Berlin i Washington upozorili SDP da se ne igra vatrom

Zlatko Lagumdžija vidno je zbunjen, pa i razočaran nedostatkom podrške međunarodne zajednice za njegov koncept formiranja federalne i državne vlasti. Što više, umjesto potpore, iz tih krugova dolaze pritisci na SDP da odustane od ideje o izbacivanju vodećih hrvatskih političkih stranaka iz novog vladajućeg saveza, te da se u budućoj koaliciji za njih svakako pronađe dostojno mjesto.

 
Piše: Vlastimir Mijović, Dnevni Avaz

 
Lagumdžija je zbunjen i razočaran, jer je mislio da pokušajem eliminacije Čovića i Ljubića, ustvari, čita misli međunarodnih centara moći koji su jednom već stali iza koncepta naizgled sličnog onome koji Socijaldemokratska partija pokušava spovesti i ovaj put.

Nategnuta većina

Riječ je, naravno, o takozvanoj Alijansi za promjene, vladajućem savezu koji je formiran prije deset godina, a na osnovu izbornih rezultata iz 2000. godine. Političke dizgine tada su prepuštene Lagumdžijinoj stranci, kojoj je s bošnjačke strane asistirala Silajdžićeva SBiH (i još nekoliko sićušnih stanaka poput DGS-a, BPS-a, LDS-a...), dok su hrvatski blok predstavljale Nova hrvatska inicijativa i Hrvatska seljačka stranka.


S ovim strankama prije deset godina formirana je federalna politička većina, a potom i državna, uz potporu Ivanićevog PDP-a i Dodikovog SNSD-a. To azdoblje od dvije nepune godine ostat će upamćeno kao jedino u povijesti neovisne BiH u kojem u vlasti nije bila nijedna od tri „temeljne“ nacionalne stranke: ni SDA, ni SDS, ni HDZ. Sponzori tadašnje Alijanse u prvom redu su bili Amerikanci, u liku njihovog tadašnjeg veleposlanika Thomasa Millera, koji je iza kulisa vukao sve konce i suštinski omogućio stvaranje ove prograđanske koalicije, kako se na nju tada gledalo.


Život je, međutim, donio neslavne rezultate. Osim po političkoj jalovosti, vladavina Alijanse ostala je upamćena po brojnim skandalima, ali i po korupcijskim aferama kojima nije odoljelo ni Lagumdžijino društvo. Osim građana, razočarani su bili i međunarodni sponzori ove matematički skrojene koalicije. Pokazalo se da je mnogo lakše sabirati podignute ruke u parlamentarnim klupama nego vladati na osnovu nategnute većine.

Sebični interesi

Nakon deset godina povijest se neće ponoviti: koalicija s drugorazrednim hrvatskim strankama u svom sastavu neće imati međunarodnu podršku. To što nije jasno Zlatku Lagumdžiji, koji se nadao stranoj potpori, jasno je svakom ozbiljnijem analitičaru. Okolnosti su, naime, izrazito drugačije od onih koje su tada vladale.

Prije svega, u koaliciju kakvu sada pokušava sklopiti, Zlatko Lagumdžija kao partnera ne uvodi Silajdžićevu SBiH, marionetsku stranku koja je zarad gole vlasti pristajala na sve moguće političke aranžmane. Ovaj put on se pod ruku drži ni s kim drugim nego sa Strankom demokratske akcije. A podršku stranaca prije deset godina dobio je upravo zato da baš nju izbaci iz nove vlasti!

Potpora Alijansi tada je bila motivirana i nastojanjem da se iz odlučivanja isključi Srpska demokratska stranka. I ta okolnost sada je promijenjena. Svaka nova državna vlast neizbježno će u svom sastavu imati SDS zbog njegovog čvrstog saveza s Dodikovim SNSD-om.

Utoliko je, kada već u kolo ulaze i SDA i SDS, potpuno neprincipijelan pokušaj da se iz vlasti izbaci treća „temeljna“ nacionalna stranka: HDZ, odnosno dvije stranke na koje se ona u međuvremenu organizacijski podijelila. Može se to uvijati u svakakvu političku ambalažu, ali se ipak ne može odagnati očiti dojam da to SDP nastoji uraditi isključivo iz vlastitih stranačkih interesa, u pokušaju da za sebe prigrabi pravo na visoke funkcije koje, i po Ustavu i po nepisanim pravilima, pripadaju hrvatskom narodu.

Povijest se ponekad ponavlja, ali obično kao farsa. Još ako je farsa bila i prvi put, u premijernoj izvedbi, na što je vladavina Alijanse svakako ličila, repriza bi pogotovo bila rogobatna. Je li nam suđeno da je ipak gledamo?

Mrvice za hrvatske saveznike

U vrijeme Alijanse za promjene mjesto predsjedavajućeg u Vijeću ministara BiH pripadalo je hrvatskom narodu. S obzirom na duboku zahvalnost koju su osjećali prema Lagumdžiji, koji ih je na mala vrata uveo u vlast i udijelio im nekoliko ministarskih mjesta, NHI i HSS dopustili su SDP-u da na tu visoku funkciju plasira svog čovjeka. Bio je to dr Božidar Matić. Zamisao je i sada ista: Lijanovići i „pravaši“ zadovoljiće se mrvicama, a SDP će, zauzvrat, imati pravo da na ključna mjesta postavi ne samo Bošnjake nego i Hrvate iz svojih stranačkih redova.

Međunarodni bojkot krnje vlasti

Berlin i Washington u više navrata upozorili su SDP da se ne igra vatrom te da pokuša iznaći model koalicijske suradnje s najjačim hrvatskim strankama. Pod tim pritiskom Lagumdžija je posljednjih desetak dana intenzivirao razgovore s Draganom Čovićem, ali bez vidnijeg približavanja.

Ukoliko do te suradnje na kraju ne dođe, za što su veliki izgledi, drugi SDP-ov izlet u vlast mogao bi, suprotno onom iz vremena Alijanse, biti obilježen međunarodnim bojkotom i daljnjim padom interesa velikih sila za razvoj događaja u našoj zemlji. Koliko skupo bi nas to koštalo, nije teško zamisliti.