RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

Povijesni orisi: starije povjestice vrela, kritike, raščlane i prikazi

Napisano 17.11.2009. 11:08
U ovome će odjeljku biti predstavljen raznorodni materijal iz pera najuglednijih stručnjaka za povjesnicu starijega doba. Kako sami auktori pripadaju raznim vremenskim razdobljima i školama (pa već time status znanstvenosti varira od pisca do pisca- da se i ne govori o intencionalnosti pojedinih stručnjaka), mi ćemo jedino dati kratke uvodne opaske koje predstavljaju naš stav o vrijednosti i profilu pojedinih uradaka. Sami radovi se mogu raščlaniti na nekoliko načina. Po suvremenosti prikaza:

-starija historiografska škola (Vjekoslav Klaić, Ferdo Šišić, Dominik Mandić, ...)
-moderna historiografija (Miroslav Brandt, Tomislav Raukar, Mladen Ančić, Dušan Bilandžić, Mirjana Gross, Franjo Tuđman,....)

Zatim, po profilu djela:
-«klasična» historiografija u kojoj je dan prijegled povijesti obrađivane teme (Ferdo Šišić, Mladen Ančić, Neven Budak, Leon Petrović, ...)
-specijalistički prikazi pojedinih područja poput povijesti jezika, umjetnosti, pravnoga sustava, arheologije, gospodarstva, vojnopolitičke strategije i sl. ( Radoslav Katičić, Benedikta Zelić-Bučan, Lujo Margetić, Jaroslav Šidak, Eduard Hercigonja, Šefik Bešlagić, Davor Domazet- Lošo, Davor Marijan, ...)
-polemički i kritički spisi (Krunoslav Draganović, Zvonimir Kulundžić, Ivan Aralica, Mladen Ančić,..)
-spekulativna historiografija koja najčešće pokušava rekonstruirati najstariju povijest i etnogenezu (Mato Marčinko, Lujo Margetić, Ivan Mužić, ..)
-sintetska djela koja kane dati cjelovit prikaz teme (Miroslav Brandt, Nada Klaić, Ivan Ostojić, Radoslav Katičić, Tomislav Raukar, Franjo Tuđman,...)

Slijedi collage članaka, izvadaka iz knjiga i monografija u kojima se obrađuju raznovrsne teme, a kojih će status biti opisan s nekoliko kratkih uvodnih pripomena. Budući da je središte interesa ovih stranica Bosna i Hercegovine, bit će dani poglavito prijesjeci iz djela koja obrađuju različite segmente bosankohercegovačke prošlosti- naravno, imajući u vidu da se ta prošlost ne može promatrati izdvojeno od zbivanja u susjednim zemljama. U ovoj, naslovnoj stranici orisa posvećenih starijoj povijesti, navest ćemo kritike koje su usredotočene prvenstveno na raskrinkavanje bilo zastarjelo-romantičarskoga, bilo lažljivo šovinističkoga pristupa povijesti koji su, u različitoj mjeri, prilično nazočni u historiografijama triju «konstitutivnih naroda» sadašnjega protektorata. Slijedi popis fundamentalne literature o starijoj povijesti Bosne i Hercegovine (kao i, još više, cijeloga civlizacijskoga sklopa koji uključuje BiH) koja, po našemu sudu, predstavlja najvrjednije što je napisano o navedenoj temi. Glavni kriteriji su temeljna vrijednost djela, opseg i doseg, te poglavito modernost i multidisciplinarnost pristupa.
I, na koncu, poslije poveznica o prošlosti BiH, stranica završava nizom linkova koji vode na stranice o raznovrsnoj problematici, od kulturnopovijesnih raščlana i etnogeneze do osmanske vlasti i islamizacije.

Kritika povijesnih vrela i pristupa
Mladen Ančić: Na rubu zapada, Dom i svijet, Zagreb 2001

Knjiga suvremenoga hrvatskoga povjesničara Mladena Ančića po svojoj je strukturi zbirka članaka koji pokrivaju raznorodne teme iz predosmanske povijesti Bosne i Hercegovine (npr., tu je obrađen problem Humskoga kneštva, djelatnosti prvih franjevaca u Bosni, graditeljstva, navodnih kržarskih vojni protiv «krstjana» Crkve bosanske itd.). Eruditski i moderan pristup jedna je od glavnih vrjednota ovoga djela koje analizira raznovrsne teme iz povijesti Bosne i Huma. No, za Internet su vjerojatno zanimljiviji oni dijelovi Ančićeve knjige u kojima autor «obračunava» s tendencioznim kvazipovijesnim studijama koje imaju poglavito političko-propagandističku namjenu (tu je apostrofiran stanoviti Siniša Mišić i njegov rad «Humska zemlja u srednjem veku»), te, još važnije, zastarjelost velikoga dijela povjesničarske produkcije temeljenoga na nacionalno-romantičarskin ideologiziranim predodžbama koje po svomu habitusu pripadaju više 19. nego 21. stoljeću. Upravo ta dva odjeljka (prezentirana obratnim rasporedom) važan su prinos afirmaciji racionalnoga i modernog pristupa povjesnici - te učinkovit protuotrov mitologiziranom agitpropu (koje god motivacije i provenijencije) koji je nazočan u velikom dijelu historiografije koja se neprestano kuha u «bosanskom loncu» (kao i u okolnim zemljama).
--------------
Pokušati ocrtati političku strukturu srednjovjekovne Bosne, ili još preciznije, prikazati sustav veza i odnosa koji su najizravnije određivali i oblikovali forme i načine iskazivanja političke moći u tom relativno malom društvu, ne čini se na prvi pogled teškom zadaćom. Tijekom posljednjega stoljeća napisano je već toliko toga o Bosni, između ostaloga i četiri velika sintetska djela* o njezinoj sred­njovjekovnoj povijesti, a o brojnim monografijama, raspravama i većim ili ma­njim člancima da se i ne govori, pa se može lako pomisliti da se tomu nema vi­še što dodati. No upravo naznačena tema jedna je od tema koje gotovo i nisu načete. Naime, većina je dosadašnjih istraživanja političke povijesti bila usmje­rena na precizno utvrđivanje činjenica, a rijetki su se autori upuštali u njihovo sustavno tumačenje i interpretiranje. Čak i kad se to događalo, točka iz koje je interpretacija polazila uglavnom se postavljala izvan povijesnoga konteksta, poglavito zbog nedostatka usporedbi s onodobnim svijetom. Pri tome su najveći problemi proizlazili iz nesnalaženja sa specifičnim srednjovjekovnim kategorijama i oblicima političke organizacije i uopće djelovanja. Odsutnost svijesti o tomu da “srednjovjekovna država” nije ni približno isto što i teritorijalna drža­va ranomodernoga doba, odnosno Država/Nacija našega doba, dovela je do to­ga da su se događaji i njihovi sudionici mjerili i vrjednovali posve izvan svoga konteksta. Tipična je u tome smislu pogrješka kad se u raspravu o srednjovje­kovnim političkim tvorbama unose ideje i koncepti poput “političke samostal­mosti” (u današnjem značenju pojma) ili se, što je još gore, govori o suverenite­tu. Naime, kako je to več odavno precizno opazio O. Brunner, srednjovjekovni je “pogled na Pravo poistovjećivao (ono što mi nazivamo) pozitivni zakon s mo­ralnim i vjerskim redom. No, baš kao što su se pravni poredak i običaji mogli izjednačiti s Pravom stoga što su odgovarali moralnim i vjerskim uvjerenjima zajednice, tako je i pojedinčev osjećaj njegovih prava postao njegova 'pravda' i 'čast'. U takvu svijetu suverenitet nije ni mogao biti postavljen kao pitanje jer je Pravo nadilazio vladara i ljude, zemaljskoga gospodara i zemaljsku zajedni­cu.” Koncept srednjovjekovne države bitan je i za razumijevanje pojedinčeva ponašanja, jer on djeluje unutar “strukture koja prepoznaje pravo uporabe sile pripadnika pravne zajednice u međusobnim odnosima, bez države u moder­nom smislu održanja monopola na primjenu zakonske sile, pri čemu svaki pri­padnik pravne zajednice posjeduje dio izvršne vlasti. U takvu okruženju biti članom pravne zajednice, zajednice ljudi zemlje, značilo je imati puno pravo nošenja oružja, što po srednjovjekovnim mjerilima znači pripadati ratničkome staležu, zapravo biti gospodar. Takav čovjek svakako nije bio privatna osoba u modernom pravnom smislu. On nije bio samo posjednik zemlje čija je prava štitila država, kako ona to čini danas, nego gospodar na svome posjedu sposo­ban rabiti silu i pružiti zaštitu.” S ovakvim temeljnim pripomenama na umu, nije čudno što se današnjem čitatelju čini kao da se sudionici povijesnoga giba­nja, koje prati na stranicama napisanim o srednjovjekovnoj Bosni, kreću u svi­jetu što okružuje autora koji piše. Budući da su, pak, srednjovjekovna povijest i istraživanja toga razdoblja u posljednjem stoljeću bila ona područja na kojima su se tražili i nalazili korijeni modernih političkih/nacionalnih identiteta na dodirnome prostoru Srednje i Jugoistočne Europe, bosanski su vladari ili njihovi velikaši, uza sve ostalo, gotovo obvezatno bili još i “Srbi”, “Hrvati” ili “Bošnjaci”. U toj čudnovatoj interpretaciji njihove zamisli, aspiracije i postupci, uvijek su se kretali k ostvarivanju što većega stupnja “samostalnosti”, ili, što se čini još apsurdnijim, k ostvarenju ciljeva “nacionalnoga jedinstva” unutar zajednice koje su tvorili dio, poput političara 19. i 20. stoljeća.
--------------
Što bi, dakle, u takvu pristupu trebalo mijenjati, kako gledati na gibanja od prije šest ili sedam stoljeća, da bi postupci koje bilježe sačuvani dokumenti po­stali razgovjetni i razumljivi. To u prvome redu podrazumijeva prikazati odno­se unutar društva na području bosanskih vladara na takav način da iz njih postane jasno tko je i zašto u tome društvu raspolagao stvarnom političkom moći, po kojim pravilima i kako se ona ostvarivala te o čemu je ovisila i, konačno, što su bili njezini stvarni temelji. Ostvarenje tako postavljena zadatka nije moguće a da se pri tome ne uzme u obzir dinamika povijesnoga gibanja, sa svim pro­mjenama što ih je sobom nosio protok vremena, čega inače sami akteri najvjerojatnije nisu ni bili svjesni. Pri takvu zahvatu, dakako, ne bi trebalo zaobići ni odnose prema onome što danas definiramo kao “vanjski svijet” u odnosu na Bo­snu, prije svega njezino neposredno susjedstvo. Upravo su ti odnosi nerijetko ocrtavali silnice što su povezivale čimbenike na “nutarnjoj sceni” i time određivali okvire u kojima se političko djelovanje uopće moglo kretati. Predmetni, pak, i vremenski okvir ovako postavljene raščlambe određuje prije svega dostupnost vrela i mogućnost da se iz njih rekonstruiraju relevant­ne povijesne činjenice ali i kategorije unutar kojih je svijet bio organiziran. Ovdje je, svakako, potrebno odmah upozoriti da je zbog loše očuvanosti vrela pojedina pitanja gotovo nemoguće i postaviti. Primjerice, budući da nema sačuvanih presuda raznolikih sudbenih instancija što su djelovale u srednjovje­kovnoj Bosni, danas je vrlo teško razaznati na kakav je uopće način bilo organizirano njihovo funkcioniranje. Čak su vojni i upravni sustavi i njihov razvoj, dakle one najstvarnije poluge političke moći, poznati tek u vrlo mutnim obrisi­ma, što takoder uvelike otežava postavljeni zadatak. Treba li, na kraju, uopće dodati da je iz rijetkih sačuvanih i dostupnih vrela vrlo teško razabrati kako su na svoju “političku scenu” i odnose na njoj gledali sami akteri zbivanja o kojima će biti riječi. Velika je preprjeka realnim spoznajama i to što gotovo sve što se danas zna o zbivanjima u onodobnoj Bosni potječe iz vrela nastalih izvan Bo­sne i u najboljem slučaju zrcali riječi i stavove sudionika zbivanja onako kako su ih vidjeli i zabilježili “stranci”, poglavito Dubrovčani. U takvu kontekstu najdragocjeniji je materijal nekoliko desetaka sačuvanih vladarskih isprava, izdava­nih pojedincima i Dubrovačkoj općini. Taj je materijal, iako zrcali jednodimen­zionalnu i formaliziranu sliku stvarnosti, o čemu svakako valja voditi dostatnoga računa, ipak jako važan jer su to tekstovi namijenjeni javnom čitanju. U takvu, dakle, tekstu vrlo su česti pozivi na idealnu sliku svijeta, “normirani poredak” u skladu s kojim je vladar trebao postupati. To, pak, omogućuje povjesničaru rekonstruirati, bar dijelom, predodžbe i kategorije u kojima je bilo organizirano političko djelovanje. Da bi se stekla doista realna predodžba o problemi­ma s kojima se susreće povjesničar, treba upozoriti i na frapantnu činjenicu da u Bosni nije sačuvan niti jedan srednjovjekovni dokument nastao u njoj. Usto, nije sačuvano niti jedno vrelo pripovjedne naravi nastalo u toj zemiji, iako po stoje vrlo jasne i čvrste indicije da su takva djela postojala. To, pak, znači da će samo uz velike probleme i temeljem posrednoga zaključivanja biti moguće re­konstruirati “političku kulturu” onoga doba, a glavnina će napora biti usmjerena na razglabanje povijesnoga gibanja i ocrtavanje mreže odnosa koju to giba­nje podrazumijeva. Namjera mi je, naime, ovdje upravo to: temeljem čnjenica koje u sačuvanim vrelima govore o realnim događajima pokušati rekonstruirati sliku “političke pozornice” srednjovjekovne Bosne, predočiti likove na njoj i upozoriti na odnose koji ih povezuju, osvjetljujući tu pozornicu svjetlom koje bacaju znanja o stanju u njezinu okruženju. Nedostatak bilo kakvih vrela za ra­nije razdoblje ograničuje takav napor isključivo na vrijeme od kraja 12. stoljeća do 1463. godine, odnosno do trenutka kad je pod turskim oružjem Bosna pre­stala postojati kao jasan i prepoznatljivo ograničen “politički prostor”. * Vjekoslav Klaić:Poviest Bosne do propasti kraljevstva, 1882; Vladimir Ćorović: Historija Bosne, 1940; Sima Ćirković: Istorija srednjovekovne bosanske države, 1964; M. Perojević: Povijest Bosne i Hercegovine, 1998
-------------
Historiografija nije dosad, uz pokoji rijetki izuzetak, prepoznavala važnost i značenje povijesti Humskoga Kneštva, nego ga je nasilno nastojala uklopiti u krupnije političke tvorbe, ili u Srpsko Kraljevstvo, ili u Bosansku Banovinu (odnosno od 1377. godine Kraljevstvo). Najnoviji primjer takva pristupa predstav­ija djelo stanovitog Siniše Mišića, tiskano 1994. godine u Beogradu pod naslo­vom Humska zemlja u srednjem veku. Iz propratnih objašnjenja i Predgovora da­de se razabrati kako je, zapravo, riječ o doktorskoj disertaciji što ju je autor obra­nio iste godine na Filozofskom fakultetu u Beogradu, pa se ta institucija pojav­ljuje i kao nakladnik. To knjigu kvalificira kao ogledni primjerak cijele jedne produkcije i daje jake razloge za detaljniji osvrt. Sumnju, medutim, u znanstve­nu vrijednost knjige, kao i u znanstvene pobude njezina autora, izaziva tekst na ovitku, s potpisom stanovitog Z. Gluščevića (koji je ujedno i “Glavni i odgovor­ni urednik” te nakladničke kuće), u kojemu su prve riječi: “Siniša Mišić ne samo da je dokazao i pokazao da je Hum oduvek bio samo srpska zemlja i da je sve na toj teritoriji što je stvarano i ostavilo istorijskog belega iza sebe bilo srpskog porekla ...“ (istaknuo M.A.). No, prava iznenađenja počinju tek s čitanjem. Ta­ko će, primjerice, u povelikoj Bibliografiji na kraju knjige (12 stranica) čitatelj uzaludno tražiti bilo koje referentno djelo za srednjovjekovnu povijest. Tu su samo gomile naslova s hrvatskog i srpskog jezičnog područja, od kojih mnogi predstavljaju tek balast jedne zastarjele produkcije neznatne praktične vrijednosti, ako ih se ne čita kao vrelo za poznavanje mentaliteta i duhovnog stanja u vrijeme kad su tekstovi pisani. Posljedice se toga jasno vide u samome tekstu, jer je obzor u kojemu Mišić može praviti usporedbe pojava i gibanja koje razmatra krajnje sužen, samo na ono što on drži “srpskim zemljama”. Iz toga, pak, proizlazi potpuna odsutnost svijesti o tomu što znače kategorije kojima se služi, od onih koje se odnose na oblike naselja do etničkih identiteta. Tako su, primjerice, za Mišića “gradovi” koji funkcioniraju “kao privredni subjekti” No­vo Brdo, Srebrenica, Rudnik (valjda stoga što su to velika rudarska središta). Budući da u Humu nije bilo rudnika, tako tu nije ni moglo biti “gradova” kao “privrednih subjekata”, jer, valjda, samo rudarstvo omogućuje naselju položaj “privrednog subjekta”. Pravi misaoni nered, medutim, izlazi na vidjelo kad autor ustvrdi na jednoj stranici: “U Humu nije bilo gradova”, a na sljedećoj: “Sa gradskim naseljima u Zahumlju srećemo se već u X veku”. Na prvi pogled reklo bi se da je ovdje riječ o dvije različite zemlje, Humu i Zahumlju, od kojih u jednoj, Humu, nema gradova, a u drugoj, Zahumlju, gradskih naselja ima već u 10. stoljeću. Kod Mišića su, medutim, Hum i Zahumije sinonimi, a “gradovi” 10. stoljeća ne igraju nikakvu ulogu “u nastanku gradskih naselja” 14. i 15. stoljeća. Prema njegovu mišljenju moguće je i to da “tvrđave” zbog nepoznatih razloga u 17 godina mogu “da spadnu na selo”, kako se to po njemu dogodilo s Makarskom između 1417. i 1434. godine, kao da su “tvrđava” i “selo” hijerar­hijski postavljene kategorije naselja, a koje će naselje pripadati određenoj kate­goriji, valjda, odlučuje neka nadređena instancija. Što, pak, reći o ovakvu bise­ru znanstvene mudrosti: “Prednosti života srednjovekovnih ljudi na prostori­ma Humske zemlje bile su u toploj klimi sa žarkim letima i blagim zimama, što im je više odgovaralo od kontinentalne klime, pre svega zato što nisu imali potrebe za toplijim odevanjem i grejanjem prostora u kojem se živi” (ovdje bi, valjda, trebalo prepoznati utjecaj francuske historiografske škole, nastale oko časopisa Annales). Ništa bolje nije ni kad se Mišić upusti u ono zbog čega je, zapravo, i počeo pisati svoje djelo, a to znači dokazati kako je u Humskoj zemlji “sve srpsko”. Njegove predodžbe o etničkim zajednicama, njihovim političkim tvorbama i identi­tetu, kreću se doista neobičnim intelektualnim krajolikom. Polazeći od pogrješne pretpostavke o istovjetnosti zemljopisno-političkih pojmova Hum i Zahumlje, bez poznavanja svih relevantnih vrela, nekritički usvajajući u najboljem slučaju čudne tvrdnje Konstantina VII. Porfirogeneta i drugih bizantskih pisaca, konač­no bez razumijevanja za jezik arheoloških nalaza, autor je u stanju stvoriti vrlo neobične zaplete u kojima se, i uz najbolju volju, vrlo teško snaći. Sve se to jasno zrcali u njegovu shvaćanju o vlasti bizantskoga cara, iz kojega izvodi tvrdnju da su “Hrvati, Srbi, Zahumljani i Travunjani 871. godine, prevezeni vizantijskim brodovima u Južnu Italiju” da bi tamo po nalogu cara Bazilija I. sudjelovali u bor­bama oko Barija. U stvarnosti, međutim, Slavene, kako ih nazivaju suvremena vrela, na talijansku su obalu prevezli brodovi prikupljeni u “dalmatinskoj temi” (tehnički je moguće reći “bizantski brodovi”), ali su ti “Slaveni” bili podanici fra­načkoga cara Ludovika II. i tamo su išli po njegovu nalogu. Ne samo to, Ludo­vik II. nedugo je potom pisao bizantskome caru Baziliju I. tužeći se na to što su bizantske snage napale njegove slavenske podanike, odnosno njihovo područje, iako su nedavno ratovali kao saveznici pod Barijem. Snažan franački utjecaj, ko­ji podrazumijeva upravo ono što je car Ludovik II. implicirao tvrdnjom da se ra­di o njegovim Slavenima, jasno potvrđuje arheologija s brojnim nalazima pred­meta franačke provenijencije ili rađenih prema franačkim uzorima, upravo na onom području koje će ulaziti pod vlast humskih kneževa. Kad, pak, svojim razglabanjima uđe u razdoblje razvijenoga i kasnog srednjeg vijeka, s mogućnošću da se stare etničke razlike sad preciznije razaznaju na podlozi posljedica velikoga crkvenog raskola iz 1054. godine, stvari postaju još neobičnije, pa autor iznosi mnoštvo arbitrarnih tvrdnji, a zaključke izvodi iz unaprijed zadanih okvira. Tako, primjerice, na jednom mjestu spominje "manastir Bogorodice Zahumske (Zaum) na Ohridskom jezeru" podignut 1361. godi­ne, dovodeći ga odmah u ničim obrazloženu vezu s ugledom "Svete Bogorodi­ce u Stonu kao pravoslavnog episkopskog sedišta" (koje to nije još od sredine 13. stoljeća). Iz te dvije posve nepovezane tvrdnje izlazi i treća u kojoj bi čitatelj znanstvenoga djela (doktorske disertacije) trebao autoru povjerovati "na časnu riječ" kako je "u drugoj polovini XIV veka, kod humske vlastele jaka svest o pripadnosti Humske zemlje srpskim srednjovekovnim zemljama, kao i o pripadnosti Huma svetu pravoslavlja" (to sve nakon što je na prethodnim stranicama isto tako "na časnu riječ" ustvrdio za cijeli niz crkava da su "pravoslavne", a onda te­meljem arhivskih i drugih pisanih vrela, koja nije mogao zaobići, nanizao broj­ne katoličke crkve na istom području). Dakako, tvrdnja sama po sebi ne znači ništa ako znanstvenik za nju ne pruži objašnjenje kako je do nje došao i na če­mu se ona temelji. Na način na koji to Mišić radi, moglo bi se vrlo lako dokazati i da je Zemlja ravna ploča - bilo bi dostatno ustvrditi da je to istina i ništa više. Mišićeve nevolje s poviješću, dakle, proizlaze iz činjenice da on očito o srednjovjekovnom svijetu zna u najboljem slučaju jako malo. A malo zna ne samo stoga što ne čita ono što se izvan njegova zatvorenog kruga o tomu piše, iako sam govori o svom "naučnom radu i razvoju", nego i zato što prema svemu su­deći ne zna jezik većine dokumenata kojima se koristi, naime latinski. Takav zaključak temelji se na mnoštvu primjera nerazumijevanja citiranih dokumenata od kojih ću se detaljnije osvrnuti na dva koja se mogu držati tipičnima. Razlažući vjerska gibanja u 13. stoljeću, autor na jednom mjestu jasno i rezolutno pi­še: "Toma Arhiđakon za velikog humskog kneza Petra kaže da je bio šizmatik, što znači pravoslavac", i pri tomu se u bilješci poziva na stranicu 103 u tiskanome izdanju što ga je priredio F. Rački. Na naznačenoj stranici se doista govori o knezu Petru, no ni izbliza ono što tvrdi Mišić, jer Toma za humskoga kneza veli: "Bio je, naime, ovaj Petar muž moćan i ratoboran, no ne bez sramote heretičke gadosti (Erat autem idem Petrus uir potens et bellicosus, sed non sine infamia heretice feditatis). Dakle, "šizmatiku/pravoslavcu" ni traga, tim prije što je Toma, kao predstojnik Splitskoga kaptola, vrlo dobro znao razliku između "heretika" i "šizmatika", a što, čini se, S. Mišić ne zna! Na drugome mjestu, razglabajući rodoslovlje humskih velikaša Radivojevića, koji mu se očito ne "ne sviđaju" jer su bili "veliki katolici"i kao takvi uvijek u vrlo dobrim i prijateljskim odnosima s Dubrovčanima (doduše on drži da je uspio naći i jednog Radivojevića koji je oti­
šao u Srbiju i tamo podigao pravoslavnu crkvu, što je opet nedokazano i nedokazivo), Mišić tvrdi da je 1322. godine Mrdeša sin Bogavca, brat onoga Radivo ja po kojemu rod nosi prezime krajem 14. i početkom 15. stoljeća, ubio i opljačkao "nekog Mlečanina". Poziva se pri tomu na jedno opskurno djelo iz početa­ka srpske moderne historiografije i na dokument tiskan kod F. Miklošića. No, na citiranom mjestu Miklošićeve zbirke dokumenata nema ničeg sličnog doku­mentu koji citira Mišić. Malo provjere po drugim zbirkama dokumenata iznosi na vidjelo nešto posve drugačije od onoga što piše naš autor. On se, naime, oči­to poslužio dokumentom što ga je 14. kolovoza 1397. izdao splitski kaptol, a ko­ji je tiskan u dva navrata, jednom u skraćenom obliku i drugi put cjelovito. No sadržaj je dokumenta takav da bi morao izazvati veliku pozornost povjesniča­ra koji se bavi humskom prošlošću, jer se u njemu govori o tomu kako je split­ski kaptol poslao svoga kanonika "u Hum" (in Chelmia) kao svjedoka u pravno­me poslu isplate "krvnine" ("vražde"), na koju je bila obvezana bračka općina prema srodnicima pokojnoga Mrdeše sina Bogavčeva. Dakako, ni riječi o tomu da bi Mrdeša ubio i opljačkao "nekog Mlečanina", nego naprotiv, Mrdeša je bio ubijen prigodom nekog sukoba između Humljana i Bračana, i to u doba dok je otokom upravljao mletački knez. Ono što dokumentu daje posebno značenje jest činjenica da je Mrdeša bio stric Juraja Radivojevića, najmoćnijega vlastelina onodobnog Huma i jednoga od istaknutijih velikaša cijeloga Bosanskoga Kraljevstva. Ne samo to, splitski kanonik, iznoseći činjenice o obavljenom pravnom poslu, navodi da je s predstavnicima bračke općine išao u stolno mjesto Radivojevića, selo Zajezerčane, gdje su bili primljeni kod majke Juraja Radivojevića i njegova brata Vukića, jer se Juraj u tom trenutku nalazio "na vojsci" za račun bosanske kraljice Jelene, inače majke njegove žene. Sve to, i mnogo štošta dru­gog, moguće je dakle doznati čita li se izvorni tekst, no ako se znanstvenik oslo­ni na diletantsku i opskurnu publikaciju iz kraja prošloga stoljeća, čija je jedina vrijednost što već u naslovu spominje "znamenite srpske porodice", onda će i dalje nastaviti živjeti u svome svijetu pričina, u kojem je doista "sve oduvek bi­lo srpsko i srpskoga porekla". Ako je i od "beogradske istoriografske škole", ka­ko je sami njezini predstavnici s ponosom nazivaju, previše je. Zapravo, knjige poput Mišićeve, osim što svjedoče zapanjujući autizam jedne sredine u dobu kojega je temeljno obilježje brzina protoka informacija i širenja znanja, predstavljaju nakladničku sramotu, a činjenica da netko ovakvim tekstom može za­služiti "doktorat znanosti" ocrtava doista nisku razinu profesionalne svijesti onih koji takve titule u Beogradu dijele.

Stanko Bačić: Osvrt na knjigu «Pravoslavna Dalmacija» E. Nikodima Milasa, Zadar 1998
Najbolji komentar o Bačićevoj knjizi (kao i o motivaciji za njen nastanak) je dan u predgovoru prof.dr. Batovića koji prenosimo u cijelosti.

Pred nama je knjiga Stanka Bačića pod naslovom "Osvrt na knjigu 'Pravoslavna Dalmacija' Nikodima Milaša", tj. knjiga o knjizi "Pravoslavna Dalmacija" koju je napisao pravoslavni episkop Nikodim Milaš, sa sjedištem u Zadru, a tiskana u Novom Sadu 1901. godine, pa pretiskana 1989. u Beogradu.Stanko Bačić jedan je od najboljih poznavalaca naše crkvene povijesti, osobito franjevačkog reda, ali i jedan od vrsnih poznavalaca naše prošlosti, koji je uz ovu, napisao i objavio desetak knjiga.Obično imamo dvije glavne vrste knjiga: jedne su poznate i vrijedne po dobru, a druge po zlu. Na one loše ne treba se obazirati, ali one često izazivaju veće ili manje zlo. Ovo nije uobičajena knjiga o knjizi. Ova knjiga S. Bačića govori o drugoj knjizi, ali o neuobičajenoj knjizi, o knjizi episkopa N. Milaša. Da je to obična knjiga, pa makar i nagrađena za laži, krivotvorenja i izmišljanja, na nju se ne bi bilo vrijedno osvrtati. Ona po svojoj vrijednosti to ni približno ne zaslužuje. Međutim, knjiga N. Milaša je prepuna povijesnih i drugih laži koje su pogibeljnije od bilo koje druge knjige ili sličnih djela. Ona je od svog izlaska iz tiska pothranjivala velikosrpstvo, pravoslavlje i srpsku mitologiju.Knjiga Nikodima Milaša, dakle, ne bi bila vrijedna nikakve pažnje jer je to gomila laži, neistina i krivotvorina, da ona nije do danas "evanđelje" i temelj velikosrpstva i srpske osvajačke politike, negiranja i samog postojanja Hrvata i katolika, osobito temelj velikosrpske mitologije u Dalmaciji, posebno sjevernoj.Zapravo je teško naći takvu ili lošiju knjigu od te uopće u svijetu. Ona je potpuno crno-bijela. Po njoj je sve što je pravoslavno i srpsko dobro, ili jedino dobro, a sve ostalo je loše i za svaku osudu. Neshvatljiva mržnja prema katolicizmu i Hrvatima prožima cijelu knjigu. Osim toga, veliki dio knjige čiste su izmišljene priče i navodi bez ikakvih dokaza. Teško je i razumjeti kako je i moguće napisati tako lošu i pogubnu knjigu, a osobito takvu kao ova koja je izazvala i izaziva neizmjerna zla.Isto tako, ne bi imalo toliko smisla osvrtati se na tu knjigu koja je tiskana 1901. godine, sada, bez obzira na njenu bezvrijednost i štetnost, da ta knjiga nije pretiskana 1989. godine, a osobito, uz to, popraćena nanovo tada napisanim opširnim predgovorom od 46 stranica, u kojem se potpuno prihvaća njen sadržaj, ali i do krajnosti veliča njena vrijednost i značenje, pa smatra potpuno vjerodostojnom i nepristranom. A to je (1989.) vrijeme početaka očitog raspada Jugoslavije u Veliku Srbiju, odnosno vrijeme priprema uništenja svih nesrpskih naroda u Jugoslaviji, osobito Hrvata, što su i otvoreno započeli 1990., pa provodili do svog poraza 1995. u našem Domovinskom ratu. Zato je očita namjera i svrha tog pretiska i bila potaknuti i što bolje i više oživjeti velikosrpstvo i opravdati velikosrpsku politiku. U tom popratnom uvodu iz 1989. godine pretisku knjige N. Milaša, nema nikakvih ograda i prigovora toj knjizi. Isto tako, u uvodu pretiska pisac ne nalazi ništa pozitivnoga izvan pravoslavlja i srpstva. Cijeli taj uvod, kao i sama knjiga N. Milaša pisani su pamfletistički i bez uobičajenog znanstvenog i komunikacijskog pristupa i postupka. Povrh svega, uvodničar tu knjigu N. Milaša smatra najboljom i najistinskijom poviješću Pravoslavne i Katoličke crkve uopće.Sve to, kao i činjenica da se S. Bačić u svom radu dosta susretao s mnogim krivim tvrdnjama te knjige, ponukali su ga da se pozabavi njenim sadržajem i stavovima. Zato je nastala ova Bačićeva knjiga.S. Bačić u ovoj svojoj knjizi nije ulazio u sve pojedinosti knjige N. Milaša, niti je sve to vrijedno truda. Bačić je dotakao samo temeljne/osnovne postavke i neistine u toj knjizi.Neke Milaševe stavove Bačić nije ni mogao potpuno razotkriti ni objasniti, jer mu dio dokumentacije i arhivske građe nije bio dostupan, ili je izmišljen, ali to ne mijenja mnogo osnovni sadržaj ni ideje.Valja svakako istaći da je Bačić, razumljivo, ovu svoju knjigu pisao sasvim suprotnim pristupom, postupkom i načinom od Milaševa, tj. potpuno znanstvenim postupkom, pa su sve njegove tvrdnje i stavovi popraćeni arhivskim i povijesnim dokazima i izvorima. Tako je S. Bačić kao rijetko tko smogao snage, vremena i strpljenja analizirati tu Milaševu knjigu, popratiti svoja obrazloženja dokazima i obezvrijediti njene neistine i izmišljotine.Zato S. Bačiću dugujemo povijesnu zahvalnost što nam je podario ovu knjigu, što je, iako u visokim godinama i prilično bolestan, zahvaljujući svojoj začuđujućoj upornosti i izdržljivosti, smogao snage knjigu temeljito pripremiti, a što je teško netko drugi mogao. Naravno, on je za to bio najpozvaniji jer je imao jedinstveno golemo iskustvo i znanje, ali i odlično poznavanje arhivske građe i drugih izvora i literature.Bila bi velika šteta da hrvatska povijesna znanost to nije učinila. Mi smo to morali učiniti, a učinio je to za svih nas S. Bačić. Zato neizmjerna zasluga i hvala Bačiću.Ovu knjigu svakako treba pročitati svaki naš čovjek, svaki Hrvat, ali i Srbin, osobito oni da se očiste od zabluda, pogubne mitologije, lažne veličine i drevnosti. Naš Ogranak Matice hrvatske u Zadru s radošću i sa zahvalnošću je prihvatio tiskanje ove Bačićeve knjige i pruža je u ruke čitatelja.

Sažetak Stanka Bačića
Stanko Bačić: Osvrt na knjigu «Pravoslavna Dalmacija» E. Nikodima Milaša, Zadar, 1998.

Osvrt na osnovne stavove Nikodima Milaša u knjizi “Pravoslavna Dalmacija”. U ovom osvrtu razmatraju se važniji stavovi i podaci u knjizi Nikodima Milaša “Pravoslavna Dalmacija”, jer su većinom izmišljeni i krivotvoreni. Na početku je prikazan život Nikodima Milaša, koji se rodio 1845. u Šibeniku kao vanbračno dijete. Majka mu je bila Talijanka. Iza rođenja kršten je kao katoličko dijete, te nakon tri godine i u grčkoistočnoj crkvi. Srednju školu je završio u Zadru, a bogosloviju u Srijemskim Karlovcima. Tada je upisao filozofiju u Beču, odakle je brzo prešao u Kijev na studij prava i povijesti. God. 1890. postao je episkopom u Zadru i u toj službi ostao do 1911. kad je bio uklonjen s tog položaja. Za vrijeme njegove uprave episkopijom pronevjereno je 100.000 austrijskih kruna crkvenog novca. U isto doba kotorski episkop Dositej Jović zbog manjka u crkvenoj blagajni izvršio je 1910. samoubojstvo. Nikodim Milaš je dosta pisao i objavljivao. Nas ovdje zanima njegova knjiga “Pravoslavna Dalmacija”, tiskana u No­vom Sadu 1901., a 1989. kao pretisak u Beogradu. Prema dr. Grivcu u toj knjizi izrekao je svoje mišljenje sveučilišni pro­fesor u Beogradu Veselinović ovim riječima: autor je krivot­vorio dokumente, citate i povijesna zbivanja (događaje). Drugi kritičar knjige je znanstveno opovrgao i fotosnimkama doka­zao neistinitost nekih Milaševih tvrdnji. Međutim, izdavači pretiska nisu se uopće osvrnuli na iznesene prigovore i protudokaze na račun navedene knjige. Stoviše, Dragić Kijuk je pretisku dodao svoj uvod od 46 stranica, u kome hvali Milaševe stavove i pisanje. Uvodničar pretiska tvrdi da je ta knjiga najbolje osvjetlila ne samo povijest pravoslavlja nego i povijest Katoličke crkve na našim prostorima. Po našem i sudu mnogih Milaševa knjiga obiluje tvrdnjama i postavkama, koje počivaju na slabim i nikakvim doka­zima i povijesnim argumentima. Knjiga je od prve do posljed­nje stranice ispunjena riječju “pravoslavije” ili “pravoslavni”. Crkveni pisci Istoka i Zapada ne znaju za tu riječ do istočnog raskola (1054.). Dotada se upotrebljavala riječ ortodoksija ili ortodoksan u značenju pravovjernosti (pravovjeran) tradicio­nalnoj nauci Crkve u duhu prvih koncila za razliku od brojnih heretika i hereza iz prvih stoljeća kršćanstva. Riječ pravoslav­lje i pravoslavni je nastala u XIV. st. pod uplivom ruskim i dobila protukatolički smisao. Zato upotrebijavanje riječi pra­voslavlje za razdoblje crkvenog jedinstva, odnosno do istočnog raskola, neprihvatljivo je i nedopustivo. Spominjemo još neke autorove tvrdnje. Milaš tvrdi da su Hrvati pri svojem doseljenju u VII. st. naselili sjevernu Dal­maciju do Omiša i okolicu Dubrovnika, dok je sve ostalo bilo srpsko. Kad su počele turske navale, Hrvati su od straha napustili svoje položaje i razbježali se na otoke i drugdje, dok su sami Srbi ostali na spomenutim prostorima braniti svoje crkve i boriti se s Turcima. Prema tome, s dolaskom Turaka nestalo je Hrvata s rečenih područja, na koja su se Srbi masovno naselili. Još Milaš tvrdi da su se Srbi u sjevernu Dalmaciju počeli naseljavati krajem XIII. st. i nastavili doseljavanje u XIV i XV stoljeću. Budući da je Dalmacija u Milaševo doba bila u velikoj većini napučena hrvatskim stanovništvom, Milaš je za to našao posebno opravdanje i razlog. On kaže da su u vrijeme osman­lijske uprave franjevci kod Osmanlija bili svemoćni i oni su postupno pravoslavce polatinjavali i naseljavali tako polatinjene Srbe u cetinsku i druge krajine. Srbe, koje nisu mogli polatiniti, pokušavali su prevesti na uniju. K. Porfirogenet piše da su Hrvati u tri navrata bili pokrštavani. A Milaš tvrdi da prva dva pokušaja pokrštenja Hrvata nisu postigla nikakva učinka, jer su se Hrvati u oba slučaja povratila svojoj staroj vjeri. Kad su u Hrvatsku došli svećenici iz Carigrada s braćom Ćirilom i Metodom, tada su Hrvati prihvatili kršćansku vjeru po istočnom obredu i postali pripadnici pravoslavne vjere. Ne same to. Milaš tvrdi da je ninski biskup Teodozije izmislio glagoljicu. Do četvrte četvrti IX. st., Milaš tvrdi, da je sva Dalmacija bila pravoslavna, a od kraja XI. st. sva je polatinjena. Milaš kaže da je papinstvo u današnjem smislu nastalo u IX. stoljeću. A upravo u tom stoljeću carigradski patrijarsi Focije i Ignacije uporno su tražili papino priznanje za svoj položaj. Takav stav istočnih patrijarha nije mogao nastati u to doba. Bio je to odraz prakse prošlih vremena, kad su se istočni carevi i patrijarsi stalno obraćali papi u raznim pitanjima i problemima, osobito u doba heretičkih nauka kojima je Istok obilovao. Pa ni prvih sedam sabora, koji su se držali na Is­toku, nisu bili sazivani mimo i protiv papina znanja i suglas­nosti.Jedan dio romaničkih i gotičkih crkava, koje su Hrvati bili izgradili na tim prostorima, Milaš pripisuje srpskoj izgrad­nji. Za neke crkvene objekte, koje Milaš pripisuje Srbima, postoje sačuvani dokumenti u arhivima ili pisani u kamenu, koji svjedoče da su Milaševe tvrdnje plod mašte. Osim toga, u nekim mjestima čije crkve Milaš pripisuje Srbima u XV. st., u tim istim mjestima žive katolici (Hrvati) do polovice XVII. stoljeća. O spomenutoj seobi Srba u XIII. i XIV. st. u povijesnim izvorima i dokumentima nema traga. Tu se radi o pastirima Vlasima, koje su hrvatski knezovi dovodili s planina za obradu zemljišta ili u ratne svrhe. Etnički i jezično Vlasi su bili različiti od Hrvata i Srba. U ono doba brak izmedu Hrvata i Vlaha ili Srba i Vlaha zakonom je bio zabranjen. Vlasi su se s vremenom pretopili i asimilirali s Hrvatima ili Srbima, što je ovisilo o prihvaćanju katoličke ili istočne vjere. Toliko je toga Milaš izmislio na račun Hrvata ili Katoličke crkve, da se to ne može niti nabrojiti, a nekmoli o tim stvarima nešto više reći u ovakvom prikazu. Postoji još jedno pitanje ili problem, koji Milaša neobično ljuti i uznemiruje. To je pitanje jedinstva crkava ili unije, što se u novije vrijeme naziva ekumenizmom. Za Milaša je to unijaćenje. Od 1054. bilo je više pokušaja da se dođe do jedinstva crkava. Rad na uniji ili ekumenizmu temelji se na Isusovoj molitvi za vrijeme njegove posljednje večere. Tu Isus­ovu molitvu i vapaj “da svi budu jedno”, Milaš ne spominje kao da ne postoji u Sv. pismu. Nadahnut Milaševim stavom i idejama, uvodničar pretis­ka rad oko unije ili jedinstva kršćanskih crkava sinatra plo­dom vatikanske politike vjerskog fundamentalizma, rasne netrpeljivosti, klerikalne despotije, katoličke religijske imperije, koja teži za apsolutnom dominacijom u vjerskom pogledu i slično. Ističe da je sudbina balkanskih naroda dobrim dijelom određivana u vatikanskim odajama.Zato Milaš i uvodničar nemaju humanih izraza za ono što je povezano s hrvatskim imenom ili sa Zapadnom crkvom. Stoga je naravno da su Milaševi stavovi i koncepcije, koje su išle na ruku idejama Velike Srbije, naobično ugađale lakovjernim zanešenjacima, jer ih je podržavao određeni krug školovanih i vjerskih istomišljenika. Krive i izopačene misli i tvrdnje, utkane u sve dijelove knjige, značajno su pridonijele negativnom raspoloženju pripadnika istočnog obreda. To se očitovalo u drugom svjetskom, a kulminiralo je u Domovinskom ratu 1991.-1995. godine. U nekoliko riječi i rečenica je nemoguće izreći kakvu je duhovnu pustoš proizveo taj novi rat koji su nametnuli srpski osvajači kod susjeda, prijatelja i znanaca, ne uzimajući u obzir da su duhovni sljedbenici Milaševih neutemeljenih misli i stavova najveću nesreću nanijeli vlastitom narodu. Htijući iskorijeniti druge, sami su pali u jamu.

Ocjena knjige Stijepe Obada
Stijepo Obad
Pred nama je rijetko kritički osvrt na knjigu Nikodima Milaša, “Pravoslavna Dalmacija”, prvotno tiskana u Novom Sadu (1901.), potom pretiskana u Beogradu godine 1989., iz pera Stanka Bačića, franjevca Provincije presv. Otkupitelja. Rukopis ima 254 stranice teksta i 31 stranicu bilježaka ili preciznije 711 bilješki izvora, literature i pojašnjenja. Kritičar se osvrće na četiri od sedam razdoblja “Pravoslavne Dalmacije”, u kojima se raspravlja o crkvenim i vjerskim problemima, pravoslavlju i katolicizmu, srpskom i hrvatskom narodu u Dalmaciji. Pisac se najprije osvrće na životopis Nikodima Milaša, njego­vo podrijetlo, školovanje i crkvenu karijeru u pravoslavnoj crkvi Dalmacije. Do Bačićeva otkrića nije se znalo da je Milaševa majka katolikinja i da se je krstio u katoličkoj vjeri, potom u pravoslavnoj, jer ga je kasnije pravoslavni otac prihvatio za svoje dijete. U Milašu svećeniku razvila se začuđujuća nesnošljivost prema Katoličkoj crkvi, osobito u Hrvata, napose prema franjevcima, koja je narasla do mržnje, nespojivo da to u sebi može nositi pravi vjernik i visoki crkveni prelat. Čini se da je Nikodim Milaš čitava života nosio katolički kompleks, što se događa kod osoba čiji su roditelji različite vjere. Treba znati da je Milaš pisao tu knjigu u jeku borbe Srba protiv Hrvata, pravoslavnih prema katolicima, velikosrpskih presiza­nja na hrvatske prostore, napose na Dalmaciju i njezine dijelove gdje su živjeli pomiješani Hrvati i Srbi. I do pretiska ove knjige je došlo u godinama razbuktavanja mržnje Srba prema Hrvatima ka­tolicima, osamdesetih godina ovoga stoljeća, kada je pretiskano neko­liko starijih izdanja i napisane nove knjige koje su pojačavale staru mržnju, koja je dovela do agresije godine 1991., katoličkoga i hrvatskoga istrjebljenja, najavljenog još početkom ovog stoljeća. U pisanju kritičkoga osvrta na ovu knjigu, Stanko Bačić služi se kronološkom metodom. Budući da veliki postotak čitatelja ne zna ništa o sadržaju ove knjiga, pisac donosi Milaševe navode, komen­tira ih i dokazuje da se oni ne temelje na izvorima već na izmišljenim izvorima, te se Milaš netočno poziva na izvore. Bačić dokazuje Milašu kako krivo tumači nazivlje ortodoksan, pravovjerni i pravoslavni i ne stavlja ih u vrijeme kako je to u crkvenoj literaturi razjašnjeno. Milaš hoće da su vjernici u Dalmaciji do druge polovice devetoga stoljeća pravoslavni a da se u posljednjih tisuću godina može govo­riti samo o katolicima i pravoslavnima. Za svoje brojne tvrdnje Nikodim Milaš nema potvrda ili ih navodi, napose Končarevića, koji je zagonetan i nijedan kritički istraživač ga ozbiljno ne uzima. Stanko Bačić je provjerio mnoge Milaševe tvrdnje kojih u izvorima nema, osobito kad se Milaš poziva na Farlatija. To se napose odno­si na ranija razdoblja kršćanske povijesti. Očito se vidi da Nikodim Milaš nije školovani historiograf i ne pozna metodologiju povijesne znanosti. On spada među nekritičke povjesničare, koji unaprijed posta­ve cilj kojega treba dokazati. Pisac je dokazao da je Nikodim Milaš nepouzdan pisac, što je potvrdila nekolicina znanstvenika, osobito srpskih, napose u navođenju izvora. Bačić se posebno zadržava na tzv. Končarevićevu ljetopisu, kojega Milaš obilno koristi. Pouzdano se zna da taj ljetopis ne postoji, najvjerojatnije je izmišljen. Pisac je na više mjesta utvrdio da Milaš piše neistine, primjerice, kada govori o doseljenju Srba iz Bosne u Dalmaciju do petnaestog stoljeća, jer Srba u Bosni do dolaska Osmanlija nema, osim u Podrinju. Naime, riječ je o Vlasima, koje Milaš pretvara u Srbe. Vlasi su etnički nešto drugo nego Srbi. Prema Bačićevoj tvrdnji, Milaš izmišlja Srbe u Bosni i Dalmaciji, pa prema tomu i pravoslavne u ovim krajevima do petnaestoga stoljeća. Isto tako pisac dokazuje da Milaševe pravoslavne crkve u Dalmaciji, primjerice, Sv. Spas na izvoru Cetine i druge, nisu pravoslavne nego katoličke, toliko puta potvrđene u izvorima i literaturi, a pravoslavni manastiri u Krki, Krupi i Dragovi­ću nisu prije šesnaestoga i sedamnaestog stoljeća. Milaš izmišlja gradnje pravoslavnih crkava po Dalmaciji, a za one u primorskim gradovima kaže da su od sama početka pravoslavne. Dobro se zna da su to katoličke crkve date za liturgijsko korištenje grčkim stra­tiotima i trgovcima pravoslavne vjere. Ni na jednom mjestu u knjizi Milaš ne kaže za zapadne kršćane da su katolici nego latini, a za Hrvate kaže, poslije godine 1102. da su Madžari, a za hrvatsku vojsku da je madžarska. Svojim istraživačkim rezultatima posljednih godina, Bačić se potvrduje kao vrstan znalac crkvene prošlosti Ravnih kotara i Bukovice. Njegovi radovi su izvorni i temelje se ponajviše na arhivskoj građi. I u ovom radu se očituje Bačićevo znalačko razlaganje i vrsno poznavanje latinskoga i talijanskoga jezika koji su mu pomogli da otkrije Milaševe neistine koje podmeće čitateljima kao povijesne istine. On se služi i dostignućima drugih znanosti kako bi oborio Milaševa domišljanja i zlonamjerne tvrdnje bez vjerodostojne doku­mentacije. Ovom kritički intoniranom knjigom Bačić je dokazao kolike štete je nanijela ova knjiga u obrazovanju i odgoju kod svih onih koji su je nekritički čitali i Milaševa tumačenja usvajali. Da se nikada više ne ponovi!Ovaj svake hvale vrijedan rukopis preporučam nakladnicima da se tiska i na taj način pomogne budućim čitateljima Milaševe “Pravoslavne Dalmacije” kritičko čitanje njegove knjige. U Zadru, 29. listopada 1997.Stijepo Obad

Literatura
Tomislav Raukar: Hrvatsko srednjovjekovlje, ŠK, Zagreb 1997
Jaroslav Šidak: Studije o «Crkvi bosanskoj» i bogumilstvu, SNL, Zagreb 1975
Leon Petrović: Kršćani crkve bosanske, Ziral, Mostar 1999
Ivan Ostojić: Benediktinci u Hrvatskoj i ostalim našim krajevima, vol. 1.-3., Split 1963-1965
Povijest Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do 1463., HKD Napredak, Sarajevo 1991
Radoslav Katičić: Litterarum studia, Matica hrvatska, Zagreb 1998
Hrvatski povijesni atlas, Leksikografski zavod MK, Zagreb 2003
Mladen Ančić: Putanja klatna, Ziral, Mostar 1997
Mile Bogović: Katolička crkva i pravoslavlje u Dalmaciji za vrijeme mletačke vladavine, KS, Zagreb 1993
Benac A., Čović B. i dr.: Kuturna istorija BiH od najstarijih vremena do početka turske vladavine, Sarajevo 1966

Nema komentara

Anketa

Ustavi