhitekture i manjom nekropolom stećaka. Zbog planirane izgradnje hidroelektrane Grančarevo poduzeto je god. 1967., u okviru jugoslavensko-američkog plana spašavanja spomenika kulture, sustavno iskapanje i na ovom lokalitetu. Tom su prilikom potpuno otkopani ostaci arhitekture koji se sastoje od sklopa građevina koje su podignute u različito vrijeme jedna poviše druge. Nas u ovom slučaju zanima samo najmlađa od tih građevina, jedna manja ranosrednjevjekovna crkva nepoznata titulara, poznata u literaturi kao crkva u Paniku. I to je jednobrodna građevina s narteksom i apsidom koja je četvrtasta izvana i iznutra. S vanjske strane pobočnih zidova niže se po pet pilastara. Jesu li medu pilastrima bile polukružne niše kao i tolikim drugim starohrvatskim crkvicama, ne može se znati, jer su zidovi očuvani tek u visini dva do tri reda kamena, a sasvim su naslonjeni na ostatke zidova stanje, starokršćanske građevine. Dimenzije crkvice 7,5 X 4 m. Pretpostavlja se daje i ta crkva bila presvođena. U crkvici nisu nađeni nikakvi fragmenti kamenog namještaja, ali je bila oslikana freskama. Nađeno je nekoliko tisuća fragmenata fresko-maltera u šutu koji je iskopan iz grobnice memorijalne građevine na čijim temeljima crkvica počiva, a pripadali su ovoj crkvici. Pretpostavlja se da je fresko-malter s likovima svetaca poslije rušenja crkvice namjerno pohranjen u praznu, ranije otvorenu i opljačkanu grobnicu, da bi se zaštitio od daljeg oskvinjivanja. Iz očuvanih fragmenata uspjelo je izvršiti djelomičnu rekonstrukciju nekih likova i odjeće, a identificirano je i nekoliko grčkih ili ćirilićkih slova kojima su bile pisane signature na slikama. Freske u Paniku odaju sličnost s onima u crkvi sv. Tome u Kutima u Boki Kotorskoj, koja se datira u početak XII. st. kao i s nekima u južnoj Italiji, također iz XII.st., a koje stilski pripadaju krugu južnoitalske varijante bizantskog slikarstva epohe Komnena, pa se po tome freske datiraju u sredinu XII. st. No kako freske ne moraju potjecati iz istog vremena kao i izgradnja crkvice, a nisu sačuvani ostaci kamenog namještaja, to se crkvica može tek približno datirati prema njezinu tlorisu. M. Popović je prema četvrtastoj apsidi kakovu imaju i neke crkvice koje se datiraju u XII.st. (Sv. Mikula u Splitu), datira u sredinu XII. st. Mogli bismo ovdje primijetiti da isto tako izvana i iznutra četvrtastu apsidu ima i naprijed opisana crkvica u Zavali, ali je na osnovi odlika pleterne plastike neki datiraju mnogo ranije, od IX. do XI. st, pa ovaj jedini momenat ne može biti odlučujući za tako kasno datiranje crkvice u Paniku. Na kraju bi trebalo još primijetiti da na slabim temeljima počiva mišljenje da je ova crkvica pripadala pravoslavnom krugu, a koje mišljenje se temelji na navodnom nepostojanju katoličke tradicije na ovom području kao i na pronalasku grčkih, ili možda ćiriličkih slova u fragmentima fresko-maltera. Samo i površno poznavanje crkvenih prilika na ovom području između sjedišta dviju katoličkih biskupija, stonske i trebinjske) govori za vrlo živu katoličku tradiciju u prednemanjićko doba. A poznata je i upotreba zapadne, hrvatske varijante ćirilice (bosančice) ne samo na ovom području nego i mnogo dalje na zapad u katoličkim krugovima, o čemu svjedoče pisani i kameni spomenici. No mi se na ovome mjestu ne možemo upuštati u detaljniju analizu takve vrste, jer bi nas to odvelo daleko izvan okvira postavljene teme.

Literatura
Marian Wenzel: Ukrasni motivi na stećcima, Veselin Masleša, Sarajevo 1965
Ivan Supičić (ured.): Hrvatska i Europa: Rano doba hrvatske kulture, AGM, Zagreb, 1997
Eduard Hercigonja (ured., edicija HAZU): Hrvatska i Europa: Srednji vijek i Renesansa, AGM, Zagreb 2000