RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

POLEMIKE Lučić odgovara „uredniku tužnoga lika, popjesniku i paradnom popu“

Napisano 16.09.2010. 09:45

Polemika između prof dr Ive Lučića i Ivana Lovrenovića se nastavlja. Kako se Lovrenoviću u kritikama prof Lučića pridružio i književnik Mile Stojić, a nove optužbe protiv njega iznio je i teolog dr Ivan Šarčević, Lučić odgovara svoj trojici.

Piše: Prof. dr Ivo Lučić

Tugaljivo piše Ivan Lovrenović kako mu je „kao privilegij ili zla sreća palo u dio“ biti „individualist i oporbenjak“. Teško mi je tome povjerovati. Naime, nije bilo lako prepoznati oporbenjaka u lojalnom članu komunističke partije i uredniku triju najvećih izdavačkih kuća i časopisa u SR BiH. Ili vidjeti oporbenjaka u članu uredništva najutjecajnijeg bosanko-bošnjačkog nacionalističkog časopisa, predsjedniku i(li) članu svih važnijih fondacija i žirija koji dijele novce i nagrade piscima i izdavačima. Još teže je prepoznati individualista u čovjeku kojem u polemičkoj nevolji orkestrirano u pomoć priskaču brojna ljuta bosanska pera. Posebno kada mu u istom broju magazina koji uređuje i u kojem se predstavlja kao individualist, pripomaže Mile Stojić naturalizirani bosanski „popjesnik“ rodom od Čitluka. Ovo popjesnik koristim zato što popuje dok pjeva, ali i zbog obiteljske tradicije. Naime, oni ne bodu nego podbadaju, ne pjevaju nego popjevaju, ne polemiziraju nego iz prikrajka (iz pisma čitatelja) bljuju mržnju i opačinu. Istina, takvu pomoć ne bih nikome poželio, ali kakav Ivan takav mu i Mile. Kakav pjesnik, takvo mu i popjevanje. I eto, udarila dvojica individualista na mene samoga koji nisam individualist, jer po komunističkoj definiciji neistomišljenika što znači i neprijatelja pripadam brojnim mračnim silama ekstremnog nacionalizma i bezuvjetno sam u sprezi i dosluhu s unutarnjim i vanjskim neprijateljima te silama još mračnijim od sebe.

Napisao je tako Lovrenović i četvrti tekst o meni kojim, kako kaže, sa mnom „zauvijek završava“. To me je rastužilo, teško podnosim rastanke. Veli da je obavio „neugodan“, „odbojan“, ali „neophodan“ posao „poučne inventure“ moga „načina“. Kaže da dijalog jest nužan i nezamjenjiv, ali pošto su moja stajališta, a s njima i ja kao osoba „nevjerodostojni“, time je dijalog sa mnom „deplasiran“. Odnosno, ja sam „irelevantan za bilo kakvo sugovorništvo“. Nije ni lako dijalogizirati s nekim tko bezobrazno ne misli kao vi i još bezobzirno iznosi činjenice. Naviknutom na „dijalogiziranje“ i ideologiziranje s istomišljenicima, koji su s njim i Stojićem koze i Jugoslaviju čuvali, muka je Lovrenoviću ako se netko s njim(a) ne slaže.

„Nestranački pluralizam“

To Lovrenovićevo i bi i ne bi dijalogiziranje podsjetilo me na onaj famozni „nestranački pluralizam“ što ga je bosansko-hercegovačka komunistička partija početkom devedesetih htjela uvesti umjesto višestranačja. Bila je to inačica Narodne fronte kojoj se Partija refleksno vraćala i u koju je okupljala „zdrave snage“. Sabrali bi se tu svi oni koji prihvaćaju vodeću ulogu komunista, socijalističko samoupravljanje, tekovine revolucije i bratstvo i jedinstvo „naših naroda i narodnosti“ oživotvoreno u jugoslavenskoj federaciji. Našli bi se tu boračka udruženja, svećeničke udruge, kulturno umjetnička društva, omladinske organizacije, izviđači, pioniri i razni društveno politički i kulturni radnici. Danas vidimo koliko su kulturni i kakvi su radnici. Stojić je ogledni primjerak. Ne ću puno o njemu i o njegovom primitivnom tekstu jer toliko nisko ne idem. Radije ću citirati jednu njegovu rečenicu iz članka „Ljepotica“ napisanog u svibnju 2006. godine. Ona ukazuje na bit Stojićeve netrpeljivosti prema Tuđmanu, „Tuđmanovom prvom obavještajcu“ i hrvatskom „general-bojniku“. Ta rečenica pokazuje bit sukoba između zagovornika „općih hrvatskih nacionalnih interesa“ i onih koji se ubiše dokazujući kako to nikako nisu. Rečenica glasi: „Netko je ponovo govorio o konačnoj smrti Jugoslavije, a ja sam se sjetio rečenice da će Jugoslavija umirati sve dok traju životi nas koji smo u njoj rođeni i koji smo je voljeli.“
 
Osude bez dokaza

Svi moji ljetošnji oponenti Lovrenović, Šarčević, Stojić…podrazumijevaju i ističu „mračnu i zločinačku hrvatsku politiku devedesetih“. Ne nude oni nikakve dokaze za tako drastičnu osudu, a i što će im. Oni su tu tek da ugode političkoj moći koja eksperimentira s Bosnom i Hercegovinom. Na njima je legitimirati represivnu politiku obespravljenja Hrvata, jer oni su ti Hrvati koji „drukčije misle“. A u stvari misle onako kako misli vlast u Sarajevu. Njihova je zadaća slomiti svaki otpor nametnutoj „istini“ o prošlom ratu. Od njihove graje ne može se čuti ništa što dovodi u pitanje lažnu sliku o raspadu Jugoslavije i ratovima u njoj. A ako bi se pojavili kakvi smutljivci i opasne bundžije oni su onda zaduženi prokazati ih i izručiti sudu javnosti ili haškom tribunalu svejedno. Zato me Stojić šalje u Haag da „obiđem suborce“, Šarčević u tom prokazivanju i izručivanju vidi vrhunac etike i sami smisao svoga postojanja, a Lovrenović svemu daje poseban estetski oblik, ljepotu andrićevske dramatičnosti, ushićenje sluge koji je nadmašio sebe da bi  zadovoljio gospodara. Tako u knjizi Bosanski Hrvati Lovrenović piše: 

„U blizini vezirskog Travnika, kao svojevrsno predgađe, razvio se katolički Dolac, naselje daleko poznato po čistim i bogatim kućama, i po odličnim zanatlijama-ćurčijama (krznarima). Mondenih njihovih izrađevina i modela nije se, kažu, trebao stidjeti ni stambolski dvor, a i mnogomu apostolskom vikaru in Bosna Othomana palo je preko ramena skupo krzno dolačkih majstora. Imali su, međutim, i jedan sasvim poseban povremeni zadatak. Kada bi travnički vezir po nalogu iz Carigrada imao smaknuti kojega velikog smutljivca ili opasnog konkurenta, kao službeni dokaz da je posao valjano obavljen, u Stambol je morala ići pokojnikova glava. No, nije to išlo kako su zamišljali naši priprosti epski pjevači: krvava glava u zobnicu, zobnica konju o unkaš, pa nosi...Bio je to posao za veoma stručnoga i rafiniranog preparatora. Nakon obavljena postupka, dobijao se predmet kao iz kakve bizarne muzejske postavke – čist, bezmirisan i sa svim potrebnim detaljima, među koje su spadale umjetne oči, itd. Za tu meštriju od dolačkih majstora nije bilo boljih u Carstvu...“

Istjerivanje vraga

Za „meštriju“ denunciranja ljudi, istjerivanja vraga iz (svoga) naroda i prodavanja magle javnosti, boljih meštara, stručnijih i rafiniranijih preparatora od ovih sarajevskih nema u čitavoj „Jugosferi“, „zapadnom Balkanu“ i na svim „našim prostorima“. Nitko vještije od njih ne preparira glave bundžija, stavlja ih na stranice srama u svojim novinama, ili ih šalje u suvremeni Stambol bezmirisne sa staklenim očima. I nitko nije tako dobro proizvodio i pakirao jugoslavensku maglu kao oni. Niti je tko zdušnije od njih gradio komunističku i jugoslavensku kulu od karata. A kada se kula od magle, laži, nepravde i zla srušila po glavi stanovnika onda su Lovrenović, Šarčević i Stojić pobjegli u Berlin, Beč i Rim (svaka asocijacija na sile osovine je slučajna). Odatle su sa sigurne udaljenosti uz apfelstrudel, Sacher-tortu, ili caffe macchiato mudrovali o uzrocima rata i zgražali se nad zlom koje eto leži duboko u ljudima i nikad se ne zna kada će se probuditi. Tumačili su političke i društvene uzroke i metafizičku dubinu zla. Pjevali su pjesmice, pisali eseje i doktorate i tražili sponzore za preživljavanje u tuđini. I dok su prodavali bosansku tugu po europskim prijestolnicama, nikada i nikome nisu rekli da su i oni majstorijali u gradnji sustava koji se srušio i izazvao strahote o kojima su govorili.

Zlo koje (nam) se dogodilo devedesetih rezultat je i posljedica komunističke politike osamdesetih, sedamdesetih, šezdesetih, pedesetih, četrdesetih…godina prošloga stoljeća. Nisu devedesete došle nakon kakvog općeg potopa, niti je o sudbini propale države i raspalih društava odlučivala neka druga elita osim one stvarane i stvorene u njoj. Ono malo političkih emigranata što se vratilo iz progonstva (ni dva kamiona) poslužilo im je tek kao alibi. Nisu nekakvi „zli nacionalisti“ potpomognuti i u sprezi… skinuli „dobre, civilizirane i demokratizirane komuniste“ s vlasti, nego je anakrona komunistička partija nesposobna za reforme izgubila vanjski okvir, ostala bez legitimiteta i raspala se po nacionalnim šavovima. Prije nego se raspala uništila je svaki oblik građanskog (ili kako su oni to govorili buržoaskog) društva i ostavila prostor samo krajnostima. Alternativa Partiji bili su nacionalizmi koje je sama proizvela i potakla i koji su postali jedina realna snaga i forma borbe protiv jednoumlja i totalitarizma. Na drugoj strani ostala je JNA kao partijska vojska riješena da brani najprije socijalizam, a kasnije (uz preživjelu partijsku strukturu u Srbiji) pravo svih Srba da žive u jednoj državi. Rezultat sraza nam je poznat.

Osporavaju mi pravo citirati Gotovca
 
U duhu marksističke teorije nasljedovanja svega pozitivnog iz ljudske povijesti Lovrenović i Stojić osporavaju mi pravo na citiranje Vlade Gotovca. On je kažu njihov, jer je bio politički protivnik Franji Tuđmanu čiji sam ja bio obavještajac. Jednoumcima je čitav svijet dvobojan, crno-bijel, odnosno crveno-crn. Ja sam citirao Gotovčeve zapise iz vremena kada nije bio protivnik Tuđmanu i kada su i on i Tuđman robijali u zatvorima Lovrenovićeve i Stojićeve partije i države. Onog kasnijeg Gotovca, Tuđmanovog suparnika u borbi za funkciju predsjednika države, ostavljam njima koje je prihvatio i s kojima se zbog vlasti udružio protiv Tuđmana. Gotovac je vjerovao u bolju Hrvatsku, ne znajući da su oni protiv svake Hrvatske, jer, oni su „voljeli Jugoslaviju koja neće umrijeti dok traju njihovi životi“. Ali, ono što je puno gore od te nesretne ljubavi i žala za pokojnom državom, to je taj totalitarni zasužnjeni um, taj mentalitet egzorcista i cenzora.

Što je Gotovac pisao Juri Biliću?

Otvoreno pismo koje je Vlado Gotovac pisao Juri Biliću davne 1981. godine nije pisano samo Biliću već svakom totalitarizmu i svim egzorcistima i cenzorima. Ono je danas upućeno Ivanu Lovrenoviću i njegovoj družini, a posebno njegov završni dio koji glasi:

„Vi se zbilja ne mijenjate! Sada ste opet uzjahali konje uvijek iste hajke; s onim nemirom, koji istodobno treba zavesti demokratske strasti puka i učvrstiti moć vlasti…- Ali, svijet se mijenja!...I vi ga zato sve manje razumijete i zato bez prestanka govorite o svojoj prošlosti: ona je sve što vam je, kao shvatljivo i kao opravdanje Vaših postupaka (i postupaka kruga oko Vas) preostalo. Hrvatska koju vidite Vi (i krug oko Vas) i dalje je podijeljena između vas i ustaša. Vaše izjave su kao komentari vijestima s fronta!... I u ime tih anakroničnih tlapnja Vi (i krug oko Vas) prijetite, optužujete, progonite…sve one koji nemaju takva priviđenja i takva mišljenja. Kao zarobljenici svoje prošlosti, svim silama i svim sredstvima nastojite sve u njoj zadržati, sve na nju svesti.“ 


Lovrenović (i krug oko njega), kao ni svi drugi zarobljenici prošlosti i totalitarnog ideološkog obrasca, ne mijenjaju se. Za njih postoje samo oni i ustaše. Ako ustaša nema onda ih oni proizvode, izmišljaju ih. Jer, koji bi bio smisao njihovog postojanja bez ustaša? Koja bi bila njihova uloga bez te (kako to vole reći bosanski antifašisti uglavnom s ustaškim pedigreom) famozne „ustašije“ koju izjednačavaju s Herceg-Bosnom, a Tuđmana i Šuška s Pavelićem i Luburićem. Oni su drug Tito, drug Marko ili neki treći drug antifašist, koji bi u ime humanizma fašiste na kolac nabijao. Antifašisti mrze Herceg-Bosnu više nego Hercegovce bez Bosne. Oni su za multikulturalnu, multietničku građansku Bosnu. Budu li je gradili onako kako su gradili Jugoslaviju nije teško pogoditi kako će završiti.

Najdublju i najtežu netrpeljivost, čak i mržnju prema neistomišljenicima pokazuje fra Ivan Šarčević. To priliči katoličkom svećeniku i teologu u komunističkoj poratnoj propagandi, ali ne i danas. U terapijskom intervjuu na šest stranica bošnjačkog nacionalističkog časopisa (čiji urednik je meni davao do tisuću riječi u pismima čitatelja da odgovorim Lovrenoviću) obračunava se s „radikalnim hrvatskim nacionalistima“ koji hoće, ništa drugo, nego Bosnu Srebrenu „ukloniti s povijesne scene“ i to zato što ona „smeta svakom političkom projektu podjele BiH i ipražnjenju Bosne od Hrvata.“ Nudi Šarčević i rješenje, ali nema neku novu ideju, nego nudi vraćanje na staro. Traži „političko vraćanje Hrvata Bosni i Sarajevu, a i Banjoj Luci“. Evo bih se i vratio da sam ikada tamo bio i da mogu prihvatiti kako su mi iz perspektive Ljubuškog bliži Sarajevo i Banja Luka od Mostara.

Družina se umorila i posustala

Što uopće odgovoriti Šarčeviću na to otužno pisanje? Ako se neće gospoda ljutiti i ako dopuštaju, citirat ću bivšeg urednika Svjetla riječi fra Mirka Filipovića (znam da ni on nije bio u dobro s Tuđmanom) koji je u rujnu 1990. za jednog bosanskog fratra kojemu Šarčević po svemu sliči napisao:

„On je i predugo kao paradni pop bio reprezentativni primjerak 'dobrih odnosa' između Crkve i Države, koji je zvan-nezvan predstavljao i Katoličku crkvu i bosanske franjevce i Franjevačku bogosloviju i ekumenizam i socijalizam i marksizam i bogtepitošto, sve do kulinarstva tipa 'bosanski lonac'! No, sada kad uz 'homo sp`at!' vlastela polako odhodu na počinak, on je ostao 'jedan od rijetkih' i mučno mu je izgleda 'biti star a tako mlad'. No, što ćemo: sic transit gloria mundi!“


Mogli bismo prevesti ovu latinsku izreku na hrvatsku kajkavštinu i reći „Rožica si bila rožica već ne buš“. Taman kada se Šarčević uparadio i pripremio za „glavnu ulogu“ vlastela ukinula fondove i otišla „na počinak“. Družina s „naših prostora“ se umorila i posustala. Ostalo još nešto prolupanih veterana koji se rijetko trijezne a često gube u vremenu i prostoru. Više sramote nego što pomažu. Nekada jaka mreža socijalističkih kulturnjaka, urednika, pisaca i dopisnika, okićenih nagradama i priznanjima što su ih jedni drugima (do)dijelili izgubila je monopol i snagu pojavom moćnije mreže - interneta. Ne može se više idejnog protivnika utjerati u pisma čitatelja, a par netom regrutiranih novaka zašiljenih brčića i s trajnom na glavi nisu snaga dostatna za pobjedu. Sve brojniji neprijatelj prelazi rijeku. Nema velike pomoći ni od zapuštenog pisca sličnoga karaktera, koji mrtvoga oca razvlači po knjigama i književnim sajmovima.

Zbog teksta u Satusu koji je Šarčevića i Lovrenovića baš naljutio dobio sam istaknuto mjesto među „ekstremnim nacionalistima“, djeliteljima i rušiteljima, ili jednom riječju neprijateljima. Ni jedan ni drugi nisu ukazali ni na jednu pogrešnu i neistinitu tvrdnju u tekstu. Umjesto rasprave o tekstu beskrajno i već dosadno moraliziraju, glumataju žrtve i uvrijeđenost. Opsjednuti mojim generalskim činom, kako to samo ratni dezerteri mogu biti, s teretom prljave prošlosti uplašeni svime onim što bih kao hrvatski obavještajac mogao znati, uporno ponavljaju da sam „general i obavještajac“. Pa to piše u svakoj mojoj biografiji i to s ponosom ističem. Ali džaba, Lovrenović me optužuje za tobožnje „izbjeljivanje biografije“ kao da sam ja, a ne on bio diplomat u službi armije koja je ubijala i progonila hrvatski katolički narod iz Bosne i Hercegovine. Kao da sam ja, a ne on služio oceubojicama, totalitarnom jugoslavenskom komunističkom režimu. Kao da se on, a ne ja u ratu borio protiv zla i zločina. Ništa ja ne izbjeljujem niti ću. Naprotiv, podvlačim i markiram sve ono što mislim da je važno u našoj prošlosti i u našim životima i životopisima.

Lovrenovićeva logika

Za razliku od njih ništa ne krijem niti krivotvorim. Nedavno sam odgovorio na višekratno javno iznesene laži koje su nastale u jednoj davnoj akciji kompromitacije (mene kao obavještajca) od strane jedne kriminalne grupe kojoj sam jako metao. Akcija je kasnije podržane od najmanje dvije obavještajne službe i laž se proširila. Funkcija koju sam obnašao nije mi dopuštala bilo što demantirati. Tako da sam tek sada negirao da sam tobože „kontrolirao granicu, slao šlepere…“ Stojić tvrdi da je to svakako istina jer je o tome „više puta pisano“. A kada on i njegovi nešto jednom, a kamo li više puta napišu, tko smije u to posumnjati!? Na sve to Lovrenović je napisao: „Da ne reče sam, ne bih za te rabote ni znao“. Eto mu logike i poštenja, ako kažem da nešto nisam to znači da baš to jesam.

Kao vrhunac domišljatosti i završni udarac mojoj obavještajnoj prošlosti (s kojom se u biti čitavo vrijeme i obračunava, ne bi li uljepšao svoju) izvukao je Lovrenović odnekuda Josipa Perkovića. Čudi se on tobože kako među mračnjacima koji su „okruživali Tuđmana“ nisam spomenuo i njega. Čim ga ne spominjem tu je nešto sumnjivo. E tu sam se sav naježio. Ništa dramatičnije i uvjerljivije od situacije kada komunistički komesari prozivaju komunističke obavještajce. Tako je Tito svojevremeno na Šerbedžijinim otocima optužio Rankovića da je „zloupotrijebio službu“. Kada su bivšeg poljskog predsjednika Kwasniewskog optuživali da je radio za poljsku tajnu policiju, on je odgovorio da su oni radili za njega jer je on bio član Centralnog komiteta. Po istoj logici, odnosno po formalnoj logici komunističkog sustava i hijerarhije, Perković je trebao raditi (i) za Lovrenovića. Tko je od njih bio stvarno utjecajniji u kreiranju politike SKJ utvrđivat će budući povjesničari raspredajući stvarnost komunističkoga sustava. Ja sam Perkovića sreo ratne 1992. godine kada je stao na hrvatsku stranu, što Lovrenović nije nikada učinio.

Šarčević se uplašio činjenica

Lovrenović uporno negira moju znanstvenost, ali ne znanstvenom analizom moga rada u znanstvenom časopisu nego polemičnim tekstom u tjednim novinama u kojima je urednik. Još se čudi zašto ja objavljujem svoje reakcije po „hercegovačkim portalima“, a ne pristajem na „uobičajene uzuse“ od tisuću riječi u pismima čitatelja njegovih novina. I u ovom slučaju ono što je njemu uobičajeno i uzus meni je strano i neprihvatljivo. Pišući tekst koji je izazvao ovu polemiku nisam se mislio baviti Lovrenovićem i Šarčevićem, iako sam znao da će uslijediti reakcije. Nisam smatrao da se unutarhrvatski dijalog treba pretvoriti u sukob životopisa. Vjerovao sam da trebamo iznijeti činjenice i suprotstaviti interpretacije. Ali, Šarčević se uplašio činjenica, Lovrenović se pobojao za svoj status u Sarajevu jer sam ga citirao i koristio njegove teze kao argumentaciju u tekstu. Uplašio se citiranja kao što se sarajevski intelektualci inače boje zaključka. Ovi ostali umiješali su se, bolje reći upetljali, uzgred, tek kao lojalni članovi ideološko-medijsko-interesnog klana. Svi zajedno pobojali su se za monopol na interpretaciju prošlih događaja, i za poslove s „bosanskom maglom“. 

Ali, možda je i dobro ovako. Mi sa svojim životopisima predstavljamo obrasce ponašanja različitih skupina Hrvata u BiH. U skladu s njima nalazimo i društvo. Ova polemika omogućava svima da se opredijele za jedan od predstavljenih obrazaca ili izgrade neki novi. Ako i nismo dali odgovor na sva pitanja, mnoga smo postavili. Još od djetinjstva upozoravan sam od dobronamjernika da je bolje šutjeti, da treba biti oprezan, da se ne dira u struju i politiku, da se „ne smije protiv smjernica“. Ništa od toga (još uvijek mislim na sreću) nisam poslušao. Smatrao sam i još uvijek smatram kako je šutnja najvjerniji saveznik totalitarizma a da su „smjernice“ protivne temeljnim načelima demokracije i stabilnosti svake društvene zajednice. U tome kontekstu valja upozoriti na staru misao Aleksandra Solženicina istinskog književnika i stvarnog disidenta, prema kojoj je oprezan čovjek zapravo nikakav čovjek.   


Nema komentara

Anketa

Ustavi